Suzana Marjanić  

Prije nego što su životinje proplakale

Nakon prethodna tri romana Bernarda Jana (pseudonim mladoga zagrebačkog autora), od kojih roman Anđeo moga rata slovi kao prvi hrvatski roman o ovom ratu, kako stoji na ovitku spomenute knjige objavljene 1992., kratki roman Potraži me ispod dúge (koji je ponegdje žanrovski atribuiran i kao novela) obuhvaća književni svijet koji nije dominirao njegovim prethodnim romanima (Anđeo moga rata, 1992; Svjetla umirućega grada, 1992; Priča o Luki, 1997), ali duboko prožima njegovu svakodnevicu u kojoj je posvećen radikalnom animalističkom aktivizmu udruge Prijatelji životinja koji u ovoj sredini, kakva već jest, teško nailazi na razumijevanje bilo čega što nije usmjereno na ljudsko, što će negativno-kvalitativno iz biocentričke perspektive reći – antropocentričko, i koja će radije, dakako, u pseudo-demokratskom duhu na (zagrebačkom) Trgu žrtava fašizma postaviti jumbo plakat SIN-a “liberalno-konzervativnoga” Nenada Ivankovića s mesnatim anti-EU sloganom Ne želiš kulen i pršut?, nego što bi prihvatila plakat Prijatelja životinja o klaonicama – životinjskim konclogorima smrti. Podsjećam na nedavne, poneke izrazito negativno intonirane medijske natpise o akciji-izložbi Holokaust na vašem tanjuru Prijatelja životinja. Naravno, službena Povijest ili Povijest Velikih Muževa, koja je, dakako, ovjekovječena i trgovima (teško je zamisliti u Hrvatskoj, recimo, Trg konjima poginulima u Prvome svjetskom ratu), rijetko pronalazi znanstveni smisao u animalističkim “nedostojnim” temama. Ili kao što to apostrofiraju Alexander Bard i Jan Söderqvist, autori Netokracije (2002.), kako je najvažnija značajka totalističkog mišljenja antropocentrički svjetonazor.

Krvave sante leda

Sramotne ciničko-ekonomske postupke kanadskih političkih moćnika prema grenlandskim tuljanima Bernard Jan nedavno je zaokružio i člankom objavljenim u Animal Portalu (Zarez, broj 114), gdje apostrofira kako je od 1800. godine ubijeno oko 33 milijuna grenlandskih tuljana, pri čemu najviše stradava “mladunčad” (nažalost, zbog prekrasnoga pahuljičasto-mekano-snježnobijelog krzna) u dobi između 12 dana i 12 tjedana. Pritom brojka od 350.000 beba tuljana u dobi od tjedna do godine – riječima Bernarda Jana (usp. Zarez, broj 129) – samo je dio kvote od milijun tuljana koje kanadska vlast planira potamaniti u trogodišnjem planu donesenom daleke 2002. godine. Upućujem na fotografije u navedenom kratkom romanu koje prikazuju aktiviste Greenpeacea na Newfoundlandu (i njihov brod Dugin ratnik/Rainbow Warrior) koji sprejaju bezopasnom zelenom bojom mlade grenlandskog tuljana kako bi spriječili njihov masakr kao i na stravične fotografije leševa tuljana nakon pokolja.

Upravo susret s jednom aktivisticom, koja je obojila sprejem Dannyjevo krzno u zeleno, rastvorilo je njegovu (dakako, zbunjujuću) ljubav prema čovjeku što mu ga je Majka okarakterizirala sljedećim upozoravajućim rečenicama: Čovjeka, sine, prati neki poseban miris. Miris straha, nesreće i boli. On se njime hrani. Po tome ćeš ga prepoznati. Međutim, Dannyjeva Majka nije znala/vjerovala da prema poretku dualizma pored zlog čovjek (onaj koji ubija harpunom i ostavlja za sobom krv) supostoji i onaj dobar (koji ostavlja zeleno krzno) s obzirom na to da je susretala samo one zle koji nakon što harpunom mališanima razbiju glave (kako se, naravno, ne bi oštetilo ekonomski visoko cijenjeno krzno), oderu ubijenoj “mladunčadi” krzna i za sobom ostavljaju nepomična tijela i krvave sante leda. Tako je neljudski masakrirana i Dannyjeva sestra Mary Jane.

Radikalna animalistička književnost

Slobodno, navedeno djelo posvećeno Dannyju, žrtvi čovjekove pohlepe i bezobzirnosti – koje tematizira masakr nad grenlandskim tuljanima na Newfoundlandu – možemo uzeti kao primjer radikalne animalističke književnosti. Uostalom, Lisa Franzetta, koordinatorica PETA-e, u predgovoru romanu, među ostalim, zapisuje da je roman poetski, odrješit i jasan poziv na akciju. Pritom bih rekla da se razlikovna odrednica između animalističke i radikalne animalističke književnosti (ili možda se ipak za “literarni” radikalizam kao prikladnija odrednica može odabrati sintagma biofilna književnost/umjetnost) može (hrapavo) usustaviti s obzirom na osjećajni/sentimentalni (animalistička književnost) i bio/etički odnos prema životinjama (radikalna animalistička književnost). Zanimljivo je pritom da je knjiga u Knjižnicama grada Zagreba kategorizirana kao knjiga za mladež (rekla bih ipak – za mlade), što je očito pokazatelj kako je prisustvo životinjskoga svijeta u književnim svjetovima (u našoj književnosti) orijentirano na dječju književnost i književnost za mlade, ili kao što se žanrovski određuje sintagmom animalistička dječja književnost i književnost za mlade. Pritom, doista, etički upitno zvuči ideja Paula Hazarda (Knjige, djeca i odrasli, 1923.) da svaki kandidat za uspješnu dječju literaturu mora bar nekoliko puta godišnje posjećivati zoološki vrt.

Samo da ukratko navedem neke od odrednica animalističke književnosti kod nekih naših teoretičara i povjesničara književnosti za djecu i mlade. Primjerice, Ivo Zalar u knjizi Suvremena hrvatska dječja poezija (1979.) kao posebno poglavlje uvodi Osvježenja poetske animalistike, gdje interpretira pojedine animalističke pjesmotvore Gustava Krkleca, Vjekoslava Majera, Bore Pavlovića, Vesne Parun i Luke Paljetka. Milan Crnković i Dubravka Težak u Povijesti dječje književnosti od početaka do 1955. godine (2002.) kao zasebnu vrstu navode roman o životinjama, a završna rečenica spomenute knjige odnosi se na animalističku prozu Šumski svijet (1953.) i Borac iz Indije (1954.) Vlatka Šarića.

Ribarski zid smrti

Izniman kratki roman Potraži me ispod dúge, koji upozorava na stravične masakre nad ljubiteljima leda s Grenlanda (Pagophilus groenlandicus), a čije se reizdanje poklopilo s 15. ožujkom – Međunarodnim danom prosvjeda protiv pokolja grenlandskih tuljana, trijadno je komponiran: nakon prvoga dijela Ljubitelj leda s Grenlanda – čija naslovna sintagma prekriva značenje Pagophilus groenlandicus, drugi dio pod nazivom Zid smrti tematizira Dannyjevu smrt u trenutku kada se sudario s odbačenom ribarskom mrežom potegačom, a naslovna sintagma romana prekriva mit o Velikom Tuljanu što ga je Majka ispričala Dannyju kao odgovor na njegovo pitanje: Mama, što to znači umrijeti? Riječ je o prvom tuljanu koji je na ovaj svijet zajedno s družicom došao in illo tempore i koji je prije svoje smrti nacrtao na nebu dugu kao znak smrti (stazu kojom duše ostvaruju ascensus u nebo), trenutak kada će osobno kao Veliki Predak svakoga tuljana uvesti u Veliku Zemlju koja označava trenutak života prije nego što su tuljani proplakali.

U reizdanju romana Potraži me ispod dúge, točnije drugom dopunjenom izdanju kod nakladnika Genesis (podsjećam da je prvo izdanje objavljeno 1993. kod nakladnika Slon, a dva izdanja na engleskom jeziku – Look for me under the Rainbow – objavljena su u Londonu 1998. i 2000. godine), novost čini treći dio pod nazivom Dúgini ratnici koji – pored toga što donosi inuitsku legendu o prvome Duginom ratniku, dječaku Helenu, Odvažnom Ratniku – sadrži i Helenin dnevnik, dnevnik aktivistice koja vodi statistiku – ne samo brojki, nego i srca – ubijenih grenlandskih tuljana na Newfoundlandu, upisujući i Dannyjevu smrt u žalosno okrilje mnogobrojnih životinjskih smrti.

Na književni svijet Potraži me ispod dúge podsjeća me umjetnička instalacija The Ice Cube Project: An Art Expedition Marca Evaristtija, koja je osmišljena kao krvava santa leda pokraj Grenlanda, a za koju je umjetnik iskoristio oko 3000 litara crvene boje razrijeđene morskom vodom (u jednom intervju na svojoj web stranici Evaristti navodi da je riječ o 20.000 litara crvene boje kao očitovanju njegove ljubavi prema krhkosti Ljepote, Prirode), tri vatrogasna šmrka, dva ledolomca i posadu od dvadesetak ljudi. Ipak, navedena je instalacija, čija ikonografija podsjeća na masakr tuljana sjevernih mora, uglavnom atribuirana kao umjetnička ekshibicija (usp. Večernji list, 27. ožujka 2004.), kao što je umjetničkom ekshibicijom određena i njegova izložba iz veljače 2000. kojom je provocirao, propitivao etiku posjetitelja izlošcima – deset zlatnih ribica koje plivaju u posudama deset miksera – mogućnošću da slobodno mogu uključiti mikser. Samo je, srećom, jedan posjetitelj pritisnuo dugme na mikseru (i time, nažalost, usmrtio jednu zlatnu ribicu), razotkrivši vlastiti totalistički svjetonazor prema drugim živim bićima. Podsjećam da je filozof životinjskih prava Peter Singer navedenu Evaristtijevu izložbu obranio sljedećom strategijom: Kada ljudima dajete mogućnost da uključe mikser, naglašavate moć koju doista imamo nad životinjama.

Zamka, mreža antropocentrizma

Ipak, i usprkos tome što kratki roman Bernarda Jana pripada radikalnoj animalističkoj književnosti, uklopljeni smo u sferu “antropocentričkoga” jezika jer kada na posljednjim strancima autor citira, određenije, parafrazira Johna Donnea – Budi nešto više od čovjeka, jer ćeš u protivnom postati manji od mrava!, vraćeni smo u antropocentrizam u kojemu, dakako, anthropos figurira kao mjera svih stvari. Jednako tako jezična antropocentrična zamka, mreža (u okviru čega upućujem na Schopenhauerovu kritiku leksički neutemeljenoga razlikovanja nekih biološki identičnih životinjskih i ljudskih osobina) nalazi se u leksemima za označavanje spola i dobne starosti tuljana; primjerice, riječ je o leksemima mužjak, ženka, mlado, mladunče koje autor rabi u opisu Dannyjeva rođenja. U usporedbi s navedenom jezičnom diferencijacijom, neki su leksemi savršeno odabrani; primjerice, kada autor opisuje kako se “mladunče” skutrilo uz svoju majku te u opisu igre skrivača između Dannyja i njegova brata Jona (naime, riječ je o siročetu kojemu je majka umrla nakon porođaja, a kojega je Danny prigrlio kao brata) gdje se brojanje sastoji u tome da se izbroji dvadeset tuljana.

Nakon nevjerojatno iskrene brižnosti prema životinjama koje su nam daleko od očiju (a time poslovično i od srca), osim, naravno, u koncentracijskim zoološkim vrtovima, koju je poetski i bioetički Bernard Jan predočio u romanu Potraži me ispod dúge (svakako apeliram na čitanje), žalosno je pročitati tvrdnje Garyja Zukava iz njegove knjige Život duše (1989.), što je objavljena i u Hrvatskoj prije dvije godine, kojima (pogrešno) pretpostavlja i vjeruje da životinje posjeduju samo skupnu dušu, što uokviruje neistinitom tvrdnjom da samo “ljudsko carstvo posjeduje iskustvo pojedinačne duše”.