Protest i protestiranje u antropološkom fokusu

Nakon ponovnog osvrta prema razgovoru o protestiranju, nekako mi se samo od sebe otvorilo pitanje može li se u snažnom odzvanjanju disonantnih tonova pokušati uspostaviti antropologija protesta i protestiranja i to na dvije razine. Na onoj izvedbenoj i na interpretacijskoj. Upravo transkript koji je objavljen u ovom broju, a koji disonantno progovara o nekim ključnim mjestima protestiranja, ukazuje kako su te dvije dimenzije međusobno duboko suprotstavljene. Antropološka perspektiva se tu otvara kao polje moguće artikulacije tog višeglasja. Antropologiji je barem već dvadeset godina izmaknuto pravo nad vlastitom jedinom i dominantnom interpretacijom (koja je bila uz to često rodno, klasno i etnički obojena) i za to vrijeme je razvila određeni oblik opreznosti i samorefleksije, možda više nego i jedna druga društvena znanost. U takvom (samo)kritičkom duhu ona se otvara prema etnografiji interpretacije u kojoj se pokušava i antropološka pozicija uspostaviti kao samo jedna od mogućih.

Pravo na antropologiju

U takvom položaju antropološko pismo više nije određeno isključivo akademskim i pozitivističkim žanrom već pokušava pregovarati s različitim institucionalnim i neinstitucionalnim reprezentacijskim praksama. No, pozicija koju antropologija na taj način zauzima ne oslabljuje njenu interpretacijsku potentnost i ne zatvara razvoj same znanosti. Antropološka je interpretacija još uvijek snažna i svoju posebnost gradi na iskustvu uživljavanja u najrazličitije oblike ljudske egzistencije diljem globusa. U slučaju protesta i protestiranja takva se antropološka situacija teorijski i metodološki upisuje na nekoliko različitih aspekata. S jedne strane to su iskustva sudionika protesta, organizatora, volontera, ali i spontano priključenih ljudi. Na toj strani su i vrste tekstualizacije poruka protesta (korišteni simboli, lokacije, transparenti i sl.). Na drugoj su strani načini recepcije poruke i njihova oslonjenost na eventualne starije matrice razumijevanja koji se mogu najčešće pronaći u folkloru. Posebno je važan element kontekst u kojem se protest događa, a on može imati svoje različite refleksije i tek je antropološka inventivnost ono što povezuje razne detalje svakodnevice s protestnim događajima kako bi se pružio širi eksplikatorni model. Metodološki to bi značilo aktivno participirati u događanju i istovremeno odmaknuto promatranje što naravno, nije izvedivo pa se te dimenzije obično dijele na biti (tamo) i pisati (ovdje). Ta dihotomija bivanja i pisanja samo je još jedno zrcaljenje fundamentalne podvojenosti svih etnografskih i antropoloških tekstova koja je unatoč naizgled razarajućoj snazi ipak osnovni pokretač svakog antropološkog mišljenja (mi-drugi, tamo-ovdje, teren-tekst, etnografija-antropologija itd.). A jedna od njih (koja se pojavila i u transkriptu) sigurno je i aktivizam-teorija. Taj je “sukob” u antropologiji još važniji, jer je antropologija sama uspostavila institucionalne razine metodologija i teorija koje su nastale upravo na aktivističkim temeljima kao što je to slučaj sa feminističkom antropologijom. Drugim riječima, antropologija bi trebala biti mjesto u kojem bi se ta aktivističko-teorijska razlika pomalo trebala gubiti, a antropološka perspektiva pokazat svoje društveno heterogeno lice u kojem svatko dobiva svoje pravo na antropologiju.

Na marginama

No sve to bi bilo tako u slučaju da teorijski modeli i metodološki recepti imaju metafizičku poziciju. No, teorijske forme i formati smišljeni na jednom mjestu u novim preuzimajućim kontekstima počinju zadobivati sasvim osebujna značenja koja često nisu ni blizu onih koje imaju u “izvorištu”. Tu se ne misli nužno na devijacije i promašaje pojedinih teorija koje su eto pogubile neko svoje originalno značenje na svome putu. Prvo stoga što originalnih značenja nema i što su i u ona prvotna upisana mnoštva različitih značenjskih instanci, a stoga i nema mjesta s kojeg bi se original mogao uspostaviti. Drugim riječima, originalnost neke teorijske zamisli osigurava distorzija. Bez proglašavanja izmicanja, netočnosti nema niti konstrukcije originala. Na neki način premještanje i novo iščitavanje i korištenje teorijskog aparata uvijek iznova prokazuje blistavi konstrukt. No, od jednakog problema ne pati samo teorijska pozicija i misao, često i aktivistička pozicija otjelotvorena u protestu koji joj je bazični tekst ima svoju čitateljsku publiku koja ju značenjski preokreće i podmeće joj vlastitu interpretaciju i protestnu reprezentaciju. Često se može pratiti i svojevrsno prenošenje formi protesta koji unatoč jednakim oblicima prenose sasvim drugačiju poruku.

Svi ti elementi posebno su vidljivi u postkolonijalnim društvenim i kulturnim kompleksima gdje je glavno mjesto pronalaženja neoriginalnosti odnosno uspostavljanja zapadnog, muškog, racionalnog identiteta. Uspostaviti Hrvatski primjer kao onaj postkolonijalni i nije osobito teško, s obzirom na povijest, no ovog časa je mnogo snažnija postsocijalistička atribucija društva koja s postkolonijalnom dijeli dobar dio zajedničkih elemenata. Civilno društvo, kao uostalom i ono ne-civilno, osjeća pritisak raznih imperativa koji dolaze iz prosvijećenog kapitalizma, a čija izvedba nikada ne smije biti dovoljno dobra jer ugrožava identitetski status onog koji imperativ šalje. Tako društvo stalno mora biti u stanju koje Bhabha nazivlje almost, but not quite. Prečesto svjedočimo uvezenim društvenim problemima koji su nekada imali različite načine rješavanja, a koji protestom homogeniziraju društveni rascjep na onoj istoj simetrali na kojoj je već podijeljeno. Tako svaka akcija svojom reakcijom s jedne strane homogenizira i identificira suprotnu poziciju (posljednji je primjer križanja Bandićeve slike), potencira staru društvenu dihotomiju (urbani-neurbani recimo) i postaje poligon za karijeru. Uz to protest i akcija imaju kolateralne i nevidljive žrtve koje su prisiljene izložiti i vlastiti život kako bi osigurali minimalnu egzistenciju (tvornica azbesta je također svjež primjer). Na kraju krajeva, protest je danas i izvor zarade, mjesto produkcijske industrije koja od protesta polako stvara festival oko kojeg oživljava industrija i turizam.

Prečesto protest i akcija nije dovoljno autorefleksivna (a pitanje je može li takav medij to i biti) i pitanja koja postaju očita na prostoru almost but not quite premalo su u žiži interesa. A upravo su to mjesta gdje upotreba stranih protesta pokazuje svoju nemoć, ali baca svjetlo na do sada skrivene društvene prostore i ljude. Možda bi čak bilo kvalitetnije uspostaviti, slijedeći Edwarda Saida, kontrapunktno čitanje kao zamjenu za protest koji je možda i iscrpio svoju staru moć. Drugim riječima, pregovaranja umjesto prigovaranja u kojem se zamućuju granice između “suprotstavljenih” tabora.