Protiv terora demokratske većine

U Privremenoj ženskoj mjesnoj zajednici Elektra, koju je u okviru Max Art Festivala (3. – 5. listopada ove godine) organizirala Sanja Iveković, održali ste predavanje o performansu Mučnina (2008), gdje ste, među ostalim, ukazali kako su neki tiskovni mediji organizirali protiv vas i kao umjetnice i kao sveučilišne profesorice gotovo medijski linč zbog toga što ste spomenutim performansom iskazali vlastiti revolt protiv terora većine, i to izvedbom gađenja protiv dominantnoga kulturološkoga lokalpatriotskog obrasca Dalmacije. Možete li, evo, ovom prigodom ponoviti kako je bujao navedeni medijski linč?

– Najprije da istaknem kako mi je ugodno bilo predstaviti taj rad u Privremenoj ženskoj mjesnoj zajednici Elektra, koju je organizirala Sanja Iveković. Pod naslovom Dobre, hrabre, slavne redale su se prezentacije, predavanja, vrtjeli video i filmski radovi poznatih i manje poznatih autorica. Iako sam uvijek imala afiniteta za privremene, radne atmosfere, ovaj sam se put opet uvjerila da ozbiljni umjetnici kao Sanja Iveković pristupaju umjetnosti i radovima ozbiljno i u neformalnim i privremenim uvjetima. Često nasuprot tome i kod nas, a i vani ponekad postoje formalni i skupi projekti u okviru kojih se bizarno olako i nevjerojatno površno razmatraju umjetnički radovi.

Nakon performansa Mučnina, koji sam izvela na DOPUST-u (Danima otvorenog performansa u Splitu), slijedio je više-manje očekivani medijski linč. Najprije je u Glasu Dalmacije on-line i na radiju objavljena vijest pod naslovom Splitska umjetnica povraćala 40 minuta na Mišu Kovača. U tekstu su mahom nekorektno, netočno i senzacionalistički izneseni podaci o radu. Na osnovi tog teksta krenula je nadalje lavina provokacijskih tekstova u žutoj i manje žutoj štampi s ciljem, naravno, da izazovu javnost, reakciju Miše Kovača ili bilo što čime bi mediji osigurali sebi “trakavicu” u nastavcima, pa time i veću tiražu. Paralelno su stizale i čestitke na izvedenom radu i tekstovi koji sagledavaju rad u širem kontekstu, pojavili su se “fanovi” koji mi i danas šalju mailove, ali “većina” je, naravno, bila glasnija i neugodnija, pa je tako među ostalim na adresu Akademije stiglo i pismo izvjesne udruge muzičara kojim se traži da se propita moj pedagoški rad. Za to sam saznala od dekana UMAS-a, koji me je pozvao na razgovor i koji je apsolutno stao na moju stranu, na čemu mu i ovom prigodom zahvaljujem.

Redali su se tekstovi u Slobodnoj Dalmaciji, Jutarnjem, Večernjem, Feralu itd. Istodobno su se u kontekstu interneta, gdje su se mnogi portali bavili mojim performansom, blogovi punili raznim diskusijama koje su polazile ili od samog performansa ili od mene kao osobe. Pojavili su se ljudi koji me poznaju iz raznih konteksta, pa su s drugima javno raspravljali o tome tko sam zapravo ja. Neki se nisu libili i najvulgarnijih napisa i reakcija. Bilo je i poznanika koje sam susretala u gradu s čudnim reakcijama. Taj val mučnine intenzivno je trajao dva tjedna uz telefon koji je stalno zvonio.

“Dalmatinac nosi lančić oko vrata”

Spomenuti je članak koji je objavljen u on-line izdanju Glasa Dalmacije (10. travnja 2008), dakle, i inicirao cjelokupnu medijsku hajku o tom navodnom povraćanju. Naime, autorica navedenoga članka, među ostalim, navodi da su “neki od promatrača odmah na početku performansa otišli jer im se ‘digao želudac’”. I nadalje autorica pridodaje sljedeći komentar, što je očito dokaz da nije bila na izvedbi Mučnine: “Situacija je bila mučna, pomalo gadljiva. Nakon performansa svi su se raspršili bez riječi…” Naime, na snimci se vrlo jasno vidi da nitko nije napustio izvedbu performansa na Bačvicama u Akvariju, a neki su – što ironično, što iz vlastitoga užitka – i cupkali uz pjevljivu pjesmu Dalmatinac nosi lančić oko vrata. Što točno za prostor Dalmacije simbolizira navedena pjesma? U jednom ste intervjuu ipak istaknuli da se odabirom te pjesme nikako niste referirali na Mišu Kovača, “već samo na određeni štimung koji prikazuje jednosmjernu okolinu i društvo u kojem se nalazimo”.

– Mislim da je samokritika, samoanaliza ili kritika društva u kome živimo vrlo primjerena tema suvremene umjetnosti. Svatko tko je malo duže boravio u Dalmaciji zna na što mislim kad u pozadini Mučnine puštam taktove vječnog šlagera Dalmatinac nosi lančić oko vrata. Jednom možda zanimljiva pjesmica, kojoj ne sporim njeno mjesto u svijetu šlagera i lake zabave, u toliko godina tupa ponavljanja postaje nešto drugo, postaje simbolom okorjele nepromjenjivosti, ali ne nekog dubokog ili sentimentalnog propitivanja o nepromjenjivosti Mediterana i Dalmacije, nego posezanja za poznatim i banalnim iz straha od nepoznatog, straha za svoj identitet, nemogućnosti transformacije i sagledavanja suvremenosti. To je ono na što ja referiram. Nama se kao društvu pruža mogućnost transformacije – sve ukazuje na to, ali mi to ne možemo ili ne želimo. Pritom ne mislim na jednostavno uklapanje ili ukidanje svojih kulturalnih posebnosti, nego na podizanje razine i kvalitete društva. Pri tome se sjetim svih naših turističkih krilatica i odmah shvatim koliko ćemo teško sami sebe transponirati u sadašnjost, da ne kažem budućnost: npr. “Small country for big vacation”, “Mediterranean as it once was”.

Osim toga, neistine pojedinih medija vide se i u tome što uopće niste povraćali s obzirom na to da niste uspjeli povraćati očito uslijed stresa zbog javne izvedbe; dakle, pokušavali ste povratiti.

– Neki mediji uopće nisu ubrojili činjenicu da je to umjetnički performans. Ispada da je to puki vandalski čin. Rad se sastojao od mojih mnogobrojnih pokušaja povraćanja i nije imao jasno insceniran kraj. Radi se o predočavanju stanja konstantne neugode i zasićenosti određenom tupom atmosferom. S druge ste strane i sami spomenuli da je publika cupkala. Ja sam rođena u Dalmaciji. Koliko ja uopće mogu izbjeći određeni kliše? Mogu li uopće povraćati? I to je element propitivanja.

Riječ je, dakle, o Vašem prvom performansu. Naime, prije toga bili ste poznati kao autorica videoperformansa. Što Vas je osobno potaknulo da ipak na festivalu performansa DOPUST iskoračite i u područje performansa kao žive umjetnosti?

– Nije nipošto riječ o mom prvom performansu. Uglavnom sam radila performanse u njih uključujući medije, ponajprije video pa onda i web-streaming, a nekoliko puta i performans uživo za publiku, prvi put 1995. u Amsterdamu. Ne bih radila distinkciju između performansa pred publikom i onoga posredovanog medijima kao da se radi o potpuno različitim disciplinama. Oni su, naravno, donekle različiti, ali najviše u smislu muzealizacije. Dok je performans uživo jedan neponovljiv događaj te je u povijesnom kontekstu njegova uloga i bila da dematerijalizira i oslobodi umjetnost od ekonomskih tokova, videomontaža i pohranjivanje rada u obliku videa otvara mogućnost njegove distribucije, umnožavanja, pa samim tim i muzealiziranja. Naravno da se pritom nadalje montažom može odstupati od dokumentarnosti i zadirati u polje fikcije i filma u manjoj ili većoj mjeri, pa time rad postaje etiketiran kao videoperformans ili jednostavno video ili film. S druge strane otvara se pitanje teleprezentnosti ili prisutnosti preko weba. Mislim da je izlišno u današnje doba inzistirati na performansu uživo, kada je performativnost postao širok pojam koji se upotrebljava u raznoraznim disciplinama.

U doba aksesibilnosti kompjutera, digitalne montaže i umnožavanja mijenjaju se i konstantno redefiniraju noviji mediji. To je ono što i mene zanima. Koristim se cijelim nizom medija u svome radu, od performansa, preko videa, videoinstalacije, interaktivnih projekata, fotografije. Zajedničko je uglavnom svima da se pojavljujem kao performerica ili određeni izmišljeni karakter. Ovom sam prilikom zbog prikladnosti prostora Akvarija na Bačvicama i nekoj vrsti ad-hoc atmosfere oko festivala izvela performans uživo.

Zbog čega ste se u Privremenoj ženskoj mjesnoj zajednici Elektra pored performansa Mučnina odlučili i za projekciju videoperformansa Desetoboj (2007), u kojemu u deset scena istražujete poveznice između sporta i performansa? Naime, navedenim ste videoperformansom modificirali prikazane sportove u svojevrstan fizički teatar.

– Kako je Privremena ženska mjesna zajednica trajala nekoliko dana, predstavila sam još jedan rad. Kultura sporta nameće se danas ljudima kao glavni kompetitivni obrazac ponašanja. Split je “grad sporta”, kako kažu, ali sve hrvatske novine imaju ogroman broj sportskih stranica u odnosu na one iz kulture. Uvjetno rečeno, opet se radi o odnosu većine nasprama manjini. Tako je to i u Desetoboju (2007), koji istražuje deset slika-scena na presjeku sporta i performansa. Desetoboj pretvara sport u neku vrstu fizičkog teatra, sportska pravila miješaju se s umjetničkim performativno-ritualnim procesima, kreirajući svojevrstan hibrid. Umjesto sportskih pravila i ustaljenih rituala gledateljima “sportskog teatra” nudi se deset apsurdnih situacija. Sportska je kompeticija za mene zapravo pomalo jednostavna i poprilično apsurdna.

Dalmacija ili Round Around

Obično se ističe kako se Dalmacijom kao umjetničkom preokupacijom i velikom temom bavite od 1996. Tako ste na predavanju, među ostalim, spomenuli kako je situacija što se tiče lokalpatriotizma specifičnija u Dalmaciji nego npr. u Zagrebu, jer je Dalmacija u kolektivnoj svijesti naših prostora selektirana za turizam i dobru zabavu te kako se ravnatelj jedne splitske osnovne škole ne usuđuje prebojiti školu čiji je jedan zid Torcida obojila u Hajdukovu zastavu. Možete li navedenu svoju preokupaciju dalmatinskim mentalitetom konkretizirati na primjeru nekih svojih videoperformansa?

– U radu Round Around, videoperformansu iz 1997, na primjer, trčim oko stabla masline odjevena u tradicionalnu odjeću dalmatinskih žena, posuđenu od otočanke na Mljetu. Trčeći krugove oko tog stabla mudrosti, u oku gledatelja percipiraju se na različite načine: ponavljanje prirode, ciklusi ženske prirode, monotonija otočkog života, ukorijenjenost, nepromjenjivost i sl. Rad je svojevrsna oda Dalmaciji i Dalmatinkama, ali je istovremeno i kritika. To je nešto što sam pokušala i u radu Mučnina, ali na malo radikalniji način.

U instalaciji Exercise 1 (tekst, fotografije, video) iz 1999, na primjer, plutam u moru dok me kamera snima i zumira iz velike distance, percipirajući tako nejasne obrise (možda mrtvog?) tijela, dok tekst sugerira pokušaj zamišljanja naše vlastite smrti, dok svjesno udišemo i izdišemo, a fotografije izbliza dokumentiraju pokušaj davljenja konopom ispod površine mora. Asociranje disanja sa slikom za Deluzea je način svjedočenja o fragilnosti u svim oblicima sadašnjosti. Također je to način naglašavanja svake pojavnosti, nezaobilazno vezane za svoj nestanak. Ovaj rad poetičnije od svih ostalih mojih radova otkriva lice mediteranske paklene ljepote i istovremeno naličje te iste.

U radu La Casa iz 2003. bavim se višestruko pitanjima urbanizma i rušenja kuća bez građevinske dozvole, pitanjima doma… Odjevena sam u dugu ljetnu crvenu haljinu i crvenu venecijansku masku s kljunom, trčim oko kuće svojih roditelja dok bageri uzimaju komad našeg dvorišta da bi se proširila cesta ispred kuće.

Svi su ti radovi snimljeni u Dalmaciji i tematski se odnose na taj prostor. Na bavim se isključivo tom temom u svojim radovima, ali kako sam velik dio života provela upravo tu, mislim da je nezaobilazno da se pojavljuje u mnogim radovima.

Osim toga, za Vaš se cjelokupan rad ističe da istražujete samu sebe i vlastitu priču paralelno s medijima u rasponu od video/performansa, fotografije, CD-roma, videa, interneta i web-streaminga. Što je bilo odlučujuće u Vašem umjetničkom kretanju prema novim medijima?

– Mislim da je bavljenje “novijim medijima” (definiranje novih medija je zasebna problematika) osim uz moj osobni interes vezano svakako i uz širi generacijski interes. Ne sjećam se da se u mojoj generaciji puno studenata zapravo željelo baviti tradicionalnim slikarstvom ili kiparstvom, a to su polja koja su se tada isključivo mogla studirati na Likovnoj akademiji. Nažalost, nismo kao generacija imali mogućnosti kombinirati kolegije i interese kao što to danas čine studenti Bolonjskog procesa, pa se velik broj tadašnjih diplomanata, uključujući i mene, zaputio stjecati znanja na internacionalnim školama i u internacionalnom krugu umjetnika. Imala sam sreću da sam boravila i radila u Nizozemskoj i Njemačkoj devedesetih godina, kada se, mogu slobodno reći, svakodnevno događala i definirala novomedijska umjetnost ovog vremena – u različitim umjetničkim radovima, diskusijama, istraživanjima, platformama, festivalima. Pojava interneta, pionirskih internetskih projekata, portala, prva sociokulturološka istraživanja na webu, pokretanje liste kao npr. Syndicate u V2, i da ne nabrajam što sve dalje, svakako me ta atmosfera nadalje odredila kao umjetnicu.

Malo prije sam spomenula kako se u doba velike pristupnosti računalu, digitalnoj montaži i umnožavanju, mijenjaju i konstantno redefiniraju noviji mediji. Tu je negdje i korijen toga zašto suvremenu umjetnost ne mogu zamisliti bez pojma medija.

Studentska energija DOPUST-a

Koliko su Vaši kolegiji bili odlučujući da se u Splitu odnedavno formira i festival performansa DOPUST, koji je pokrenuo upravo vaš bivši student Marko Marković?

– Predajem kolegije Performans i Video umjetnost na prvoj i trećoj godini dodiplomskog studija Film i Video, gdje se dotičem povijesti performansa, ali nisam teoretski predavač, već poučavam mentorski. U praksi to znači da proučavamo umjetničke projekte ne način tzv. case study, učimo razmišljati i doživljavati umjetnost te nadalje savjetujem studente o njihovim radovima i procesima. Također predajem kolegij Novi mediji, koji slušaju mnogi drugi studenti u rasponu od likovne kulture preko slikara do kipara.

Postoji velik interes studenata za kolegije Performans i Video umjetnost kao i za kolegij Novi mediji možda upravo zato što su to novi kolegiji koji nikad prije nisu predavani na Umjetničkoj akademiji. Nadam se da su moji skromni pokušaji u smjeru odgoja i obrazovanja mladih ljudi postupno doveli do većeg broja autora koji rade u tom smjeru te grade razumijevanje za medije, javne nastupe, organizaciju projekata itd.

Kako biste opisali splitsku scenu performansa što se tiče mlađe, studentske generacije u odnosu na Vašu generaciju iz Vaših studentskih dana?

– Pa, teško je to usporediti. U svakom slučaju imam dojam da danas u Zagrebu i u Splitu studenti koje zanimaju takvi načini izražavanja imaju bolji uvid u tu problematiku ako ih ona zbilja zanima, dok je naše školovanje bilo više formalno i ovisilo je isključivo o nama kako ćemo dalje ako smo se željeli baviti novim medijima.

Zatvoreno i fobično društvo

Osim toga, možete li pojasniti što se točno dogodilo prilikom projekcije videorada Milana Latkovića 7 sakramenata u dvorani Zlatna vrata, u sklopu DOPUST-a, kada je Vlado Ercegović, organizator programa pri Pučkom otvorenom učilištu, prekinuo projekciju čuvši u spomenutom videoradu pjesmu Jasenovac i Gradiška Stara.

– Osim izvedbe Mučnine u okviru DOPUST-a održala sam i prezentaciju studentskih radova, pa se tako, eto, na YouTubeu našla snimka koju je studentica snimila mobilnim telefonom, a na kojoj raspravljam s dotičnim gospodinom koji je prekinuo projekciju rada Milana Latkovića kad je čuo dotičnu pjesmu u videoradu. Rad, naime, problematizira obrede i običaje vjenčanja u Dalmatinskoj zagori.

DOPUST je na kraju ispao festival-lakmus, provjera onoga što nam društvo dopušta ili ne dopušta. Ispalo je da smo zatvoreno i fobično društvo koje ne želi stvarno pričati o svojim problemima i konfrontirati mišljenja. DOPUST nije bio zamišljen kao puki festival i revija autora, nego kao pokušaj implementiranja jedne kulture otvorenosti, provjetrenosti.

I na kraju: vidite li ikakvu mogućnost da se navedeni teror većine ikako zaustavi, prekine, nestane? Pritom od brojnih internetskih reakcija na vašu Mučninu izdvojila bih sljedeći ironijski komentar koji je podpisao anonimni Radikal: “Bravo, Sandra! Žao mi je što nisam bio tamo. Još da je bilo jedno predavanje o pretvorbi i privatizaciji uz istu pozadinsku glazbu, pa smo mogli povraćati svi skupa. Čuj, Akvarij – ona šupljina što će ostati nepromijenjena još 20 godina – to je najveća ironija u cijeloj priči. Kakav, bre, Akvarijum, kakvi bakrači; daj raji alkohola i utakmicu da što prije sve zaborave!”

– Pa, nemam neki recept osim da svatko pogleda najprije u sebe prije nego što djeluje prema drugima.

Sandra Sterle (rođena 1965. u Zadru) trenutno živi i radi u Splitu, gdje je izvanredna profesorica na kolegijima Performans, Video umjetnost te Novi mediji na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu. Godine 1989. diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu te je nastavila svoje školovanje na Kunstakademie u Düsseldorfu 1995/96. u klasi prof. Nan Hoover. Od 1991. do 2001. živjela je i radila u Amsterdamu, gdje dobiva stipendije i nagrade za svoj rad – BKVB (Fonds voor beeldende kunsten), AFK (Amsterdams Fonds voor de Kunsten). Godine 1999. u okviru ArtsLink stipendije radi i boravi u Wexner Centru for the Arts u Columbusu. Nakon toga, godine 2001. dobiva stipendije Ford fondacije, Animating Democracy fonda i Franklin Furnace nagradu The Future of The Present da bi u New Yorku zajedno s bosanskom umjetnicom Danicom Dakić realizirala go_HOME projekt. Od 1995. izlaže samostalno i na grupnim izložbama, sudjeluje na međunarodnim artist in residence programima, konferencijama i festivalima. Radovi su joj uvršteni u važnije retrospektivne izložbe hrvatske videoumjetnosti, kao što su Frame by Frame, Personal Cinema Program, Insert te nizozemska retrospektiva A Short History of Dutch Video Art.

Inače je majka dvoje djece, Adriana, rođenog u Amsterdamu, i Luke, rođenog u Splitu. S njihovim ocem, umjetnikom Danom Okijem surađuje na mnogim projektima.

Popis videoradova, multimedije i performansa: 2008. Mučnina, performans, DOPUST, Akvarij Bačvice, Split; 2007. Desetoboj, video, produkcija HFS; 2006. Ptičja gripa, video; 2005. Integracije/Tko će se igrati?, trokanalna videoinstalacija, loop; 2004. Zona, performans, Osječko ljeto kulture, Festival performansa, Kazamat, Osijek; 2003. La Casa, video; 2002. On the Dune, video; 2002. Round Around 2, loop, videoinstalacija; 2001. go_Home, performans, web site, Location 1 Gallery, New York; 2001. Digging the Channel, video; 2001. “interstory.org”, web site i web instalacija; 2000. Exercise 1, loop, videoinstalacija; 1999. “sterle.org/holiday”, web projekt, ŠKUC, Ljubljana; 1998. The Characters, CD-rom, instalacija; 1998. True Stories (Story 1-4), video; 1998. To forget, to remember and to know, računalna instalacija, performans, Amsterdam College, Amsterdam; 1997. Round Around, videoinstalacija; 1996. Transformation Culinaire, performans, W139 Gallery, Amsterdam; 1995. Transformation Culinaire, performans, W139 gallery, Amsterdam.