Razgovor s Anicom Vlašić-Anić

Možda da krenemo od početka i kraja Kugla-glumišta? Dakle, kako je formirano Kugla-glumište 1975. te što je iniciralo 1985. rascjep i stvaranje Indoševe Kugle, koju on naziva tvrdom frakcijom?

– Članovi Studentskoga satiričnoga glumišta (SSG-a) u prostorijama Savske 25 u Zagrebu 20. svibnja 1975. donose odluku o promjeni naziva u Kugla-glumište. Promjena se odnosila na koncepciju promišljanja vlastita glumišta: umjesto tradicionalna kazališta u znaku “pravokutno” markirana odnosa “građanske” podijeljenosti na gledalište, kao prostor predviđen za publiku-promatrača-konzumenta, i pozornicu, kao kazališno-scenski prostor izvanzbiljske autonomije umjetnosti, nastupa kugla kao novo kazališno biti u sveobuhvatnosti, totalitetu mogućnosti života u teatru, a teatra u životu. Rezultat istraživanja i ostvarivanja tih mogućnosti odražavao se u proizvodnji Kugla-akcija/predmeta/ugođaja/događanja, i to već u prvoj anti-pravokutno pomaknutoj Kugla/”kazališno-scenskoj” montaži koja radikalno misli, pomiče gledališni kolektiv iz “gledališta”, uistinu ga dovodi na “scenu” i približava događanju predstave. Mislim tu na fascinantnu markaciju “početka predstave” oslonjene na jedinstveni tekstni predložak – nadrealističku poemu Ljubav i pamćenje Salvadora Dalíja iz 1931. I tek što se u velikoj dvorani &TD-a svjetlo polako gasilo, sa scene je silazio četverogodišnji Silvio Haramina sa svijećom u ruci, odabirao nekoga iz publike i poveo cijelo gledalište na scenu... Na programskom listiću otisnutom za premijeru Ljubavi i pamćenja 1. lipnja 1976. u zagrebačkom Teatru &TD, uz Dalíjeve stihove “Ima stvari nepomičnih kao glava kruha” i “Gospođo, nemam mnogo zubi”, otisnut je i naziv KUGLA-GLUMIŠTE s adresom ispod njega: 41 000 Zagreb, Savska c. 25. U jednostavnoj mekanobijeloj finoći papira formata A4, presavijena u dvolist, koji je sve do danas zadržao neke ne/obično tihe odsjaje, čitamo i imena izvođača, koje možemo smatrati osnivačima Kugle. Dakle: inscenacija i režija: KOLEKTIV, rasvjeta: Bogdan Bobić, glazba i autor glazbe: Zoran Šilović, animator pokusa: Zlatko Sviben, iluminacija: Žarko Ciraki, inspicijent: Branko Milković, Zlatko Sviben; zatim – igraju na jednoj strani: Darko Blaslov, Zlatko Burić, Vladimir Dajković, Smiljana Jelčić-Ivanošić, Dunja Koprolčec-Burić, Branko Milković, Zoran Šilović, Lahorka Vlahek, Anica Vlašić, a na drugoj: Naco Oster i još: Silvio i mnoga druga djeca; sviraju: Zoran Fiolić, Neven Jurić, Katja Maričić, Ivica Novaković, Tihomir Vučić, Ivan Ivas.

A rascjep... Svakako kompleksno pitanje: kad se naslućivao u prvim kriznim nagovještajima, osobno sam ga, posvećena majčinstvu od 1980. i istodobno poslijediplomskom studiju iz književnosti, te stalnom zaposlenju u Staroslavenskome institutu “Svetozar Ritig” od 1981., doživljavala iz ipak pomaknute perspektive, iako sam sudjelovala i u dubrovačkoj predstavi Ljetno popodne ili što se dogodilo s Vlastom Hršak 1980., ali već, to moram spomenuti, s tromjesečnim Borisom, čiji je plač uživo na sceni izazvao povike nevjerice iz publike: “Pa, to je prava beba!? Je, zbilja! Ne, nije moguće?!”; pomaknute dakle, iako sam i nakon Sanjinova rođenja 1982. još ustrajno nastupala u Kugla-cabaretu. Međutim, to je značilo da je moj angažman bio sveden na minimum – samo na nastup na sceni, i zapravo ne mogu govoriti što se točno događalo. U posljednje tri predstave, a to su akcija 16,00 iz 1981., Neprigušeni titraji iz 1984. i Rez na nebu iz 1985., više nisam sudjelovala. No, mislim da možemo ipak nazrijeti neku duboku unutrašnju logiku temeljna problema. Pred Kuglom se postavilo gotovo konačno pitanje – egzistencijalno biti ili ne biti na nekoliko razina: prestankom studentskoga statusa većine članova Kugle trebalo se zapravo profesionalizirati (institucionalizirati) kao glumište, što se ne samo činilo nego i potvrdilo kao nemoguće. Raslojavanje na meku i tvrdu frakciju, koje možemo, recimo, shvatiti kao dvije varijante privremene odgode tih nemogućnosti, osobno sam doživjela duboko bolno, kao nepovratno iščeznuće Kugline, nikada više dosegnute, multiperspektivne kompleksnosti. Usprkos tome, tvrda frakcija Indoševe Kugle, iako svakoj njegovoj predstavi u sebi dodajem nekoliko mekih Kugla-ogledala, zadivljujuće je hrabra odluka, koja odolijeva svim ustrajno potvrđivanim nemogućnostima, koje su većinu od nas za Kuglu zaustavile odavno.

Meka i tvrda frakcija

Mislite li da je Indoš pojedinim svojim posljednjim predstavama, primjerice, mislim na Njihanje, Čovjek-vuk, Kineski rulet, Vilovanje, nešto ipak bliži mekim kugladama, pogotovo, primjerice, kada se usporedi prva iz 1987. i nova verzija Njihanja iz 2001.?

– Na žalost, gledala sam samo Vilovanje. Sudeći po toj predstavi, u pravu ste. Uostalom, taj spoj Indoš – Zlatko Burić-Kićo u Vilovanju zasigurno osigurava posve neočekivane, Kugline kontrapunkte... Gotovo da sam, na trenutke posve opčinjena čudesnom glazbom, “ušetala” u događanja, uz one vokalne dionice ženskoga glasa... Nakon dugo vremena, naprosto me sve munjevito “vratilo” u šarm kaleidoskopična preokretanja, u ne/discplinirane ritmove Kugla-kreativna kaosa: neiscrpnost mogućnosti simultanizma vilovanja misli-slika-glasova... Da, potvrđujem: DA.

Indoš navodi da se politički aktivizam Kugla-glumišta, njihov prodor u političku zbilju odvijao na bajkovit način, na način podsvijesti ili snoviđenja. U performansu Akcija 16,00, koji je, kako je utvrdio Indoš, izvela tvrdo-meka formacija, koristilo se pravo oružje i automobili na otvorenom prostoru. Riječ je, Indoševim riječima, o žestokom pristupu doživljaju autentičnih političkih događaja, o doslovnijem prodoru u političku stvarnost (usp. Zarez, broj 15).

– Na žalost, u ovoj akciji na zagrebačkoj tržnici Dolac nisam više osobno sudjelovala. No, estetika šokantnih prodora u zbilju nezaobilazno je prisutna u Kuglinim predstavama i akcijama od sama početka – od prve predstave Ljubav i pamćenje 1976.

Kugline SC barake i estetizacija ulice

Zlatko Sviben naglasio je kako su “ondašnji &TD i uspješni mu ravnatelj Vjeran Zuppa, službenik mračnog Studentskog centra” te Ivica Restović, pravnik tog istog centra, oduzeli studentsko-kazališnoj mladosti SEK-a i SSG-a prostorije za rad, te vam “dodijelili neke barakaške kancelarijske sobice, gdje se veći broj ljudi uopće nije mogao ni okupiti, a kamoli – probati” te da je, što se Kugla-glumišta tiče, ta baraka bila, “poticaj da se izađe iz centarskog i &TD okružja u neku drugu vrst teatra – na ulicu” (Zarez, broj 75).

– Da, svakako, jedan od bitnih poticaja. No, kako u Kuglu dolazim upravo u vrijeme tih baraka, koje su zapravo bile Kuglin “dnevni boravak”, sve se u meni pobunilo kad su srušene. Kad smo već kod toga: u aktualnim projektnim zamislima rekonstrukcije Studentskoga centra svakako bi trebalo osigurati prostor na neki način posvećen Kugli! Predlažem nešto u smislu Kugla-galerije ili Kugla-cabareta, dakako ne samo povijesno-muzejskog sjećanja, iako je i to za povijest hrvatskoga glumišta neosporno bitno; na primjer, sačuvati na jednom mjestu materijale koji još postoje, poput fotografija, plakata, filmova, možda čak i kostima i scenografije. No, prostor bi svakako bio namijenjen radosti slobodna umjetničkoga druženja i oblikovanja studentskih multimedijalnih projekata, i uvjeravam Vas, da bi mu njegova profinjeno nenametljiva Kugla-markacija neosporno osigurala šarmantnu čarobnost osebujne duhovnosti, uvijek stvaralački novih Kugla-vilovanja. Konačno, Indoš je još uvijek tu; Zlatko Sviben, danas redatelj, kazališni je čovjek; kreativni potencijali Željka Zorice Šiša sve su nevjerojatniji iz godine u godinu; Zlatko Burić-Kićo upravo je glumačkim znanjem, iskustvom, radom i Kugla-šarmom koji se više nigdje na svijetu ne može “kupiti” (šalim se), osvojio Dansku! Uz to, ovaj je apel svojevrsni odjek onoga prvog, koji je Dunja Koprolčec, kao dobitnica “Orlanda” na Dubrovačkim ljetnim igrama 1980. godine, uputila, tada nadležnima: Kugla bi “Orlanda” mijenjala za najobičniji hangar gdje bi pokrenula kreativne umjetničke radionice... I to je zasada sve, što ću o tome reći. Što se tiče Kuglina izlaska na ulicu, da, morali smo probati pod vedrim nebom, na stazicama između građevina u krugu Studentskoga centra: Teatra &TD, Galerije i one napuštene kružne zgrade u sredini. Ako se potrudite, možete još uvijek naći pokoji trag bijele ili plave šminke, otisak tenisice ili “štule” na kojima smo plesali, ili možda pokoji odjek Kugla-orkestarskih kakofonija, izvijenih tamo prema čistome nebu... A otvoreni prostor pod nebom sâm po sebi ruši krhkost svake estetike i po/etike zatvorene scene; on Vas kao pojavu od početka tretira posve drugačije i sve što ste smislili za scensko izvođenje, svaki pokret, rasplinjuje se i traži novu metodu pokazivanja, kojemu ozbiljno konkurira život sam. I tako krećete, hoćete ili nećete, u estetizaciju ulice. Uz ova nova iskustva kazališno-amaterskoga beskućništva, odlučujućim, zapravo i jednako važnim, istakla bih prvi susret s amsterdamskom kazališnom družinom Dogtroep u L’Aquilli u Italiji 1975. koji postaje jednim od najinspirativnijih za Kugline kasnije ulične intervencije. Dogodio se to na Međunarodnom festivalu otvorenih scena, gdje je Kugla-glumište nastupilo s predstavom Noć vukodlaka prema sinopsisu Branka Ivande. Kao predstava Studentskoga satiričkoga glumišta, takozvanog SSG-a, premijerno je izvedena 1975. u maloj, polukružnoj dvorani zagrebačkoga kazališta Teatra &TD, gdje je odigrana još nekoliko puta tijekom sezone. Odabrana je i izvedena i u sklopu programa Internacionalnog festivala studentskog teatra u Zagrebu (IFSK) 1975.

Kugla i Coccolemocco

Je li Kugla-glumište ostvarivalo suradnju s članovima grupe Coccolemocco i je li tada u Hrvatskoj bilo još nekih alternativnih kazališnih trupa koje su bile posvećene uličnom kazalištu? Povezano s prvim dijelom pitanja: naime, Branko Matan kao član grupe Coccolemocco u prvom broju Gordogana objavljuje tekst Preporučena ptica iz mekane boce o Kugla-glumištu.

– Da, na različitim razinama suradnja je bila logična i plodonosna, kao i susreti na Zagrebačkom IFSK-u ili ostalim međunarodnim festivalima studentskoga teatra, do danas predragocjenim za hrvatsko glumište. Predstava Ljetno popodne ili što se dogodilo s Vlastom Hršak 12. kolovoza 1980. na Dubrovačkim danima mladog teatra proizvedena i praizvedena je, kako je i najavljeno u festivalskom Biltenu, u suradnji s Kazališnom družinom Coccolemocco, Dogtroepom iz Amsterdama, Studentskim teatrom Lero iz Dubrovnika i drugima. Draga kolegica Dolores iz Coccolemocca zamijenila me u Sarajevu u ulozi Djevojke sa zlatnim ribicama. Osim toga, po meni, koliko zasad doseže moja informiranost, Branko Matan autor je najstudioznijega, najduhovnijeg, najsenzibiliziranijega i najinspirativnijeg esejističkoga teksta Preporučena ptica iz mekane boce (Gordogan, br. 1, 1979.), apsolutno najkvalitetnijeg od svih ikada napisanih o Kugli. Naravno, pritom tekstove Zlatka Burića koji se odnose na Kuglu, kao npr. Pjesma iz mimohoda kao i Izvješće o sudjelovanju Kugla-glumišta u akciji Muzičkog salona SC-a Umjetnost na ulici (Gordogan, br. 1, 1979.), svrstavam u rijetkosti pisane i opisane, izvorne Kugla-proizvodnje značenja i smislova. I Matan i Burić jednostavno bi trebali i sada pisati o Kugli! Osim u prvom broju legendaroga Gordogana, Matanov esej objavljen je i u Almanahu Bitef 12 1978., kao tekst koji je Kuglu dostojno predstavio svjetskoj kazališnoj javnosti. Njime je savršeno izražena Matanova duboka, intelektualno-senzibilna korespondencija s čežnjom i ljupkošću stvaranja bez ostatka; življenja neobičnosti jednako kao i običnosti umjetnosti kao što se pije voda i istodobno kompleksnom Kugla-mudrošću. Tu je proradilo Matanovo Kugla-oko koje profinjeno zna registrirati dirljivost kao i zahtjevnost Kuglinih Mekanih brodova, provokativnost, ali i zagonetnost svjetova koji se stvaraju pred vašim očima, neupitnu ljepotu i dragocjenost odgovornosti vašeg vlastitog egzistencijalnog trenutka. Meni osobno, Brodovi su nenadmašna, najdraža predstava. Što se tiče još nekih alternativnih skupina, na žalost, oprostite, ne sjećam se baš nekih značajnih tragova, ali to ne mora značiti baš ništa, apsolutno ništa.

Brezovec je jednom prilikom izjavio da je na tadašnjoj hrvatskoj sceni Kugla-glumište bilo pandan Coccolemoccu te da poetiku između te dvije trupe uspoređuje “kao razliku između vina i trave. Mi smo bili na vinu, a oni na travi. Iz tih suprotnosti razvila se i nekakva estetika”(Zarez, broj 73).

– Estetika razvijena iz suprotnosti? Riječ je o dva različita mišljenja, izražavanja i življenja bića kazališta. Svakako, tu su primjerene kvalitativne usporedbe, kao, primjerice, o “zamahu iz kojeg se otisnula” Kugla, odnosno Coccolemocco, ili njihovim bitno različitim putovima prema “ostvarenju prava na kazališno pitanje” – kako se izrazio Matan u Preporučenoj ptici.

“Doček proljeća” u Travnom

U članku o Kugla-glumištu, objavljenom u zborniku radova Hrvatski slavistički kongres 2 (Zagreb, 2001.) naveli ste kako je Kugla-glumište održavalo ulične predstave, primjerice, u restoranu Kod uspinjače, na jezeru Bundek, Glavnom kolodvoru, tržnici Dolac, gradskom smetlištu... Molim vas da nekim slijedim pojasnite o kojim je inscenacijama-akcijama riječ.

– Niz ulično-prostornih “kao-da” ili “als ob” kazališnih akcija zagrebačkoga studentskog Kugla-glumišta možemo smatrati nizom mekanih zagrebačkih Kugla-palimpsesta. Prva od njih izvedena je 20. ožujka 1977. kao Doček proljeća na ulicama i najprostranijoj zelenoj travnatoj površini u novozagrebačkom naselju Travno, tada još neurbaniziranoj. Kao, uostalom, i sva kasnija Kugla-događanja novoga umjetničkoga i neumjetničkoga kazališnoga biti, prethodno je najavljivana s nekoliko manjih uličnih inscenacija, reklamno-pozivnih Kugla-mimohoda: u pothodniku Glavnoga kolodvora, na tadašnjem Trgu Republike, na ulicama nekoliko novozagrebačkih naselja. Za izvedbu mimohodnih najava i Dočeka proljeća na prvoj Smotri otvorenih teatara u Splitu u svibnju 1977. Kugla svjesno odabire betonsko sivilo ulica i trgova Splita III. Premijerna zagrebačka izvedba Mekanih brodova, “predstave u 6-7 slika” prema Kuglinu Prologu, izvedena je u prosincu 1977. na Međunarodnom festivalu studentskoga kazališta Dani mladog teatra. Ovim “poduzetništvom dostojanstva mašte i snova” Kugla ponovo senzibilizira, samo/teatralizirajući i Unsku ulicu, tada ulicu radnički-siromašnih kućeraka iz predgrađa, i zelenu mekoću prostrane livade nasuprot Filozofskome fakultetu, zatečene stanovnike i slučajne prolaznike i, naravno, kazališno-festivalsku publiku; osim zagrebačke, i beogradsku na Bitefu i novosadsku na Sterijinu pozorju 1978.

Slijede Kugla-preobraženja, da upotrijebimo termin (preobraženja dade) Dragana Aleksića. Prvo: “kao-da” ili “als ob” Ubojstvo u lokalu organizirano je u gornjogradskom lokalu Kod uspinjače 17. srpnja 1977. u 19.45 sati, s intencijom Kugla-povratka ljudima ulica i trgova, a inscenirano u programu akcije Muzičkoga salona SC Umjetnost na ulici. Drugo: uslijedilo je uprizorenje Bijela soba na beogradskoj Adi Ciganliji na Dunavu 5. svibnja 1978. i na zapuštenom zagrebačkom jezeru Bundek u proljeće 1978. Treće: akcija Zaboravljena lokomotiva odvila se kod napuštene lokomotive u sniježnobljuzgavome smetlištu urbana Zapruđa, točno u podne 24. prosinca 1978. u suradnji s Centrom za multimedijska istraživanja zagrebačkoga SC-a. Četvrto: slijedi pokazivanje Priče o djevojci sa zlatnim ribicama i cirkusu Plava zvijezda na Trgu kralja Tomislava i uličnom prostoru ispred zagrebačkoga Glavnog kolodvora, u programu Zagrebačkoga bijenala, odnosno Maksimira u akciji Ljeto u Maksimiru 1979., kao i u urbaniziranim uličnim ritmovima Pule, Slavonskoga Broda, Skopja i Ljubljane, ali i sa zapovjednom stati(sti)kom vojnog poligona jedne pulske kasarne 1979., te i u Splitu na Splitskom ljetu, Sarajevu i Dubrovniku na Dubrovačkim danima mladoga teatra 1980. Peto: Kugla-novogodišnje-božićnom priča Posljednji sati gospodara ledenih strojeva odvila se u trešnjevačkom parku u Nehajskoj, gdje su djeca bila obdarivana Kugla-lutkama i gdje je cijeli vod JNA preobražen u akciji dijeljenja toplog čaja publici iz vojničkih kazana u ledenohladnu zimovitu prosincu 1979. Šesto: multimedijska žanrovsko-scenska anti-legenda Ljetno popodne ili što se dogodilo s Vlastom Hršak odvila se u parku Gradac, u uvali podno Lovrijenca s morem, nebom, zvijezdama i festivalskom publikom Dubrovačkih ljetnih igara, koja se odazvala pozivima, upućenima joj na prethodnim Kugla-akcijskim plesno-cirkusko-kabaretskim mimohodima na dubrovačkome Stradunu 1980. Bili su to mimohodi bijelih dječaka, melankoličnih artista i dirljivonježnih plesačica, s najavnim “scenskim minijaturama”, poput npr. uprizorenja “pravoga slavonskoga seoskog Dvorišta u Sarvašu, Kuće u Sarvašu i Gostionice u Sarvašu”, s kazanom u kojemu se upravo kao “peče rakija” i, naravno, dijeli znatiželjnoj publici. I sedmo: performans Akcija 16,00 na zagrebačkoj tržnici Dolac.

Za uličnu predstavu, mimohod Doček proljeća u spomenutom članku apostrofirali ste kako je Kugla-glumište razbilo “samoće kockastih naselja” Novoga Zagreba, te da je to prvo montažno-kolažno, simultanističko, vizualno-prostorno ozbiljenje Kuglina novoga kazališnoga urbaniziranoga svagdana. U kojim se sve prostorima odvijao navedeni mimohod i koja je simbolika scenografski uobličene lastavice koju ste rabili u navedenoj uličnoj predstavi.

– Već od Dočeka proljeća gotovo svakoj predstavi prethode Kugla-pseudocirkusko-šarmantni, simulirano (anti)spektakularni mimohodi. Bile su to ulične najave-pozivi na predstavu, uprizoreni za slučajne prolaznike u najrazličitijim urbanim eksterijerima. Iz Savske 25 dostojanstveno je kretala povorka građanski-(ne)vješto-kazališno kostimiranih i nekako neodređeno otužnobijelih, nesaberivih Kugla-Lica. Lica pamtimo po usnama zatamnjenim do crnog ili preoštro osjajenim blještavilom pre/su/crvenog; s očima nepronično melankoličnim i radosnim, otvoreno polusneno zanesenim, ali i posve budno, antikulturno-bijesnim. Povorka je redovito praćena nečuvenim ritmovima i zvukovima čuvene glazbene kakofonije Kugla-Šilo-banda u markantno otrcanim frakovima... Slučajna ulična publika je zatečena neočekivanim prizorima Kugla-kazališnog “mekanog preobražavanja”. Ne odolijevaju mu ni prolazničke bezbojnosti pothodnika ispod Glavnog kolodvora, ni nedogađanja grada gledačima čekanja na tadašnjem Trgu Republike (danas Trgu bana Jelačića), ni dionici kockasto-neboderske samoće novozagrebačkih naselja. Najtišom gestom začuđene nasmiješenosti publika “kreće u susret” Kuglinoj neumjetničko-umjetničkoj akrobatici plesnih slika, riječi, i pokreta. Svaki mimohod postaje tako unikatna Kugla-palimpsestna estetizacija ulice neodoljivim Kugla-kazališnim biti.

U Travnom tog proljeća 1977. činilo se da su neboderi ostali bez svojih stanovnika, a ljudi izgubili apsurdne zidove – da, čak u smislu Camusa – koji su ih obično dijelili od drugih, od vlastite ulice ili od sebe samih na način samoće stvari. Dovedeni radosnim mimohodom gledali su svoju veliku livadu preobraženu u simultana događanja nekoliko “živih slika”. Bila je to svojevrsna, dakako, palimpsestno pomaknuta, panorama prizora iz građanske svakodnevice. Zamislite, na primjer: dok “Djevojka u običnoj, svakodnevnoj haljini”, opčinjena nesavladivom hrpom odjeće pred sobom, presvlačeći se bez prestanka, zaneseno pjevuši šlager You are my memory, you are my destiny “čitaču novina” u udobnoj fotelji dnevna boravka samoće, uredno se vraćaju groteskni odjeci vlastita smijeha u prazno. Istodobno, odvijaju se scenske usamljenosti “građanskih parova”: dok “mladi sportaš” uporno odtrčava jednu te istu dionicu staze pred neumoljivim “mjeračem vremena”, a “dvojica šahista” igraju tišinu svojih nezavršivih partija, “mladić i djevojka” na prostirci predaju se lepršanju bijelih ritmova perja u prstima, u kosi, na raznježenim licima. Kao kontrapunkt svim događanjima, odvijaju se i simultani prizori utroje: markiran ocvalošću “pseudo-aristokratske otmjenosti”, “muško-ženski građanski par” melankolično prilazi Kugla-pijanistu na starom klaviru, naslanja se na njega i koncertno troši svoje ugaslo trajanje; pred Kugla-ogledalom, u tihoj samozačuđenosti, otac, majka i dijete promatrači su vlastitih mekanih odraza... Događanja se prekidaju “rezom”: s najvišeg nebodera spušta se lastavica, a iz kućice obasjane plamenom istrčava i pleše “djevojka-proljeće”. I dok dijeli publici mlado zelenilo i cvijeće, a Kugla-lica iz završenih prizora radosno plešu zajedno, na dugačkome stolu, prekrivenom jarkocrvenim stolnjakom, publici je ponuđen topao kruh i sladak med. Eto, ta lastavica. Već kad smo smišljali sve ove scene, sveopću euforiju oko spuštanja lastavice s najvišega nebodera, prekinula sam primjedbom da ipak “jedna lasta ne čini proljeće”... Jasno, nastao je urnebesan smijeh! No, dijapazon univerzalne simboličnosti i metaforičnosti lastavice – na svim zamislivim razinama, od fenomenalnosti, tipičnosti pa sve do stereotipnosti kao znaka, pojma, lika, oblika i konkretizirana scenografskoga uobličenja – zapravo je uvijek bio uronjen u proces proizvodnje Kugla-palimpsesta. Prema tradiciji bila su to uvijek višesmisleno citatnopolemična samopreobraženja svake od mogućih perspektiva značenja i asocijacija. Isto se odnosi i na tek pokrenute tokove doživljajnosti: kao da se sve gotovo filmski pretapa u novi kompleks, koji se ponovo preobražava i ponovo osvaja svoju arhetipsku, gotovo bajkovitu čistoću. Njezini vas obrisi više ne napuštaju, čak i kad se proces osmišljavanja nastavlja.

Mekani brodovi u radničkoj kućici

Spominjete da je zagrebačka izvedba Mekanih brodova sadržavala 6-7 slika. O kojim je slikama riječ? Primjerice, u članku Kafka, Kugla, Harms: mimikrija lijepog na poprištu estetike mučnine, objavljenom u zborniku Oko književnosti (Zagreb, 2004.), spominjete kako je u 3. slici pod nazivom Kako je Ivan bio u cirkusu Ivan, točnije, lik tramvajskog konduktera, ZET-ova zaposlenika, poveden “gorućim gušterom” napuštao “veliko poprište zadaha kelja” iz periferije radničkog svagdana.

– To su bile slike redovito najavljivane mimohodom i uvodnim Prologom, čiji je tekst objavljen u Gordoganu br. 1, 1979. godine. Redom: prva slika Nepomične stvari uprizorena je u malenoj, za tadašnja zagrebačka predgrađa tipičnoj, radničkoj kućici s drvenom ogradom i dvorištem na kraju zagrebačke Unske ulice, u blizini Filozofskoga fakulteta. U radnoj uniformi tramvajskoga konduktera zagrebačkoga ZET-a, gospodin Ivan Kincig upravo se vraća s posla, silazi s bicikla i ulazi u svoje slobodno obiteljsko popodne: pravi, realistički obični radnički ručak s dražesnom nasmiješenom ženom u svakodnevnoj kućnoj haljini domaćice i petogodišnjim sinom Silvijem. Potom izlazi u dvorište da nacijepa drva. Običnost iznenada prekida Kugla-kakofonična glazbena markacija, u izvedbi Kugla-orkestra u crnim frakovima i bijelim košuljama: to je zvučna kulisa za nadrealistički pomak u mučnu metamorfozu upravo viđenoga. Uprizoren je kao Ivanov vizualizirani tok svijesti: lik žene-dame u besprijekorno elegantnom, crnom kostimu gotovo aristokratski klasičnih linija, ukočeno izlazi iz kućice i u transu, kao da sanja samu sebe, baca pregršt osakaćenih udova dječjih lutaka u upravo uključenu agresivno bučnu betonsku miješalicu na dvorištu. Potom nestaje, glazbena kulisa prestaje, Ivan u dvorištu cijepa drva. Dolazi susjeda na popodnevnu kavicu, pozdravlja Ivana, smiješeći se pristojno, dobrodušno; Ivan joj galantno poklanja crvenu ružu i ona ulazi u kućicu. Ponovo šokantni pomak u glazbi i slici: u zavodničko-erotskoj, ljubičasto-prozirnoj jutarnjoj toaleti, dijaboliziranih pokreta, “susjeda s ružom” polako nestaje iza ugla Unske ulice... Iznenadni dim uz promjenu glazbenih ritmova, prati pojavu dobrodušnoga, zelenoga guštera; Ivan se odaziva njegovu zovu, i zajedno sa Silvijem napušta poprište zadaha kelja. Kugla-svirači slijede ga u stopu, publika također. Na putu ga zaustavlja druga slika: opasno-zavodljiva “Žena s prstenom od malahita” prijeti mu fijucima biča, no Ivan svladava prepreku. Ne zaustavlja ga ni tužna artistica u trećoj slici Kako je Ivan bio u cirkusu, pa tako ni četvrta, čudesno rasplesani Svijet maski (Kuglini dječaci prokletih majki); dakako, ni peta, u kojoj djevojka očaravajuće dirljivim glasom pjeva Im wunderschönen Monat Mei. U finalnu šestu Bijelu sliku, mudro slijedeći guštara Ivan sa svojim sinom dovodi publiku kroz nestvarni bijeli tunel, na prekrasnu livadu nasuprot Filozofskome fakultetu. Dok sunce zalazi, nestvarna bijela plesačica završava svoj ples, pale se čarobne Kugla-vatre, a publika se rasprostire po bajkovitoj livadi očarana i raščarana, osvajana i rastužena, razdragana i kao da sve na toj livadi pod zvjezdanim već nebom ostaje trajati do dugo u noć.

Zaboravljena lokomotiva

Nadalje, kako se odvijala spomenuta akcija Zaboravljena lokomotiva u Zapruđu, točno u podne 24. prosinca 1978.? Naime, navedeno me zanima jer sam polazila OŠ “Karl Marx” iza koje se nalazila ta napuštena lokomotiva.

– Bio je to Kuglin Mekani cirkus na staroj lokomotivi. Za tu priliku ona je oživljena dimila, dok se cijeli Kugla-orkestar rasporedio na njoj, da bi pratio akrobatske točke artistice u blještavom plavom kostimu, nekoliko atrakcija strašnog Bare-Indijanca s obaveznim “bacanjem ribe”, razigrani nastup Kugla-plesačica, nesaberivi tango plesnih parova u šarenim kaputima izvezenim blještavim stakalcima. A nepotrošiva još iznad svega, kao da traje bijela slika: melankolično nježni, nepojmljivo otužni, dostojanstveno blag u neodredivo nepogrešivoj virtuoznosti, bijeli step-plesač na bijelom klaviru ispred stare, zadimljene lokomotive... Eto, to je bilo to. Kugla-slikama markirano i problematizirano postojanje u velegradskoj napuštenosti smetlišta, jedne obične, stare, začudno oneobičene lokomotive.

U akcijama Kugla-glumišta, kako bilježi Dunja Koprolčec u prvom broju Gordogana, Indoš je “bacao Ribu”. Što znači poza “bacanje Ribe” u kontekstu sedamdesetih godina?

– Po meni – Kugla-palimpsestna, paradoksalna polemika, sa suvremenim kontekstom sedamdesetih, svakako; no istodobno, i s višestoljetnom kazališnom tradicijom. “Bacanje ribe” – bilo je to jednostavno, čisto, zauzimanje poze “kao ribe” u nekoliko kratkotrajnih prizora. Nakon kvazi-spektakularne, pseudo-cirkuske najave sjajne atrakcije, Indoš se zaustavlja, gotovo savršeno nepomičan i uspravan, s rukama priljubljenim uz tijelo, i dlanovima okrenutim prema dolje. Potom se spušta u vodoravan položaj s desnom rukom ispruženom prema tlu, dok mu se istodobno lijeva polovica tijela podiže od tla, sve dok se posve ne spusti do zemlje. U tom vodoravnom položaju ostaje nekoliko minuta. Publika je uvijek zadovoljna. Bila je to, ako hoćete, prekrasna Kuglina scenska minijatura, publici naočigled raščaravana, kao Indoševa hokus-pokus mistifikacija, u maniri dječje naivne mudrosti igre, ali i istodobna demistifikacija višestoljetne umjetničke vertikale, geometrijski čisto simulirane, dehijerarhizirane i osporene u univerzalnoj avangardnoj, prizemljenoj horizontali – horizontali, koja svesrdno osvaja u svom ljupkom, tihom trajanju.

I na kraju: smatrate li da su se nakon Kugla-glumišta i skupine Coccolemocco pojavile neke značajnije studentske kazališne trupe s po/etikom uličnoga kazališta?

– Nažalost, koliko ja znam, nisu – no to ne mora značiti da sam u pravu. Sasvim sigurno ne.

Anica Vlašić-Anić rođena je 15. siječnja 1955. u Varaždinu. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirala je komparativnu književnost i ruski jezik 1979., a magistrirala je 1992. godine. Kao jedna od osnivačica/osnivača i aktivna članica zagrebačkoga studentskog Kugla-glumišta, od 1975. do 1983. sudjeluje na brojnim međunarodnim festivalima studentskoga kazališta u zemlji i inozemstvu. S kolektivom Kugla-glumišta također osvaja zapažena priznanja i nagrade. Sudjelovala je na brojnim međunarodnim slavističkim i rusističkim skupovima u zemlji i inozemstvu. Uz stručne i izvorne znanstvene radove, objavljene u domaćim i inozemnim časopisima i zbornicima s međunarodnom recenzijom, 1997. objavljuje i knjigu Harms i dadaizam.