13.1.2005.

Grozdana Cvitan  

Razgovor s Iljom Stogoffom

kolumna

Ilja Stogoff nosi izblijedjelu majicu s vlastitim imenom i likom. Kupio ju je na nekom sajmu u Moskvi gdje su se tako prodavali Murakami, Milorad Pavić, Irvine Welshe i on, Ilja. Ireni Lukšić i meni na pulskom je sajmu knjiga pričao o tome kako je bio zapanjen shvativši činovničke radne navike Orhana Pamuka kojeg je za svoju vrlo popularnu i nagrađivanu tv-emisiju intervjuirao u Istanbulu. Na pulskom je sajmu odbio razgovarati s publikom u Foški, jer se iz pitanja voditelja i publike shvaćalo da uopće nisu pročitali njegovu knjigu. Možda bi lako bilo naći opravdanje za takvu publiku (i voditelja) da u slučaju njegove zasad jedine objavljene knjige na hrvatskom (Trinaest mjeseci) nije riječ o kratkom štivu koje se čita s lakoćom i u kratkom vremenu. A u kojoj su bili odgovori na pitanja koja su mu oni postavljali.

Trinaest mjeseci knjiga je koju je teško odrediti kao roman, zbirku priča ili putopis(a), ali je sigurno da nosi elemente svake od tih formi, da je zanimljiva i intrigantna i da, ponajprije, izaziva čitatelja. Izaziva ga i Stogoff koji često na pitanje odgovara protupitanjem, a sve što znamo o Rusiji kao dijelu bivšeg Sovjetskog Saveza spreman je izokrenuti u čuđenje. Na pitanje čitaju li Rusi danas Šolohova, Pasternaka i neke druge pisce on odgovara: Oni ne znaju tko je Šolohov. Njegov desetogodišnji sin Nikita demonstrira svoje znanje na Pasternaku. Pita: Zar ne, on je pisac?

Čini se da nakon vremena u kojem se nisu imali potrebe poznavati sami sebe, Rusi žive novu književnu Rusiju koju sami i kreiraju. Iz takve Rusije govori i piše i Ilja Stogoff.

Potpuna odsutnost duhovnosti

Sebe predstavlja kratko, naglašava ponešto:

– Gotovo cijeli život proveo sam u Peterburgu. Radio sam razne poslove, ali oni su bili kratkotrajni. Najdulje sam radio šest mjeseci. Nisam uspijevao dulje. Imam ženu i dvoje djece, Nikitu i Stjepana.

Nešto dulje izdržao sam u novinama, skoro godinu dana, u kojima sam pisao kolumnu pokušavajući pratiti katolički kalendar i poručivati ljudima kako da se ponašaju. Ali za takvo pisanje nije bilo sluha pa su kolumnu ugasili.

Imam radikalni imidž kao osoba pa se preslikavanje tog imidža očekivalo i u mojim kolumnama. Međutim, kako sam aktivni katolik, pokušao sam pisati o tome, ali zbog mojih napisa zanimanje čitatelja je opadalo. Činilo im se da sam stari moralizator pa je kolumna ukinuta.

Je li tomu razlog i činjenica da Rusija kao tranzitno društvo nije spremna za poruke koje nazivate moralizatorskima?

– Gledam vrlo pesimistično na to. Činjenica je da sto i pedeset milijuna ljudi u Rusiji nema gotovo nikakav duhovni život. Potpuna je odsutnost duhovnosti. Nisam rudar, smetlar, radnik u kolhozu ili nešto slično, i govorim iz iskustva. Trenutačno radim na televiziji gdje po definiciji trebaju biti obrazovani ljudi, ali ti ljudi žive promašeni, besmisleni život i mislim da žive gore nego životinje. Piju, ne znaju zašto žive i umiru od pića.

Kako onda vidite budućnost Rusije?

– Nisam prorok. Napokon, to je društvo u kojem se sve srušilo i gore od onog što je sada ne može biti.

Kaže se da uvijek može gore.

– Niste to vidjeli. Putovao sam Rusijom tri godine i gledao što se u njoj događa. Prosječan stanovnik Moskve ili Peterburga vrlo dobro zna što se događa u New Yorku ili Londonu, ali apsolutno nema pojma o tome što se događa u ruskoj provinciji. Provincija je mrtva i postoje područja u kojima ljudi umjesto pranja zubi u rano jutro piju votku. I to rade cijeli dan. Naše metropole mogle su se u povijesti razviti jer je iza njih stajala provincija. Kad su Nijemci napali Rusiju, Rusi su se mirno mogli odati homoseksualizmu i šmrkati kokain jer su znali da u provinciji uvijek postoje jednostavni plavi ljudi s plavim očima spremni umrijeti za domovinu. Išli su u crkvu i u rat. Danas tih ljudi nema. Štoviše, s provincijom je mnogo gore.

Što rade ti ljudi? Sele li u gradove? Ili samo umiru?

– Gradovi su prenaseljeni. Samo u Moskvi živi više od deset posto ruskog stanovništva. U provinciji su ljudi sasvim dekristijanizirani, a vjera se uspjela održati samo u gradovima, među inteligencijom. U provinciji nema nikakve vjere. Nekad su u crkve išli djedovi i bake, danas ni oni.

Koliko je to rezultat represija iz komunističkog vremena?

– Ne. Često čujem ljude kako govore o represijama i njima je posvećena prevelika pozornost. Zapravo, takvih represija kao što se smatra nije ni bilo. Uostalom, nad kim su bile represije? Nad gradskim ljudima, intelektualcima. Takvi su ljudi seljeni na Kamčatku. O tome se i govorilo samo u gradovima. Ali što je s ljudima koji su već živjeli na Kamčatki i na drugim rubovima? Njih se nije imalo gdje slati. Ostali su gdje su i bili, ali ne i ono što su bili.

Bio sam u Burjatiji. Ne postoji ništa gore od Burjatije. To je prostor na granici s Mongolijom. Tamo su dolazili Kozaci koji su gradili tvrđave i crkve kako bi se Rusija zaštitila od Mongola i ostalih istočnih naroda. Salbikski Kurgan je mjesto koje sam htio vidjeti kao primjer te prošlosti. Uzeo sam taksi koji me vozio ravnom stepom, jer ceste nema. Taksistu sam na karti pokazivao kuda treba ići. Napokon smo došli do Kurgana, svetišta na kojem je bilo velikog kamenja, lenti i drugih oznaka. Taksist je Rus, plavih očiju, tatuiran je, vidi se da su mu djedovi bili Kozaci, ali on nije znao što je to, gdje se nalazimo. Tek u trenutku kad je izvadio cigaretu i pogledao okolo spremio je cigaretu i rekao: Vidim da ovdje ne smijem pušiti. Oni žive vrlo siromašno, a kod tog poganskog spomenika cijelo vrijeme leži novac koji nitko ne dira. I to je sve što znaju o tome.

Kad smo se vraćali natrag pitao sam ga ide li u crkvu. Odgovorio je: Ne mogu. Služio sam u vojci. Pitao sam: Kakve to ima veze?! Ako si i bio u vojsci, možeš ići u crkvu. To nema veze jedno s drugim. To nije mogao shvatiti. On je genetski Kozak, ali stvarno on ne zna tko je i što je. To je dimenzija zaborava koji se dogodio u Rusiji.

Izazivanje kao stav

Zašto ste strogi i suzdržani prema čitatelju? Ostaje dojam da ga držite na uzici i svaki put kad mu otvorite neki svijet brzo zatvarate ta vrata. Koliko ste vi bili iznenađeni svjetovima koje ste susretali na putovanjima?

– To je kao LSD. Kao droga. Postoje romani u koje kad uđeš lijepo ti je i sve ti je jasno, ali kad izađeš iz njih ne znaš ih prepričati. Prije godinu dana putovao sam u Republiku Tiva. To je također na granici s Mongolijom. Preko planine Sajan putovao sam autobusom osam sati, bila je kasna jesen, a na planini mećava, snijeg i hladno. Džip koji je išao prije autobusa pao je s ceste. Za vrijeme vožnje razgovarao sam s vozačem autobusa koji je Tivinac. Sve je to bilo kao LSD-trip i odlučio sam ništa o tome ne pričati kući. Tivinac mi je pričao o životu u planini, o divokozama koje se mogu verati posvuda jer imaju mekana kopita. Usprotivio sam se: Kopita su tvrda! Poučio me je da su kopita meka i tek kad se ubije divokozu ona se stvrdnu. Dok je živa, kopita su meka i priljubljuju se uz stijene. Shvatio sam da učim ono što ne znam, da ljudi u tajgi znaju ono što im treba da bi preživjeli u tom prostoru. Tajgom možete putovati dva tjedna i ne sresti nikoga. Tamo žive samo maugli koji love. Ali zato kad stavite ruku na kamen prestane vas boljeti želudac. Sve mi se to činilo kao glupost ili bajka dok nisam otputovao, shvatio da je tako i da drukčije ne može ni biti.

Sve mi se to čini kao velika utjeha za svijet koji je uvelike uništen i da premalo znamo o planetu na kojem živimo?

– Problem je u tome što nitko ne želi znati. Rusi troše tri tisuće dolara da bi otišli na more. Imao sam prijatelja kojeg su prije šest mjeseci ubili, u vrijeme izbora. Nikad nije putovao u inozemstvo nego samo u šume lenjingradskog okruga. Vebsi, narod kojem je pripadao, nastanjen je oko granice s Finskom. On mi je prvi rekao da je Pula grad u koji je dolazio pjevati Pavarotti. Od njega sam doznao i za šumu u koju je odlazio na tri sata hoda od grada, u koju nitko nikad nije odlazio. Tamo su ostali svi znakovi bitke iz Drugog svjetskog rata i mogli ste naći strunulo i zahrđalo naoružanje onog vremena. Dakle, samo tri sata od grada. Išao sam vidjeti jer mu nisam vjerovao. I vidio sam da govori istinu. Ali, da, to nikog ne zanima.

Uvijek se stjecao dojam da politika ima velik utjecaj u Rusiji i da uvelike određuje živote građana. Koliko je to točno danas? Susrećete li se s krivom slikom stranaca o Rusiji? Određuje li politika sudbinu građana?

– Određuje. A gdje ne određuje?!

Kako kao pisac to osjećate i kako to vraćate politici?

– Niti osjećam niti vraćam. Mislim da je ruski politički ustroj totalno neshvaćen među zapadnjacima. Bio sam u proljeće u Istanbulu. Istanbul je drugi Rim, treći Rim je Moskva. U Istanbulu sam shvatio da je Osmanska imperija još živa, ali i da nitko na Zapadu ne trubi kako bi se morali promijeniti, kako bi nešto trebali učiniti sa svojom zemljom. Tamo vam pokazuju mjesto gdje su lubanje smaknutih ljudi. U Rusiji je takav treći Rim Moskva. Ali kod nas postoji iluzija da smo kršćani i kao takvi da smo prije kao Francuzi nego kao Turci. Objektivno, stvari stoje obrnuto. Mi nismo bili kneževina koja je izrasla u carstvo, nismo imali Karolinge i druge povijesne vladare Zapada. U Rusiji toga nije bilo. Mi smo Tatari, nasljednici Zlatne horde. To je istina.

U tom smislu, možete izabrati slobodu i osjećati se neovisni o vladi. A može se izabrati politička neovisnost o drugim zemljama. To nije lošiji izbor nego jednostavno drukčiji. Tako je uvijek bilo u Rusiji. Brodski, koji je prognan na sjever u guberniju Arhangelsk, govorio je da je živio kod jedne bake u kolibici. To je bila kolibica bez prozora, s jednom sobom, potrganom peći, a živjeli su baba i koza. To je bila cijela imovina. Baka je odlazila u seoski klub slušati radio i tamo je čula da američki crnci žive jako loše. Plakala je i žalila te crnce. Brodski joj je pokušao objasniti da nema razloga za suze jer živi gore od svih crnaca na svijetu. Odgovorila je: Ne. Meni je sve dobro. Ali crnci su nesretni. To je model odnosa vlasti prema građanima. Vidio sam te ljude. Oni se osjećaju udobno jedino u okvirima imperije. Što je odnos Moskve i provincije? Moskva – to je gomila novaca i gomila ambicija. Moskovljani (op. Stogoff ih naziva Moskviči) dolaze u provinciju i ponašaju se kao osvajači. Uvijek je bilo tako: i u vrijeme Ivana Groznog janjičari su dolazili u provinciju, silovali žene, uzimali sve žito i tri tjedna zaredom opijali se po provinciji, a ljudi su im govorili Hvala. To je bilo strašno, ali ljudi su bili zadovoljni jer su znali dođu li stranci, Poljaci, Nijemci ili netko treći, bit će još gore. Provincija želi sve oprostiti metropoli i zadovoljna je zato što su podmornice na Kubi i avioni u Afganistanu. Uvijek se nekom podčinjavamo: svojoj ili tuđoj vladi. Onda Rusi radije izabiru podčinjavanje vlastitoj vladi, a ne tuđinu.

Rusija je literarocentrična

Kakav je danas status pisca u Rusiji? Što oni znače u društvenom smislu? Možete li to usporediti s prošlim vremenima?

– Pisac u Rusiji znači sve. Pjesnik u Rusiji je više od pjesnika. To je citat koji se vuče još od Puškina. Peterburg je grad spomenika. Na svakih pedeset metara sretnete nečiji spomenik. I to su uglavnom pisci. Pet spomenika carevima, jedan nekom skladatelju, i ostalo su pisci. To može biti slika odnosa prema piscima i po njoj je Rusija literarocentrična zemlja. To je užasno.

Nakon Oktobarske revolucije situacija je bila zamrznuta. Književnost nije išla dalje i predstavljala je juhu koja se stalno podgrijavala na štednjaku. Od čega se i pokvarila. Rusija, kao nasljednica Zlatne horde a ne Europe, uvijek je morala disati s dva plućna krila. Kako se inače razvijala ruska kultura? Uvijek su gledali što rade Europljani, ukrali bi to i onda to usavršavali. Rusija nikad, primjerice, nije imala svoju glazbu. Naši su skladatelji gledali u Europu i od nje učili. Tako je bilo i s poezijom. Jer ruska poezija je bila sasvim drukčija. To je folklor. Svaki europski narod ima svoj ep. Rusi ne. Prvih tisuću godina ruske literature su knjige bogosluženja. Divna poezija se pojavila kad su Puškin, Žukovski, Vjazemski gledali što rade Talijani i Francuzi. A nije bilo ni ruskog romana dok naši pisci nisu počeli gledati što rade Balzac i Stendhal. Nakon Revolucije to se jedno plućno krilo amputiralo. Trenutačno je u Peterburgu nekoliko tisuća ljudi koji sebe zovu piscima. Kolege po poslu i žene su njihovi jedini čitatelji. Zašto? Zato što ne gledaju na Zapad nego na veliku rusku literaturu, a ona je strunula. Taj otrov iz leša je preplavio sve ostalo i oni ne vide da postoji i nešto drugo. Stanje je toliko ozbiljno da postoje ljudi koji pokušavaju pisati kao Gogolj ili Bunjin. Ali to je ludilo. Nitko normalan ne bi ponovo pokušao napisati novu pjesmu o Nibelunzima. Epovi su mrtav žanr. Roman izmišljena sadržaja, izmišljenih junaka i s katarzom na kraju također je mrtav. Velika literatura 20. stoljeća, poput Hemingwaya i Charlesa Bukowskog – to je nonfiction. Ili bar blizu toga. Suvremeni ruski pisci to ne shvaćaju i zato su loši pisci. Pravih pisaca je vrlo malo, a čitaju uglavnom mene. (Smijeh)

Što je bilo presudno za vaš književni uspjeh? Je li važno to što se opisivali svijet koji ste svi zajedno živjeli ili egzotiku svijeta kojeg većina nije svjesna?

– Ne znam. Susreo sam pisce koji se osjećaju kao oni na koje je svijet naslonjen i ako se izmaknu svijet će se ozbiljno zaljuljati, ako ne i propasti. Ja nemam taj osjećaj. Kad sam to objasnio novinarima prestali su me opsjedati pa su oni koji me žele intervjuirati od nekadašnja tri dnevno spali na jednog tjedno. Svi oni pitali su me kako nam preostaje živjeti dalje. I svima sam odgovorio da ne znam. Samo sam napisao nekoliko romana, dobio za to određeni novac da bih prehranio dvoje djece, i to je sve. Ne mogu govoriti o fenomenu mog uspjeha. To nisu riječi iz mog rječnika. Ali mogu probati.

Jasno mi je da su moje knjige doživjele uspjeh. Ali znam što je tome prethodilo. Kad sam napisao Mačo ne plaču četrnaest izdavača je odbilo taj roman. Prošlo je više od šest mjeseci prije nego mi je uspjelo nekom dati roman za tiskanje. Pred postajama metroa u Rusiji postoje tezge s knjigama. Bojao sam se da bi netko mogao ukrasti moju slavu. Dolazio sam tim prodavačima i pitao ih imaju li neku knjigu koja nije krimić ni fantastika nego nešto o životu. Nisu razumjeli. Nikad nisu čuli da postoje knjige koje nisu ni krimić ni fantastika. A to je zbog toga jer knjiga o životu do prije pet godina u Rusiji nije ni bilo. Ljeti se ne prodaju knjige jer je to vrijeme odmora, ali Mačo ne plaču je prodan u tri naklade tijekom ljeta. (Naklada je bila 5000 primjeraka, a nitko nije mogao vjerovati da može prodati ijednu nakladu takve knjige.) Knjiga se počela prodavati kao žurnal s golim babama i tako je krenulo.

Sad kad prolazim pokraj tih uličnih štandova s knjigama primjećujem da na njima više nema ni fantastike ni krimića nego su samo knjige o tome kako se njuši kokain, kako smo se potukli, išli u klubove... No nije to samo moja zasluga, ali je i moja. Moja je utoliko što su prodavači povjerovali da u tome postoji određeni komercijalni potencijal.

Moja knjiga pojavila se kao granična u ruskom nakladništvu. Takva je, na primjer, i Pelevinova knjiga Čapajev i pustota, i na temelju nje izdavači su povjerovali da se može izdavati i literatura u kakvu spada i Mačo ne plaču. Prije Pelevina izdavala se samo engleska i američka literatura. Do Mačo ne plaču nije bilo slične ruske literature. U europskoj književnosti knjige kao što je Mačo ne plaču postoje u svim književnostima. Međutim, u Rusiji nitko nije probao pisati obične zapadnoeuropske romane. Svi su pokušavali pisati kao Gogolj. Mnogi od njih pokušavali su pisati kao ljudi iz anegdote Seks po švedski.

Seks po švedski

“Što je seks po švedski? Seks po švedski je kad jedan muškarac spava s dvije žene.

Što je seks na poljski? To je kad muškarci na video kaseti gledaju kako Šveđanin spava s dvije žene.

A što je ruski seks? To je kad Poljak priča Rusu kakvu je kasetu gledao.”

To je tako cijelo vrijeme. Kad sam bio tinejdžer čitao sam Stephena Kinga i sav sam se naježio jer takvog nečeg u našoj literaturi nije bilo. Ali to je bilo vrlo blisko onomu što sam vidio kroz prozor, dakle pravi, stvarni život. Kad sam počeo pisati pokušao sam ispričati što ja vidim kroz prozor. Ruski čitatelji danas zato čitaju mene a ne neke druge, zapadne pisce, koji pišu tu vrstu literature.

I, napokon, kako sam objavio Mačo ne plaču? Bio sam urednik u novinama, dao otkaz, zaposlio se u izdavačkoj kući Amfora kao djelatnik za odnose s javnošću. Međutim, svih sam šest mjeseci koje sam bio zaposlen pritiskao koljenom fotelju i nagovarao nakladnika da objavi moj roman. A dan nakon izlaska romana napustio sam Amforu. Glavni urednik te izdavačke kuće kasnije mi je pričao da mu je sada kompjutor pun rukopisa koji su kao Mačo ne plaču. Možda je to odgovor na vaše pitanje.

U Hrvatskoj djelujete pomalo egzotično sa svojim katolicizmom, američkom biografijom i Rusijom kao zemljom porijekla.

– Stvarno?! Ne znam tko su moji ruski čitatelji, ali znam da je moja percepcija u Rusiji pomalo čudna, u svakom slučaju dvojaka. Za jedne sam huligan, pijanac i, uopće, plah čovjek, a za druge katolik, pa im na kraju nije jasno što sam.

Je li vama to bilo teško spojiti? Koliko ste se susretali s vlastitim unutarnjim teškoćama?

– Najgore što se piscu može dogoditi jest da se pretvori u spomenik samome sebi. Kad se pokazalo da se Mačo ne plaču može prodavati jednako dobro kao žurnal s golim ženama dobivao sam ponude da napišem Mačo 2, 3, 15, 17... A ja tada nisam radio šest mjeseci. Uzdržavala me žena. Međutim, shvatio sam da jedino što moram to je raditi, ne prepustiti se. Vrlo je neugodno stalno se mijenjati, ali solucija stalne istosti je smrt. Primjer spomenika samom sebi je Edvard Limonov koji je napisao roman To sam ja, Edička, koji je doživio Edičku dva, tri itd. i pretvorio se u spomenik. Osobno smatram da je to jedan od najboljih ruskih romana 20. stoljeća, ali iz 21. stoljeća je smiješno gledati na roman iz sedamdesetih godina.

Kako ste svojim ruskim čitateljima objasnili svoje katoličanstvo? S druge strane, vaša kritika katolicizma u Trinaest mjeseci vrlo je zanimljiva. Kako se nosite s dvojbama?

– To me nikad nitko u Rusiji nije pitao. Vrhunac kreativnosti ruskih novinara bio je da su me nakon čitanja Mačo ne plaču, zgrčeni i zajapureni, pitali je li istina da sam opsjednut oralnim seksom.

Ljudi žive nabijeni po prostorima u kojima se puši, pije i galami. Ako mi uspijeva da samo jedan čovjek točno čuje ono što sam želio reći smatram to svojim uspjehom. A problem hodočasnika u Trinaest mjeseci je u tome što su mnogi hodočasnici samo turisti.

Čovjek koji leži na suncu ne može ne preplanuti. Ali ludo je ako leži na suncu i vjeruje da ga sunce neće opržiti. Kad sam došao u Zagreb pitao sam taksista postoji li noćni život, prostitutke i slično. Rekao je da postoje mjesta noćnog života i više od sto prostitutki... Ja, koji živim u predgrađu Petrograda, kroz prozor vidim toliko. U središtu grada stoje u tri reda. Toliko ih je da na nekim postajama ne možeš doći do autobusa. Bilo bi mi razumljivo kad bi tako bilo u nekoj zemlji gdje ništa ne znaju o kršćanstvu, ali da je tako u Rusiji, gdje je kršćanska tradicija prisutna više od tisuću godina – to nije normalno. Tamo se curice prostituiraju da bi zaradile za heroin ili zbog nekih drugih materijalnih razloga.

Kako ste izabrali dominikance kao red u kojem ste se našli?

– Čini mi se da sam velik grešnik i da je preda mnom mnogo posla. Svi mi u Rusiji živimo život velike nesigurnosti u smislu da je besmisleno i nemoguće planirati kao što su, na primjer, planirali moji roditelji. Moram zarađivati za obitelj i za ruske prilike sam dobrostojeći čovjek jer zarađujem deset puta više od prosječnog Rusa. No za pola godine možda ću mesti ulice.

Dominikanci cijeli život izučavaju neku rečenicu iz Biblije. Želio bih provesti život u radnoj sobi s mnogo dobrih knjiga i proučavati izabranu rečenicu. Ali treba imati odstupnicu jer knjige ne donose sreću. Jedino što čini milijunaše sretnim kod skupljanja milijuna i ubojice kod ubojstva je osjećaj da su voljeni. Zašto se ljudi u zatvoru osjećaju nesretnima? Ne zato što im je tijesno nego zato što osjećaju da ih nitko ne voli. Mogao bih živjeti život sveučilišnog profesora i knjiškog moljca jer bih znao da sam voljen. I ako sam voljen, onda znači da je sve u svijetu dobro!

Romantične razglednice mladosti

Kršten sam prije dvanaest godina. Bio sam mlad i romantičan. U sovjetsko vrijeme postojalo je uvjerenje da je religija nešto dosadno, neromantično i loše. Kad sam shvatio da nema povijesne potvrde za to, drukčije sam vidio stvari. Tada je došlo razdoblje romantike. Zanosio sam se pričama o velikim govornicima i blistavim umovima dominikanskih redovnika koji su misionarili svijetom. Sljedećih dvanaest godina mi je trebalo da shvatim kako su prije odlaska u svijet kao propovjednici proveli desetljeća u molitvi i kontemplaciji. Za razliku od romantičnih razglednica iz mladosti, danas shvaćam da mnogi ljudi samo stvaraju buku govoreći zato jer znaju govoriti. Ali nemaju što reći i nemaju iz čega govoriti.

Koliko je novinarstvo teško i pogubno zanimanje u Rusiji?

– Nitko ne shvaća što treba raditi da bi se postalo novinar. Situacija u novinarstvu je vrlo komplicirana zato što je u sovjetsko vrijeme postojalo partijsko novinarstvo. Onda je došla perestrojka i nije bilo votke, cigareta, šećera, ali su postojali redovi za novine. Međutim, u to ste vrijeme mogli pročitati da je Staljin bio vampir koji je pio krv Hruščovljevu sinu i zato je bio zao. To je bilo novinarstvo sovjetskih novinara. Nakon dolaska Jeljcina svi su sovjetski časopisi i novine propali. Danas su najstarije novine one stare petnaest godina i rade ih novinari propalih sovjetskih novina. Dobri novinari u današnjoj Rusiji pojavili su se u Moskvi, jer u Moskvi ima novaca. U Petrogradu ih nema (ni novinara ni novca). Milkin, najbolji književni kritičar, zarađuje mjesečno sedam tisuća dolara. Prosječna novinarska plaća u Peterburgu je dvjesto dolara. Ali za taj novac nitko ne kontrolira novinare niti traži da nešto posebno pišu.

Danas se novinarstvo preporučuje djevojkama kad završe školu jer će time ostvariti svoj san: razgovarat će sa zvijezdama, a za to će biti i plaćene pa će imati za kavu i bombone. Onda cura uzme intervju dviju zvijezda i napusti novinarstvo. Oni koji ostaju u novinarstvu opstaju tako što dobivaju neke stvari (knjige, CD, sportsku opremu), pa onda to preprodaju i tako se ispomažu. A pisati ne zna nitko. Zato tekstovi izgledaju kao školske zadaće – vrlo neprofesionalno.

Ako se u Peterburgu pojavi neki talentirani novinar, odmah ga Moskviči uzimaju za PR-a ili novinara u Moskvi. Dakle, lako je biti angažiran novinar u Peterburgu. Urednici su još neobrazovaniji od novinara.

Ista stvar je i s kršćanskim novinarstvom. To je zato što pravoslavlje nije kršćanstvo nego vjera ruskog naroda. Pravoslavni svećenici se ne odnose tako prema tome. To je pozicija ljudi na vlasti. Onih koji ne idu u crkvu, ali govore: Ja sam za Isusa Krista. Dajem glavu za njega.