Razgovor s Lepom Mlađenović

Lepa Mlađenović, jedna od osnivačica feminističkog i lezbijskog pokreta u ex-Jugoslaviji, održala je koncem ožujka u zagrebačkom Centru za ženske studije predavdavanje na temu Feministički lezbijski aktivizam – odgovor homofobiji, seksizmu, rasizmu. Predavanje je ustvari bila dinamična radionica na kojoj je kojih petnaestak sudionica promišljalo o svojim identitetima, odnosu aktivizma i politike, hijerarhiji i moći u heteronormativnom društvu, o ulozi žena u povijesti borbe za ljudska prava, o brizi koja oslobađa i onoj koja ograničava patroniziranjem.

Na razgovor koji je uslijedio nakon tog vrlo inspirativnog događaja, a koji smo pred sam njezin povratak u Beograd vodile u ne odviše privlačnom kafiću blizu Glavnog kolodvora, Lepa Mlađjenović došla je s maramom duginih boja – karakterističnim queer simbolom – svezanom oko vrata. Za susjednim su stolovima sjedili navijači: iščekivala se neka važna nogometna utakmica. Iako bi zbog povišene razine testosterona, adrenalina i količine alkohola u krvi mnogi vjerojatno stišali glas i pokušali prigušiti beogradski naglasak, naša je sugovornica s uobičajenom ležernošću otvoreno govorila o tome kako je bilo očitovati se kao lezbijka u Srbiji osamdesetih, kako je bilo preživjeti rat, i što se u susjednoj državi promijenilo – nabolje i nagore – do danas.

Lepa Mlađenović, dobitnica međunarodnih nagrada za promicanje ženskih prava, vodi organizaciju Labris koja radi na eliminaciji svih vrsta nasilja i diskriminacije nad lezbijkama i ženama drugačije seksualne orijentacije od heteroseksualne. Osnovno joj je načelo da je pravo na različito seksualno opredjeljenje jedno od osnovnih ljudskih prava.

Prve aktivnosti osamdesetih

Poznati ste kao utemeljiteljica feminističkog pokreta u Srbiji. Kako je sve počelo?

- Presudna je bila ta davna 1978. godina i sad već legendarna konferencija žena DRUG-ca, održana u Beogradu, na kojoj su sudjelovale i osviještene žene iz Zagreba i Ljubljane. Taj je događaj bio svojevrsna prekretnica u tadašnjem feminizmu na području Jugoslavije: kolegice iz zapadnoeuropskih zemalja i Amerike došle su na razgovor o odnosima spolova, koji se onda gotovo pretvorio u sukob s vladajućim režimom. Ja sam na toj konferenciji pet dana slušala predavanja koja su me fascinirala time što netko uopće uzima žene kao objekt svojih razmišljanja i svojih istraživanja, zato je to bila i velika prekretnica u mom životu: puno sam razmišljala o onome što sam čula i počela potom čitati feminističku literaturu. Narednih devet godina bilo je razdoblje sazrijevanja, intenzivnog promišljanja ženske uloge u društvu. Sistem je bio vrlo nepovjerljiv, konferencija DRUG-ca je svojom smislenošću i velikim odjekom zatekla ljude na vlasti, no mi smo bile uzbuđene jer smo namirisale oslobađanje.

Prve aktivnosti koje su uslijedile u osamdesetima u jugoslavenskim urbanim centrima od Ljubljane do Beograda – poput osnutka organizacije Žene i društvo ili Lilith LL ili Lila inicijativa u Zagrebu i Ljubljani – bio je produkt činjenice da smo zaista počele razmišljati o tome kako to što smo žene utječe na naše živote od jutra do navečer. Ta se, da kažem, prva faza pravog feminizma u Jugoslaviji završila 1987. godine velikim i jako uspješnim feminističkim skupom u Ljubljani – ove ćemo godine obilježiti 20. obljetnicu tog događaja. Broj aktivistkinja koje su sudjelovale na njemu bio je impozantan.

Na konferenciji 1978. godine nije još bilo riječi o lezbijskim pravima. Kad su i kako ona došla u fokus zanimanja?

- U fokus nažalost nisu došla nikad. Ali na tom ljubljanskom skupu ‘87., govorilo se, srećom, i o njima, i to zato jer su neke od aktivistkinja-sudionica bile i lezbijke. Među njima sam bila i ja. Nije nam bilo nimalo lako govoriti o tome, ni u kojem pogledu. Znakovit je u tom smislu onaj citat Adrianne Reich koji kaže da lezbijke nemaju svoj jezik, ne mogu o svoj identitet zakačiti ništa što društvo prepoznaje, podržava i potiče, nego moraju same iznova, iz ničega, izmisliti načine da izraze sebe. Nakon tri hiljade godina neprekidne povijesti potpunog prešućivanja lezbijske žudnje, termometar je puko, a živa se slijeva po mapama koje su odavno zastarjele, to kaže Adrienne Reich. Mape su ustvari uloge, rodne, obiteljske, koje nam ne znače ništa jer se u njima ne možemo pronaći. Ipak, sama činjenica da smo javno iznijele svoju seksualnu orijentaciju, bila je velik politički čin i naše privatno oslobađanje. Samoorganizacija nam je također išla teško, i to zbog najbanalnijih stvari: nije bilo institucija koje bi nam dozvolile da održavamo sastanke u njihovim prostorima, stalno su se ubacivale neke porno fantazije – da ko zna šta ćemo mi raditi u njihovim prostorima, sigurno nešto zarazno i prljavo. Zbog takvih homofobnih stavova lezbijski je pokret u Jugoslaviji proživio osamdesetih godina svoje najteže razdoblje.

Tko je radikalna feministkinja?

U svojem ste predavanju opetovano ste naglašavali kako je sve što lezbijka govori i radi – politički čin. U čemu se, u tom smislu, sastojao Vaš coming-out, odnosno što je političko u priznanju “Ja sam lezbijka”?

- Sve je u toj tvrdnji političko. Jezik je stvarnost, to govore filozofi, a mi znamo što nam tijelo govori o tome kako je živjeti u homofobičnom i rasističkom svijetu u kojemu i puko izgovaranje određene riječi izaziva strah i drhtanje. Kad se riječ “lezbijka” ne smije ni zamisliti, a potrebno ju je izreći. Za nas, jezik je i stvarnost i proces. A proces mijenjanja sebe ide, između ostalog, kroz riječi: potrebno je mnogo uvida, razgovora, kretanja u stvarnosti, da jednu patrijarhatom kontaminiranu ženu, sebe, preobrazim u neku drugu čiju slobodu želim. Taj proces žene rijetko mogu proći same: zato, kad govorim, potrebno je da me čuje druga koja je slična meni, koja će me razumjeti, potvrditi, čuti. Dakle, potrebno je da neprekidno razgovaramo jedna s drugom i vjerujemo u podršku, jer je nećemo dobiti ni od koga drugog, barem na početku.

Kažete za sebe da ste radikalna feministkinja. Podrazumijeva li se time i to žensko umrežavanje o kojemu pričate, izgradnja mreže podrške i prijateljstva među ženama, stvaranje mega-sestrinstva?

- Radikalna feministkinja je ona koja je neprekidno svjesna razlika u društvu i koja imenuje, misli i brine se o svim kategorijama žena koje ovo društvo ima. Radikalne feministkinje ulažu energiju na osnaživanje svih žena, i domaćica i majki, mentalno i fizički različitih, Romkinja, žena drugih rasa… U tom smislu, može se reći da je mega-sestrinstvo nekakav ideal. Ali, od početka valja misliti na to da različite žene imaju drugačije definiranu egzistenciju na koju treba s uvažavanjem gledati, a ne s podozrenjem. S druge strane, radikalne feministkinje vrše pritisak na društvo i državu stalnim imenovanjem i upozoravanjem na nasilni heteroseksualni patrijarhat, u kojemu je seksualno nasilje oruđe muške kontrole nad ženama i iskaz njihove nadmoći. Radikalnu feministkinju pokreće energija bijesa, ljutnje, političkog otpora – koja se transformira u radikalan rast žena – kroz rad sa ženama. Takav je pristup bio najvažniji u vrijeme kad se nasilje smatralo svakodnevicom i kad njegove svakodnevne varijante nisu bile osviještene.

Eufemizmi su fašistički

Kao na primjer u ratu? I vi ste se kao aktivistkinja za vrijeme rata preorijentirali s insistiranja na lezbijskim pravima na pomoć ženama koje su ratom bile izravno pogođene, koje su pretrpjele mučna iskustva i svakakve gubitke.

- Da, rat je nas, lezbijske aktivistkinje, zatekao s mnogo nedorečenih, otvorenih pitanja. Samo imenovanje lezbijskih prava postalo je problematično ranih devedesetih jer su se u to vrijeme nevladine organizacije bavile najviše nacionalizmom, i oni nisu imali pojma o čemu mi pričamo. U to vrijeme, devedeset-i-neke, u Srbiji nije bilo svijesti o tome da su ljudska prava nedjeljiva i univerzalna, dakle da se ne može reći: prvo ćemo riješiti nacionalizam, a onda idu lezbijska prava, prava Romkinja, prava osoba s invaliditetom… Za vrijeme Miloševićeva režima postajalo je jasno: koju bi podršku lezbijskim i gej pravima mogla očekivati jedna lezbijka – ako je nacionalizam institucionaliziran, ako je nasilje legalni mehanizam komunikacije, ako su oni koji su drugačiji viđeni kao neprijatelji, ako su homoseksualci prijetnja sistemu? Bio je, kažem, rat, i radile smo što smo mogle: nismo znale što se točno događa vani, ja sam cijeli rat proživjela s tranzistorom i Slobodnom Europom, ali cijelo smo vrijeme provodile taj rad na sebi, promišljale o elementima fašizma na svakodnevnoj razini, bavile smo se muškim nasiljem nad ženama u obitelji i intenzivno radile sa ženama – žrtvama rata.

Primjećujem da dosljedno govorite o “muškom nasilju nad ženama u obitelji” i čini se da to nije slučajno. Je li insistiranje na tako preciznom opisu onoga što obično zovemo obiteljskim nasiljem također dio programa radikalnog feminizma i one priče o jeziku kao generatoru stvarnosti?

- Jest. Termini moraju biti precizni, dati jasnu sliku o onome o čemu se radi. Ako se radi o muškom nasilju nad ženama u obitelji – a upravo se o tome radi u 95 posto slučajeva (ostatak čine rijetki slučajevi u kojima su žene žrtve nasilja svojih majki ili baka) – nije dovoljno reći tek “obiteljsko nasilje” ili, još gore, “domaće nasilje” što su neki ovdje pokušali uvesti. Što govori to “domaće nasilje”?! Ništa. Zvuči kao “domaća salata”.

U inicijalnim fazama, kad aktivizam tek počinje mijenjati stanje u državi, uvijek ima tenzija, dilema i diskusija o tome kako što nazvati. Europski ženski lobi, međunarodna institucija za ženska prava, stalno insistira na jeziku. Važno je da nasilje nad ženama ne zovemo na primjer rodno zasnovanim nasiljem jer je to eufemizam, zamućivanje onoga o čemu se ustvari radi. Dosta nam je takvih eufemizama, oni su u svojoj osnovi fašistički.

Lezbijke i Romkinje

Izlažući na zagrebačkom predavanju kratku povijest feminističkog pokreta u Americi, govorili ste o bijelim i crnim lezbijkama. Bijele su ustvari pripadnice povlaštene rase, višeg srednjeg sloja, obrazovane žene. One su tražile ravnopravnost s bijelim muškarcima, pripadnicima iste klase. Crne lezbijke, naprotiv, nisu tražile ravnopravnost jer biti ravnopravna heteroseksualnom muškarcu crncu na jugu Amerike – i nije bila neka sreća. Tu ste dualnost bijelih i crnih lezbijki ilustrativno prenijeli i na ovaj naš vremenoprostor.

- Da, ja sam to osvijestila kroz rad s Romkinjama u Srbiji. Spoznala sam da sam ja, kao pripadnica nekakve srednje klase, s određenim obrazovanjem i riješenom egzistencijom, debelo povlaštena u odnosu na mladu Romkinju koja je rodila dijete u baraci na periferiji, doslovce na podnožju brda smeća, i jedini joj je strah da joj štakor ne pojede bebu. Vidjela sam taj prizor svojim očima, i još mnogo sličnih, kad sam s kolegicama odlazila u romska naselja s ciljem da pomognemo tim ženama razgovorom, prijateljskom podrškom, a onda i na druge načine. U mom odnosu s Romkinjama, osvijestila sam da sam ja “bijela žena” i da kao takva imam odgovornost da učinim nešto za svoju “crnu” kolegicu. Mnogim ženama nije lako osvijestiti to: tisućljetna povijest ugnjetavanja i guranja na dno društvene hijerarhije, učinilo je da žene naprosto ne mogu prihvatiti da imaju veću moć od nekoga i da onda iz te pozicije moći počnu djelovati. A upravo tako počinje izgradnja velikog sestrinstva koje smo spomenuli.

Važno je da napomenem da pomoći Romkinji – nije humanitarni čin, distribucija pet kila brašna. To je moja prilika da porastem, da politički porastem, radim na sebi. Ženska solidarnost je svjesna različitih hijerarhija i moga mjesta u odnosu na tvoje, naših nesimetričnih odnosa. Ako se ja otvorim prema tebi, da te čujem, onda nisi više sama. S pet kila brašna jesi.

Iako se, kažete, tretman lezbijki, gej i transrodnih osoba u Srbiji promijenio nabolje u protekla dva desetljeća, upravo su žene Romkinje najbliži ekvivalent lezbijkama u još rigidno hijerarhiziranom društvenom poretku. Što ih to čini sličnima? 

- Strah. Duboko usađeni strah da će biti prozvane i prezrene. Mene se duboko dojmio slučaj što nam ga je ispričala jedna Romkinja, aktivistkinja koja je jedno vrijeme radila u našem uredu u centru Beograda. To je jedna lijepa, velika zgrada. To jutro, kao i inače, pozvonila je dolje na portafon. Uto je iz zgrade izišao jedan fino odjeven muškarac i – ona se pred njim zastidjela, prepala. Pomislila je da bi je on mogao pitati što ona tu radi, prljava Ciganka, da joj tu nije mjesto. Eto, taj primjer ilustrativno pokazuje koliko je internalizirana njezina krivnja, posramljenost i osjećaj manje vrijednosti pred bijelim muškarcem, koji joj društvo neprestano usađuje. Šokiralo me to. Ja se nikad ne bih u toj situaciji osjetila tako nemoćno, krhko – i to je ono što mene kao bijelu ženu čini društveno moćnijom od nje, a moju povijest poraza – koju kao i sve žene nosim sa sobom – manjom od njezine.

S lezbijkama je u Srbiji isto kao i s Romkinjama: jednom smo u Labrisu provodile anketu među lezbijkama o tome koliko njih normalno komunicira sa susjedima. Rezultati su bili zaprepašćujući. Ta je komunikacija rudimentarna, sporadična i površna jer se lezbijke boje razgovarati sa susjedama! Boje se da ih ne bi prezreli, one su zato učahurene u te svoje mikro-svjetove, često izolirane, zgrčene i preplašene. I ja nekad u sebi prepoznam taj strah i nesigurnost pred hetero-svijetom, svojom susjedom – kao i ona Romkinja.

Zato stalno ističem tu potrebu da se razgovara; mi lezbijke stalno ponavljamo heteroseksualnim drugaricama: “Sigurno imate u svom okruženju neku lezbijku, otiđite do nje i pitajte je kako joj je, kako se osjeća”. To je dovoljno da ona više ne bude sama, baš kao i ona Romkinja koja čuva novorođenče od štakora – ni ona neće u tom strahu više biti sama ako ima svjedokinje. To je jako važno.

Pornografija je brutalna falsifikacija ženskog tijela

Govorite o seksualizaciji moći muškog roda nad ženskim. Najočitiji izdanak te pojave je pornografija. – Ili nije? (Neki u pornografiji vole vidjeti oslobađanje ženske seksualnosti, čin njihove emancipacije.)

- Prave feministkinje drže pornografiju oblikom muškog nasilja nad ženama. U pornografiji, muškarac je subjekt svoje seksualne žudnje, a žena tek puko sredstvo njezina zadovoljenja. U heteroseksualnom patrijarhatu ženska žudnja ne postoji, ona je obrisana, negirana, poništena – zato, kad žena u porniću kaže “ah”, to nije u trenutku kad joj njezino tijelo nalaže da uzdahne od sladostrašća, nego je to “ah” – tamo gdje njemu treba. Pornografija je brutalna falsifikacija ženskog tijela: mi znamo, opća je anatomska činjenica, da unutar vagine ne postoji ni jedan jedini receptor za uživanje, nego se oni nalaze na klitorisu. A u porno filmovima gotovo se uvijek radi samo o penetraciji, ona stenje i svršava samo kad joj u rodnicu ulazi penis ili čak komad plastike koji sliči na falus. To je tragedija, to je falsifikacija njena doživljaja, to je prelaženje preko ženskog tijela kao traktorom. I filmovi s tobožnjim lezbijkama – to je užasno nipodaštavanje žena; to nisu lezbijke nego dvije žene koje su žrtve internalizacije mizoginije, koje se “za njega”, a ne radi svojega uživanja, nabadaju na komade plastike i, kao, svršavaju. To je horor a ne emancipacija.

Feministkinje u Švedskoj su očajne, djevojke u naprednim europskim zemljama su očajne – jer sa svojim dečkima ne mogu graditi normalne odnose kad je njihov doživljaj ženskog zatrovan, izopačen, zato jer su svi njihovi dečki odrasli na pornografiji, ona je tamo dostupna svima. Kod nas to nasreću još nije toliko prošireno, ali bit će za kojih pet do deset godina. Pornografija je energija koja obnavlja i hrani mizoginiju, a ona je najveći neprijatelj ove civilizacije.