Razgovor s Marijanom Molnarom

Zanimaju me vaša bioetička razmišljanja u povodu vašega projekta Reka – Zagreb: dvije ulice, dva mjesta, dvije sudbine (2002.) kojim ste postavili u paralelizam Prvomajsku ulicu u Reki (vaše rodno mjesto) pokraj Koprivnice i Medvedgradsku ulicu u Zagrebu. Naime, novootvorena farma za uzgoj kokoši u Prvomajskoj evocirala je u vama činjenicu da je prostor današnje Gliptoteke HAZU-a nekoć bio tvornica za preradu kože gdje se dnevno obrađivalo oko tisuću komada kože.

– U navedenom projektu suprotstavio sam dva lokaliteta, dvije različite sredine, gdje je jedna mala i na neki način na početku, grubo po nekim stvarima na onoj točki na kojoj je Mesnička ulica zajedno s tadašnjom kožarom bila na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće. Tada sam na jumbo plakatu, koji je bio postavljen u tom mjestu, istaknuo upitnu rečenicu: “Može li sadašnja farma kokoši postati budući prostor umjetnosti?”.

Na ovoj dvostrukosti i vremensko-prostornom odmaku kao i mehanizmu društvenog potiskivanja i povijesnog zaborava, podvojenosti naše psihe i našeg odnošenja prema svijetu, gradio sam strukturu ovoga rada, naglašavajući potrebu odgovornosti i destruirajući (prokazujući) često oholi egoizam umjetnosti, njezinu samodovoljnost i koja je, u velikoj mjeri zato u svojoj epohalnoj i globalnoj ekspanziji, izgubila na vitalnoj vezanosti sa sadašnjošću i bitnim pitanjima ovoga vremena. Htio sam također istaknuti da materijalni artefakti, zgrade i predmeti prikrivaju i nose u sebi memoriju koja nije samo svijetla i koja nije samo pitanje pamćenja činjenica nego sadrži neku vrstu taloga, slojevitog nanosa tragova prošlih bića, njihove prisutnosti, “aureole” mirisa, upravo nešto slično što je Duchamp označio terminom “inframince”...

Zanima me vaše promišljanje o zoožrtvama koje još uvijek danas primjenjuje Hermann Nitsch sa svojim Orgijskim misterijskim teatrom, i to u kontekstu jednog od vašeg tematskog bloka projekta Reka – Zagreb: dvije ulice, dva mjesta, dvije sudbine (2002.) koji ste odredili zooetičkim konstativom: “Naš odnos prema životinji određuje našu ljudskost u budućnosti!”.

– Pitanje žrtve svakako je pitanje koje me posebno zanima. Na njega gledam kao na princip koji ulazi u strategiju djela i dijalektiku poimanja smisla i besmisla svakog čina i njegova vrednovanja kao i našeg “poslanja”. Ali ta se stvar ne može gledati bez izvjesne ironije i umjerenog cinizma, jer patetika nas je prečesto dodatno zavaravala i konačno dovodila do katastrofe. Životinje su u ovom radu (i drugima) samo nevina bića. Ona su tu da ih ponovo otkrijemo, sagledamo naš dug prema njima i na taj način da se vratimo sebi i sagledamo naš položaj bez licemjernog samozavaravanja.

Žrtva je uvijek anonimna

Na vašoj izložbi u Gliptoteci HAZU-a 2002. bio je, među ostalim, prikazan vaš video rad Svitanje u Prvomajskoj, koji razotkriva konc-logorsku unutrašnjost farme kokoši nesilica, te video rad Svako jutro jedno jaje, koji je strukturiran kao ironičan dnevnik kojim ste bilježili jutarnji monotoni ritual jedenja tvrdo kuhanih jaja. U kojoj se poveznici nalazi navedeno jutarnje jedenje jaja sa zooetičkom porukom o novootvorenoj farmi za uzgoj kokoši u Prvomajskoj u Reki kao životinjskom konc-logoru?

– Jedenje jaja završna je točka u beskrajnom krugu života, kako prehrambenom tako i ritualno simboličkom, a koji počinje nešenjem jajeta, potencijalnoga novoga života. Jaje je upravo simbol te savršene zaokruženosti i sitosti ovog simboličkog i prehrambenog lanca. Ali te dvije scene, iako su povezane, u biti su mehanizmima potiskivanja odvojene. Prva scena, rađanje novog života, biva monstruozno instrumentalizirana. To je scena žrtve. Ta činjenica, a da bi netko u miru jeo i uživao, nastoji se raznim strategijama zasjeniti, otkloniti iz vidokruga i čak uljepšati. Žrtva je dakle uvijek anonimna, uvijek potisnuta i predana zaboravu.

Ivica Župan u svom je eseju (usp. Zarez, broj 178) istaknuo da su Romi iz Kozari boka reagirali na osude talibana koje su izrekli Romi iz Žlebica, kao i na njihovo isticanje vlastita katoličanstva kao činjenice koja ih razlikuje od talibana i, nadalje, Ivica Župan ističe da se nitko od lokalnih Roma nije pojavio u Društvenom domu Kozari bok u okviru akcije/događanja Braća blizanci u Kozari boku. Zanima me jeste li ipak kasnije uspjeli uspostaviti kakvu-takvu komunikaciju između navedene dvije skupine Roma?

– Ne, nisam uspio. Naime, Romi iz Kozari boka su potpuno, kao što su i obećali prilikom pretprojekcije videa – održane posebno za organizaciju koja ih predstavlja – bojkotirali glavnu projekciju. Priča o Twinsima tako je postala opasna razdjelnica i unutar jedne manjine. Poslije gledanja videa, nakon nekoliko trenutaka ledene tišine, oni su jasno iznijeli svoj stav i neslaganje s prikazivanjem ovog videa. Tom prilikom nastala je žučna rasprava koja ih, međutim, nije uspjela privoljeti na pristanak. U određenom trenutku stvar je postala vrlo ozbiljna; nastale su i optužbe da se tu unosi razdor među Rome. Objašnjavao sam da to nije bila namjera, pokušavajući pojasniti na drukčiji način pojedine izjave sudionika. Na kraju su pomirljivo prihvatili da se održi projekcija i rasprava, ali bez njihovog prisustva. Tako je i bilo.

Kako se odvijao koncept demokratizacije umjetnosti sedamdesetih godina na našim prostorima? Kako je istaknula Nena Baljković (Nova umjetnička praksa 1966.-1978., ur. Marijan Susovski, 1978.) u okviru jedne od ideoloških pretpostavki nove avangarde u prvoj fazi dominirala je težnja demokratizacija umjetnosti; naime, tada se činilo, njezinim određenjem, “da kontradikcije što se javljaju uslijed komercijalne prirode galerijskog sistema mogu biti prevladane radikalnim estetskim programom”.

– U to vrijeme s obzirom na svijest o nadirućoj komercijalizaciji, koja je bila rana i primitivna, na djelu su bili i zadnji oblici državno političkog usmjeravanja kretanja u umjetnosti. Nasuprot galerijskog sustava i njegove zatvorenosti kao mogući kanal umjetničkog djelovanja pojavljuje se “ulica”. Zapravo, otvara se cijeli spektar, zajedno s novim prostorima novih mogućnosti i izražavanja i komuniciranja djela. O tom problemu napisao sam tekst objavljen u novinama Prvi broj koje je izdala Radna zajednica umjetnika. Ovim problemom bavi se i niz mojih radova iz tog vremena.

Akcije tihe subverzije

 Prigodom prezentacije vašega projekta Prevođenje: isto i različito, održane 6. lipnja 2007. u Showroomu Galerije Nova, Nada Beroš je istaknula kako je kod vas uvijek prisutna “tiha subverzija” i pritom je podsjetila na vaš transparent Za demokratizaciju umjetnosti (Zagreb, zgrada SKUC-a, 1981.). Kako su namjernici reagirali na postavljanje navedenoga transparenta, odnosno, jesu li ga tumačili kao poruku prorežimske politosfere ili kao istup individualne ili kolektivne subverzije?

– Transparent Za demokratizaciju umjetnosti bio je zamišljen kao neka parola gotovo političkog karaktera; mene je tada zanimalo to rubno područje gdje se isprepliću umjetnost i politika. Isti iskaz/statement provlačio sam i situirao unutar različitog konteksta pa prema tome i različitog tumačenja. Ovaj iskaz imao je nešto “sklisko”; govorio je o međuodnosu sociopolitičkog i kulturnog samorazumijevanja i bio je evidentiranje kratkih spojeva i šumova koji tu postoje u točkama njihova dodira. Političari i represivni aparat bili su senzibilizirani na takav tip iskaza. Pojavljuju se u to vrijeme – kako naručeni tako isto i ilegalni – grafiti političkog karaktera. A ovaj iskaz je za promatrača bio pomalo dvosmislen: “Nije li umjetnost ipak stvar povlaštenih, uskog kruga pismenih?”, pitanje je koje stoji u pritaji ovog iskaza/parole. A onda se ova rečenica odčitavala i djelomičnim brisanjem dijela rečenice. Neki su (upravo manjina) vidjeli u tome prvenstveno riječ “umjetnost”, drugi pak riječ “demokratizacija” koja je u kontekstu tog vremena bila čitana kao vapaj za demokracijom.

 Osmišljavanju navedenoga transparenta “tihe subverzije” prethodila je vaša akcija-agitacija Za demokratizaciju umjetnosti, koju je, kako ste pojasnili u svojoj autorskoj knjizi tekstova i fotodokumentacija svojih radova Akcije i ambijenti (Zagreb, Naklada MD, 2002.), izveli na ondašnjem Trgu Republike 19. listopada 1979., kojom ste u okviru izložbe-akcije Radne zajednice umjetnika skupljali potpise prolaznika. Naime, u povodu navedene akcije-agitacije bilježite sljedeće: “Molio sam prolaznike, koji bi se zaustavili ispred mog rada, da se potpišu na papir A4 ispod teksta: ZA DEMOKRATIZACIJU UMJETNOSTI”. Tako ste od 12 do 17 sati uspjeli sakupiti svega 45 potpisa, s obzirom na to da je velik broj prolaznika kojima ste se obratili odbilo potpisati ovaj tekst. Kakve su bile reakcije prolaznika na vašu agitaciju?

– Događanje na trgu izazvalo je tada veliki interes, ali kako su takve stvari tada bile relativno rijetke, reakcije su bile dvojake. S jedne strane, velik broj ljudi bio je sumnjičav i oprezan te je s pristojne daljine promatrao događanja. Drugi dio bili su uglavnom mlađi, koji su željeli doznati o čemu je riječ.

U slučaju moje agitacije razloga za oprez bilo je i više. Prolaznici su, s obzirom na politički prizvuk poruke, bili i pomalo zbunjeni. Uglavnom su ovaj tekst smještali u neki čisto politički okvir, sumnjičavo me gledajući i propitujući za možebitne posljedice koje ima njihovo potpisivanje. Ja sam, naprotiv, u objašnjavanju nastojao prebaciti naglasak na područje kulture i umjetnosti, naglašavajući da umjetnost nije pitanje povlaštenih, već pitanje koje bi se moralo ticati svakoga od nas, odnosno da ona treba donositi osjećaj slobode i novi neopterećeni pogled na svijet. Za mene je tada to pitanje slobode bilo veoma važno, i smatrao sam da okvir za slobodno djelovanje povezuje i nužno upućuje umjetnost na socijalno politički okvir – svijet nužde koji je uvelike neprijateljski prema svijetu slobodnog djelovanja.

 Godine 1981. navedenu ste agitaciju modificirali i u akciju pisanja grafita u zagrebačkom pothodniku. Na koje ste još načine u svojim radovima aplicirali poruku “Za demokratizaciju umjetnosti”?

– Od početka bilo je zamišljeno da se ova sentenca ubacuje u različite simulirane i stvarne kontekstualne situacije. Tako je bila korištena forma ilegalnog pisanja na frekventnim mjestima (grafit na fasadi Jugoslavenskog dramskog pozorišta u Beogradu, na zidu pothodnika u blizini Velesajma u Novom Zagrebu). Zatim je izveden transparent na platnu čiji je “legalni oblik” bio ovješen na zgradi Studentskog kulturnog centra u Zagrebu, a poslije toga na zgradi galerije SKUC-a u Beogradu. Sljedeća forma bila je forma zastave koja je bila korištena kao pozadina na fotografiji objavljenoj u Studentskom listu. Na njoj sam bio maskiran s povezom i kapom, simulirajući slične fotografije koje su prikazivale zamaskirane predstavnike Crvenih brigada prilikom njihova predstavljanja u javnosti. Zatim je ova “zastava” bila dio instalacije zajedno sa šapirografiranim tekstom. Serija završava fotografijom gdje je ova rečenica motiv na odbačenom slikarskom platnu koje se nalazi u nekom skladištu starih stvari.

 Tada ste surađivali s umjetnicima okupljenima oko Galerije Podroom i Galerije PM. Koje ste sve akcije i performanse izveli u suradnji s tim umjetničkim kolektivima?

Intenzivnija je bila suradnja i više aktivnosti u okviru Galerije Podroom gdje su se brzo izmjenjivale izložbe i događanja. Najintenzivniji period bio je onaj od 1977. do negdje 1983. godine. Uz radove analitičkog i procesualnog karaktera unutar različitih medija, od slike, crteža, fotografije i filma do drugih izražajnih sredstava, izvode se akcije i događanja, koje se ne uzimaju samo kao još jedan način izlaganja gotovih radova već kao specifični oblici umjetničkog djelovanja. Tako je u Zagrebu na tadašnjem Trgu Republike održana izložba-akcija Radne zajednice umjetnika, kao i u Galeriji Studentskog centra, na Filozofskom fakultetu, u dvorištu Studentskog centra, zatim u Koprivnici, na Aprilskim susretima u Beogradu, i tako dalje.

Koje ste sve ulične akcije izveli tih sedamdesetih godina?

– Mislim da je prva bila akcija Za demokratizaciju umjetnosti (1979.) na Trgu Republike, a koja je kasnije nastavljena u Beogradu kao i na drugim mjestima u Zagrebu. Zatim je to bio Okvir rada (1978.) izveden u Koprivnici, Kontekst rada (1980.) izveden na Filozofskom fakultetu i akcija Da li vam se sviđa…? (1980.) u predvorju SC-a.

 Jeste li surađivali u akcijama/uličnim manifestacijama koje je priređivala Antoaneta Pasinović?

– Ne!

Radovi s vatrom: metafora i metonimija

 Kako ste osmislili akciju Paljenje papira na snijegu (1977.) i u kojim ste još akcijama koristili element vatre?

– Vatru sam koristio u vrijeme kada sam radio sa zemljom. Sve je počelo sa zanimanjem za “elemente”; u početku zanimalo me kako su tu stvar postavili rani grčki filozofi. Nastojao sam tu tematiku i njenu četvornu strukturu postaviti na neposredan i vizualan način, eksperimentirajući i bilježeći na različite načine. Ovaj moj interes poklopio se s istovremenim interesom za vremensko i procesualno. Upravo je tu vatra bila ta strana za razliku od zemlje koja je bila za mene nešto inertno i samo u sebe zatvoreno. Tako su uz land art radove nastali i oni s vatrom: od paljenja papira na snijegu (vatra-voda), paljenja A4 papira i njegovog izlaganja foto papiru, paljenja A4 papira na kartonu i zaustavljanja procesa gorenja u raznim fazama, do sukcesivnog bilježenja svih faza procesa gorenja i paljenja šibica. Registrirajući segmente procesa sagorijevanja (toplina, svjetlost), nametnulo mi se pitanje odnosa metafore i metonimije.

Gdje ste izveli performans Tri odnosa tijelo-ambijent 1978. i možete li ga ukratko kontekstualizirati?

– Performans Tri odnosa tijelo-ambijent izveden je u Galeriji Podroom kao dio cjeline koja je uz performans sadržavala foto sekvence mog kretanja od prostora ove galerije u tri moguća smjera (četvrti je vodio u Galeriju). Sam performans sastojao se od vizualnog i taktilnog “osvajanja” prostora. Cijeli rad htio je izložiti odnos tijela (umjetnika) prema ambijentu (Galeriji) na jedan, u isto vrijeme, neposredan i spekulativan način. Iskustvo tijela je, smatrao sam, iskustvo prostora: unutrašnjeg i vanjskog. Odatle ono ima dva smjera djelovanja: jedno prema van i otvaranje, a drugo prema unutra i zatvaranje. Ili vizualno i taktilno. U međuodnosu tijela i ambijenta ostvaruje se treći, imaginarni prostor (“aura” tijela). Tijelo sam tada tretirao kao spremište koje u svoju memoriju zapisuje trag kretanja i naboj prostora praznine.

 I na kraju, molim vas pojasnite svoju akciju Da li vam se sviđa…? iz 1980. što ste je izveli u predvorju SC-a.

– Da li vam se sviđa...? je rad koji je nastao u okviru moje preokupacije odnosom između djela, autora i publike. Potaknut raspravama o vezi autora i njegovog djela, autorovih subjektivnih kvaliteta i kvaliteta samog rada. Ovdje sam bio naglasio, donekle ironično, ovu subjektivnost autora koji postaje sam svoj rad; on nestaje u onom predmetnom smislu, odnosno, rad je u procesu komunikacije sa slučajnim prolaznicima. Rad je naknadno dokumentiran i popraćen sljedećim tekstom: “Anketom koju sam proveo 24. studenoga 1980. među prolaznicima u predvorju Studentskog centra u Zagrebu dobiveni su sljedeći rezultati. Na pitanje: Da li vam se sviđam?, odgovori su bili: da 29, možda 11, ne 2. A na pitanje: Da li vam se sviđa moj rad?, odgovori su bili: da 20, možda 17, ne 5”. Tu se pojavila mala statistička razlika koja govori sama za sebe, a možda je slučajna.

Marijan Molnar, rođen 10. studenoga 1951. u Reki, kraj Koprivnice. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu diplomirao slikarstvo 1976. u klasi profesora Šime Perića. Od 1976. do 1979. bio je suradnik Majstorske radionice slikara Ljube Ivančića i Nikole Reisera. Surađivao je s umjetnicima okupljenima oko Galerije Podroom i Galerije PM. Do sada je izlagao na više od 80 skupnih izložbi te imao oko 40 samostalnih izložbi. Godine 2002. objavio je autorsku knjigu tekstova i foto dokumentacije svojih radova Akcije i ambijenti (Zagreb, Naklada MD, 2002.). Knjiga je popraćena tekstovima Marine Gržinić, Marijana Špoljara i Ane Dević. Živi i radi u Zagrebu,

Akcije, događanja: 1977. Reka (pokraj Koprivnice), Kvadrat zemlje, anonimna akcija; 1977. Zagreb, Dnevni obrok umjetnika, anonimna akcija; 1977. Reka, Paljenje papira na snijegu, anonimna akcija; 1977. Reka, Sunčani sat, anonimna akcija; 1977. Reka, Tri kvadrata na zemlji; 1978. Zagreb, Podroom, Tri odnosa tijelo-ambijent; 1978. Koprivnica, Galerija Koprivnica i ulica, Okvir rada; 1979. Zagreb, Trg Republike, akcija Za demokratizaciju umjetnosti; 1980. Zagreb, Filozofski fakultet, Kontekst rada; 1980. Zagreb, predvorje SC-a, akcija Da li vam se sviđa…?; 1981. Zagreb, Za demokratizaciju umjetnosti, grafit u pothodniku u Novom Zagrebu; 1981. Zagreb, Za demokratizaciju umjetnosti, transparent na zgradi SKUC-a; 1981. Beograd, Za demokratizaciju umjetnosti, transparent i grafit; 1981. Zagreb, Kontekst rada, akcija u predvorju SC-a; 1996. Galičnik, Makedonija, izvođenje prostorne instalacije Tri kvadrata na zemlji; 1998. Zagreb, Sjećanje na Tri kvadrata; 2002. Zagreb, Medvedgradska ulica, akcija Stanovnici Prvomajske za stanovnike Medvedgradske; 2002. Ješkovo (Koprivnica), akcija Sijanje brašna; 2003. Rijeka, akcija/performans you need help; 2006. Zagreb, akcija you need more!; 2006. Zagreb, akcija/događanje Braća blizanci u Kozari boku; 2006. Zagreb, akcija/instalacija Privremeni ZOO/ imaginarni vrt.

ON-LINE RADOVI:

2003. Identifikacije/Identification, http://www.g-mk.hr/program/Marijan-Molnar:-Identifikacije/36/

2006. Prevođenje/Translation, http://www.g-mk.hr/online/prevodjenje/