Razgovor s Nikolom Petkovićem

Moglo bi se reći da ste se nakon podulje “prozne pauze” pojavili u velikom stilu: s pozamašnim romanom pod naslovom Uspavanka za mrtve, koji kao da želi zahvatiti i sažeti kako osobno tako i generacijsko iskustvo te što je šire moguće duh vremena. Istodobno, čitatelj stječe dojam da ste mjestimice dali “krv, znoj i suze” i to su vjerojatno najpotresnije stranice napisane u novijoj domaćoj književnosti. Je li to bio roman koji ste godinama nosili u sebi i jednostavno “izbacili” kad je dozrio ili je nastajao polagano i mukotrpno?

– Hvala vam što ste me tako ozbiljno shvatili. Roman, hoću reći. Slažem se s vama da je, na jednoj veoma općenitoj, ali precizno prepoznatoj razini, riječ o generacijskom romanu. Svaka se generacija uobličava, raste, razočarava, veseli... sretnije čak uspiju i odrasti... u vremenu, a o svakoj generaciji, pogotovo kad se o njoj piše u rodu romana, može svjedočiti samo jedan “autorski glas”. Eto, tu se stapamo i ja i moje vrijeme, i generacija i njezino/naše vrijeme i svi ti likovi u romanu koji su itekako žestoko, na vlastitoj koži, osjetili da je odrastanje sustavno gubljenje iluzija. Kako je to, govoreći o demonima odrastanja, prekrasno u svojemu romanu Autobiografija moje majke, koji je kod nas na žalost ostao nepročitan, rekla Amerikanka iz Antigve Jamaica Kincaid; prepričat ću: odjednom sam shvatila da više nemam onih stvari koje sam nekada imala u izobilju i da imam stvari koje prije uopće nisam imala. To bi možda bilo na osobnoj razini. Na jednoj generacijskoj razini, nas, rođene početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća, kao i mnoge generacije prije nas, nenajavljena i od nas nepozvana, posjetila je povijest. Povijest je, da parafraziram Györgyja Konrada, došla k nama. Svatko je otišao na svoju stranu, neki želeći promjene, neki na njih reagirajući. Nakon rata koji nas je jednom zauvijek promijenio, svatko je od nas, na onoj najosobnijoj razini, izgubio nešto. O tome kako nakon ratova nema pobjednika potresno točno piše Walt Whitman u Vlatima trave. Jedan njegov stih čak izravno to i kaže.

“Nisi dovoljno raseljen...”

Kada je u nas počeo rat, već sam bio u Americi. Tada nisam pisao. Čak sam mislio da neću više nikad pisati. Nisam imao jezika, a nisam se mogao niti smiriti. Nisam napravljen od materijala od kojega su napravljeni bilježnici epohe. Mislio sam, što koga briga kako se osjećam tamo negdje u srcu Texasa, radeći na doktoratu i svakodnevno razmišljajući o svijetu kojega sam iza sebe ostavio. Prve rečenice romana zabilježio sam devedeset i druge: treće godine boravka u engleskome. I to na čakavskom. Tada sam mislio da ću cijeli roman napisati na čakavskom. Hrvatski su standard tada nadlijetali zrakomlati tako da sam se odlučio skloniti u zavjetrinu čakavskoga jezika – jezika na kojem sam progovorio i koji, ne znam što da mu oficiri slova naredili, nikako ne može biti isključiv. Čakavski koji je tada bio posljednja granica razuma, oslobođen od euforije i nikada identifikator etnolingvističke čistoće, tada mi se učinio moj možda više nego ikad. To zapisano na čakavskom, četrdesetak stranica ako se ne varam, sa mnom je, isprintano, putovalo svijetom. Sve drugo od čega je načinjen roman, odnosno objavljena verzija za koju sam samoga sebe uvjerio da je zasad konačna, putovalo je u meni petnaestak godina. A doslovce ispisivati ga počeo sam prije dvije godine. Nakon povratka iz SAD-a. Dvije godine sam ga, s neznatnim prekidima, pisao svakodnevno. Verzija koju sam pokazao uredniku bila je gotova sredinom kolovoza prošle godine

Očito je vaše iskustvo egzila, izmještenosti i rada na američkim sveučilištima uvelike utjecalo ne samo na teme nego i na pristup, stil, sadržaj romana. Ako se složimo da su na neki način, dakako za nas Europljane, diskurs egzila uvelike oblikovali ruski pisci i disidenti, možemo li onda ustvrditi kako se vi odmičete od tog naslijeđa, ne nijekajući ga, nego, hajmo reć’, proširujući i produbljujući ga? Naposljetku i vremena su drukčija.

– Naravno. Imao sam sreću kratko se vrijeme družiti s Vladimirom Vojnovičem, autorom ruskoga Švejka, Ivana Čonkina. Za njegova boravka u Austinu. Bio je fenomenalan. Stalno je tupio kako demokracija ubija književnost. Posebno metaforu. I kako Kundera nakon pada Berlinskoga zida slobodno može u penziju. Naravno, i jedno i drugo treba uzeti s itekakvom rezervom. Pogotovo Kunderinu mirovinu. S njim sam razgovarao o egzilu. Nevjerojatno s koliko je jednostavnosti ismijavao Nabokovljev ego i s koliko se žestine znao okomiti na Solženjicina koji se u Rusiju vratio s toliko iščašene pompe da se, na žalost, pretvorio u vlastitu karikaturu. Vojnovič me je naučio da se egzilu najbolje smijati u lice. E, jedna druga Ruskinja, profesorica s Harvarda, Svetlana Boym, naučila me nečem drugom. Sjećam se, bilo je ljeto 2006. i sjedili smo u Pragu, uz Vltavu. Ja sam bio na stipendiji na Karlovom sveučilištu, a ona je bila na proputovanju za Piter. Od tamo je otišla osamdesetih, i to joj je bio prvi put da se vraćala kući. Kad sam joj se požalio na to da više ni sam ne znam kamo pripadam, pogledala me je, nasmijala se, otpila malo Becherovke, i rekla, “’nisi dovoljno raseljen... trebaš još raditi na tome “.

Eto, to su bili moji Rusi. Od njih nisam učio literaturu. Egzilanti od kojih sam naučio mnogo, koje sam čitao i za čiju literaturu mislim da je apsolutno superiorna, su Kubanci. Posebno Guillermo Cabrera Infante, i meni možda najdraži i najbolji među njima – Reinaldo Arenas čije knjige su nevjerojatne. Njegov izraz, motive i neka iskustva utkao sam u jednu epizodu ovoga romana. No, za jednog boravka u Rijeci devedesetih, u ruke mi je dospjela knjiga pisama Filipa Davida i Mirka Kovača i podsjetila me da je Julio Cortázar, i sam egzilant, ipak imao pravo kada je rekao kako jedino pisac koji živi unutar granica svoje domovine živi pravu dimenziju egzila.

Čakavsko-englesko-španjolski mišung

Velika, posebna, osjetljiva i bolna tema romana jest i jezik u svim njegovim aspektima. Neki će vam zamjeriti što je zamalo četvrtina romana napisana na tvrdoj čakavici (kakvom, doduše, nitko uistinu i ne govori), drugi što ste Teslinoj glavi u jednom posve nadrealnom prizoru u usta ustavili srpski pa ga prevodili u fusnotama, treći pak to što imate mnogo engleskoga pa i španjolskoga. Međutim, čini mi se da to upravo može biti privlačno i zanimljivo, osobito mladim i otvorenim starijim čitateljima. Je li takav pristup i baratanje jezikom posljedica vaše biografije ili pak smišljena konstrukcija s porukom?

– Moram citirati Johna Forda. Kada su ga pitali koja je poruka nekog od njegovih filmova, rekao je kako nema pojma, jer kada želi poslati poruku, kaže, ode u poštu i pošalje telegram. Ja se tako nečeg sam ne bih sjetio. Ali ja vam isto tako nemam pojma što je to poruka. Meni vam je to s jezicima prirodno. Mislim, miješati ih. Mislim da je čišćenje jezika kontraproduktivno za kulturu. Zapravo, to je tako bjelodano da me je sram to prodavati kao neko moje mišljenje. Što se jezika romana tiče, on se mijenja ovisi o tome gdje se glavni lik nalazi. A bez obzira na izmještenost, nostalgiju, žal za rodim krajem, glavni lik, ‘ajmo reć’ da je to Nemo, kod kuće je u svijetu. A da bi bio kod kuće u svijetu, on mora biti prisutan u svim jezicima svijeta – barem u onima kojima se sam kreće.

Zanimljivo je kako su neki od čitatelja skočili na činjenicu čakavskog jezika. Nekoliko bliskih i dobronamjernih prijatelja i kritičara u najboljoj su mi namjeri sugerirali da izbacim dijelove na čakavskom. Da se radilo samo o doslovnom značenjskome dijelu teksta, o nečem prevodivom, ja bih ih bio poslušao. Ali, radilo se o cijelom jednom svijetu koji bi – kad bi ga se lišilo jezika – umro, a ja to nisam smio dopustiti. Značenje je, to su jako dobro znali formalisti, invarijanta u prevođenju. Da, zanimljivo je isto tako, da mi ni jedan od jezikobrižnika nije rekao da izbacim engleski i španjolski. Engleski kojega koristim ne prevodim, kao ni španjolski. No, danas je engleski notorna činjenica globalne kulture, a španjolski koji se javlja u mojoj knjizi razumjet će svatko tko gleda meksičke sapunice. Čak i čakavci.

Što se genija Tesle tiče, ne znam koja njemu u usta ugurana ekavica poduprta ijekavskim fusnotama može biti šokantnija i uvredljivija oko glupave svađe oko toga kojoj kulturi, kojoj zemlji, kojemu narodu on pripada. Dijalog iz knjige zapravo je hommage Tesli.

Nitko nikoga ne može naučiti pisanju

Roman ima prilično zamršen ustroj, mnoštvo likova i prizora koji ne podupiru glavnu priču, nego na neki način “ilustriraju” brojne varijante jednog iskustva. Pritom su osobito zbog dinamike, uvjerljivosti i dramaturgije zanimljivi dijalozi u kojima se bilo bistre bolne teme bilo razrješuju ljudski odnosi. Ima li u tome američke škole kreativnog pisanja? I koji su utjecaji bili najvažniji?

– Nema. Iako sam predavao kreativno pisanje godinama. Na nekoliko fakulteta. Radio sam sa studentima koji su pisali na engleskom i na španjolskom. Imao sam studente iz cijeloga svijeta. Od njih sam naučio jako puno. Neki su mi otvorili svjetove. O mnogo čemu sam promijenio mišljenje. Jedina stvar oko koje nisam promijenio mišljenje jest: radionice kreativnog pisanja poprilično su besmislene. U Americi su smišljene kao sinekure za niskotiražne pisce koji od nečega moraju živjeti. No, iako duboko vjerujem da nitko nikoga ne može naučiti kako pisati, znam da je dobra strana takvih radionica ta što, uspješne među njima, mladim “piscima” osvijeste ulogu urednika. Svakome je piscu itekako potreban profesionalni čitatelj i kritičar. U radionicama koje sam vodio, radio sam na tome da zaživi urednik. Da kolege čitaju kolege i otvoreno kritiziraju njihov rad. Rukopisi su kolali radionicom, pratili su ih komentari i oni su postajali boljima. Osim toga, mislim da nekih drugih koristi i nema. No, ova je i više nego dostatna, jer dobar i kreativan čitatelj je itekako potreban u svim fazama nastanka rukopisa. Mit o uvažavanju autora i intaktnosti njegova teksta poprilično je epohalno ofucan.

Sada predajete na riječkim kulturalnim studijima. Možete li usporediti takav tip studija u Americi i u nas (osobito stoga što negdje potkraj romana imate do groteske dovedenu temu stjecanja akademskih titula i položaja u nas, i odnose u toj “imaginarnoj” zajednici), kao i same odnose unutar akademske zajednice? Je li se što promijenilo uvođenjem Bolonjskog procesa?

– Iz Amerike sam se vratio kada sam čuo da se u Rijeci pokreću kulturalni studiji. To je bio jedini profesionalni razlog mojemu povratku. Mislim da je takav studij nasušno potreban našoj sredini – ne samo akademskoj. Njegova interdisciplinarnost konstantno stavlja na kušnju tradicionalne disciplinarne studije čiji se modeli nisu promijenili više od jednoga stoljeća. Njegova antidisciplinarnost širi utjecaj kulturologije izvan akademskih obzora. Činjenica da su ga sadržajno osmislili i pokrenuli ljudi desetak godina mlađi od mene, neobično me veselila. Osim što mi se pružila prilika raditi na odsjeku koji mi se po definiciji činio “prirodnim” staništem, veselila me i činjenica da ću napokon živjeti u Rijeci. Iz Rijeke sam otišao kao devetnaestogodišnjak, a u nju sam se vratio kao četrdesetogodišnjak. Više u rodnome gradu ne ljetujem, ja tu živim, i to je divno.

Što se Bolonjskog tiče, čitam, kaže Primorac da ga provodimo najbolje u regiji. Možda statistike to i pokazuju, ali za razliku od resornoga ministra, ja sam u nastavi i nije mi lako “provoditi Bolonjski” kada, bez asistenta, moram ispravljati po sto dvadeset radova u tjedan dana, kada znam da moji studenti ili nemaju primjerak knjige u knjižnici, ili imaju jedan jedini, kada moram mentorski raditi s pedesetak njih, kada svjedočim inertnosti sustava glede takozvane mobilnosti... No, cijela je ta “bolonja”, kao i mnoge druge stvari u nas, nepotrebno mistificirana i nakrivo u glavama nasađena.

U, ‘ajmo reć’ bolonji, radio sam cijelo vrijeme u Americi, ali ljudi... tamo vas knjige s polica napadaju; tamo imate po šest asistenata na kolegiju s dvjestotinjak studenata; tamo se u seminare ne upisuje više od njih deset, tamo je mobilnost pretpostavka, a ne cilj kojega jedva da se može doseći. Držim da je bolonja u redu i da, ako stvarno profunkcionira “na terenu”, da će studentima biti dobro. Najgore što im se može dogoditi, a događa im se, je da se s bolonjom bespotrebno žuri, jer tada se sva iskustva slamaju na leđima studenata, a požare gasimo mi koji smo u nastavi. Mislim da bi ljudi iz nastave trebali biti izravnije uključeni u to famozno provođenje, a ne političari među nama koji ili nikada nisu bili u učionicama, ili su ih odavno napustili.

Ona zajebancija na kraju knjige nema veze sa stvarnim iskustvima. Stvarna iskustva u akademskoj zajednici koja podsjećaju na zezanje s kraja knjige gotovo nikada nisu smiješna. Ona su češće bolna i uglavnom ne inspiriraju ni na što.

Znanstveni turizam i sezona simpozija

Ujedno ismijavate i profesionalne predavače po simpozijima koji su u stanju od svake teme napraviti pomodan referat, pa čak i tako da je dovedu do apsurda. Je li uistinu danas položaj intelektualca tako karikaturalan i što su mjerila za današnju “slobodnolebdeću inteligenciju”?

– Ma, ovo što radim nije ništa u odnosu na ono što je tim letećim medvjedićima napravio David Lodge. To je jedna prilično rabljena tema. Dubravka Ugrešić se njome uspješno koristila u Forsiranju romana reke. Ne znam, valjda se ti sezonski radnici koji žive po simpozijima nikad ne mijenjaju. Zaista sam sreo lika – naš čovjek, ili neki bivši naš, ne sjećam se – u Budimpešti, na CEU, koji mi se smijao u lice, jer sebi ne znam iscrtati kartu simpozija, otisnuti se u svijet u svibnju i vratiti se doma u listopadu.

Antiintelektualizam je itekako prisutan. Njemu ne pridonose samo polupismeni trogloditi kao što je to recimo američki predsjednik ili pak neki naši političari, lokalni funkcionari koji ismijavaju intelektualce i u nebo dižu tajkune i mafijaše, nego i sami intelektualci koji se drže važnijima od onih među kojima se kreću. Od ovih prvih čovjek ni ne očekuje više. Oni su ionako postigli mnogo više nego što zaslužuju. Ma, postigli su oni vraga. Postiglo se za njih. Ali kada ponašanje intelektualaca izazove antiintelektualizam, to je pogubno.

Zanimljivo je da su mi nekoliko puta spočitavali neformalnost. Ja sam doktor znanosti, a ponašam se kao da nisam. A kako bih se to trebao ponašati? Sjećam se jednog barbe Randića koji je živio u prizemlju naše kuće u Bakru. Bio je stolar. Dobar. Kao pučkoškolac znao sam satima sjediti u njegovoj radionici i udisati miris drva. Dobro, katkad i lakova. Sad, zamislite ovo. Zamislite da se taj barba Randić svako jutro dizao i brijući se gledao u ogledalo i ponavljao: “Jebo te ćuk, pa ti si stolar... kako si samo uspio???” I tako svaki dan. E, to se, čini se, događa mnogim našim preozbiljnim, nazovimo ih za potrebe ove pričice, intelektualcima. Ono, digne se ujutro, izbaci krmelje, i sam sebi govori: “Hej, pa ti si doktor! Svaka čast! Doktore moj! Kako si samo uspio...”. Jer samo netko tko je sam sebe trajno hipnotizirao vlastitom veličinom može biti iznenađen notornom činjenicom: završio je ono što je počeo studirati. Ono što je, u velikoj većini slučajeva, sam za sebe odabrao. Jer kako drukčije nego trajnim iznenađenjem mogu tumačiti činjenicu umjetnog izdvajanja od mnoštva kojemu bi, po svojoj vokaciji, trebao služiti!?

Naši “intelektualci” su pisali referendume

Na sveučilištu Dartmouth u New Hampshireu imao sam čast i sreću biti student Richarda Rortyja, vjerojatno jednog od najvećih živućih američkih filozofa. Čovjek je ušao u predavaonicu, predstavio se i odmah nam rekao neka mu se obraćamo s Dick, odnosno da s njime budemo na ti. I dalje je jedan od najvećih filozofa današnjice. Nikad nije kasnio na konzultacije i uvijek se odazivao na naše pozive za pomoć. Dan danas, petnaest godina poslije, odgovori mi na svaki mail i nađe vremena prodiskutirati probleme s kojima ga gnjavim. U Hrvatskoj sam često od kolega čuo nešto kao: “Ako tvoje studente zanima moje mišljenje, neka čitaju moje knjige...”. No comment.

Gledajte, sva ta fama o intelektualcima je isforsirana. Sva ta tobož iznenađenja činjenicom da su oni izdali ljude, sve to pozivanje na Bendu i ekipu... pa to leži na neutemeljenoj pretpostavci da su djelatni intelektualci dobri i odgovorni ljudi. Trebali bi, naravno, biti. Ali u nas su “intelektualci” pisali referendume i načertanija. Bombardirali su Sarajevo. Pardon, kod bivših nas. Kod pravih nas vikali su kako su sretni što im žene nisu ni Srpkinje ni Židovke. Pišu sramotne potjernice za ljudima koje prodaju kao romane s ključem. Ima jedan koji javno izvikuje kako su gospićke vrećice šećera s likom Adolfa Hitlera i otisnutom svinjarijom na račun žrtava Holokausta neslane šale; od takvih stalno slušamo kako je Jasenovac bio radni logor, a nas koji na takve grozote upozoravamo, isti ti nazivaju huškačima. Upozoriti na to da uvaženi profesor govori takve stvari nije nikakva denuncijacija, to je demokratska građanska dužnost! Kako intelektualca, tako i he... he... “običnog čovjeka”. Kako je tek ta podjela blesava, a slušamo je svaki dan....

Najbolju definiciju intelektualca dao mi je, u intervjuu koji sam s njime radio za Novi list, Noam Chomsky. Rekao je: intelektualac je osoba koja se koristi pameću kao sredstvom za rad.

Vaša je javna pozicija zapravo, najblaže rečeno, vrlo složena: držite profesorsku fotelju, a pišete pjesme i prozu, ali i znanstvenu esejistiku, novinske kolumne i kritiku. Je li to katkad pomalo shizofreno? Ili se svi ti likovi složno nadopunjavaju?

– Nema vam u profesuri, ako se pošteno radi, vjerujte mi, nikakvih fotelja. Bliža mi je metafora stezulje koju si, ako ste pri sebi, regulirate sami. Oni koji drže fotelje u mojoj struci ne stignu ništa drugo raditi. Njih osjete jedino fotelje.

Što se svih tih aktivnosti tiče, mislim da se jako lijepo nadopunjuju. Sva sreća da je priroda, pardon, struktura kulturologije nekonzervativna, tako da pisanje kolumni vrijednosno ne potire drugi, “ozbiljniji” rad. Kritike poezije u Novom listu prihvatio sam se jer nisam želio da se izgubi taj dragocjeni prostor podsjećanja na to da se nekad u nas, ne tako davno, poezija iznimno cijenila. Također, Novi list su jedine dnevne novine u Hrvatskoj koje imaju redovitu tjednu kritiku poezije. To je nekako bio moj dug pjesniku i zaljubljeniku u pjesništvo u meni, ali i svim pjesnicima koje čitam i koje poznajem. Što se autorskih knjiga tiče, ja vam bez pisanja poezije i proze ne bih mogao živjeti. Bez obzira želi li to netko objaviti ili ne. Što se rada sa studentima tiče, predavanja, istraživanja... u tome toliko uživam da se svaki mjesec kada dobijem plaću nasmijem i kažem: kako je meni lijepo, radim nešto što obožavam i za to me još i plaćaju.

Što se likova u meni tiče… Oni još svi jedni s drugima komuniciraju i, što je najvažnije, uredno o tome podnose izvješća središnjici.

Nikola Petković (Rijeka, 1962.) diplomirao je filozofiju i književnost na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Od studentskih je dana pisao književne kritike, poeziju i prozu, te uređivao kulturne rubrike Poleta i Radija 101. Jedan od najaktivnijih kvorumaša. Radio je od 1988. do 1990. kao mlađi stručni suradnik u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža, odakle se uputio na teksaško sveučilište u Austinu gdje je doktorirao s temom The “Post” in Postcolonial and Postmodern: The Case of Central Europe. Povijest i teoriju književnosti te kreativno pisanje predavao je ne samo u Austinu nego i u Edinburghu. Od 2003. predaje na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci. Objavio je tri zbirke poezije na hrvatskom (Dan na bijelu hljebu, 2001.; Melodije Istre i Kvarnera, 1989.; Vile i vilenjaci, 1984.) i jednu na engleskom (Las Regiones Perdidas LaNana Creek Press: Nacogdoches, 2001.). Prvo prozno djelo, kratki roman, Priče iz davnine tiskao je 1989. u nakladi Qouruma. Autor je knjige eseja Mozak od 2 marke (Adamić, Rijeka, 2001.) te dvojezične studije Srednja Europa: mit, zbilja, utopija. A Central Europe of Our Own: Postmodernism, Postcolonialism, Postcommunism and The Absence of Authenticity (Adamić, Rijeka, 2003.). Redovito piše kolumnu za Novi list i tjednu kritiku poezije, a k tome prevodi s engleskog, piše članke za časopise i stručne radove za znanstvene skupove. Slobodno vrijeme provodi s četverogodišnjim sinom Tinom i suprugom Jasnom.