Svaki anđeo je strašan

Za razliku od Good Bye, Lenin! i sličnih filmova, debitantski cjelovečernji film 32-godišnjeg Floriana Henckela von Donnersmarcka, koji je već prijavljen kao njemački kandidat za Oskara, osvojio je glavne nagrade na brojnim festivalima pa tako i na ovogodišnjem Zagreb Film Festivalu, na komunističku se povijest ne osvrće s nostalgijom. Premda je Donnersmarck odrastao na Zapadu i premda vjerojatno nikada nije postojao neki Oskar Schindler DDR-a, Život drugih je odmah pohvaljen kao odlična i originalna kritika totalitarizma. No, unatoč toj raširenoj i možda jedinoj interpretaciji filma, treba napraviti obrnut i naizgled paradoksalan korak i Život drugih pokušati shvatiti posve suprotno, kao radikalnu kritiku humanizma.

U zagrljaju Stasija

Dakle, mjesto radnje Berlin. Vrijeme radnje studeni 1984. Pet godina prije svog kraja DDR je na vrhuncu totalitarizma i sve podsjeća na poznatu Orwellovu knjigu naslovljenu istom godinom. Stasi (službenik državne sigurnosti, Staatssicherheit) Gerd Wielser (Ulrich Mühe) dobiva zadatak prisluškivati poznatog i uspješnog redatelja Georga Dreymana (Sebastian Koch). On najprije ne sluti da se iza svega krije nalog ministra kulture Brune Hempfa (Thomas Thieme) koji uz pomoć Stasija želi ukloniti Dreymana kako bi se dočepao njegove djevojke i poznate glumice Christe-Marie Sieland (Martina Gedeck). Sekretar partije Anton Grubitz (Ulrich Tukur) pod svaku cijenu želi napredovati u svojoj karijeri i pomoći ministru i stoga se u rekordnom roku u Dreymanov stan u svaki kutak stavljaju bubice za prisluškivanje, a tavan se pretvara u svojevrsnu bazu za Gerda Wieslera. Wiesler koji je na početku filma portretiran kao tvrdokoran simpatizer sistema, čovjek koji će istinu pretvoriti u laž samo da sistem i dalje bude u pravu, polako ulazi u život drugih. Nakon nekog vremena on sve više počinje sumnjati u svoj posao i u krivnju Dreymanna, no poznati režiser nakon smrti svog prijatelja režisera Alberta Jerske koji si je nakon 10 godina zabrane rada u DDR-u oduzeo život, mijenja svoj stav prema državi. On je doduše uvijek bio skeptičan, no nikada nije želio prijeći tanku liniju koja ga je dijelila od zabrane rada. Sada odluči napisati članak o golemom broju samoubojstava u DDR-u koji anonimno objavljuje u časopisu Zapadne Njemačke, poznatom Spiegelu. Christa-Maria koja je Dreymana, sve samo da bi sačuvala karijeru, već bila prevarila s ministrom kulture, no u međuvremenu shvatila da ipak želi sačuvati svoje dostojanstvo, ipak na kraju odaje Dreymana koji je posebnu mašinu za tipkanje (koju je u DDR krijumčario glavni urednik Spiegela) sakrio ispod praga u stanu. Wiesler zna gdje se nalazi tajno mjesto i prije nego Christa-Maria s cijelim odredom Stasijevaca dolazi u stan, mašinu odnosi i skriva u svoj auto. Christa-Maria koja ne zna da je prag prazan ne može više podnijeti sramotu zbog izdaje i izlijeće iz kuće direktno pred kamion koji je usmrćuje. Premda se ne može dokazati da je Wiesler umiješan, Partija ga degradira i sada on samo pregledava poštu. Godinama nakon toga, kada je Berlinski zid već pao, Dreyman odlazi u arhiv državne sigurnosti i ne može vjerovati svojim očima. Iz dokumenata se vidi da ga je cijelo vrijeme štitio Stasi pod tajnim imenom “HGW XX/7”. Dreyman je, naime, vjerovao da Christa-Maria nije bila kriva i da ga je upravo ona na kraju spasila. Dreyman pronalazi Wieslera koji sada razdjeljuje poštu i reklamne letke, no ne kontaktira ga...

Može li itko tko je čuo Beethovena biti zao čovjek

Maksim Gorki je napisao što je Lenjin jednom navodno rekao o Beethovenu i njegovoj Appassionati, naime da je ne može često slušati jer mu onda dođe da govori “ljupke gluposti i da miluje ljude po glavi”, dok bi zapravo trebao udarati po tim glavama kako bi svoju revoluciju mogao privesti kraju. “Može li itko tko je čuo, ali zaista čuo Beethovena, biti zao čovjek?”, pita se Dreyman u filmu, a sam Donnersmarck se pita što bi bilo da se Lenjina moglo prisiliti da sluša Appassionatu, da ga se moglo uvjeriti u to da vjeruje kako Appassionatu mora slušati zbog revolucije. Mladi redatelj tvrdi da je upravo to bila jezgra i početna ideja iz koje je nastao Život drugih. Za razliku od Lenjina koji je imao izbor, HWG ne može ne slušati Appassionatu: to mu je posao. On sjedi u trošnoj sobi sa slušalicama na ušima i mora slušati tu predivnu glazbu. Neki su naglašavali da u cijeloj priči tragični lik nije Dreyman nego upravo HGW. To je točno. No za razliku od interpretacija da je HGW tragičan lik jer nije postigao ono što je htio, tragičnost se sastoji upravo u tome da je postigao ono što je – nesvjesno – htio. Na kraju filma on je napokon ulovio svoj objekt želje, ili, da budemo precizniji, on je sam postao svoj objekt želje. Ako se sjetimo početka filma, HGW je najprije bio pravo oličenje Stasijevca da bi postupno, promatrajući život umjetnika, počeo shvaćati čari umjetnosti i slobode. Što se film više bliži kraju, to više otkrivamo HGW-ovu želju da on sam postane umjetnik. Dakako, on toga nije svjestan, no svi njegovi postupci kao i njegova (odlična) glumačka izražajnost svjedoče o njegovu podržavanju Dreymana. Vrhunac njegove fantazme – kao i uvijek – otkrivamo na području seksualnosti. Nakon naporne noći prisluškivanja HGW odlazi kući. Već se pomalo koleba oko cijelog slučaja “Lazlo”. Tu noć je, naime, slušao kako umjetnici vode ljubav. Prema riječima njegova mlađeg i naivnog kolege, “pa oni samo to i čine, stalno se...”. HGW, dakle, dolazi kući i naručuje prostitutku, nimalo zgodnu. Kada doživi snošaj, svoju glavu ugura među njezine grudi i poput djeteta zamoli je neka još malo ostane u zagrljaju. No prostitutka, kao svaka prava prostitutka, već na čekanju ima druge mušterije i bez imalo oklijevanja odlazi. Da je pretpostavka da “umjetnička ljubav” za HGW-a predstavlja fantazmu točna, vidimo drugi dan, kada HWG koristi priliku da nema nikog u Dreymanovu stanu. On njuška malo po stvarima a zatim u jednoj sceni prilazi krevetu i nježno stavlja ruku na njega kao da misli “oni su jučer ovdje vodili ljubav, s toliko prisnosti i topline, i cijelu noć su proveli u zagrljaju, a ja... ja sam osuđen na kurve kojima sam samo još jedna mušterija u nizu”. HGW-ovu preobrazbu iz agenta tajne službe i humanista možemo iščitati upravo u tom ključu: najprije je mislio kako je ljubav između Dreymana savršena, neka vrsta idealne “umjetničke” ljubavi, no na svoje zaprepaštenje otkriva da je i Christa-Maira zapravo kurva. HWG se stoga poistovjećuje s Dreymanom i na sve moguće načine pokušava spasiti njihovu ljubav i njegovo dostojanstvo. Poistovjećivanje možemo razabrati i u sceni kada HWG poput Larsa von Triera u Dogvilleu na katu iznad stana umjetnika kredom iscrtava tlocrt, točan razmještaj svih prostorija. Da Dreyman za HGW-a nesvjesno predstavlja objekt želje izlazi na vidjelo u trenutku kada Dreyman za zapadnjački Spiegel piše tekst o samoubojstvima u DDR-u. HGW u svrhu kamufliranja i zataškavanja te činjenice u svom zapisniku navodi da redatelj s prijateljima piše dramu pod nazivom Zubna ordinacija i upravo tu HGW već na neki način simulacijom postaje umjetnik: on sam počinje pisati navedenu dramu. U neku ruku on postaje vlastiti objekt želje. Jedini je problem da on za razliku od Baudrillarda još uvijek razabire simulaciju od realnosti. Unatoč tome, ili možda upravo zbog toga, HWG i u vlastitu realnost počinje inkorporirati Dreymanovu realnost. Iz Dreymanova stana on potajno krade jedan Brechtov svezak iz kojeg čita Sjećanje na Marie A i polako mu se oči pune suzama nakon ovih redaka: “A na lijepom ljetnom nebu iznad / Bijaše oblak koji dugo promatrao sam ja / Bio je vrlo bijel i na strahovitoj visini / A iščeznuo je, kad pogledao sam uvis.” Drugi takav moment je kada sluša kako Dreyman nakon smrti svoga prijatelja Alberta Jerske (Volkmar Kleinert) svira Beethovenu Apassionatu: nakon tog vojaerskog užitka/tuge u prekrasnoj glazbi/tuđoj tuzi HWG odlazi kući i u dizalu susreće plavog dječačića koji ga – ne znajući da bi tako mogao nastradati njegov otac koji mu je proširio tu vijest – pita “Jesi li ti stvarno Stasi?”. HWG to naravno više nije.

Humanizam je loš determinizam

Kako bismo nastavili suprotno čitanje Života drugih, koje ne naglašava kritiku totalitarizma nego upravo suprotno, kritiku humanizma, pretpostavimo što bi bilo da se HGW nije okrenuo onome što ćemo okarakterizirati kao humanizam. Dreyman nikad ne bi napisao tekst o samoubojstvima i konzekventno tome Christa-Maria ne bi nikad umrla. Paradoksalno, pravi humanizam sastojao bi se u tome da je HGW ostao Stasi kakav je bio. Premda se kod Dreymana nije moglo naći ništa što bi govorilo protiv njega, čak i kada mu je umro prijatelj Albert Jerska koji se ubio zbog nemogućnosti režiranja, Dreyman je doduše slomljen, ali reagira smireno i ne kaže nijednu riječ protiv sistema. Tek nakon uplitanja HGW-a, a to je trenutak kada on u kafiću susreće Christa-Mariju i ondje je uvjerava u njezinu umjetničku vrijednost i da joj ne treba podli ministar kako bi i dalje mogla biti umjetnica, HGW zaključuje da je vrijeme da napokon poduzme nešto. I u neku ruku to je ona poznata Canettijeva točka koju treba pronaći kako bi se uspjelo vidjeti gdje je točno sve pošlo krivo (simulacija zvonca).  HGW se Christa-Mariji obraća iz najbolje namjere, on želi da ona prestane varati Dreymana i da zapravo okrene leđa sistemu koji je personificiran ministrom kojim ga vara. Da je HGW ostao Stasi, on bi jednostavno pustio da stvari idu svojim tokom i taman da nije našao ništa sporno kod Dreymana što bi ga moglo teretiti, Christa-Maria bi vjerojatno sama toliko zagrizla u svojoj egoističnoj želji da i dalje bude umjetnica-glumica da bi ona na kraju ionako bila ministrova – što je na početku bio i glavni razlog zašto je Dreyman stavljen pod prismotru. U slučaju da je HGW, kao što je to radio već i prije – upečatljivu scenu vidimo na početku filma kada u posve istinitom iskazu nekog svjedoka pronalazi potpunu suprotnost, odnosno laž – i pronašao “nešto” kod Dreymana, pisac bi u najgorem slučaju odležao nekoliko godina, a najkasnije s padom zida bio bi pušten. Christa-Maria bi bila živa. Svi HGW-ovi postupci neka su vrsta lošeg determinizma: svaki njegov postupak dovodi do novog zapleta i tek na kraju vidimo do čega je sve to dovelo. Loš je zato jer je HGW trebao znati da upravo onda kada predvidimo kakav će učinak neki postupak imati trebamo uračunati i taj faktor da smo to predvidjeli. Ili, drukčije rečeno, determinizam je “uspješan” samo onda kada ne znamo da je u pitanju determinizam. HGW je računao s tim da će radnja A prouzrokovati učinak B, da će njegovim skrivanjem mašine za tipkanje iz Zapadne njemačke Dreyman biti oslobođen svih krivnji, te da će Christa-Maria ponovo biti s njim, umjesto toga radnja A prouzrokovala je učinak C, Dreyman je doista oslobođen svih krivnji, no na Christu-Mariju je umjesto da bude opet s njim naletio kamion i ona je umrla. Humanizam je stoga u neku ruku loš determinizam. U finalnu kalkulaciju pokušavaju se uračunati najbolja sredstva a da se istovremeno zaboravlja da je možda zapravo svejedno je li tvrdnja da cilj opravdava sva sredstva nemoralna ili ne.

Sva su sredstva jednako loša

Svaki anđeo je strašan. To je u jednoj svojoj pjesmi napisao Rilke. Trebalo bi dodati: jer previše zna. Poanta filma je da i borba za dobar cilj (ideali Zapadne Njemačke: sloboda govora, slobodno umjetničko stvaranje, itd.) jednako kao i za zao cilj (metode DDR-a: prisluškivanje, provedba egoističnih ciljeva pod krinkom Partije, itd.) na kraju koristi jednaka sredstva. Upravo to je možda jedan od najvažnijih zaključaka filma, da unatoč vječnim traktatima o odnosu sredstvo-cilj (“cilj ne opravdava sredstvo” i drugi spomenici humanizma koji kritiziraju Machiavellija) cilj kao krajnja svrha neke radnje (HGW-ova želja da spasi Dreymana) već u sebi a priori sadrži dozvolu za upotrebu svih sredstava pa stoga ona mogu ispasti dobro (kao što je bila HGW-ova namjera) ili loše (kao što je bilo na kraju). Iz tog razloga film treba shvatiti kao briljantnu kritiku humanizma: za razliku od starog načela u koje se uvijek iznova kunu i svi protivnici američke politike koji su ujedno protivnici terorizma (“ukazati na nedostatke Busheve politike je super, ali zabiti avion u toranj je ipak previše”), Život drugih nas poučava sljedećem: sva sredstva su jednako loša. A ni cilj nije nužno bolji. Ako bolje promislimo, unatoč svim našim gledateljskim simpatijama prema HGW-u i tuzi kada ga vidimo kako pokunjen za sobom vuče kolica s poštom, on je na kraju postigao upravo ono što nije znao da je želio. Postao je predmet opsesije onoga koji je bio njegova opsesija. Kada već nije mogao biti umjetnik sam, postao je predmet umjetnosti. Kada HGW tako na samom kraju filma prolazi pokraj knjižare, uočava veliki plakat s Dreymanovim portretom i oglas za njegov novi roman Sonata dobrom čovjeku. Automatski ulazi u knjižaru i kupuje knjigu. Otvara prvu stranu i na njoj čita “u zahvalnost HGW-u”. Kupac ga pita treba li knjigu zamotati, a on – posve istinito – kaže “Ne, knjiga je za mene”. HGW je možda anđeo, ali on je u svakom slučaju strašan. Možda je za sve, na kraju, kriva Beethovenova Appassionata koju drug Lenjin toliko nije htio slušati.