Talozi prošlosti

“Kada počinje 1941. godina? Koliko dugo traje? Vraća li se stalno u našoj povijesti? Što ona znači za kasnije godine, za 1945., 1948., 1971., 1991...?” To su ključna pitanja knjige Slavka Goldsteina 1941. – Godina koja se vraća kako ih je odredila Latinka Perović na javnom razgovoru organiziranom u povodu izlaska knjige u Hrvatskom novinarskom društvu u Zagrebu. Ugledna beogradska političarka i povjesničarka sasvim je imala pravo – u Goldsteinovoj se knjizi doista prelamaju i kristaliziraju najvažnija povijesna iskustva koja su u posljednjih sedamdesetak godina dubinski obilježila ova područja. Kroz priču o obitelji Goldstein i kroz mnogobrojne pojedinosti o tadašnjim događajima, autor sintetizira sve ono što je obilježilo stvarnost ovih područja, počevši od stvaranja NDH-a do devedesetih, ono što se tako često zaboravljalo, prešućivalo, falsificiralo..., i konačno ono što i danas – u vremenu “slatke” tranzicijske amnezije kada se želi vjerovati da je politika konačno sišla s pozornice – u bitnom određuje naše kretanje.

Protiv amnezije

Goldsteinova knjiga istodobno je i autobiografija i obiteljska kronika, i svjedočanstvo i historiografska studija, i dokument i književnost i znanost. U njoj se sažima – na fascinantno jednostavan i lucidan način – golema građa o privatnoj povijesti jedne obitelji, o javnom životu grada Karlovca, o vladavini NDH-a i Drugom svjetskom ratu, o stradanjima i logorima, te o mnogim poslijeratnim događajima u kojima se ogledaju recidivi prošlosti. Knjiga je nastala u želji da se trajno memorira tragedija jednog vremena, i to pomoću vraćanja u vrijeme zločina, u središte društvene traume, te kroz osobno iskustvo izravnije i vjerodostojnije posvjedoči o svemu što se tih godina događalo. Svjestan varljivosti sjećanja sam Goldstein na više mjesta u knjizi navodi kako je vlastita sjećanja nastojao uvijek iznova provjeriti u dokumentima, knjigama i tuđem pamćenju. Rezultat tog istraživanja i “provjeravanja sebe” iznimno je bogata i dinamična književničko-historiografska tekstura, u kojoj su osobna sjećanja popraćena i prepletena s tuđim sjećanjima, svjedočanstvima ili istraživanjima. Mirjana Gross je na spomenutom razgovoru o tome izjavila: “Svako sjećanje izvire iz osobnog doživljaja ili pričanja o pojedinim povijesnim zbivanjima, no slična iskustva izazivaju vrlo različita sjećanja... Pamćenje je zapravo loš vodič u prošlost ako se ne suočava s profesionalnim historijskim istraživanjem.”

Dodatne motive za pisanje zacijelo treba tražiti i u autorovoj želji da se razotkrije silina amnezije koja je potisnula mnoge događaje i omogućila nakaradne kvazi historijske interpretacije tijekom posljednjih petnaestak godina. Uz to, poticaj su vjerojatno bili i neznanje, nezainteresiranost i osjećaj “neodgovornosti” za zločine predaka koji danas kod mnogih prevladavaju. Govoreći o pogubnosti te kolektivne amnezije i prekrajanju povijesti u procesu oblikovanja identiteta, Mirjana Gross ocrtala je europski kontekst i činjenice kako se u drugim zemljama još dugo nakon rata zaboravljala i prešućivala uloga domaćih vlasti i stanovništva u fašističkoj okupaciji, njihova izravna kolaboracija ili pasivno preživljavanje, zaključujući provokativno da je “poslije rata Europa izgrađena na namjernoj amneziji” (u cijelosti tekst je objavljen u Jutarnjem listu, 29. ožujka 2007.).

Blagost i pravednost

Pišući o zatvaranju i stradanju oca u logoru Jadovno na Velebitu, o majčinu boravku u zatvoru, oduzimanju očeve knjižare i iseljenju iz stana, sudbinama mnogih prijatelja i stanovnika grada..., Goldstein je majstorski ocrtao atmosferu vremena terora i prevrata. Teško je pronaći djelo u našoj suvremenoj publicistici koje s historiografskom preciznošću i književničkim erosom, toliko vjerodostojno i toliko potresno – a opet bez patetike i banalizacije teme – ocrtava poliperspektivnu sliku jednoga vremena.

Kroz knjigu se nižu portreti i bravurozne mini-biografije o mnogim Karlovčanima, Židovima, obiteljskim prijateljima, mladim komunističkim aktivistima, svima koji su pružali, riječima francuskog teoretičara Certeaua, dragocjene male otpore svakodnevici što je u konačnici rezultiralo slomom nakaradne ideologije. Autor pomoću dokumenata i sjećanja preživjelih nastoji rekonstruirati i život u logorima i zatvorima u kojima je boravio njegov otac, pri čemu je osobito izražena solidarnost zarobljenika, onaj moralni život logoraša o čemu primjerice govori nedavno objavljena istoimena knjiga Tzvetana Todorova ili opsežna logoraška literatura. 

Osim toga, Goldstein portretira i mnoge sugrađane koji su stali uz ustašku vlast, provodili naređenja, prokazivali, služili propagandi režima kao novinski urednici ili pasivno promatrali zločine. Nakon rata mnogi od njih su pobjegli u emigraciju, ili im je suđeno na komunističkim sudovima, ili su pak spretno prekrojili svoje biografije prema novim pravilima. Upravo u opisima sudbina tih ljudi ogleda se osobita autorova pozicija; naime, Goldstein ponajprije nastoji razumjeti njihove postupke, ispričati njihovu priču bez moralizacije, bez skliznuća u govor mržnje i bez osvete. On jasno odvaja žrtve i zločince, upućuje na motive pojedinaca, pri čemu prikazi ljudi koji su stali na stranu ustaškog režima predstavljaju svojevrsne studije mentaliteta i obrazaca kako se ponaša/prilagođava opasnim vremenima.

Blagost i razumijevanje, a istodobna pravednost i osuda, vidljiva je primjerice kada piše o čovjeku koji je prije rata bio pomoćnik u knjižari njegova oca da bi ju zatim prisvojio iskoristivši njegov progon i protužidovsku politiku; ili o čovjeku koji se useljava u njihov stan u ljeto 1941.; ili o visokom ustaškom službeniku Vinku Nikoliću. Posljednja epizoda izvrsno ocrtava autorov diskurs: naime, sređujući ostavštinu Vinka Nikolića koja je početkom devedesetih iz emigracije stigla u Hrvatsku, bibliotekar u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici je među gomilom prepiske i dokumenata pronašao i pismo koje je Goldsteinov otac poslao sinu iz logora. Premda su se poznavali i više puta susreli, Nikolić nikada Goldsteinu nije spomenuo da posjeduje pismo njegova oca. I nakon svega, bolnog otkrića pisma koje je do njega putovalo šezdesetak godina, Goldstein ne koristi teške riječi za Nikolića, tadašnjeg visokog dužnosnika za propagandu u NDH-a i tridesetak godina u emigraciji i od 1990. u Zagrebu urednika Hrvatske revije. U tom neočekivano suzdržanom i slojevitom opisu Nikolića prepoznaje se osebujni autorov glas koji se čuva nepromišljenih i isključivih tonova, i koji Ivan Lovrenović smatra “sjajnom spisateljskom demonstracijom jedne potpune životne i intelektualne sabranosti”.

Binarne konstrukcije povijesti

Temeljita čitanja Goldsteinove knjige i interpretacija njezina naslova, vjerujem, tek slijede; prema reakcijama koje su se mogle čuti na spomenutom javnom razgovoru od Mirjane Gross, Ive Banca, Eugena Pusića, Latinke Perović, Marka Grčića, Miljenka Jergovića i Ivana Lovrenovića (čiji je tekst u njegovoj odsutnosti pročitan) riječ je o jednom od onih prijelomnih djela što znatno mijenjaju naš odnos prema prošlosti i provociraju daljnje rasprave, daljnja istraživanja, tuđa sjećanja... Knjiga je tako iznimno zanimljiva i “poučna” ne samo povjesničarima, svjedocima NDH-ova terora ili generacijama koje su se oblikovale u komunizmu; nego i onim mlađima koji sebe često uvjeravaju da nisu opterećeni demonima prošlosti i da su iza leđa, na smetlištu 20. stoljeća ostavili sablasti ustaša i partizana, fašista i komunista, Jasenovca i Bleiburga. Kada knjigu definiram starinskom riječju “poučna” ne mislim toliko na brojnost podataka i izvora o jednom vremenu, koliko na osobiti diskurs autora koji nas upućuje na to kako se može govoriti o ratu i prošlosti, o zločinima i žrtvama.

Naime, naš je javni govor u velikoj mjeri opterećen pojednostavljivanjem i banaliziranjem prošlosti, te njezinim tumačenjem isključivo kroz prizmu binarnosti. U različitim vremenima, ovisno već o tome tko drži moć, te binarnosti se vrijednosno zamjenjuju, pa negativno naslijeđe odjedanput postaje pozitivno, potisnuti identitet onaj koji vrijedi istaknuti i sl. Riječima Mirjane Gross: “U postkomunističkim zemljama proklinje se sve što je nekada bilo službena istina koja se sada smatra službenom neistinom.” Tijekom devedesetih došlo je do apologije ustaštva, i to dobrim dijelom pod pritiskom povratnika iz emigracije i Tuđmanovom zaštitom. Vremena su se ipak promijenila i više se javno ne očituju veličanja zločinačkog endehaškog režima; danas je pak, smatra Ivo Banac, “puno teže kritizirati komunizam negoli ustaštvo”.

Kako pisati u traumi?

U iskonstruiranoj i na binarnoj podjeli temeljenoj povijesti, kada se kao idoli nacije smjenjuju antifašisti i ustaše, kada se u kratkom vremenu poskidaju svi spomenici starim herojima i postave oni novima, stvarno iskustvo i traume koje iz njega proizlaze ostaju potisnute. Govoreći o ovoj knjizi Marko Grčić je istaknuo tu našu “historizaciju intime” i “intimizaciju historije”, ono u stvarnosti često i bolno “spajanje proturječnih ideologija u jednoj jedinoj obitelji” čime se onda manipulira prema potrebi vladajućih.

Goldstein se opire takvom pojednostavljivanju prošlosti i zauzimanju čvrstih ideoloških stajališta; u tom smislu kroz knjigu se, osim snažne kritike ustaškog pokreta, provlači i kritika komunističkog jednoumlja, poslijeratnog razračunavanja s protivnicima ili nepromišljena revolucionarnog fanatizma. Jedino što autor dosljedno kroz cijelu knjigu brani jesu temeljne ljudske vrijednosti koje su se te 1941. godine nepovratno poremetile; u vremenu – citirat će u knjizi više puta Andrića – “kada je neki ludi vjetar udario u glave i u duše ljudi”.

Ukratko, Goldstein u 1941. – Godini koja se vraća pokazuje kako se može pisati o traumi – i onoj privatnoj zbog stradanja oca, i onoj kolektivnoj zbog stradanja Židova i svih protivnika režima NDH-a – kako se može upregnuti svoje sjećanje ne zato da bi se osvetili, manipulirali ili sebe zavarali, nego zato da bi razumjeli i prepoznali što nam je činiti kada se takvo što dogodi.