Titanik s hepiendom

Redatelj koji voli nabijati svoje filmove politikom laća se priče o terorističkom napadu na njujorške tornjeve – blizance: kad je prvi put krenula vijest da će Oliver Stone režirati World Trade Center, uopće nije mirisalo na dobro. Zato jer su radnje Stoneovih uspješnica poput JFK ili Rođen 4. srpnja počesto pod diktatom ideologije isklizavale u patetiku, opravdano je bilo strahovati što li će on napraviti od priče o nine-eleven.

Prošlog tjedna je u Cinestaru održana novinarska projekcija filma koji će se u kinima početi vrtjeti 19. listopada. Pokazalo se da je skepticizam ipak bio suvišan: baveći se temom koju je u Americi još najbolje ne dirati, Stone je – možda baš zbog toga – napravio vjerojatno najmanje političan od svih svojih političkih filmova.

Film o posljedicama

WTC donosi uzbudljivu, brzu i dinamičanu priču o policajcima Johnu McLoughlinu (uloga je pripala Nicolasu Cageu nakon što su je odbili George Clooney, John Travolta i Mel Gibson) i Willu Jimenou (tumači ga Michael Pena), koji ujutro 11. rujna 2001. prvi pohrle iz postaje Port Authority u Svjetski trgovinski centar spašavati žrtve napada. Prije nego što stignu ikoga spasiti, na njih se obruše zidovi ogromne zgrade i oni jedva prežive, zatrpani betonskim gromadama. Do kraja filma i dolaska spasilačkih trupa, prati se agonija kroz koju prolaze na granici života i smrti, ali i agonija neizvjesnosti kroz koju prolaze njihove obitelji, ponajprije supruge. Priča se oslanja na stvarne događaje policajaca McLoughlina i Jimenoa.

Baveći se pričom o 9/11, Stone je krenuo najsigurnijim putem: teroristički napad poslužio mu je tek kao pozadina, kontekst za priču o junaštvu i nesebičnosti. Nema prozivanja, nema upiranja prstom u krivce. Zgrade koje se urušavaju na civile mogle su se srušiti i zbog kakve prirodne nepogode: priča bi jednako “držala vodu” i bila jednako efektna i da je umjesto o policajcima riječ o rudarima, a umjesto pod ruševinama WTC-a da se radnja zbiva u zatrpanom rudniku. To je zato što su uzroci ostavljeni po strani: ovo je film o posljedicama.

Nema zato ni gorčine. Svi likovi koji se pojavljuju u filmu su mahom pozitivci, dobri dečki koji u trenutku tragedije bezrezervno pristaju jedni uz druge, spremni da za opću dobrobit podnesu žrtvu vlastitog života. Veličanje junaštva kroz priču o katastrofi teško da može proći bez patetike. Ni Stone joj nažalost nije uspio izmaći na nekoliko mjesta – najupadljivije je to u razgovoru između ozlijeđenih policajaca i međusobnom bodrenju spasilaca koji po ruševinama traže preživjele.

Politike dakle ima samo onoliko koliko treba da priča bude kontekstualizirana i uvjerljiva – veću realističnost Stone postiže sebi svojstvenim gustim upletanjem amaterskom kamerom snimljenih kadrova i autentičnih televizijskih izvještaja s lokalnih tv postaja. Samo je u jednom navratu politika neprikladno i nametljivo ugurana u prvi plan. To je trenutak kad ludo odvažni marinac nadahnuto i biblijski nepokolebljivo utvrđuje kako će “trebati puno dobrih ljudi da se osveti ovo”, a njegov manifest biva debelo podvučen dramatičnom glazbom. (Lik toga marinca također je kreiran prema stvarnoj osobi, Daveu Karnesu koji je čuvši vijest o terorističkom napadu odmah krenuo iz Connecticuta u New York pomoći žrtvama, a potom se u dva navrata priključio marincima u Iraku.)

Isus s plastičnom bocom vode!

Grandiozne scene rušenja tornjeva su, kako se to od ovog redatelja i očekivalo, vrlo dojmljive, a dojmljiva je i uglačana produkcija i besprijekorni specijalni efekti, zahvaljujući kojima rušenje tornjeva izgleda uvjerljivo kao na autentičnim dokumentarnim snimkama, i teško je uopće zamisliti da je film rađen godinama nakon što su “blizanci” nestali. (Da ima osjećaja za suptilno, Stone je pokazao u jednom sjajnom trenutku kad je rušenje prvog nebodera prikazao samo kroz sjenu zrakoplova, koja prokliže po zidu susjedne zgrade.)

Veliki je plus ovoga filma Cageova i Penova gluma. Obojica su se vrlo ozbiljno pripremala za svoje uloge i to je urodilo plodom: Pena je na neko vrijeme uselio u kuću Williama Jimena kojega u filmu tumači, dok je Cage provodio sate u mračnoj komori kako bi što bolje razumio strah od napuštenosti i prisilne nepokretnosti. Što se tiče glume, apsolutno su najgori oni dijelovi u kojima se pojavljuju McLoughlinova djeca koja nesposobnost plakanja na platnu zamjenjuju iritirajućim grotesknim facijalnim grčevima – a kako im je scenarijem dodijeljeno da stalno plaču, tih je facijalnih grčeva zbilja mnogo.

Ima u filmu jedan grozomoran detalj koji me šokirao neukusom: to je trenutak u kojem priča, dotad prilično skladna i (pripovjednim) tonom ujednačena – naglo i neshvatljivo upada u šablonu. Onkraj granice sa smrću, policajac Jimeno ugleda Isusa, ustvari animaciju u žarkim, svjetlećim bojama – koja pruža junaku plastičnu bocu vode (!) i tako ga vraća u život. Strašno. Ne samo zbog crtića s Isusom, nego i zbog toga što se priča o terorističkom napadu kojega u SAD-u običavaju nazivati “najvećom tragedijom u novijom američkoj povijesti” na kraju svela tek na nekovrsnu verziju Titanika s hepiendom, WTC nije naslov zbog kojeg valja odmah pohrliti u kino. Trojkica, rekla bih, ako bi netko inzistirao na numerologiji.