To i tko je Camp?

Termin kemp je sam po sebi fluidan i eluzivan. Često se i način njegova pisanja dovodi u pitanje. Neki autori smatraju da ga treba pisati velikim početnim slovom, neki govore o “camp registru” ili “camp okviru”. Početkom 20. stoljeća, kada se izraz camp pojavio u engleskom jeziku, rabio se kao imenica, pri čemu se značenjski odnosio isključivo na “čovjeka s određenim stilom koji će postati uzor većini homoseksualaca tog vremena”. Mnoga pitanja o kempu ostaju i dalje pitanja. Je li kemp političan? Je li isključivo gej? Je li parodija? Je li glamur, blasfemija?

Poteškoće definiranja kempa

Kao stil, kemp svoje korijene ima u gej zajednici, ali je uspješno prepoznat i kod ne-gej publike koja je u stanju prepoznati njegove umjetne konstrukcije spola, imitaciju, teatralnost i artificijelnost. Iz poštovanja prema dobrovoljnoj neusuglašenosti oko nazivlja i načina pisanja, pisat ću po Vuku – kemp. Kemp ovisi o tome gdje se dohvati; oblik je historicizma promatran kazališno; čamac za spašavanje ljudi na moru; esencijalan za vojnu disciplinu; laž koja govori istinu; estetika ili ironija lošeg ukusa. Kemp. Laž koja govori istinu knjiga je Philipa Corea. Također je stil, stav, ponašanje, a možda i pokret.

Danas, kada govorimo o kempu, mogli bismo govoriti o pomodarstvu u osnovnom značenju te riječi pa bismo kao primjer mogli istaknuti sve kopije kopija koje susrećemo na ulici, a koje su izvorišno iz davnih šezdesetih, odnosno osamdesetih te su sve samo ne originalne. Tome nije uvijek bilo tako. Mnogi umjetnici i znanstvenici iz sredine 20. stoljeća pokušali su definicijski usmjeriti kemp, no u svoj fluidnosti moguće definicije – ipak se nisu usuglasili. Najglasniji o tom pitanju bili su Susan Sontag i Philipe Core. Kemp je dio antiakademske struje obrane popularne kulture šezdesetih, a do svjetske vidljivosti dolazi u osamdesetiima, sa sve prihvaćenijim postmodernističkim stavovima, gledanjima i raznoraznim, manje ili više dobrodošlim estetikama.

U ovom ću tekstu pokušati dati neke od mogućih suvislih i nesuvislih definicija kempa, a na čitatelju je da procijeni pripada li toj estetsko-misaonoj struji i koliko je produciranje tog tipa sadržaja, od tiska do televizije, neodgovorno, moralno, potrebno i/ili odgovorno? Osobno vjerujem da je kemp vrlo važan aspekt u razmatranju suvremenih elektroničkih medija. Kemp je u najširem smislu: banalnost, perverzno-sofisticiran izgled, površnost, pop, gej, queer. Sa svim pridodanim značenjima koja idu uz navedene fraze.

Kemp na margini ili u mainstreamu?

Ljudski oblici te inscenacije bili bi, neki namjerno, a neki sasvim slučajno (koliko god to bilo teško povjerovati): David Bowie, John Waters, Elvira, Pee-wee Herman, William Shatner, Elton John, Freddie Mercury, Bruce Campbell, Fabio, Richard Simmons, Jim Carrey, Dennis Rodman, Kiss, Dame Edna, Divine (Glen Milstead), Man Parrish, Tom Cruise, Tiny Tim, Wayne Newton, Boy George, Liberace, David Lee Roth, Klaus Nomi, Graham Norton, Toby Keith, David Walliams, Flavor Flav, Mr. T, Mika, Nick Rhodes, Mike Tyson i Michael Stipe. Zvijezde pak, koje kotiraju i kao gej ikone su Judy Garland, Diana Ross, Madonna, Dolly Parton, Liza Minnelli, Dame Shirley Bassey, Elizabeth Taylor, Brigitte Bardot (što je, dakako, presmiješno – jer je baš ta dama u posljednje vrijeme ostala zamijećena po svojim duboko homofobnim i rasističkim stavovima), Mae West, Kylie Minogue, Bette Midler, Patti LuPone, Cher, Cyndi Lauper, Oprah Winfrey, Joan Collins, La Lupe, Joan Rivers.

Za razliku od kiča, kemp je oduvijek bilo puno teže definirati. Oba su termina bila korištena de facto kao sinonimi, pa su se tako oba mogla odnositi na umjetnost, književnost, glazbu i moguće životne stilove. Ipak, kič je puno konkretniji termin i u pravilu se odnosi na određenu estetsku normu: osobe, objekta ili situacije. Kemp je u tom smislu puno bliži styleu, odnosno lifestyleu – određene osobe. Osoba dakle može biti slučajno ili namjerno kič, dok je kemp, kako bi to objasnila Susan Sontag, uvijek: način konzumiranja odnosno “izvođenja” kulture. Kemp je od početka bio apstrahiran kao i ironičan obzor i stav. U obranu mu je tada stalo antiakademsko raspoloženje koje je isključivo za cilj imalo obranu marginaliziranih formi izražavanja, življenja i stilova života. Za cilj si kemp, dakako, ne uzima bezvremenost ili vječnost, već ide u korak s dominantnom kulturom odnosno mainstreamom.

U tom smislu kemp može biti shvaćen kao kritička analiza i dobra šala na društveno stanje, autoritete, okolnosti i persone. Olakotna okolnost kempa je svakako teškoća definiranja, a samim tim beskrajna lakoća u mogućoj identifikaciji. U Hrvatskoj klasični kemp fenomenalno oživljava umjetnička skupina Biafra sedamdesetih, kasnije više ili manje neki predstavnici novog vala, eurovizijska Tajči i Josipa Lisac iz vremena rada s Karlom, a u novije vrijeme to je Lollobrigida. Susjedstvu pak na čast mogu ići Oliver Mandić i Bebi Dol. Sve njih zajedno povezuje jasan odmak, ako ne od svjetske, onda barem od hrvatsko-balkanske scene – drugačiji modus vivendi, artikuliraniji i nešto osebujniji, više ili manje angažiran umjetnički izričaj koji u konačnici obogaćuje, a s vremenom i definira povijest vlastite (marginalne) kulture.

Vrijednost kempa

Od nedavno u povijesni zapis ljudi koji su se bavili kempom u Hrvatskoj ulazi Sanja Muzaferija sa svojom knjigom, inače magistarskim radom Od kiča do Campa: strategije subverzije. Autorica je koja u medijima djeluje od ranih osamdesetih, a interes za estetiku vodio ju je preko teatra, mode i filma. Asistirala je na nekoliko kolegija u okviru Filmskih studija Sveučilišta u Bostonu, gdje je i studirala. Između ostalih surađivala je s Rajkom Grlićem na višestruko nagrađivanom CD-ROM-u How to Make Your Movie te je kraće vrijeme predavala na Harvard Film Archiveu, dok je vrativši se u Hrvatsku počela raditi kao zamjenica glavne urednice Cosmopolitana, a do nedavno i kao glavna urednica ženskog časopisa Gala. Godine 2004. objavila je prvu hrvatsku coffe-table knjigu Sretni stanovi, koja je postala bestseler.

Od kiča do Campa jest knjiga koja na određen način pokušava kemp i kič lišiti gej predznaka pritom ne omalovažavajući gej podrijetlo tih estetika te na pitanje da li kemp lifestyle izaziva homofobiju autorica ističe: “Po meni Camp nije ekskluzivno gej niti može, kao senzibilitet i estetika biti ‘izabran’. Nisam sigurna ni izaziva li Camp homofobiju?! Zašto bi npr. Camp istup Davida Bowieja kao Ziggyja Stardusta izazivao – homofobiju? To je gotovo kao da kažete da crnci izazivaju rasizam. Homofobija i sve fobije, što im samo ime kaže – pretjeran su i nepotreban strah od nečega. Obrnula bih malo tu tezu, ili je produbila: svaki izam (rasizam, nacizam, fašizam) su kič. Uostalom, pogledajte samo njihovu propagandu (plakate, retoriku etc.). Stavlja u suodnos političke aspekte moći, filmove, pop art, avangardu, masovnu proizvodnju, vulgarnost, stereotipe, teatralnost pri tom jasno razgraničavajući Camp od kiča.”

Muzaferija je suvislo razmotrila dva po njoj najznačajnija kemp filma – Plan 9 From Outer Space i Ed Wood te na vrlo precizan način ukazala kako taj tip estetike može biti čitan iz “objekta”, tekstova, filmova i osoba, a ne nužno učitavan u njih. Smatra da kemp može biti iskorišten kao oblik priopćavanja Drugosti u različitim diskursima suvremenoga društva.

Kada govori o kiču, autorica se vrlo izravno sukobljava s definicijom oksfordskog rječnika koji kič objašnjava kao umjetnost ili umjetnički predmet koji karakterizira bezvrijedna pretencioznost tvrdeći da je to čist paradoks jer, kako kaže: “nemoguće je autoritativno definirati jedan tako nesvodljiv koncept” te predlaže pronalaženje novih pitanja (ako već nema odgovora) na primjeru: što su perverzija, inverzija i subverzija u odnosu prema kiču i kempu?

Knjiga na vrlo formalan i stručan način kemp i kič stavlja u znanstveni diskurs u koji uplivava s pomalo romantičarskim uvodom u kojem autorica objašnjava svoju motivaciju i važnost izdavanja navedene knjige, što je možda i nepotrebno jer u neimaštini suvislih interpretacija suvremenih estetika i lifestyleova više je nego jasno da je ova knjiga odličan doprinos (našoj) suvremenoj interpretacijskoj teoriji i kulturi uopće. Dobri, ali ne i radikalni zaključci ovog magistarskog rada usuglašeno ujedinjuju kemp kao samovoljnu estetiku opsjednutu travestijom, glumatanjem, patosom i nostalgijom koja uporno propituje ideju jastva kao stabilne kategorije. Autorica navodi primjere: Pia Zadora, Bette Davis, Superman, Batman, Absolutely Fabulous te objašnjava kako kemp slavi humor, seksualnost i glamur s idejom da zapravo slavi ljudskost, rugajući se konvencionalnom, konzervativnom i klasičnom u društvu.

Kemp i politika identiteta

Kemp se danas najočitije manifestira u gender queeru, nešto profinjenijem – neidentitetu; identitetu osoba koje još više izazivaju rodne norme gdje ponekad suvremenom tehnologijom modificiraju svoja tijela tako da se, primjerice, dio tijela supermaskulinizira, osim glave, koju se plastičnim operacijama nastoji još više “poženstveniti” u stilu Jessice Rabbi, na primjer.

Te osobe na sve moguće načine pokušavaju srušiti bilo kakvu rodnu ili spolnu pretpostavku, otvoreno pričaju o svojim seksualnim aktivnostima s oba “konvencionalna spola”, ali i s drugim gender queer osobama, uglavnom govoreći o sebi u oba gramatička roda. Genderqueer jesu osobe koje se ne uklapaju u tradicionalni binarni rodni sustav, a identificiraju se s queer vremenom, prostorom, kulturom i izričajem.

Važno je naglasiti da kemp ima i ozbiljan politički program koji izaziva određeni konsenzus o “dobrom ukusu” koji štiti većinu manjina od javnog prikazivanja. Što se tiče politike identiteta, kemp je, kako navodi Muzaferija: “fleksibilno, otporno oruđe koje se opire rigidnim strukturama hegemonističkog, homofobičnog modela društva”. Na pitanje što točno znači politizacija kempa, odnosno što je političko u kempu i kiču, autorica odgovara: “Camp kao takav je potencijalno politički moćan, dakle – može biti subverzivan, što znači disruptivan prema aktualnoj društvenoj situaciji, tj. omjeru snaga između marginalnih (crnci, žene, gej) i ovih drugih tzv. ‘normalnih’, tj. većinskih snaga  u društvu… No, da li će camp uistinu biti iole potentan ovisi o društvu u kojem se nalazi i kreće (ili stoji – ili uopće /po/stoji). O njemu sam pisala i pokušala ga definirati iz svoje pozicije, a to je, pretpostavljam, pozicija osviještene, recimo to tako, intelektualke, koja je oduvijek prihvaćala sve spolne i rodne opcije oko sebe: štoviše, osobe koja je u kazalištu, filmu i modi, ali i kod ljudi u ‘svakodnevnom životu’, oduvijek prepoznavala njihove ‘performativne’, glumljene i konstruirane elemente. Zbog tih razloga (i ne samo tih…) kič i camp su ušli u vidokrug mojih interesa. Ne bih ulazila u teorije koje su možda u međuvremenu iznikle na međunarodnoj znanstvenoj sceni, jer sam po povratku u Hrvatsku i njeno medijsko okruženje – bila naprosto ‘usisana’ u svakodnevnu praksu i odalečila se od teorije, no mislim da je camp (barem u nas) i dalje zadržao neku vrstu političke potencije ili potencionalnosti, samo što je ovo društvo (i društvena teorija) previše uronjeno u te kategorije da bi ih uopće prepoznalo. Ako mogu biti slobodna pa reći – to je kao da plovite ili ste čak uronjeni, ali nemate pojma je li to slana ili slatka voda.”

Kemp i Hrvatska

Hrvatski kemp je najvidljiviji baš u mainstreamu, misli Muzaferija, te nadodaje: “Logično bi bilo (ali u našem kontekstu malo je toga logično) da je camp nešto sasvim anti-kontra-alter i off mainstream. No, s druge strane u nas, čini se, svjedočimo da su kič (pa čak i osviješteni kič, dakle camp) prvo mainstream. Čudna i s mojeg stajališta čak bizarna situacija. Vjerojatno će se (nadam se) jednom o tome teoretizirati... Ne znam tko je hrvatski camp, to jest – to bi iziskivalo ipak neku barem malo dublju analizu. Moglo bi se o tome… Ja nisam camp, ali se njime volim poigravati. Ili točnije, sviđaju mi se neke kič stvari – od kazališnog izričaja u tom smjeru, preko mode, do unutarnjeg uređenja, do trash filmova, etc.”

Theodor Adorno u kempu vidi samo još jedan od mehanizama koji održavaju status quo koji “preusmjerava radnike od uzroka njihova nezadovoljstva – kapitalizma” te efemerno podržava konzumerizam kroz svoju frivolnost i površnost koju promovira. Kemp se često susretao s različitim kritikama, kako iz političkih tako i umjetničkih krugova. Ključni argument protiv kempa jest da već kao koncept daje izgovor za nisku kvalitetu te dopušta da svekolika vulgarnost postane hvalevrijednom umjetnošću opet kroz svoje glavne odrednice kao što su trivijalnost, površnost i davanje prvenstva formi pred sadržajem. Feministkinje su ponajviše zamjerale dragqueenovima – mizoginiju, jer su u ostvarivanju svojih ženskih uloga previše naglašavale/i streotipe i predrasude vezane za ženstvenost i žene kao takve.

Kemp je zabavan antibiotik za društvene anomalije (nacionalizam, rasizam, homofobiju) koje trenutno, a ponekad i dugoročno, eliminira. Popularnost te estetike pokazuje da se putem zabave, koja nije i ne mora biti trivijalna, mogu odaslati društveno odgovorne i korisne poruke koje primarno zabavljaju, a tek onda emancipiraju.