Trojanski krug kredom ili Europska kazališna nagrada

Europska kazališna nagrada, čiji su osnivači ugledne institucije Europska kazališna unija, Europska kazališna konvencija, Međunarodno udruženje kazališnih kritičara te Avinjonski festival, slovi za vrh kazališnih priznanja koji pojedini/a autor/ica svojim djelovanjem može dosegnuti. No, koliko su nagrade uistinu vjerodostojne umjetničkim ostvarenjima, a koliko su tu posrijedi politička igra, prešutni dogovori i konzervativna društvena normativnost, samo je jedna od niza dvojbi. Ako je točno da nagrada nije uvijek pokriće za spiritus movens, zašto toliko ustrajno hlepimo za priznanjima, a ovjenčane uzdižemo na pijedestal polubogova? Komu je važno je li neko djelo apostrofirano umjetničkim ako nije etički opravdano? Treba li ono što ne valja prepustiti zaboravu ili se upravo zato što ne valja mora utisnuti u sjećanje? Dok su se PEN-ovci zaokupljali mišlju ima li smisla reagirati na dodjeljivanje Nobelove nagrade Haroldu Pinteru, smatrajući njegove politizirane istupe nekorektnim i oprečnim reputaciji Nobelove nagrade, Pinteru u međuvremenu odlazi i 10. europska kazališna nagrada. Ceremonija dodjele zbila se 12. ožujka u torinskome kazalištu Carignano, u povodu koje je organizirano petodnevno događanje uključujući niz predstava i 22. kongres Međunarodnoga udruženja kazališnih kritičara.

Antiamerikanizam: očita ideologijska orijentacija

U obrazloženju generalnoga tajnika Europske kazališne nagrade Alessandra Martineza, stoji: Osim što je istinski kazališni poet, Pinter djeluje i kao politički spisatelj ne zastupajući isključivo određenu ideologiju, nego napadajući vladajuće sustave koji eksploatiraju ljudsko dostojanstvo. Nasuprot Martinezovu mišljenju, nedoumice PEN-ovaca upravo su nastale zbog Pinterova jednostranoga pristajanja uz sasvim određenu ideologiju, uz Pinterovo agitiranje u prilog kampanji za Miloševićevo oslobođenje. Jedno je osuditi bombardiranje koje se kosi s propisima međunarodnoga prava, dok je pisati predgovor Miloševićevoj knjizi nešto sasvim drugo. Je li se moralno prikloniti manjem zločinu upirući se protiv navodno većeg (Busheve i NATO-ove akcije)? Čime se mjeri veličina zločina? Jesu li uzvanici u prepunom kazalištu Carignano ustajući na noge nakon Pinterovih riječi prilikom zahvale (citiram: Htio bih vidjeti dan kad će se Europa doista ujediniti i ustati protiv američke moći, ugledajući se na latinoameričke zemlje koje se odupiru američkoj vojnoj i ekonomskoj snazi.) previdjeli njihovu inherentnu militantnost? Kako se moguće mirno i bez sukobljavanja oduprijeti agresivnoj američkoj moći? Apsurdnost situacije podcrtava činjenica da je Europska kazališna nagrada Pinteru uručena neposredno nakon Miloševićeve smrti i samo nekoliko dana prije ponovnoga američkog napada na Irak. Pitanje koje me zapravo mori jest čemu reagirati kad reakcija neće imati apsolutno nikakva odjeka? Ako pak ne reagiram, mogu li se čiste savjesti posvetiti kazališnoj fikciji, zanemarujući ono što vidim?

Nadj i Koršunovas

Istodobno uz 10. europsku kazališnu nagradu, dodijeljena je i 8. europska nagrada za novu kazališnu realnost koju su podijelili Jozsef Nagy i Oskaras Koršunovas. Proslavivši se Pekinškom patkom, nakon koje slijede tada već prepoznatljivom nagyjevskom fuzijom pokreta, glazbe i drame uprizoreni i sredinom devedesetih izrazito popularni Sedam koža nosoroga, Woyzeck i Habakukovi komentari, Jozsef Nagy u zadnjim je radovima (sjetimo se Raja s prošlogodišnjega Tjedna suvremenog plesa) pomalo posustao u iznalaženju slikovite metaforike i slojevitih scenskih sredstava, uhvativši zadnji vlak u zvjezdano nebo. Za razliku od Koršunovasa, čiji je rad predstavljen dvjema predstavama, Majstorom i Margaritom po motivima Bulgakovljeva romana i Igrajući se žrtve (Playing the Victim) po dramskome predlošku Olega i Vladimira Presnyakova, Nagy je odabrao kratki duet iz Pekinške patke. Premda je riječ tek o kratkotrajnome isječku, usporedim li ga s ostalim predstavama svojom ih je poetičnošću i kvalitetom uvelike nadmašio. Koršunovasova najrazvikanija predstava Majstor i Margarita nije nažalost opravdala svoj dobar glas. Mjestimično zanimljiva scenska rješenja, primjerice teatrom sjena sjajno izvedena noć velikog sabatha kao orgijastičko vražje grotlo, ugušio je trosatni spori tempo nizanja nepovezanih halucinantnih iluzija. Okosnica predstave Igrajući se žrtve vrti se oko antiheroja policajca Valye kroz niz komičnih obrata ismijavajući rekonstrukciju zločina u traganju za istinom u oporoj ruskoj zbilji. Nešto transparentnija režija od prethodno navedene s utjecajima stiliziranoga japanskog kazališta ponovo upada u procjepe nesvrsishodnosti i samodostatnosti. Usprkos vidljivo angažiranom pristupu, sklonosti provokaciji i publike i režima i društva te povremeno zanimljivim ironijskim odmacima, Koršunovasova je kazališna stvarnost ovaj put podbacila.

Planchon i Ronconi

Roger Planchon odvažio se uprizoriti šest Pinterovih politički prožetih jednočinki, nazvavši cjelinu Novi svjetski poredak. Jednočinke problemski obrađuju ljudska prava, zatvorsku kaznu, ubojstvo, nekoliko aspekata fizičkoga i psihičkog mučenja te pitanjima potlačene i povlaštene građanske klase. Režija koja nijednoga trenutka ne napušta liniju monotonije tako da se i ne primjećuju prijelazi s jedne teme na drugu, ravnodušno raspredajući o ozbiljnim stvarima, čak i ne pokušava pobuditi interes u prisutnih, a kamoli uzdrmati svijet spoznajama o potrebitosti ili uzaludnosti smrtne kazne. Na programu su se našle tri recentne predstave talijanskoga autora Luce Ronconija, dobitnika 6. europske kazališne nagrade, iz petodijelnoga projekta Sutra (Domani) inspiriranoga temama povijesti, ratovanja, etikom, tehnologijom i financijama. Zašto su se na programu zatekle Ronconijeve predstave, a ne uspješne realizacije Pinterovih djela ili drugih laureata, nije do kraja razjašnjeno. Od danih obrazloženja mora zadovoljiti objašnjenje o ideji Kulturne olimpijade, čiji su začetnici Ronconi i Walter Le Moli, svojevrsnom kulturnom preporodu Torina pokrenutom uslijed Zimskih olimpijskih igara 2006. Nizu nelogičnosti koje su pratile događanja (manifestaciju je podržao Grad Torino u suradnji sa zakladom Teatro Stabile di Torino) može se pribrojiti i samo organizatorima shvatljiva izjava da nikako nije moguće vidjeti sve Ronconijeve predstave, nego samo dvije, ako ste se našli među sretnic/ima/cama kojima omaškom nisu uskraćene informacije o drastičnoj promjeni programa neposredno prije samoga početka, ili tek jedna, ako ste se našli među dezorijentiranima u potrazi za pravim mjestom kazališne izvedbe. Biblioetika. Rječnik za uporabu (Biblioetica. Dizionario per l’uso) i Tišina komunista (Il Silenzio dei Comunisti) esejistički su egzemplari s naglaskom na govorenju teksta čija se dinamika balansira seljakanjem izvođača/ica iz jedne sobe u drugu. Biblioetika se dotakla znanstvene etike te povijesti i filozofije biomedicine, potkrijepivši scenske iskaze istraživanjima Gilberta Corbellinija. Tišina komunista slijedeći tekstove talijanskih ljevičara Vittorija Foa, Miriam Mafai i Alfredoa Reichlina, koji nisu kreirani za izvođenje na sceni već za javne debate, bavi se razlozima pokretanja i zamiranja komunizma. Petosatno uprizorenje Shakespeareova Trojila i Kreside odvija se na hiperrealističnoj scenografskom umišljaju prizorišta antičke Troje, za koje bih rekla da više podsjeća na ostatke kakva arheološka nalazišta. Zbog arheoloških iskopina koje kriju tragove mnogih ratnih zgarišta te razne kombinacije suvremenih maskirnih uniforma, scena se lako transformira spremna za američko-iračke, ali i za druge, čak možebitne futurističke (izvanzemaljske) okršaje. Ronconi gotovo da se u potpunosti odriče središnjih ljubavnih prizora Trojila i Kreside u gradu pod Pindarovom paskom te povratka Kreside Grcima i Diomedu. Naglašavanjem jedine strastvene scene u središtu pozornice na visokom praktikablu izvrgava se seksualna energija u razaračku, a putenost postaje sinonim za nasilnost. Uprizorenjem cijelo vrijeme dominiraju ratna razaranja, razrada strategija, pregovori suprotnih strana, masovne scene u kojima ratnici poput zaigranih dječaka ganjaju jedni druge, a zahvaljujući hidrauličnim dizalicama i brojnim propadalištima scensko događanje sve više sliči virtualnom svijetu videoigrica. Zadojeni strašću igre dječaci odrastaju u vojnike, vojnici u ratnike, kako u Troji, tako i danas. I ratni se krug ponovo zatvara.