Ulaženje u dušu vanjskog događaja

Kada je krajem osamdesetih razgovarao s Christianom Salmonom za Paris Review, Kundera je rekao kako njegovi romani, prije svega, nisu psihološki. Svi se romani, nastavlja dalje, bave zagonetkom jastva: po različitim odgovorima na to pitanje razaznaju se različite tendencije i različita razdoblja historije romana. “Psihološki pristup prvi europski pripovjedači čak i ne poznaju. Boccaccio nam jednostavno priča o akcijama i doživljajima.” No iza svih peripetija koje prolaze njegovi junaci, priča dalje Kundera, razaznaje se jedno uvjerenje: “Akcijom čovjek izlazi iz ponavljajućeg svijeta svakodnevice gdje su svi nalik jedni na druge, akcijom se on razlikuje od drugih i postaje osoba”.

Isprva je, dakle, akcija nešto poput autoportreta, kasnije se situacija mijenja: Diderot je skeptičniji pa njegov Jacques Fatalist upravo akcijom podvlači ponor između sebe i svojih djela. On je krenuo u ljubavnu avanturu ne znajući da se zapravo, u stvarnosti, kreće prema invaliditetu: Jacques Fatalist zavodi zaručnicu svoga prijatelja, otac ga nalupa, od bijesa stupa u vojsku, u prvoj borbi biva ranjen u koljeno i ostaje invalid do smrti. Psihološki roman, termin za koji Kundera kaže kako je “netočan i približan”, rodio se sredinom 18. stoljeća epistolarnim Richardsonovim romanom koji istražuje unutrašnji čovjekov život. Pa onda dolaze Goethe, Laclos, Stendhal, veliki Rusi, a vrhunac te evolucije su Proust i Joyce, gdje Joyce istražuje nešto još neuhvatljivije, još nerazumljivije od “izgubljena vremena”, a to je “sadašnji trenutak”. Novi put romanu, po Kunderi, otvara Kafka. Za razliku od svojih prethodnika, kojima je unutarnji svijet bio beskraj u kojemu su pronalazili slobodu, Kafka redefinira čovjekovo jastvo i postavlja pitanje: “koje su još mogućnosti čovjeka u svijetu u kojemu su vanjska određenja postala toliko satiruća da unutarnje pobude nemaju više nikakve težine?”

Poderati zavjesu predinterpretacije

Milan Kundera je već pisao o sudbini i duhovnom značenju romana u Umjetnosti romana (Meandar, 2002.) i Iznevjerenim oporukama (Nakladni zavod MH, 1998.), a Zavjesa zaokružuje njegovo viđenje romana kao duhovne ostavštine čiji značaj daleko nadmašuje ovu repetitivnu povijest koje smo sudionici, i koji bi stoga mogao “ostati” i kada Europe kakvu poznajemo više ne bude.

Zavjesa je razdijeljena u sedam dijelova. Kundera očito želi ponoviti “polifonijsku kompoziciju zasnovanu na broju sedam”, prema kojoj funkcioniraju njegovi poznati romani Šala, Život je drugdje, Knjiga smijeha i zaborava, Nepodnošljiva lakoća postojanja i Besmrtnost, kao i zbirka priča Smiješne ljubavi. Naslovi poglavlja su: Svijest o kontinuitetu, Die Weltliteratur, Ući stvarima u dušu, Što je romanopisac, Estetika i postojanje, Poderana zavjesa te Roman, pamćenje i zaborav. Jednako tako sedmerostruko koncipirana je i Umjetnost romana.

Ovi su eseji u Zavjesi (ili esej, kako hoćete) premreženi njegovim uspomenama i sjećanjima. Tako 1968. Kundera hoda Pragom preplavljenim ruskim vojnicima. Užasavala ga je pomisao kako će Čehe ova golema sila prekriti i paralelno sa strahom od nestanka naroda kojemu je pripadao, nije bio siguran bi li stoljeće ranije “odabrao biti Čehom”. Nije bila stvar u nedostatnome povijesnom znanju, Kundera kaže: “Trebalo mi je neko drugo znanje, ono koje, kako bi rekao Flaubert, ide u dušu neke povijesne situacije, koje dokučuje njezin ljudski sadržaj”. A upravo to ulaženje u dubinu duše vanjskog događaja, kao rezultat pomna promatranja stvarnosti, romanopisci naprave svojim romanima. No, ne svi romanopisci: svi pisci koji “prepisuju istine izvezene na zavjesi predinterpretacije” ne zaslužuju ovo časno ime. Svaki roman koji veliča “konvencionalne poze ... istrošene simbole, isključuje se iz povijesti romana”. Ovu zavjesu, na kojoj je nacrtan našminkani, bogato dekorirani, patetični svijet, puka je predinterpretacija, zastor, zavjesa koju valja poderati.

Oštar i blag istovremeno

Svi poznavatelji Kunderina djela dobro poznaju njegove književne uzore: spomenuti Kafka, zatim Broch, kojeg, kao i Fuentes, smatra najvećim romanopiscem 20. stoljeća. Onda Musil, Gombrowicz, Marquez, a od starih Rabelais (kojeg obožava) i Cervantes, Flaubert i Diderot, čijeg je Jacquesa Fatalista čak obradio u dramskom obliku, pa genijalni Kiš.

Zavjesu počinje Fieldingovim navodom da je roman “prozno-komi-epsko pisanje”, a negdje oko sredine piše o Hašeku: “To je bio pučki pisac u smislu koji više ne vrijedi, pisac-tumaralo, pisac-pustolov, koji je prezirao književnu sredinu koja je prezirala njega”. Izruguje se “teoretičarima” koji se danas još pozivaju na situacionističke filozofe iz šezdesetih godina prošlog stoljeća, na snebivanje nad “društvom spektakla”, dok je zbilja otišla daleko od te početne situacije. Gade mu se liričari koji, pa onda citira Musila, “parfemom prskaju po kruhu”, (što ne znači da ne obožava poeziju, naprotiv!) jednako kao i provincijalizam, koji je sav zapravo tek jedan periferni nesporazum sa slučajno dobačenim otpacima duha. Kundera zna što priča jer je on parao zavjesu o kojoj piše. On je oštar i blag pisac istovremeno, jakih otvaranja nakon kojih slijede komponiranja poglavlja, pa se pasusi nastavljaju jedni na druge i riječi odzvanjaju sve jačom, sve umnogostručenijom jekom. A tako nekako piše i esejistiku.