Noga filologa - Unbildung

Neven Jovanović filologanoga.blogspot.com

Možda pet godina otkako je država povela borbu da se preobrazimo u društvo znanja, možda pet godina otkako frenetično gradimo sustav u kojem ćemo što brže proizvoditi što više visokoobrazovanih – i to “globalno kompatibilno” obrazovanih – pojavila se u Hrvatskoj prva knjiga koja ideju i ideologiju tog priželjkivanog društva znanja dovodi u pitanje; prva knjiga koja kritizira i osporava kako ideju društva znanja, tako i mehanizme njezina ostvarivanja. Autor je te knjige ugledni filozof – samo ne hrvatski, već austrijski. Zove se Konrad Paul Liessmann; knjiga je Teorija neobrazovanosti. Zablude društva znanja (Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, 2008).

Peri-deri znanje

Teorija neobrazovanosti kratak je skup eseja. Predgovor i prvi tekstovi opisuju stanje stvari. Polazeći od svima bliske “medijske slike” znanja, koje je opredmećeno i u gladijatorsku vještinu pretvoreno u kvizovima poput Milijunaša, ali je ujedno i nesustavno i neusuglašeno (danas je nemoguće dogovoriti se što bi se to “moralo” znati; kanon je demontiran), Liessmann postavlja dijagnozu: cilj “društva znanja” nije ni mudrost ni samospoznaja, u njemu se uči prvenstveno radi učenja (kao kad se dugovi rade radi otplate dugova) – a znanje društva znanja zapravo je industrijalizirano znanje, ono koje se može masovno proizvoditi, kojim se može masovno baratati. Takvo “postvareno” znanje ne vodi spoznaji ni razumijevanju, ali je zamislivo kao roba i tržišni žeton (koji će nas učiniti “konkurentnima” u utrci s, valjda, Kinom i Indijom). Vrijeme “humanističke poluobrazovanosti” – neuspjelog pokušaja građanskog društva 19. stoljeća da dosegne ideal “humanističke obrazovanosti”, onoga što su Grci zvali paideia (“spoznati svijet, prilagoditi svijet, raspolagati prirodom radi samospoznaje i slobode”) – to je vrijeme, konstatira Liessmann, nepovratno prošlo; nama preostaje samo Unbildung (Liessmann voli katastrofične tonove). Unbildung, dakako, nije neobrazovanost u smislu “neznanja” (taj je ključni termin knjige praktički nemoguće prevesti na hrvatski – a znakovita je već sama nemogućnost); Unbildung je carstvo nužnosti, carstvo “praktičnog”, nerefleksivnog, carstvo nosi-i-baci, peri-deri, rješavamo-to-u-hodu znanja.

Protuprosvjetiteljstvo

Postavivši dijagnozu, Liessmann analizira simptome. Kritizira načela, provedbu i implikacije “Programa za međunarodnu evaluaciju učenika” (PISA), gdje su u redovitom internacionalnom uspoređivanju petnaestogodišnji njemački i austrijski učenici prošli prilično loše, što je dovelo do “stanovite kolektivne depresije”, ali i do reorijentacije prosvjetne politike “s ciljem da se prilikom sljedećeg PISA-testa prođe što bolje”. (Drugim riječima, dvije su se ozbiljne, ugledne nacije počele ponašati kao loši đaci: štrebaju samo za ispit, samo za ocjenu.) Ono što Liessmann naziva “ludilom rang-liste” snašlo je ne samo za đake i učitelje, nego i znanstvenike: i oni itekako pristaju na igru vaganja, mjerenja i uspoređivanja znanja, zovući to “evaluacijom”, “upravljajući” znanjem. U paroksizmu Humboldtove ideje, ovako upravljana znanost i upravljano učenje susreću se na sveučilištu – putem “Bolonjskog procesa”, s kojim se svake jeseni bolno upoznaju brucoši; i “Bolonja” je za Liessmanna još jedna manifestacija postvarivanja znanja i industrijalizacije njegova prenošenja, svega što – logično – dovodi do raskola društva na kapitaliste znanja (sretno utaborene u elitnim “centrima izvrsnosti”)... i sve ostale: “Širom svijeta djelatni neofeudalni kapitalizam i njemu pridružene znanosti zaslužili su da ih se nazove pravim imenom. Riječ je o projektu protuprosvjetiteljstva.” I stoga je posljednje poglavlje knjige, naslovljeno “Dosta je reforme obrazovanja!”, Liesmannova haranga protiv grozničavog zanosa restrukturiranja, mijenjanja, neprestanog prčkanja po obrazovnom sustavu.

Kantovi bodovi

Liessmann je filozof koji svoju struku – Kant, Nietzsche, Adorno, Günther Anders očito su njegovi svakodnevni sugovornici, njihove misli savršeno leže njegovom peru – koristi da bi razumio društvo oko sebe. Liessmann je i filozof koji se tom društvu oko sebe obraća: uz razumnu dozu pažnje, eseje iz “Teorije neobrazovanosti” može čitati i ne-filozof poput mene. Liessmann publiku pritom ne potcjenjuje: eseji su gusti, rečenice – pa i sintagme – često su pozivi na razmišljanje (kad pažnja – ne znam da li autorova ili čitaočeva – počne popuštati, ovakvo se zgusnuto pisanje može doimati kao redanje aforizama). Liessmann zna biti i zločesto zajedljiv, osobito potkraj knjige – poglavlje o reformama reformi gimnastička je vježba sarkastične cirkularnosti (“sa svakom reformom raste potreba za reformom; svi problemi što ih za sobom povlače reforme mogu se opet riješiti samo uz pomoć reformi”) – a zna i što je žurnalistički MacGuffin: zasigurno će svakome zapeti za oko doskočica o Kantu koji bi danas teško dobio stalan posao na sveučilištu, budući da prvih deset godina sveučilišnog staža nije objavio ništa.

Ovakva esejistička filozofija, čini se, na njemačkom govornom području dobro prolazi: iste godine kad je prvi put objavljena “Teorija neobrazovanosti”, 2006, Liessmann je dobio austrijsku nagradu za znanstvenika godine (i ovo je cveba; zamislite situaciju u kojoj u Hrvatskoj nagradu za znanstvenika godine dobiva filozof), a od 2006. “Teorija neobrazovanosti” doživjela je – vele na ovitku hrvatskog prijevoda – šesnaest izdanja.

Poruka iz skore budućnosti

Iz hrvatske perspektive, “Teorija neobrazovanosti” poruka je iz budućnosti: Liessmann i njegovi Nijemci i Austrijanci ondje su kamo mi, htjeli-ne htjeli, stremimo. Aktualnost i točnost Liessmannove knjige što se nas tiče upravo je šokantna: sve kao da je pisano o nama, sve opisano upravo je zahvatilo i hrvatski obrazovni sustav: društvo znanja, “doživotno” učenje, centri izvrsnosti, nacionalni obrazovni standard, Bolonjski proces, prvostupnici-bakalauri i diplomci-magistri, ECTS bodovi, mobilnost, fleksibilnost, evaluacija; sve su te fraze i kod nas u živom optjecaju, prevedene s istog birokratsko-menadžerskog engleskog (da, i moje Sveučilište ima urede za “upravljanje kvalitetom”). S te je strane, očito, Hrvatska već posve pristojno uglavljena u jedinstveni evropski prostor. Može to potvrditi i svatko tko je ove godine brucoš na faksu, ili ima takvog brucoša u obitelji.

Ono što je kod nas, međutim, izostalo – na što bolno upozorava Liessmannova knjiga – jest javna kritika ideologije koju smo, eto, progutali do balčaka. Ne mislim samo na kritiku kao osudu; koliko sam god gledao uokolo, nisam zapazio ni bilo kakvu kritiku-kao-nepristranu-procjenu društva znanja – sine ira et studio, ali uz puno korištenje rasudnih moći i postojećih spoznaja o društvu i čovjeku. Barem nisam zapazio kritiku čiji bi autor bio iz Hrvatske, a da bi sam njegov argument bio razvijen u opsegu knjige (kao ne-filozof i ne-sociolog znam, slovima i brojkama, jednog sociologa koji kritički procjenjuje “društvo znanja”,ali u nizu članaka; to je Hajrudin Hromadžić, na H-alteru). O “Teoriji neobrazovanosti” trebao bi razmisliti, u najmanju ruku, svatko tko danas radi na sveučilištu – ako je Liessmann u pravu, posljedice su dalekosežne i za narod i za pojedince – ali trebalo bi, tijekom razmišljanja, propitati i zašto ta kritika dolazi izvana; zašto su i kritika i floskule koje kritizira uvozna roba?

Sokrat na službenom putu

Reći ćete, kod nas se o takvim stvarima, o dnevno-političkim problemima, ne pišu knjige; “nije užanca”. Meni će pasti na pamet Viktor Ivančić (“Točka na U”). Reći ćete, Ivančić je novinar, a ne filozof. Ni naši novinari baš ne pišu kritičke knjige o društvu znanja, ali dobro; ono što ću ja tada pitati jest: zašto preobražaj Hrvatske u društvo znanja ne kritizira, ne procjenjuje kritički, i to u obliku knjige, pa makar knjige eseja ili kolumni (jer postoje stvari koje ne stignete reći na četiri kartice) – filozof ili sociolog iz Hrvatske? Što je s “odgovornošću filozofa”? Gdje je danas, u Hrvatskoj, Sokrat, da malo “kvari mladež”?

Ne daju mi mira Liessmannove riječi: “Sve stubokom biva bolje kad se likvidiraju strukture neke institucije, pa se onda individue koje su ostale bez uporišta konačno ponašaju onako fleksibilno kako im to propisuje ideologija reforme.”

Mi smo svi fleksibilni. “Takav smo mi narod”: probleme rješavamo u hodu. Drugim riječima: samo bez refleksije, molim!