Za moju babu bijah đavolje dijete

Za moju babu bijah đavolje dijete

Meso sam narcisa

Žutog –

Kao užasno pristojna haljinica

Navučena bezvoljnoj djevojčici

Da izgleda šesno

A njoj je strašno loše u njoj –

Zinuta rana

Na nekad nježnom koljenu

Kako samo pecka –

Krv sam u repu morskog konjića

I divno mi je

Da

Kao da ponovo gutam ogromni komad udisaja

Dok me potežu neki veliki ljudi u bijelom

I smiješe se –

Kome

Paralelistička ljubav

Jedem iz tvog tanjira

Znam da stvari ne pripadaju nama

Ali opet imam osjećaj da me ti hraniš

Tvoja ruka je prisutna

Tu su ti i usta koja si primicao

Zamjenjena mojim

Pred ogledalom hrane

Oči i oči

Tanjir je nepomična tačka

Našeg susreta

Jednaka onoj kada zamislimo

Beskonačan produžetak paralelnih linija

I njihov presjek

Putovanje

Nijesam ovdje gdje me vidite

A nijesam ni tamo gdje me znaju

Tamo mi je ovdje

Ovdje mi je daleko

To vam je kao kad vam u ludnici

Ludi kažu da ste ludi

I vi ih zovete ludima

Pitajući se jesu li zbilja mogli otkriti vašu ludost

Ili je to samo nenormalnost koju suprotstavljaju svojoj

I nama su dali ime

Da bi mogli da nas zovu bez značenja

Bila sam kod psihijatra

Bila je “ona” i nije me zvala imenom

Bila sam mala

I ona me popela na prozor svoje sobe

Da bi mi pokazala gnijezdo golubova

Dopalo mi se koliko je bilo ružno

Rekla sam joj da je lijepo

Odlično je pamtim

I taj njen izraz kad mi govori da sam normalna

Mislim da smo se razumjele

Slikar

zamišljam da sam slikar

učauren u vjerovanju da realnost

moje boje prihvata

i da tvome tijelu život podarujem

postajem nesnošljivo spontan

sve što na platno stavim

neko će već značenje dobiti

kad bih se osmjelio pretpostaviti

kuda će me sve to odvesti

zastao bih na samoglasnicima

ubjeđen da ćeš me čuti

prstima od soli pomilovati

i za samo jednu riječ zamijeniti

Muzej tame

stižu ti

druga četvrta peta sedma

hoćeš li izabrati neku

vrata tame da ti otvori

ne zatežu krevete kao ja

Sapfine učenice

svikle širiti svoje

namjere

hoćeš li uzeti neku

na trepavicama da ti vijori

ne pletu verige od misli

uporne epigonke

strukovima ti

namiguju

hoćeš li pozvati neku

muza da ti bude

ne mijenjaju korake kao ja

đakonijima vične

djevičanstvom te

napadaju

stižu i 

deveta deseta trinaesta

hoćeš li da sa mnom

otplivaš do jutra

Mirno kao na pogrebu

strugali smo ježeve za zimnicu

satima

da nas je iko upitao

onda

kako smo život proveli

zagrmjeli bi

– strugajući ježeve

manje bi upućivali ka izmišljenim skrovištima

nadajući se idućem ljetu

i njihovom nagonu za preživljavanjem

zaranjali smo dublje od svjetlosti

u neosjetljivost za nadzemno

koja oduvijek ispod nas kipi

dosta puta jedva smo uspjeli

vazduh ugurati u pluća

toliko ga je nestalo

da smo povjerovali da kraj već je stigao

i bilo nam je mrsko što on nije bjelina

nepregledna omama

ujutro sam te pronašla

na terasi kako se njišeš

rekao si mi da ja više ne spavam

nego ronim

varam te s ježevima

imam oči pune valova

koji noću zapjene sobom

po tvojoj koži

odomaćivale su se bodlje

pričekali smo da okrene na buru

i vratim te u more

Odlazak gosp. Frica

Jedne večeri gosp. Fric je rekao da ide ranije leći.

Stari prevarant, te večeri je umro.

– Mrtvac je u našoj kući – zakrištala je Magdalena, više ne prepoznajući svog supruga. Ophodila se prema beživoj tjelesini kao da je nekakva nepristojna stvar. Mrtvog ga nikada nije upoznala, takvome nikada ne bi dala, da, u takvog se nije ni zaljubila, svi smo to znali, ali ipak...

– Ja s ovim nemam ništa. Nosite ovo iz moje kuće. -

Iza vrata sobe gosp. Frica prigušeno je zapucketao parket izbacujući iz sebe utisnutu težinu Magdaleninih koraka kojoj se sa sve više napora mora suprotstavljati.

Nešto drugo je boravilo u sobi gosp. Frica i to nešto nije ispuštalo zvučne signale. Magdalena je bila u pravu. To nije bio gosp. Fric.

Magdalena je za doručak spremila prženice i dvije pečenije stavila na tanjir iz kojeg je uvijek jeo gosp. Fric. Dok su još bile tople premazala ih je margarinom i marmeladom. A onda graknula prema nama tako snažno da se njen glas razlijegao svim sobama i izletio vani, gdje je sigurno bilo prijatnije ga čuti:

– Gdje je taj matori više?... Šta!? Ono je još tamo. -

Uzela je jednu prženicu sa tanjira gosp. Frica i zagrizla. A dan je tek počinjao.

Jovanka Uljarević rođena je 1979. u Kotoru. Diplomirala je filozofiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Piše poeziju, prozu, eseje. Objavila je zbirke poezije: Prije muva (Podgorica, 2000.), Maskenbal proteza (Podgorica, 2003.). U pripremi je knjiga V sandalah od smole (Ljubljana), U sandalama od smole (Podgorica). Poeziju i prozu objavljuje u časopisima za umjetnost: Muse Apprentice Guild – USA; Gangway – Australija; Kartki, Portret – Poljska; Ars, Plima plus, MMArt, Crnogorski književni list, Ovdje, Mostovi – Crna Gora; Lipar, Severni bunker, Treći trg, Sent, Urbis, Metafora (www.meta-fora.org), Poluostrvo, Povelja – Srbija; Diwan, Kolaps, Album, Život, Putevi – BiH; BalCanis, Sodobnost, Apokalipsa – Slovenija; Zarez, Knjigomat (www.knjigomat.com), Poezija, Ka/Os – Hrvatska. Objavljuje u zbornicima: Rukopisi 28 (Pančevo, 2005); Što vidiš?, Savremena crnogorska poezija  (Zagreb, 2005); Najkraća priča 2003 (Beograd, 2004); Rukopisi 26 (Pančevo, 2003); te antologijama: Fluid (Podgorica, Ulcinj, 2006.), Na trećem trgu (Beograd, 2006.), Kćeri i sinovi: pogled u suvremenu crnogorsku poeziju (Zagreb, Ulcinj, 2006.) Radovi su joj prevođeni na engleski, poljski, slovenački i makedonski jezik. Članica je redakcije časopisa za književnost, kulturu i društvena pitanja Ars, koordinator i kourednik za Crnu Goru Literarnog konzorcija (www.litkon.org) i stalni saradnik web magazina za poeziju www.meta-fora.com. Sa Goranom Pajkićem osnovala je i vodi Cyber Art Centar u Beogradu.