Zamke ireverzibilnosti glazbe

Premda je svojom čuvenom Messe de Notre Dame majstor francuske polifonije 14. stoljeća Guillaume de Machaut glazbi prostro Prokrustovu postelju zarobljenosti u prostoru jasno omeđenog, k tome i jednosmjernog vremenskog tijeka, on joj je naumio zauzvrat barem omogućiti da se u toj postelji okrene. Nastala je tako skladba Ma fin est mon commencement (Moj kraj je moj početak), prvi primjer takozvanog račjeg kanona, u kojem je glazbu, poput palindroma, moguće na jednak način pročitati u oba smjera. Međutim, zamisao da će se tako jednom preokrenuta glazba na kraju vratiti odakle je i krenula pokazala se utopijskom. Jer, isti zvuk u različitom kontekstu nećemo čuti na isti način – naše je slušanje konca kompozicije, naime, neumitno obilježeno iskustvom slušanja prethodnoga glazbenog tijeka. To iskustvo, pak, na početku nismo imali, pa je tako konac, premda prividno donosi istu sliku, obojen novim nijansama.

Bach kao pokusni kunić

Već u početku svjestan paradoksalne nemogućnosti glazbe da okretanjem dva puta po 180 stupnjeva zatvori puni krug, Damir Očko u svom videoradu Forward and Back stvara mali laboratorij u kojem provodi pokus koji će mu taj paradoks i potvrditi. Pokusni kunić pritom je Johann Sebastian Bach, što je na više razina posve logičan, gotovo neizbježan izbor. Naime, upravo je Bach u svom Umijeću fuge do savršenstva razvio tehniku račjeg kanona, a k tome se na vremenskoj crti između Machauta i današnjih dana našao taman negdje na mjestu zlatnoga reza – a riječ je o proporciji koja u glazbenoj umjetnosti ima jednako ključno mjesto kao i u likovnoj. Očko, dakle, snima pijanisticu kako unatraške izvodi Bachovu glazbu, a potom snimljeni materijal projicira retrogradno. Rezultat je ne samo iznenađujući, nego i gotovo uznemirujući – prepoznajemo Bachovu glazbu, prepoznajemo i glazbenicu od krvi i mesa, ali njezini se inače prirodni, opušteni pokreti, najednom doimaju mehaničkima. Ni glazba nije više ono što bismo od nje očekivali – i dalje nam je prepoznatljiva, ali i ona je postala mehaničkom, a stapanje tonova s odzvonima zvukova koje još nismo čuli stvara protuprirodnu zvučnu sliku.

Sličan postupak primijenjen je i u radu Tempo (s istim skladateljem, ali drugim glazbalom i izvođačem). Umjesto račjeg kanona, ovdje se primjenjuje još jedna tehnika koju je Bach baštinio od franko-flamanskih polifoničara – augmentacija i diminucija, odnosno uvećavanje i smanjivanje notnih vrijednosti, tj. jednostavnije rečeno, usporavanje i ubrzavanje glazbe. Ovdje violončelist Bachov stavak izvodi četiri puta sporije od izvornog tempa, kojem se Očko potom vraća ubrzavanje snimljenog materijala. Rezultat je sličan kao i u Forward and Back – glazba kao da se, prošavši kroz nametnut joj mukotrpan i neprirodan tehnički postupak, umorila od sebe same. Njezina samrtna agonija podcrtana je ubrzanim padanjem latica magnolije – biljka kao da ubrzano propada zajedno s glazbom.

Potkopavanje strahopoštovanja

Čak i kad ne manipulira izravno glazbom, Očko kao da želi izokrenuti naš svijet percepcije glazbe i potkopati strahopoštovanje koje osjećamo prema velikim skladateljima. Već i naslov rada Ein Heldenleben (Život junaka), preuzet iz istoimene simfonijske pjesme Richarda Straussa, ovdje ima neskriveno ironijsku crtu. Jer, manipulacija je (ovaj put u doslovnom smislu) Bachove glazbe provedena u rukavicama. No, nije tu riječ o finim bijelim svilenim rukavicama – “junačka” izvedba realizirana je nespretnim rukavicama za kuhanje, čiji cvjetni uzorak, slučajno ili namjerno, kao da ironizira ne samo sakrosanktni proces izvedbe glazbe nego i latice magnolije iz rada Tempo.

Još viši stupanj “blasfemije” donesen je u radu Lekcija. U posvećeni prostor Bachova Dobro ugođenog klavira, te neprijeporne pijanističke Biblije, Očko pripušta Ivana Kožarića, velikog likovnog umjetnika, ali i osobu neiniciranu u svete tajne stvaranja glazbe. Ovdje se, međutim, događa rezultat obrnut onome iz Forward and Back i Tempa. Jer, dok je ondje glazba postupkom koji joj nije stran dovedena do neprepoznatljivosti, zaigranost znatiželjnog Kožarića dovodi do toga da njegove spontane improvizacije postupno daju Bachovoj glazbi novu, itekako živu dimenziju. Uostalom, za baroknu je estetiku izvodilačko umijeće improvizacije jednako supstantno kao i skladateljeva vještina stvaranja složenih polifonih struktura – ako ne čak i bitnije. Ni ovdje povratka nema. Iako bi neki glazbeni čistunac zacijelo rado Lekciju odvrtio unatrag, tako da Kožarićeva svirka završi na jednom jedinom tonu, a potom i u tišini, upravo je ta tišina, zapravo, pogubnija po glazbu od sviračevih “politički nekorektnih” improvizacija.

Povratak arhetipskim počelima

Naposljetku, Kit, na izložbi samozatajno izdvojen u zaseban prostor, kao da odudara od preostala četiri rada. Nema tu eksperimenta, nema ni ironije. Riječ je o jednostavnoj audiovizualnoj zamisli, čija ogoljelost cijelom radu daje iznimno intiman ton. Očko se ovdje vraća arhetipskim počelima glazbe – disanju kao pretpostavci za nastanak glasa. Dišući zajedno s harmonikom (ideja je preuzeta iz skladbi za bajan ruske skladateljice Sofije Gubajduline), umjetnik se sjedinjuje i s glazbalom i s glazbom, tvoreći s njima nerazdjeljivu cjelinu. Prostor izvedbe koji, naknadno obojen modrim tonovima, priziva ugođajnost lamenta naslovnog junaka oratorija Jona talijanskog baroknog majstora Giacoma Carissimija, svojom kružnošću, međutim, još jednom podcrtava ideju zatvorenosti glazbe u vlastiti začarani krug. No, za razliku od Meštrovićeva paviljona, u kojem je kretanje moguće u oba smjera, glazba tu mogućnost još nije dobila. Jer, iako nam se može činiti kako su, zbog nastanka glazbe iz tišine i povratka u nju vremenske barijere, napokon izbrisane, pa se glazba prostire u nekom imaginarnom beskraju, njezina je omeđenost i dalje neumitna. Konačna pojava tona u Kitu se pojavljuje na mjestu zlatnog reza. No, percipiramo li glazbu na taj način, priznajemo da smo je ipak smjestili u vremenski okvir – okvir iz kojeg bijega nema i čije izokretanje glazbi ne bi otvorilo nove smjerove, nego je samo dovelo u negaciju nje same.

* Tekst je pod naslovom Ma fin est mon commencement? – O zamkama ireverzibilnosti glazbe objavljen u katalogu izložbe Kompozicije Damira Očka