Zaručnici neba

Volim zaručnike neba (koji koračaju ispred mene)

Nisam znao da ću poći na svadbu. Probudio sam se u gluho doba noći nahranjen snom. Sjeo sam i razmislio što obući, kako se uresiti. Odlučio sam da to bude bijelo, bijelo oivičeno crnim, kao što u srcu noći raste dan koji je najljepši u jutro kada je još malo posut mrvicama mraka. Na bijelu košulju stavio sam bijeli križ. Na rever teška kaputa bijelu ružu s malo zeleni. Došao sam i čekao da mi pokažu kuda krenuti. Oni su samo koračali ispred mene oplavljeni bojom neba. Osvrnuli bi se, mahnuli mi smiješeći se, blago. Odjedanput više nisam mogao koračati. Stao sam ukopan u svoje oči koje su se orosile suzama, a srce mi je obuzeo neki neobični mir i radost. Nisam mogao dalje za njima. Oni su odlazili u svoj insularni život. Život otoka sveprostora gdje pokreti nisu potrebni, a razgovara se tišinom. Mogao sam samo pogledati u nebo i oči su mi bile pune zvijezda. Kada sam na trenutak spustio kapke, život je stajao ispred mene posve jasan.

Volim pomisliti (da on još uvijek sjedi tu)

Nedaleko. Par koraka od nas. Predstava svakodnevna biva. Koju gledamo i bilježimo svako na svoj način, dijeleći koji pogled ili blag pokret rukom. Rijetko popit ćemo koju čašu skupa bez suvišnih riječi. Pri odlasku dirnut ćemo rub šešira. Pustiti da protekne malo vremena i onda otići. Izbjegavajući susrete koji nas često vode beskorisnu trošenju riječi čija je jedina zadaća stvaranje privida i ugode trenutka koja brzo mine. Pristigli kući, pronaći ćemo mirnoću u stalnu rasporedu stvari. Iz radija dopirat će glas boje jantara. Atomi priče rasporedit će se u svakome kutu sobe. Kolač od maka prianjat će uz nepce. Bjelina sladorna praha resit će muževna usta. Mehanizam noći poslagivat će se u naborima damasta tako da će tek primjetne sjenke narasti u veliko tijelo mraka koje će nas obujmiti kao narukvica, narukvica afrike. Mokraća, znoj i sluz putovat će u nama kao tihe noćne rijeke. Ujutro poželjet ćemo probušiti uši, uresiti ih zlatom. Poći na tržnicu, u šarenilo dana. Nenadano pala je kiša i po nebu se prostrla duga. U daljini primijetio sam tvoj obris i pohitao za tobom. Duga je nestala u trenu, a sjenka tvoga šešira izgubila se u mnoštvu.

Volim gledati kako se spuštaš niz ulicu (leđa su ti čas s jedne, čas s druge strane, tako da me hvata lagana vrtoglavica)

Ne znam zašto si mi to baš morao reći, i to u trenutku kada sam pokušao proći pored tebe, u nekoj žurbi. Zapravo nisam te ni dobro čuo, razumio, skrećući tu blizu u sporednu ulicu kako bih popio šalicu čaja. Osjetio sam, osjetio neku jezu, uznemirenost, ali i neku čudnu, čudnu nježnost. Prišao sam bliže, pomaknuo stolicu do prozora kako bi svjetlost u svojoj posteljici donijela ono što treba donijeti. Sve što spava ponovo je dijete, to si mi rekao, Fernando.  Kako si već zamaknuo iza ugla nisam te mogao upitati poznaješ li Jozefinu. O, da, rekao si mi, zagonetno smijući se. Kroz tvoje oči koje vide kroz moje oči vidio sam kako je pratiš i kako tvoj pogled sagorijeva u plamenu njene kose uklesane u širok obod šešira, šešira kome ni prostranstvo neba nije dostatno. Pratio sam vas sada iz daljine, ne nastojeći ubrzati korak. Sporost je bila jedini način da vas sustignem, u jednom trenutku.

Volim intimnost (smrti)

Sam od sviju. Sam sa svima. Oko osrebrilo mi se odražavajući nebo. Blijesak jasan i bolan iz dubine utrobe zasuzio mi je oko. Onaj dječački osmijeh koji još u meni živi puštam da mi za trenutak ozari lice kako bi bol bila manja. Gotovo da se više ne bojim. Jedva primjetnim pokretima ruku pokazujem put kojim ću krenuti. Kažem bez ijedne izgovorene riječi. Slušajte, slušajte me kako šumorim, kako treptim. Moje lice, moje lice nije više samo jedno lice. Živim u tisućama, tisućama drveća. Poželite li me vidjeti, razgovarati sa mnom, pođite u šume Gvozda, no ne nosite tugu sa sobom. Obgrlit će vas beskrajna radost, iz svakoga drveta gledat će vas moje nasmiješene oči. Ne bojte se, dođite, pomilujte svako drvo, pomilujte mene.