Žene, prostor/nost i protesti

Razmišljajući o prostorima i protestima ili o prostornosti protesta u Zagrebu a i šire dva pitanja su pritom važna: prvo mi se čini pitanje pulsiranja prostora i kako je ono povezivo s protestnim činom; drugo jest pitanje prostorne memorije, drugim riječima, kako određeni prostor pamti i upisuje zbivanje, putem kojih kodova i slika ili je li prostor, poput vremenitosti, tek prolaz ili prolaznost? Otvaraju se dakako i pitanja prostornosti (post)identiteta, intervencija u prostoru te socijalne i prostorne povezivosti. Kao i ona kako, o čemu se pita suvremeni teoretičar identiteta Kevin Hetherington, prostori postaju mjesta transgresivne politike i činova otpora time što svi Drugi, ritualno proizvodeći vlastite identitete u javnim prostorima, razobličuju paradigmu centralnosti i margine. Ili?

Osim toga, postoji, usudila bih se reći, sve vrijeme prisutna napetost, jedna konceptualna i etička tenzija između zagrebačkih prostora i građana/ki koje protest koriste za svoju javnu akciju. Navire niz pitanja i kritičkih dvojbi oko pristupa ovoj temi, ali ja ću se ukratko osvrnuti na proteste iz ženskog motrišta i oko protestiranja žena.

Pulsiranje prostora

Što se tiče prvog pitanja, sjetih se različitih ženskih okupljanja/protesta koji su se dugi niz godina zbivali na Cvjetnom trgu, onom negdašnjem Cvjetnom trgu. Zašto je on bio izabran? Ili, zašto smo se sve mi osjećale ugodno na Cvjetnom trgu, za razliku od Jelačić placa ili prostora pred Saborom? Još osamdesetih dijelile smo karanfile i šapirografirane letke za Dan žena, najčešće pod kišobranima/suncobranima stopljenim u ambijentalnost cvjetnih štandova, dviju znamenitih knjižara, dva ugla i dva kina, ondašnjeg Balkana i Zagreba. Potpisivala se u nekoliko navrata peticija za prvo sklonište za ženu i djecu žrtve muškog nasilja. Jedan stol na sklapanje, dva stolca, minimalistički format, tek nekoliko službenih čuvara iz policijske postaje koji su se trudili biti nevidljivi. Uz poneki zazor i kratkotrajnu paniku, najčešće smo osjećale bliskost s usputnim hodačicama & hodačima; komunikacija se zbivala u obostranom prilaženju kao i fiksnost “pristanka”. I sam je prostor izgledao poput okupljališta; višekratno sam oćutjela bliskost te javne prostornosti. Premda to nikada nisu bila masovna događanja, bilo nas je desetak a najviše dvadesetak, sve je izgledalo “učinkovito”, a protest funkcionirao kao osvajanje prava na građansko povjerenje.

S druge pak strane, kad su se od sredine devedesetih nadalje organizirali masovniji ženski protesti – na Jelačić placu, pred Saborom – u kontekstu već razgranate i poznate Ženske mreže, a koji su uključivali verbalne prosvjede, hodanja, osmišljene plakate i postere, a ponekad mikrofone i scenu, kao da nije bilo te intrinzične energije i povezanosti. Ili, u slikovitoj maniri, kao da su sva značenja oko kojih se artikulirao ženski prosvjed, curila i istjecala tek tako, a poruke na transparentima doslovno izlazile iz okvira ne obvezujući nikoga da ih pogleda ili komentira. Sudjelujući svega nekoliko puta u njima, imala sam sve vrijeme neobičnu nelagodu koja se ticala podjednako vlastite rezerviranosti prema načinu djelovanja, kao i ravnodušnosti i nezainteresiranosti stanovnika/ica, kojom je bilo napučeno ozračje “između”. S jedne strane sve je bilo smisleno i važno, a s druge nekako dosadno i bez drske imaginacije. Razmišljajući o tomu sada, znakovitim mi se i dakako prijepornim čini tzv. scenarij koji uredno slijedi arhetipsku matricu političkog protesta i time proizvodi “nevolju umijeća”, a s druge strane postala sam svjesna u kojoj mjeri određeni prostori obznanjuju, parafrazirajući Slavoja Žižeka, napetost između strukturiranog društvenog tijela u kojemu je svaki dio imao svoje određeno i sigurno mjesto i “dijela bez udjela” koji remeti tu aroganciju političke izvjesnosti i političke univerzalnosti. Dakle, “dijela” koji želi verifikaciju svog partikularnog glasa, usprkos. Ulica nije, što spoznah naknadno, tek dobrohotno predvorje javnosti već uvijek granica, marker ili podsjetnik razdjelnice privatnosti i javnosti. Uostalom, u antičkoj Grčkoj žene su primjerice bile pripuštene u svijet javnosti putem ulice, no to se događalo samo u specifičnim slučajevima, uključujući rituale pogreba. Pitam se, unatoč i nekim začudnim primjerima, posebno iz sufražetske povijesti, kako ulicu učiniti izazovnim mjestom za kreativnu akciju i djelovanje onkraj puke slobode kretanja i samodržanja u gradu, a kojeg je još teoretičar Georg Simmel smatrao blaziranošću, kao tipom otupjelosti na značenje i vrijednosti razlika, pa i reakcija na njih.

Prostorna memorija

Drugo pitanje, koliko javni prostori pamte i koji su to slojevi utkani u prostorne memorije, nije posve jednostavno. Nisam posve sigurna da postoji bilo koji takav prostor u Zagrebu u kojem su zabilježeni činovi ženske kulture otpora ili protesta. Riječ je prije o kulturi zaborava i ignorancije nego o namjernom iščeznuću i to će, isto tako, biti jedna, od važnih feminističkih zadaća.

Inače okupacija javnog prostora jest jedna od feminističkih strategija destabiliziranja značenja moći općenito, a napose u svijetu feminističke umjetničke prakse. No možda je prigoda da spomenem dvije situacije koje su po mojem mišljenju važne; obje se tiču javnog protesta protiv nasilja i obje su povezane sa središtem Zagreba. Unatrag nekoliko godina Sanja Iveković svjesno otvara problem muškog nasilja u obitelji ucrtavajući doslovno skučeni prostor Autonomne ženske kuće Zagreb u prostor Trga, odnosno Jelačić placa. Time je, inzistirajući upravo na međupovezivosti šetača, nasilja i prostornosti, pokazala globalnu rasprostranjenost problema nasilja, a ujedno i političku odgovornost Grada da sustavno rješava ovaj problem. Gotovo deset godina prije – 1996., Centar za ženske studije proglašava društvene prostorije i park Ribnjak svojim prostorom. Naime, radilo se o prvoj međunarodnoj mirovnoj konferenciji Žene i politika mira u Hrvatskoj, koja se, zbog svjesne simboličke poruke, jedino mogla dogoditi u javnom prostoru središta grada. Stopedeset sudionica, mirovnjakinje iz ratnih i ratničkih zona te podijeljenih gradova i zajednica iz sedamnaestak država, umjetničke instalacije i poruke mira u parku Ribnjak, bio je to začudni semantički pokušaj upisivanja ženskog motrišta s margine mirovnog djelovanja u samo središte Grada.

Prostor dakako nikad nije bezazlen ni politički neutralan, ali transgresije su moguće.