#440 na kioscima

6.4.2006.

Željko Jerman  

Egotrip - Život s Jermanom

NadDuh se nakostriješi, bijesno zablista i pretvori u (otprilike) lik svjetlećeg morskog ježa: “To su ti, pogađaš mali moj, talenti raznih vrsta umjetnosti, od glazbenika i pisaca do tvoje branše… interdisciplinarnih multimedijalnih artista, koji su spočetka uspješno koristili dobiven dar, no kada su shvatili što u pretežito primitivnom društvu prolazi, apsolutno su zloiskoristili emisarstvo, te iako dio njih momentalno visoko kotira u sredini gdje živi (onu glavninu koja svoje likovno umijeće prodaje po inim sajmišnim štandovima, ili muzicira po birtijama, uopće više ne pripajam svijetu umjetnosti)… dakle, etablirana no iskvarena družba artista s vremenom će nestati iz svih muzeja, zbirki, enciklopedija i sličnih vrijednosnih depoa”


Moj vječni rat s lektorima i lektoricama, korektorima i sličnim im Marsijancima, počeo je već u prvom razredu osnovne škole. Točno se sječam crne gospođe, prezimena Božić, oprostite; drugarice, koju smo slušali nekoliko mjeseci, a onda je onako lijepa i mlađahna, sirotica ostavila naš 1. B, i otišla na onaj DRUGI SVIJET… te divne žene i njene crvene olovke kojom je meni ekavcu i tvrdom “Č – kavcu” prvo prepravljala naslov: DOMAČA ZADAČA, što sam tako zapamtio, da sam svom sinu, također prva pisanja ispravljao u “domaĆu zadaĆu”. E, ondak sam se Ja, već kao mali ja, dosjetio kako izbjegnuti njenim rafalima ispravaka u svezi (č)kovanja… ta mama mi je Primorka, a one savršeno, što Ja i dan danas ne mogu nikako izvest, izgovaraju lipo mekano Ć, i ružno, jako tvrdo Č. Pak bi pišući zadaću, kada je mat bila doma, pitao je kako izgovara neku “Č(Ć) – kastu” riječ, i po milozvuku odmah skužio – aha, tu pišem crticu, a po tvrdozvučnom naglasku pišem dvije crtice, tj. “kvačicu”. Međutim, mama je bila ČAEKAVKA; iz kraja gdje se ne veli ća nego ča, i gdje nitko stariji od pedeset godina nije nikada govorio (niti u školi) ijekavski, te su znali samo za mleko i reč (nikad čuli izraze mlijeko i riječ). A ja KAJEKAVAC purgerasti, rođeni zagrebčanec (kao i moji deda i tata Jerman), i s ove familijarne strane ostao u svezi te problematike – bespomoćan… muku mučio i jedva jedvice savladavao (višerazredni boj, koji u manjem intezitetu još traje), kak – tak … ijekavštinu… još se znam zajebat, pogotovo otkako bitku biju i lingvisti med sobom, kao primjerice glede pogleda na grešku iliti grješku (sve bih ih poslao grašku!).

Nacionalhulno tumačenje

Za razliku od jezikoslovaca, mnogo mi je u pogledu savladavanja “JE/IJE pojmovnika” pomogla drugarica Marković, mršava, stroga nastavnica srpskohrvatskog jezika, tamo negdje u 7. razredu osnovnjaka, za “prave” Hrvate nacionalhulnim tumačenjem: “Ako niste sigurni kada se piše je, a kada ije, izgovorite tu riječ kako bi je kazali u ekavskoj varijanti LIJEPOG NAŠEG SRPSKOHRVATSKOG JEZIKA. Na primjer: kod imenice podsvest – očito se govori DUGO E, znači pišemo PODSVIJEST, dok pridjev koji se odnosi na nju podsvestan, ajde, govorite na glas (natjerala bi sve učenike)... dobro ste izveli, nema dugo nego KRATKO E, pa pišemo PODSVJESTAN”! E, da, i Markovićka je bila general vojske s kojom sam bio i jesam još uvijek u permanentnom ratu. Priznavala je da sjajno pišem, no u svakom bi mi tekstu pronašla krivu neku kvaku, i bar tri hica puknula crvenom tintom iz nalivpera, kako na kraju ne bi upisala odličnu ocjenu, nego +4, ili -5, dok bi svojim omiljenim štrebericama davala petice bez obzira kakve bi nebuloze sastavile… tipično ovak: “U maju, kada cvjetaju ruže, naš maršal Tito, prima čestitke iz svih krajeva, od Triglava do Đevđelije: živi nam dugo, Tito, Tito, najdraži druže”! (Jebo joj Ja mrtve kosti!).

“Hej Čo, daj prekini s time i svojom tendencijom da uvijek u tripu, bedak, POČINJEŠ S KRAJEM prethodnog! Drš se naslova, koji ti je jedne lipe pijane noći sam NadDuh uvalio u glavu” – upozorava me, a tko drugi nego sada, otkako je zatoplilo, manje pijan i naduvan kompa Komp (jerbo napokon često luftam dnevnoboravnicu, odnosno naš radni prostor). “Fućkaš temu, stari moj, taj Bog nad Bogovima nema pravo na to da meni zadaje tematiku, ikonografiju, niti bilo što u svezi arta! Tu sam, iako mu priznajem neke inspiracije, JA i samo moje jedino Ja – SAM SVOJ BOG! I nema Boga do Mene” – odgovorim herr Kompmanu! Pisat ću, denkam si, štogod hoću, bez obzira na mišljenje cijeloga čovječanstva i kompjuteranstva, te Gospodina NadBog! Kako mi nešto padne na “senilastu pamet”, kao npr. ovo (neki dan uz, za opake bolesti i fosilne stare kosti, puno tableta i bar pet pifica too much): “Ma dosta, dosta, svega mi je dosta… ponajviše kad mi u gluhom uhu to zapiva ona stara babuskara, koju nisam moga vidit ni dok je bila mlađa i punđasta, ah te punđe su mi svojedobno išle užasno na žifce... to je bio vidljiv znak da pička s takvom kriglom na glavi sluša sanremsku glazbu i njene pandane u YU verziji, da nosi grudnjak i nemre smisliti čupavce te… da se ne treba ni u snu pokušavat grebat oko nje. Prezirao sam ih do daske… Na čagama i šašavim, urnebesnim tulumima, brisao sam i od “normalnih” cura, lijepih dugih spuštenih kosa, u super – mini šosekima i haljinicama, prozirnim bluzicama ispod kojih nisu furale sisonosače, pak si odmah mogao znati kakve su im dojkice… YES, begal sam od njih na žurkama, kako bi mogao na miru stavljati ploče koje volim, i lokati neku žesticu bez da mi neko djevojče drži moralno-politička predavanja o štetnosti alkohola… e, a kamo li ne bi panično odmaglio pred nekom gadnom, umišljenom šmizlom s vazom na tintari”!

NadDuh

“NE LUDUJ!!! Pisat ćeš, slikati i snimati ono što JA hoću i želim, te budi sretan da ti uopće dajem izuzetne inspiracije tome što činiš” – začujem negdje povrh sebe grozan, skoro prijeteći glas. Pogledam poviše kompjutera, prema plafonu i, i vidim malu, sasvim sitnu užarenu kuglicu, veličine omanje špekule. To je ON! Osobno mi se pojavio, u svom obličju PRIJE VELIKOG PRASKA; pomislim si, možda po prvi puta malo ustrašen pred nekom paranormalnom pojavom. “Budi uvijek toga svjestan – nastavi sada manje vatrena, ali nekako prisnija i veća loptica, poput teniske – STVORIO SAM SVEMIR u djeliću sekunde, JEDINI SAM SVEMOGUĆ: kreiram i dalje, sveprisutan sam u tom velikom beskraju, istomahno mogu biti na milijun mjesta u isto toliko forma! Udahnuo sam život Bogovima i Božicama, kako bi mi olakšali posao i stvarali duž sveukupnog kozmosa bezbrojne civilizacije namjesto mene, ali sve pod mojom punom kontrolom. Naročito nadgledavam stvaralaštvo vas Zemljana i ostalih viših civiliziranih bića. Posebno odabirem one koji imaju preduvjete da budu moji Emisari, i to, staro moje dijete drago, svakog ponaosob diljem svih vremena i prostora. Trenutno na tvojoj planeti dajem svoju kreativnu i, jelte, mističnu energiju točno tisućutristopetnaestorici (1315!) umjetnika i umjetnica. Poradi nedoličnog življenja i ponašanja, tu sam silu privremeno oduzeo, ne i trajno – upravo tritisućadevetorici (3009!), dok sam onima, koji su potpuno zaglibili u komercijalno ili slugansko blato, zauvijek prekinuo dodjelu kreativnih silnica. Njih je u tvojoj civilizaciji, trenutno živih preko par milijuna … što da ti to mnoštvo u tančine numeriram, njih je gomila a svaki čas jedan umre, ne da mi se te ništice zbrajati”. NadDuh se pri posljednjoj rečenici nakostriješi, bijesno zablista i pretvori u (otprilike) lik svjetlećeg morskog ježa: “To su ti, pogađaš mali moj, talenti raznih vrsta umjetnosti, od glazbenika i pisaca do tvoje branše… interdisciplinarnih multimedijalnih artista, koji su spočetka uspješno koristili dobiven dar, no kada su shvatili što u pretežito primitivnom društvu prolazi, apsolutno su zloiskoristili emisarstvo, te iako, dio njih momentalno visoko kotira u sredini gdje živi (onu glavninu koja svoje likovno umijeće prodaje po inim sajmišnim štandovima, ili muzicira po birtijama, uopće više ne pripajam svijetu umjetnosti)… dakle, etablirana no iskvarena družba artista s vremenom će nestati iz svih muzeja, zbirki, enciklopedija i sličnih vrijednosnih depoa”.

Antipicasso

“Razumijem Vas Gospodine i oprostite na blasfemiji, izjavi da sam prigodom stvaranja SAM SVOJ BOG, te da nema Boga do Mene. Ta znate da na Klupici na Putu sv. Nikole u Korčuli, komuniciram s Vama i molim Vas da mi udijelite stvaralačku cjelogodišnju energiju, s Vama koji mi se javljate iz pravca Zvijezde Sjevernjače, pa ponekad čak dogovorimo i moje iduće kreativne zahvate (iliti bolje reć “poduhvate”). Međutim, umislio sam si – osobno od Vas Gospodine, stigla mi je poruka kako nazvati idući Egotrip, ter sam umah i zapisao naslov ŽIVOT S JERMANOM, koji mi se naknadno učinio glupim”. Lebdeći ježek se transformira u veliku nasmijanu nogometnu loptu i sasvim normalnim (ne strahobožjim) glasom mi veli: “E moj artista – gluhista, kuda bih JA došao da se bavim još i tvojim kolumnama u Zarezu, ta zar ti nisam dovoljno dao u stvaranju unikatnih fotografija kombinirane tehnike, značajnom opusu: KONCEPCIJA OSTAVLJANJA TRAGA, foto(gram)skim slikama, te konačno u novom ciklusu videofilmova i akcija? Time se bavi moje Gospodstvo! Čovječe, nisi jedini prijenosnik mojih silnica. Rekao sam ti brojke – na ovoj planeti se sada bavim s 4324 potencijala, a kako znam da si na Vi s matematikom, neću ti striktno numerirati broj što viših, što nižih kultura što postoje diljem Kozmosa, nego tek da ti otprilike bude jasno… imade ih nekoliko milijuna. Možeš li ti uopće shvatiti o kojoj je cifri riječ? A možeš li pojmiti, kako uz masu ostalih problema, ovoga časa razgovaram istovremeno točno sa stodvadest umjetnika u pet galaksija? I nisi jedini koji ima blesavih problema, i drugi čine bedastoće… kao što si se ti, primjerice, gledajući neki (doduše dobar) film: Život s Picassom, napio i uobrazio si, da ti MOJA VELIKOST diktira naziv tripa”. “AJOJ, oprostite na zabuni pijanoj budali” – ispričavam se. Nogometna lopta postane veliki žuti balon na kom se pojave znakovi smiješka – J: "Iako sam ti se prvi puta javio, poznajem te dobro Jermane, hahaha… (NadDuh se smije! Op. Ja), kako si samo panično, imajući u vidu sve žene i poznanike, počeo pisati: “Gdje je u meni Picasso(?)... osim što, mislim da nitko nije iznad mene u artu, što mora misliti svaki umjetnik, jerbo inače nikada neće biti ništa od njega (uvijek će biti ‘bez petlje’). U svezi odnosa prema ljudima, posebno ženama; ja sam u stvari ANTIPICASSO... bio sam (i jesam) vjeran, sve im radio, nabavljao (od love do konkretnog teglenja s pijace i dućana), pomagao u kući od kuhanja do pranja suđa, itd. Međutim, ako sam ih (vrlo rijetko) ‘varao’... bio sam na taj čin ‘prisiljen’, bio je to zapravo samo odgovor i osobna osveta na njihovo izazovno ponašanje, koju sam radio čak protiv svoje volje, više iz ‘protesta’ nego gušta. Isto tako, nikada ne bi, da mi s autom poljubi stablo, zbog toga otpustio šofera nakon dvadesetpet godina službe. Doduše, žena sam imao dosta, no nikada više njih odjednom… samo dok sam bio mlađi, kada bi pijan zaboravio da već hodam s nekom, počeo bih i s drugom… nu, to je bilo jako raritetno, i može se sasvim pobiti kao činjenica! Šofera nisam imao niti jednog, jer, naravno… nisam nikada posjedovao ni auto, jedino ako se ne uzme u obzir stari Trabant od ‘špertploća’, kojeg sam, nakon što su mu ispala vrata, uspio vratiti vlasniku. Stoga zapravo, nisam siguran što bi napravio sa vozačem, kada bi mi razbio skupocjenu limuzinu. Sudeći po urođenoj mi dobroti, preporučio bih ga nekom drugom. Uistinu sam DOBRICA DOBRIĆ, osim kada se grozno napijem. Tada znam biti veći gad od Picassa, priznajem, ali se uvijek poslije kajem…”.

Rad i samo rad

Balonček se grohotom nasmije i pojasni mi: “Iako sam SVEMOGUĆ na ovakve gluposti ne trošim vrijeme, makar mi ono ništa ne znači. Mene zanima u vas umjetnika rad i samo rad, i uopće me nije briga kada ćeš strahovati od komparacija s Picassom, te hoćeš li s Pubom (Demurom) piti u Kaptolskoj kleti crno pivo, ili u Potepuhu s Fakom Cool pivo. Npr. interesiraju me podaci, u kojima nalazim i svoje utjecaje, kao što je primjerice ovaj: Željko Jerman – moj mjesec, desetminutni dokumentarac Ivana Faktora snimljen u produkciji Hrvatskoga filmskog saveza i nedavno premijerno prikazan u okviru ZagrebDoxa, uvršten je u konkurenciju 52. međunarodnog festivala kratkoga filma u Oberhausenu koji će se održati od 4. do 9. svibnja 2006. Premda su u arhiv prikazanih i nagrađenih filmova u Oberhausenu upisani brojni hrvatski naslovi i autori (Nedjeljko Dragić, Vlado Petek, Krsto Papić, Vlado Kristl, Ivan Ladislav Galeta, Vinko Brešan i dr.), Faktorov portret hrvatskoga konceptualnoga umjetnika uspio je probiti dugogodišnji oberhauzenski ‘led’ kao prvi hrvatski film realiziran u samostalnoj državi koji je uvršten u međunarodnu konkurenciju tog uglednog svjetskog festivala.’ Posebno zato, jer znam njegovu vrijednost, a u vašoj sredini kritika ga je sasvim ignorirala”.

PUK! S time nestane balonček! Ode komadić PRASVEGA. Tko zna, hoću li ga ikada više vidjeti (čuo sam ga, i čut ću ga još puno puta).

 
preuzmi
pdf