Noga filologa - ????????

Silazimo pod zemlju. Unutra, u malom predvorju, mračno je i ugodno (vani je vruć ljetni dan). Slijedi dug, uzan hodnik, kroz koji se guramo. Onda čekamo; prostorija koju želimo vidjeti premalena je da bi u nju stali svi odjednom. Kad dođemo na red, ulazimo preko visokog praga, u malu kružnu odaju u obliku košnice. Prazna je, tijesna, i osvijetljena. Strop je pun slika: figure nanizane u dva prstena, jedan iznad drugoga. Na nižem, prostranijenom prstenu, ljudi u tunikama – žene svjetlije, muškarci izrazito tamnije puti – u procesiji, s obje strane prilaze paru koji sjedi na stolicama; na kraju procesije su konji i kola. Na višem, užem prstenu prikazane su utrke. Boje: plava, cinober, sijenski crvena, topla žuta, ružino crvena.

Dolina ruža

Mjesto koje smo posjetili nalazi se u središnjoj Bugarskoj, kod grada Kazanluka, u takozvanoj Dolini ruža (gdje se stoljećima uzgajaju ruže i proizvodi ružino ulje). Na tom su području u antici živjeli Tračani; Dolinu ruža napučuje i više od 500 tračkih grobnih humaka – mali, očito umjetni, odviše pravilni bregovi razbacani su čitavim krajolikom – a ondje je i jedini potpuno istražen trački grad, Seutopol.

Prostorija u kojoj smo bili upravo je dio jednog malenog tračkog groba. Svjetski je značajan po tome što sadrži savršeno očuvano svjedočanstvo o izvorno helenističkom slikarstvu. Ta tračka grobnica u Kazanluku otkrivena je 19.?travnja 1944, prilikom kopanja skloništa za protuavionsku osmatračnicu; kad je 1945.?Carlo Verdiani u American Journal of Archeology obavještavao anglofonu znanstvenu zajednicu o ovom nalazu, proglasio je freske iz Kazanluka “najvažnijim novim svjedočanstvom o antičkom slikarstvu od Dura-Europosa”.

Tračani

Freske u grobnici kod Kazanluka nastale su oko 300.?p.?n.?e, tridesetak godina nakon smrti Aleksandra Velikog. Autor fresaka, mada je djelovao daleko od središta antičkog slikarstva, bio je iznimno vješt i talentiran helenistički slikar: proporcije likova na njegovim freskama pažljivo su prilagođene konkavnim površinama svoda na kojem se nalaze, čitava kompozicija naglašava glavne strukturalne elemente građevine, onaj tko stoji usred tijesne kružne odaje i gleda nagore ne može ne osjetiti monumentalnost. Umijeće ovog slikara doima se “izvorno helenističkim”; s druge strane, predmet njegovog prikazivanja čini se čisto tračkim – gozba, možda svadbena, možda pogrebna, ali definitivno negrčka; i likovi na freskama, mada u grčkim tunikama, ponašaju se drugačije od Grka.

U našem viđenju antike, Tračani su barbari; nisu ni Grci ni Rimljani, i njihov je status neodoljivo nalik statusu balkanskih naroda iz perspektive Evropske unije. No, freske iz Kazanluka podsjećaju nas da “biti barbarin” ne znači nužno ni “biti siromašan”, ni “biti izoliran od kulturnih tokova”. Ili, u najmanju ruku, da ne znači da su svi “barbari” siromašni i nekultivirani. Kultura i bogatstvo u njihovim su društvima možda rezervirani za zastrašujuće malen dio populacije – osjetno manji nego kod “civiliziranih” – ali postoje. Također, ta povlaštena elita kod “barbara” svoje blagostanje javno demonstrira jednako uočljivo kao elita kod “civiliziranih”.

Replika

Za mene se, međutim, tračka grobnica kod Kazanluka pokazala fascinantnom i po nečemu posve mimo slikarstva. Kad smo se mi, turisti, spuštali pod zemlju, nismo ulazili u izvornu grobnicu, već u njezinu repliku. Izvorni je nalaz nekih pedesetak metara dalje, i onamo je – da bi se očuvale freske, koje su nakon otkrivanja počele ubrzano propadati – pristup zabranjen (kako zorno svjedoče rešetke na vratima kućice-ulaza u grobnicu). Kod replike grobnice, dakako, natpisi na bugarskom i engleskom višekratno obavještavaju da se radi o replici.

I zato je pitanje koje sam si neprestano postavljao dok smo razgledavali tračku grobnicu bilo: osjećam li se u replici drugačije nego što bih se osjećao u originalu? I kako bih se osjećao da nisam pročitao natpise s obavještenjima o replici?

Kazanluk se susreo s istim paradoksom kao i Pompeji, kao Salona, kao nedavno splitska riva: pokazivanje je protivno očuvanju. Pokazati nešto svima – javnosti, turistima – znači nužno ubrzati propadanje toga pokazanoga. A opet (daljnji paradoks), to propadljivo i krhko upravo je ono što javnost i turisti najviše žele vidjeti; to je ono što se najviše isplati pokazati.

Model

Ima li replika tračke grobnice u Kazanluku auru? Osjeti li se ondje patina dvadeset i tri protekla stoljeća, vrtoglavi toranj sedamdeset i sedam naraštaja koji nas dijele od helenističkog slikara nepojmljivim putevima dospjelog u blizinu Seutopola nešto nakon Aleksandrove smrti?

Ne znam. Odnosno, iskreno govoreći, za mene je tada u kazanluškoj grobnici bilo posve svejedno nalazim li se u replici ili u originalu. Kad naknadno razmišljam o tome, žao mi je što nisam vidio original, i potpuno sam svjestan da ne mogu znati bi li original na mene djelovao drugačije; no, za slaganje priče o Tračanima i helenizmu, o barbarima i Grcima, bilo je posve dovoljno i ovo što sam vidio (a ionako je to što sam vidio – trodimenzionalni model u mjerilu 1:1 – nadmašilo sve knjižne fotografije i reprodukcije koje mogu zamisliti).

Što i kako

Tužno je znati da je nešto nedostupno, izgubljeno; tužno je znati, recimo, da je na mjestu nekadašnjeg rimskog vojnog logora u Bonnu, na samoj obali Rajne, izgrađen stambeni blok; ili, da je sendvič povijesti splitske Rive – niz uzoraka graditeljstva od antike do srednjovjekovlja – ostao pod “tehnobetonom”. A opet, meni je priču o tom rimskom vojnom logoru kraj Rajne ispričao baš jedan rimski legionar – obraćajući mi se, doduše, na njemačkom, i s modernog turističkog natpisa (prikazan karikaturom u stilu legionara iz stripova o Asteriksu); ali i to je mašti dalo sasvim dovoljno štofa.

Ma koliko bogohulno moglo zvučati sa stanovišta očuvanja baštine, mislim da je kako gledamo jednako važno kao i ono što gledamo. Katkad je i važnije. Jasno, bez “što” – predmeta gledanja – neće biti nikakvoga “kako”; ali “što” bez “kako” – ili pak “kako” svedeno na bacanje letimičnog pogleda, na mahinalno mobitelsko fotografiranje, na jurišanje od “znamenitosti” do “znamenosti” (pa i popraćeno verglanjem vodiča) – to “što” bez “kako” također nema smisla. A “kako” zahtijeva maštu – ali i znanje; znanje – ali i maštu.