Alternativne vizije istoga

“Izvlačenje iz starenja” sintagma je koju je u jednom novinskom intervjuu upotrijebio Bora Ćosić, kojemu je vjerojatno najpoznatiji tekst koji je napisao upravo Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji. U tom novinskom razgovoru pozvao se na kraj Proustova Traganja za izgubljenim vremenom: Proust se tamo nađe nakon više godina u Parizu te promatra svoje znance iz mladosti. Svi su, prepričava Ćosić, maskirani u starce, svi vuku noge kao da su im za njih zavezane topovske kugle. No neki među njima nekako su se uspjeli izvući iz starenja, s njima je još moguće razgovarati kao nekad, nije im sredina u kojoj žive definirala mjeru, ne praćakaju se u uzanom koritu suvremenosti. Ćosić je svojim spisateljstvom pokazao jedan od mogućih načina razbijanja prokrustovskih postelja; pišući romane o Musilu i Krleži nije samo podigao spomenik omiljenim autorima – a omiljeni bi autori trebali biti oni s kojima smo u neprestanom plodonosnom prijeporu – nego i pokazao višeslojnost vremena, poliperspektivnost znanja, potenciju veličine koju može nositi zadani trenutak. Duhovna degradacija vremena čini se, tako reflektirana kroz vrhunsku prozu, još definitivnijom.

Kako Bora Ćosić već dugo živi u Berlinu, svaki svoj dolazak na ove naše prostore – a on je, da se zna, rođen 1932. u Zagrebu, a rastao i školovao se u Beogradu – uspoređuje s pohodima Claudea Lévi-Straussa u Amazoniju: svaki se puta nađe licem u lice s neobičnim domorocima bizarnih navada; jedna od najčudnijih bila mu je odluka čitavih naroda, izglasana na slobodnim izborima, da se živi u diktaturi. Tom pogrubljenju vremena Ćosić je svjedočio redovitom kolumnistikom i romanima u kojima se sve zbivalo oko njegove “osobe”, čudnog apatrida iz Srbije s nevjerojatnom duhovnom srodnošću sa srednjoeuropskim autorima. Kod Ćosića se ta srodnost, naravno, nije pokazivala pukim parolaškim i papagajski praznim ponavljanjem termina Srednje Europe, nego je samo mitteleuropejstvo odrađeno idejno, tematski, sižejno, sintaktički, ukratko – spisateljski.

Kafkin uredbama i metafizikama sapeti čovjek, ili Musilovo superiorno biće bez krila, kod Ćosića se pojavljuje u jednoj od svojih brojnih varijanti: ovaj rafinirani stvor, koji je u njegovoj interpretaciji hibrid između gorile i anđela, koji će svakako bez kultiviranja prije regresirati nego se transsupstancijalizirati, kojemu je prirodna postojbina duhovno isposredovana stvarnost, o čemu ima dokaze u golemoj popudbini plodova rada predšasnika, svejedno je smiješno sapet vlastitim socijalizacijskim standardima, klišejima ponašanja i saobraćanja, uklapanjima i podobnostima, političkim i idejnim prefiksima, obzirima i strahovima.

Pišući svoj najpoznatiji roman, Ćosić je očito htio izbjeći tu klopku. Smjestivši točku motrišta u vizuru jednog djeteta – koje je kao magnetofonska vrpca, bez ikakve ideološke interpolacije, jednostavno zabilježilo sve što je čulo – napisao je roman koji, iako je od njegova premijerna objavljivanja proteklo gotovo četrdeset godina (i za koji je 1969. dobio Ninovu nagradu), stilski zvuči prilično svježe jer je većina stvarnosti proteklih godina bila slagana iz materijala ponižavajuće slična onome iz četrdesetih godina prošlog stoljeća – rat i poraće, pravovjerni i krivovjerni, privilegirani i proskribirani, kamenovanje stranih biblioteka, ekonomska bijeda nasuprot ideološkoj punini. Nekakve organizirane radnje nema, Ćosić je neobičnom perspektivom zapravo već ispričao priču. Slično kao što se zna reći za film, da je dobar ako je osvjetljenje dobro, tako bi se ta ocjena mogla proširiti i na književnost: dobra perspektiva, dobar kut gledanja, i rečenice se same slažu. Tim je manevrom Ćosić uspio zaobići matricu premjerenu i popisanu od autora kojima se divi(o), i usnimiti je iz kuta iz kojeg ona više ne izgleda tako strašno, nego je prije groteskna – kroz ozbiljnost koju joj svojim iznuđenim društvenim ulogama pridaju odrasli. Njihovo bazično nepovjerenje prema realnom svijetu najbolje se odčitava upravo kroz čitateljev doživljaj: oni postoje samo kao fikcije koje igraju verbalni ping-pong; djed je “djed”, tetke su “tetke”, mama je “mama”, a znake navoda dobivaju samim procesom čitanja u trenutku kada čitatelj postane svjestan da neće čuti ništa od onoga što doista mori nekoga od likova. U njihovu brbljanju, čavkanju, kritički je potencijal Ćosićeva romana.

Uloga njegove porodice u svjetskoj revoluciji svediva je na poluuplašeno/poluprilagodljivo kokodakanje, a taj karikaturalni moment svoju uznemirujuću nadopunu dobiva kroz iznuđivače te graje, pse sistema koji kruže stubištima i provjeravaju znade li se lekcija. Ćosić doušništvo uspoređuje s igrom pokvarenog telefona: sve što čujemo i prepričamo drugome usput postane nešto sasvim deseto. Suočavanje sa životom u kojemu na sva pitanja postoje unaprijed pripremljeni odgovori, gdje je preživljavanje sinonimno s kameleonstvom, njegovim je junacima dodatno otežano čitanjem “neilustrovanih” knjiga; to je situacija u kojoj su sjećanja i znanja bespotreban teret, nešto što usporava, ako ne i posve onemogućuje asimilaciju.

Nešto se slično dogodilo i s tvorcem Uloge..., čija je proza posljednjih godina postala preslojevita za današnjega prosječnog hrvatskog (ili srpskog) čitatelja, a literarne aspiracije previsoke da bi radio cirkus i zadovoljavao kriterije danas popularnih “širokih” punjenja. No u Ulozi... on još svira za ekipu iz ćoška, kojoj će vjerojatno zasmetati pokoja u međuvremenu usmrdjela rečenica – Dušan Makavejev znao je reći, danas je drugo more, drugi su vjetrovi – no oni koji su mirno zauzeli zadnje mjesto na ovoj čudnoj svadbi znat će prepoznati generalnu orijentaciju autora, a najbolje je simbolizira figa namijenjena svemu što nas trpi tek i jedino kao simplifikaciju i karikaturu.

Fašistička Amerika

Philip Roth, Zavjera protiv Amerike; s engleskoga prevela Gordana V. Popović; Algoritam, Zagreb, 2007.

Na The New York Timesovoj listi najboljih dvadeset pet američkih romana u posljednjih dvadeset pet godina Philip Roth pojavljuje se šest puta. Listu predvode Toni Morrison, Don DeLillo i Cormac McCarthy, visoki šesti je nedavno kod nas objavljeni John Kennedy Toole sa svojom Urotom tupana, dok je iza njega Marilynne Robinson. Njezin Gilead prošle je godine, kao i Kennedyjev roman, izašao u Algoritmovu izdanju i prošao prilično nezapaženo. Philip Roth zanimljiv je slučaj židovskog pisca koji službeno ne pristaje na separatističku kulturnu ulogu, njemu je ta posebna situacija prizma kroz koju gleda paranoizaciju američkog sna, iskrivljavajući izmaštanu pastoralu zemlje izdvojene od svijeta u noćnu moru iz koje se njegovi likovi žele probuditi. A izuzmemo li roman Pisac iz sjene, gdje prikazuje život Ane Frank koja je preživjela rat i nastavila živjeti u Americi, njegove bi spisateljske intervencije u realije zadanog svijeta pritom redovito bile minimalne. Roth bi samo malo pojačao distorziju i svijet njegovih junaka bi se osuo.

Klasičan je primjer takva rada Američka pastorala, gdje imamo junaka s njegovim fikcijama o tome kako bi se život trebao odvijati, a koje u sudaru s turbulentnim šezdesetim godinama prošlog stoljeća odu do vraga. Rotha zanima udio mikroskopskih pomaka u makroputanjama njegovih likova. On jednostavno obožava snažnom čovjeku na put staviti trn što će s vremenom postati balvan u koji će se ovaj zabubati već u prvim životnim okukama. Rothu je vizija kojom se čovjek vodi tek tanka opna koja naše uljuljkujuće snove dijeli od opasnih stvari, a to su one brojne sitnice što svojim ravnodušnim sudioništvom mijenjaju smjerove životima i određuju sudbine.

Zamisao Zavjere protiv Amerike jest da je Charles Lindbergh dobio američke izbore četrdesete i umjesto u rat protiv nacizma svoju zemlju odveo u izolacionizam. Lindbergh, onaj pravi, bio je podjednako velik kao pilot (prvi je preletio Atlantik) i antisemit, bio je gorljiv pristaša nacizma i veliki protivnik Rooseveltove politike aktivnog sudjelovanja Sjedinjenih Država u europskim previranjima nastalima Hitlerovim dolaskom na vlast. Bio je u osnivačkom odboru izolacionističkog pokreta America First, i od Göringa je dobio Križ za zasluge s likom njemačkog orla, a sentimentalnu naklonost tihe većine dobio je nakon što mu je kidnapiran sin čije je raspadnuto tijelo pronađeno nekoliko tjedana kasnije. Krajem ljeta 1941. Lindbergha su kao budućeg predsjednika SAD-a burno pozdravili na skupovima spomenutog odbora, a mast je otišla u propast tek napadom Japana na Pearl Harbour. Nakon toga Lindbergh leti van iz politike, s jasnim otiskom Rooseveltove čizme na stražnjici, i na američkoj sceni igra uglavnom sporedne uloge.

Ali Roth je stvari odlučio zamisliti mrvicu drukčije. Zavjeru protiv Amerike zamislio je kao autobiografiju, roman je ispričan kroz usta lika koji ima njegovo ime i koji raste u židovskoj četvrti. Sjenu na djetinjstvo baca jedino Lindberghovo političko agitiranje, no zajednica u čijem okrilju raste mali Philip ni najmanje ne sumnja u Rooseveltovu buduću pobjedu na izborima. Lindbergh predizbornu kampanju odrađuje leteći sam avionom od skupa do skupa i pobjeđuje na izborima. Alternativnu povijest čije otpletaje Roth nudi možete pretpostaviti: antisemitizam i “humana” preseljenja, ubojstva Židova, psihoza, pad na društvenoj ljestvici. Raslojavanje se događa i u obitelji: Philipova tetka ženi se za lindbergovski nastrojenog rabina, a stariji brat radi za američku inačicu Hitlerove mladeži. Uskoro po četvrti kruže skupine lokalnih razbijača čija je zadaća zaštititi Židove od napada; oni su vrbovani iz kvarta, i to su, koje li ironije, bića s naglašenim tragovima majmunskog u sebi, podjednako strani kao i oni od kojih bi tobože trebali čuvati.

Rothova premisa da se “sve može svakome dogoditi, osim ako se ne dogodi” prvi okretaj zavrtnja dobiva kroz Philipova bratića koji emigrira u Kanadu i ode se boriti protiv nacista, a vraća se kao duševni i tjelesni invalid. Obitelj se iznutra raspada: stariji brat i otac, te otac i tetka prestaju komunicirati. Roth paralelno oslikava manje više ravnodušan stav tihe većine prema promjenama političke klime za svoje židovske sugrađane, kao i pomamu koju je dobar dio spektaklima sklone nacije budio predsjednik koji je sam obilazio zemlju u avionu. Važno je da mi ne ginemo, njihov je moto, a to nije dobar moto. Roth na jednome mjestu zapisuje kako odrasle osobe to jesu, između ostaloga i po tome što na sebe preuzimaju odgovornost i za stvari koje ih se ne tiču. Ili kako je to rekao onaj roker iz Utrechta, pametan je onaj tko se brine samo za sebe, ali inteligentan se brine i za druge.

Briga za druge možda je samo uzvišeniji oblik brige za sebe, cjelovitiji i dalekosežniji no, bilo kako bilo, tiha je većina sa svojom legendarnom tupom ravnodušnošću pravi negativni junak ove knjige. Lindbergh je samo zapjenjena budala u nizu, čije predstave i cirkusi povremeno podignu glave govedima na livadi, no naravno posve beznačajna bez njihova pasivna preživanja. Zavjere protiv naroda očito se kuju uz svesrdnu pomoć našeg “pasivnog otpora”. Za hrvatskog bi romanopisca dodatni izazov pisanju “alternativne” povijesti bio fakat da mi živimo u ideološkoj smjesi tih dvaju literarno legitimnih stvarnosti, i što je u civiliziranom svijetu – barem na razini proklamacija – ta granica jasno povučena.

Paranoja i degeneracija

Veselin Gatalo, Geto; AGM, Zageb, 2006.

Znanstvena fantastika je kao književni žanr posve marginalizirana, i živi svoj život mimo oficijelne književne scene. Ljubitelji te književnosti imaju konferencije, nagrade, internetske portale koji generiraju junake o kojima šira scena nema blagog pojma. Tadašnji urednik AGM-a Kruno Lokotar (koji je u međuvremenu prešao u Algoritam) pričao je o jednom takvom SF okupljanju. “Bilo je nevjerojatno puno ljudi, barem dvjesta, a prodano je samo devetnaest knjiga”. Budući da je riječ o snažno povezanoj zajednici, moguće je da oni između sebe razmjenjuju rukopise prije nego stignu do tiskare. Kako bi naslovom rekao Veselin Gatalo, radi se o svojevrsnom getu, a tamo vladaju drukčija pravila.

Veselin Gatalo dosad je objavio knjige Vrijeme mesinganih perli, Rambo, Drumski i onaj treći, Siesta, Fiesta, Orgasmo, Riposo i Ja sam pas... i zovem se Salvatore. Dolazi iz Hercegovine i ovogodišnji je dobitnik nagrade SFera, koja mu je uručena 21. travnja ove godine na Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zagrebu. Na internetskoj stranici http://sfera.hr/nagrada/ ovako definiraju vlastite žanrovske okvire: “U interpretaciji SFerinog Pravilnika ‘SF’ je zbirni naziv koji obuhvaća znanstvenu fantastiku, fantasy i horor”.

Gatalov Geto vjerojatno je iz tih separatističkih razloga izdvojenosti ciljne publike uglavnom dobro prešućena knjiga, iako je riječ o zanimljivu romanu koji daje zanimljivu interpretaciju događaja što su potresali ratno-političku scenu ovih prostora. Događa se krajem 21. stoljeća na ograđenim prostorima koji su nekoć pripadali Bosni i Hercegovini. Mogućnost prelaska “zida” je minimalna, kao i kontakt s izvanjskim svijetom: “Službeno, energetska polja blokiraju elektromagnetske valove do visine od devet tisuća milja. Nad Getom se, zbog komunikacijske blokade, čak i ne leti”. Osim ljudi rođenih u Getu, tamo su na doživotnoj kazni kriminalci, ubojice, tamna strana ljudske populacije. Podijeljeni su u grupe: Kockasti (oni bi vukli porijeklo od Hrvata), Orlasti (Srbi) i Mjesečasti (Muslimani). Kockasti i Mjesečasti povremeno se udružuju jer su Orlasti prejaki. To Gatalovi junaci nazivaju politikom. Glavni su likovi Vuk, mladić rođen u Getu, njegova kuja Čika i novinar Luka, dospio iz vanjskog svijeta, svim ovim nabrojanim grupacijama važan jer očito zna izlaz iz Geta. Vuk je na svojoj strani i često Orlaste ubija strelicama koje je pokupio od Mjesečastih koje je pobio oružjem Kockastih, ili obrnuto. Osim ljudi, tamo su i bića koja imaju kombinaciju ljudske i životinjske DNK.

Nastanak Geta Gatalo opisuje kao priču o “tri naroda koje nitko nije uspijevao pomiriti, o ratu koji su stalno započinjali; kako su potom iz Geta izašli gotovo svi, osim rijetkih koji to nisu smjeli zbog kazni koje su ih vani čekale. Kako rijetki, iz tko zna kojih razloga, iako su mogli, nisu htjeli otići. Kako su se, i tako malobrojni, nastavljali međusobno boriti, primajući pritom u svoje tri vojske sve kriminalce što su ih Crni dovodili”. Ta politička dimenzija Gatalu, međutim, nije povod za dublju sociološku analizu nego samo kontekstualizira priču o njegovu junaku Vuku, koji je u evolucijskom i društvenom smislu mutant: nije baš sigurno da mu se dogodila regresija, ili da je superioran današnjem čovjeku (osim u pragmatičnom ratničkom smislu), nego je on jednostavno drukčiji: njegova komunikacija s psom, s kojim on reži, zavija i s kojim jede iz iste posude čini od njega junaka s liste ljudi-zvijeri, kao što su bili Mowgli ili Tarzan. Novinar Luka na jednom mjestu Vukov svijet significira baš tako: kao ljudsko-životinjski.

No unatoč spomenutoj Gatalovoj orijentaciji prema fikcionalnom oblikovanju koje se politikom “služi” ne bi li što efektnije ispričalo priču, on daje svojevrsnu lakonsku kritiku okolnosti koje su rezultat ratovanja: ljudi su bez razloga ostajali bez ruku, nogu i pameti, piše na jednom mjestu, dok kroz usta novinara iznosi zanimljiv pogled na Zelene, nazivajući ih budalama “koje su htjele vratiti primitivan način ishrane, uzgajanje i ubijanje životinja te sadnju i branje bilja. Htjeli bi da svijet postane veliki botanički i zoološki vrt”. Novinar je svjestan da je kotač vremena nemoguće vratiti unatrag, da u vremenu radnje romana ljudi žive tridesetak godina dulje nego nekoć jer se hrane potpuno umjetno pripravljenim namirnicama.

Geto je distopijski roman čija antropološka tamna vizija ne postaje balast koji kvari ravnotežu žanrovskih zahtjeva za brzom  prohodnošću teksta, sročena kao da je riječ o scenariju za film koji bi mogao režirati Carpenter kada je u dobroj formi. Izolirane zajednice nisu samo literarna metafora, mi živimo u embrionalnom obliku paranoje koja je pozadina radnje Gatalova romana, a naše uglavnom iznuđene izbore prepotentno (i neinteligentno, osim ako to nisu sinonimi) smatramo izrazom slobodne volje. Saga o tri naroda i njihovoj degeneraciji dobiva pretkraj Geta zanimljiv hommage: novinar čita Travničku hroniku Ive Andrića. Kao da je sve to vrijeme proteklo da bismo ostali isti, što znači sve gori. Čestitke autoru na nagradi.