Apokalipsa za tabloide

Super. Odem na odmor, na nekoliko tjedana svemu okrenem leđa, vratim se i što se dogodi? Banke su u plamenu, zaratili smo s Islandom. U petak navečer, dok ovo pišem, Sky News zumira ekran pun blještavih crvenih brojeva koji će, očito, pasti još i niže. Problem je u nedostatku pouzdanja, uporno tvrde, svako malo ubacujući veliku strijelu koja pokazuje prema dolje ili snimku trgovca iz Cityja kako se očajnički hvata za glavu.

Ruku na srce, već mi je dosta tih fora i očajničkog hvatanja za glavu. Vrijeme je da isprobaju nešto spektakularnije. Svakako je vrijeme za onaj divni klišej iz 1930-ih kad se propali mladi stručnjak bacio kroz prozor. Kreditne restrikcije skaču naglavačke. Dobit ćete i dodatne bodove ako uspijete napraviti salto unatrag na putu prema dolje ili razbijete vilicu o rampu perača prozora negdje oko 35. kata. Najveći broj bodova ide onom koji prvi uspije pomoću iPhona uspješno obnoviti status na Facebooku sekundu prije nego tresne o pločnik. “Danny pada u propast.” Kliknite ovdje da ga tagirate na fotki.

Je li ovo kraj svijeta? Ako jest, onda je malo dosadniji nego što sam zamišljao. Dosad je sve bila samo nevidljiva apokalipsa. Gurnite glavu kroz prozor i vidjet ćete da nema baš mnogo pougljenih ruševina. Možda to tek slijedi. Možda ćemo uskoro trgovati obojenim kamenčićima, tući se za vodu ili nešto slično.

Ipak, nema smisla brinuti se. Ako ćemo se već sunovratiti u neku vrstu barbarskog srednjovjekovnog mračnog doba, onda isto tako mogu i filozofirati o tome jer nema šanse da preživim više od mjesec dana. Beznadno ću se boriti oko osnovnih resursa jer ne posjedujem nikakve vještine poput dara za lov ili guljenja krzna štakorima. Možda bih mogao naučiti svirati lutnju i postati trubadur ili izvoditi raskalašene plesove za koji peni. Pod pretpostavkom da uopće bude penija. Hej, možda netom prije nego sve valute postanu bezvrijedne dobijemo priliku napuniti svoja kolica na kotače hrpom tih bezvrijednih novčanica kao u Njemačkoj prije rata. To bi bila ludnica.

Sve se to doima naročito bizarnim jer sam prije nešto više od tjedna bio u Las Vegasu kao dio ekipe koja putuje po Americi, a u sklopu koje pišem osvrt za rubriku Putovanja. U kasinu su me smjestili u nevjerojatan apartman veličine stana neoženjena milijunaša. Imao je stol za bilijar, batlera i tuš u predvorju sa šipkom za plesačice u sredini. Prozori su gledali na Las Vegas, naročito na milijune dolara vrijednu osvijetljenu fontanu ispred hotela Bellagio. Posjetio sam noćni klub prepun idiota koji su plesali i bacali novčanice u zrak, a zatim se vratio u apartman koji je, uz stol za bilijar i batlera, imao i oko šest gigantskih u zid ugrađenih plazma-televizora iz kojih su vrištale loše vijesti iz ekonomije. Osjećao sam se kao da sam zarobljen u nekom zastrašujućem, satiričnom SF-filmu.

A to se, izgleda, moralo dogoditi. Godinama se novac pojavljivao niotkud, ili su nam barem tako govorili. Ljudi su kupovali kuće i hvalili se kako im vrijednost neprestano skače, skače, skače. Zapravo, to nisu ni bile kuće, nego magični strojevi koje seru kovanice. Sve je bio samo san, san u kojem biste kupili kućicu i stanovali u njoj, a ona je cijelo vrijeme proizvodila novac kao što krava pušta vjetrove. Velike, smrdljive oblake novca. A ništa od toga nije bilo stvarno. I sad je sve nestalo. Vaša kuća vrijedi manje od vaših cipela, a vaše cipele, s druge strane, vrijede manje od vaših usta ili guzice. Da, vaša najvrednija imovina sada su vaša usta i guzica i oboje ćete morati koristiti na bilo koji dosad nezamisliv način da biste spojili kraj s krajem, da biste platili tu kućicu u kojoj živite, onu za koju ste mislili da je začaran, nezaustavljiv stroj za novac. Nadam se da imate lijepu kuhinju. Možda vam ona odvrati misli od drugih stvari. Kad ste već kod toga, bacite i onaj skupi sokovnik. Voće si ionako više ne možete priuštiti. Odsad pa nadalje u najboljem ćete slučaju piti vodu iz slavine. To je dobro za vas! Stvarno, jest.

Sve je bio samo san. Sva ta sranja koja smo kupili, sve vode u boci, Blu-Ray DVD i iPod Shuffle uređaji, dizajnerske cipele i grijači terasa, svi poslovi koje smo radili, sve krilatice koje smo upamtili i gluposti o kojima smo razmišljali. Sve što smo radili posljednjih deset godina - ništa od toga nije bilo stvarno, zar ne? Vrijeme je da se trgnemo. Vrijeme da uzgojimo vlastito povrće i naučimo se prsa o prsa boriti s prućem. Vrijeme je, možda, da stvarno počnemo živjeti.

Materijal za YouTube

Trenutačno smo okruženi tmurnim i uznemirujućim vijestima. Zapravo, toliko sam se naviknuo očekivati loše vijesti da kad bih sutra ujutro upalio CNN i čuo da su svi mačići tijekom noći uginuli od leukemije, a izvještaj bio popraćen videosnimkama rasplakanih radnika koji buldožerima bacaju njihove leševe u masovnu grobnicu, vjerojatno bih samo slegnuo ramenima i pomislio: “Da, jasno.” No, ma koliko grozna bila ta vijest, u zadnje me vrijeme ništa nije toliko uznemirilo koliko priča koju sam pročitao prije nekog vremena – igrom slučaja, u ovo doba prošle godine – o čovjeku koji je zatvoren zbog uriniranja po ženi koja se onesvijestila na ulici, na što je viknuo: “Ovo je materijal za YouTube!” dok je ona ležala i umirala.

Prošli me tjedan jedan čitatelj podsjetio na to. Ali samo neizravno. Primam mnogo e-mailova od ljudi koji žele da pročitam što su napisali, da im kažem je li mi smiješno, da im dam neki savjet itd. Rijetko to činim zato što: a) neke stvari koje mi šalju gore su čak i od mojih (u tom su se slučaju zaista namučili) i b) moj je inbox neprestano pretrpan zahvaljujući beskrajnoj gomili obilnih PR-ovskih e-mailova koji sadrže pozivnice od 10 MB za zbivanja na koja nikad, nikad neću otići, tako da na polovicu mailova i ne stignem odgovoriti.

No, dosađujući se prošli utorak, suprotno svojoj navici odlučio sam pročitati prilog koji je poslao jedan čitatelj: komičan članak pseudovijesti o sad već zloglasnu pojavljivanju Kerry Katona u emisiji This Morning. Spomenuti čitatelj nazvao je Kerry “mentalno urnebesnom seksi-lutkastom bivšom članicom girl-benda” i “seratoricom dječjeg lica”. Za umrijeti od smijeha.

Nisam mogao dokučiti što je gore, činjenica da je netko to uopće napisao ili pretpostavka da ću baš ja to smatrati smiješnim. Nakon hotimična sipanja bezbrojnih djetinjastih uvreda po ljudima zadnjih nekoliko godina, do te mjere da sam od učestala ponavljanja istih stvari i obolio, shvatio sam da mogu okriviti jedino sebe. A opet, možda i ne. Možda postajem mekši pod stare dane ili sam možda postao čovječniji za 15 posto, ali gaziti stvarne ljude kad im već ide loše, baš me i ne nasmijava.

Zasigurno, Katonin očiti slom – pod pretpostavkom da je njezino pijano mumljanje zaista slom, a ne, kako ona tvrdi, reakcija na antidepresive – postao je “materijal za YouTube” minutu nakon emitiranja. Iako su mnogi od komentara izražavali zabrinutost ili sažaljenje, bilo je i dosta kokodakanja. “Haaaa haaaa haaaa”, napisao je jedan srdačni prijatelj humanosti jer obično “ha ha ha” jednostavno nije bilo dovoljno.

Zašto stati tu, šaljivdžije? Zašto se ne uputiti do najbliže klinike za odvikavanje i do suza se ne nasmijati? Ili, još bolje, svratiti do mjesnog skloništa za sirotinju, to je pravi rudnik komične bijede. Osim što nije, jer to su “nevine” žrtve od kojih vas nijedna prije toga nije iznervirala svojom slavom ili privukla vašu pozornost fotografijama u muškim časopisima, što je, očito, sve što treba da bi se najosnovnija ljudska simpatija pretvorila u grohotan smijeh.

Naravno, ako želite izvući deblji kraj u ovoj igri upiranja prsta i hihotanja, pomoći će vam ako ste žena i vaše je međunožje na internet stavio neki odbojni paparazzo koji je držao svoj aparat pored vaših gležnjeva i gurnuo vam ga pod suknju dok ste se izvlačili iz automobila. Gle! Kad legnemo na pločnik, izvalimo se u pseću mokraću i opuške cigareta, kada ležimo ovdje dolje i gledamo gore… Stvarno možemo vidjeti tvoju vaginu, ti razvratnice! Otada, što god loše da vam se dogodi, odmah postaje urnebesno. Poludjeli ste? Haaaa haaaa haaaa. Izgubili ste skrbništvo nad djecom? Haaaa haaaa haaaa. Nazdravljamo za vas, u nadi da ćete se napiti i naletjeti na kosilicu za žito tako da možemo razviti fotografije, zalijepiti ih na uredsku oglasnu ploču i smijati se dok nam suze ne poteku. A zašto? Zato što smo bolji od tebe. Obrana nezaslužene, tanjušne superiornosti: o tome je zaista riječ. Jednadžba glasi ovako: isprazne slavne ličnosti bezvrijedne su i dosadne + smatram da sam bolji od njih = HAAAA HAAAA HAAAA POGLEDAJTE TU PATNJU! ZA PUKNUTI OD SMIJEHA!!!

Nema logike. Ako s visoka gledate na pravu bijedu onih koje smatrate manje vrijednima od sebe, onda ne samo da ste šupak nego ste k tome i snob. Sama činjenica da vas neka iritantna zvijezda može toliko iznervirati da ćete veselo odbaciti svaki trunak suosjećanja zasigurno je blještavo grimizno upozorenje na to koliko se ispraznio vaš duhovni spremnik. Pričamo o Kerry Katone, ne Jörgu Haideru. Želite završiti kao Carole Malone? Ne? Onda se, za Boga miloga, prihvatite nekog hobija ili nečega. Puštajte zmaja. Nazovite prijatelja. Odite u muzej. Igrajte Guitar Hero. Bilo što. Samo se malo razvedrite.

Na kraju krajeva, svi smo mi samo kreteni u školici za djecu. A sipanje uvreda i bacanje kamenja po drugima dio je zabave, naročito ako se radi efektno. No, kad netko, ma koliko iritantan, posrne i razbije lubanju, bolje bi vam bilo da ste spremni ili začepiti gubicu ili mu pomoći. Zašto? Zato jer ste i odrasle osobe, vi idioti. A odrasle osobe to rade.

S engleskoga prevela Maja Klarić.

Objavljeno u Guardianu, 13. i 27. listopada 2008.