1.7.2004.

Nikolaj Stojanov  

Apologija boze

tema broja

Upravo to što je rekao vratilo me u godine mojeg djetinjstva sredinom dvadesetog stoljeća, u teška vremena konfuzije, patnje i sebičnosti; tužan vlak koji prati kraj svakog rata. Živio sam s roditeljima u jednom od predgrađa Sofije, koji je graničio s tzv. đevđelijskim naseljem... To ime je dobilo zahvaljujući brojnim makedonskim izbjeglicama iz istoimenoga grada, koji se nalazio u okviru granica onoga što se nekad zvalo Stara Bugarska. Ali, uz bugarske Makedonce susjedstvo je bilo naseljeno i brojnim Armencima, Grcima i Židovima. Naravno, bilo je tu i Albanaca: oni su oduvijek bili sol svakog balkanskog jela. Vanjski izgled te babilonske kule predstavljale su vještine obrtnika ili, bolje rečeno, radnje smještene uzduž tramvajske pruge onoga što se tada zvalo Pirotska ulica. I naša je obitelj imala svog Albanca, muža moje tetke s majčine strane. Zvao se Pavle i bio je zlatar koji je izrađivao nakit. Mene je, dakako, mnogo više zanimala susjedna radnja u kojoj su gazda Faho i njegov sin proizvodili bozu. To je bilo piće mog djetinjstva. Bila je to gusta tekućina ugodno oštrog okusa, sivkaste boje, koju su Fahini šegrti lijevali u kanistre i dostavljali slastičarnicama u okolici na starom motociklu Avo Sport. Lijepa Brikena, gazdina mnogo mlađa žena, stajala bi iza mjedene tezge, uvijek nasmijana, iako nije bilo jasno kome se uistinu smiješi.

Ma što god rekli, boza je albanski izum. Moja metafizička balkanska svijest ju je toliko godina smatrala materijalnim izrazom neke duboko skrivene biti tog zatvorenog i nepristupačnog brdskog plemena. S vremenom sam otkrio da proizvodi tog tipa najbolje opstaju u okružju primarnih ljudskih nagona. Je li tada bilo ičega bogatijeg nagonima od predgrađa Sofije? Ti su prostori isijavali određenu atmosferu koja je dopirala iz svih kutova: mješavina tipičnih mirisa siromaštva koje je bilo teško odrediti, s prevladavajućim mirisom rublja upravo obješenog na sušilu, užarenog pločnika i laštila za pod. Sve je to bilo umotano u mrežu mahnitih ambicija da se napreduje, da se izvuče iz tog okruženja pod svaku cijenu, da se bude pobjednikom, kako bi se dokučio blistavo ulašteni centar grada.

Mi, djeca poslijeratnih perifernih kvartova, odrasli u gorkim vremenima. Čokoladi je trebalo dosta vremena da stigne do naših predgrađa. Boza je bila ta koja nam je pružala jedinu ugodnu slatkoću. Upravo zato što boje i okusi koji se osjete u mladosti ostaju u nama cijeli život, pišem ove riječi preplavljen prazničkim raspoloženjem nedjeljnog jutra iz tog vremena. O, Bože, osjećam se kao da opet stojim ispred Brikenine mjedene tezge s obiteljskim vrčem u ruci. Njezin valovit osmijeh dodiruje mi lice poput krila ptice, zvono crkve Svetog Nikole tiho jeca kao da je uplašeno, dok tekućina života teče iz sjajne pipe preko puta tezge.

Tajni sastojak identiteta

Godinama nakon toga, kad je Coca-Cola i sveprisutni mit njezine čarobne formule postala dijelom svakodnevnog života, potražio sam recept za bozu. Ispalo je da je riječ o prilično običnoj stvari. Oko nje nije bilo nikakve tajne – pravila se od fermentiranog prosa kojem trebate dodati još samo nekoliko drugih stvari koje se mogu naći u svakom domaćinstvu.

Za mene je dugo bilo misterija zašto se taj uistinu magični napitak ne može pronaći nigdje drugdje na svijetu osim na Balkanu, iako su se, čini se, njegovi izumitelji Albanci raspršili po svim krajevima. Sjećam se mjesta gdje sam pio bozu: u Albaniji, u mojoj domovini, Rumunjskoj, Turskoj, Grčkoj, Srbiji i Makedoniji, općenito u zemljama bivše Jugoslavije. Sva ta mjesta nalazila su se u području koje svijet naziva Balkanom.

Čini se da je moj prijatelj Besnik bio u pravu – granice balkanskog poluotoka uistinu se mogu povući samo uz pomoć boze. A opet, proso i primarne ljudske nagone možemo naći posvuda... Nešto drugo, mnogo značajnije mi je izmaklo...

Sve dok mi prošle godine na sarajevskoj tržnici jedan stariji čovjek nije ponudio čašu te poznate oštro-slatke tekućine. Bio je to lijep, miran proljetni dan, pčele su kružile oko mene, voda s kamene fontane neprestano je kapkala..., zrak je mirisao na plemenito bilje, s prigušenom tjeskobom nepoznati ženski glas zazvao je ime i odgovor je stigao u obliku smušenoga graktanja ptica, vjetar je puhao u baladnim nametima s planina obasutih novim grobovima, prigušene note zvona zvonile su dok je mujezinov glas pratio njihov eho, sunce je sjalo, a očaravajuća vreva odzvanjala. I iako sam bio stotinama kilometara udaljen od kuće, osjećao sam se kao u svojoj domovini... I u tom trenutku sam shvatio da ako bi nedostajao i najsitniji detalj koji me okruživao, boza koju sam pio bila bi tek obična voda.

S engleskoga prevela Marijana Kramarić