Luka Bekavac  

Arhitekturalno sklapanje zvukova

Ako pokušamo definirati ključne točke elektroničke glazbe koje će zacijelo preživjeti banalni “sud vremena”, među prvima će biti Ryoji Ikeda. Rijetki se sjećaju njegova rada u multimedijskoj grupi Dumb Type; njegova se glazba posve pročistila tek u samostalnoj karijeri, tijekom koje je surađivao s mnogim zanimljivim ljudima (među njima su David Toop, Toyo Ito, Carsten Nicolai...), te predstavio svoj rad na mjestima poput venecijanskoga Bijenala ili festivala Sonar i Ars Electronica. Ikeda je svojom strogo discipliniranom glazbom zacrtao neke bitne parametre elektroničkoga glitcha i minimalizma, što je ponajbolje čitljivo u fascinantnoj “tematskoj” trilogiji albuma objavljenoj krajem devedesetih.

Presađivanje u konzervativan kontekst

Ti su albumi, naslovljeni +/-, 0°C i Matrix, povezali matematizirane kompozicijske procese s pažljivo organiziranom akustikom i hladnom perfekcijom zvučnog dizajna. Hvaljeni Matrix bio je kulminacija transfera iskustva zvučnih instalacija na CD: njegova je koncepcija dosljedno izgrađena na fenomenima kakvi se inače mogu doživjeti samo pri slušanju manipuliranih sinus-valova u kontroliranim okružjima, gdje se zvuk potpuno mijenja pomicanjem slušatelja u prostoru.

Album Op. pokušaj je presađivanja Ikedine estetike u zapanjujuće konzervativan kontekst: naime, na njemu su tri kompozicije skladane za gudače. Zato dotična dva kvarteta i jedan nonet hrabro propituju rubove Ikedine glazbe, koja je svu svoju snagu crpila iz mogućnosti potpunog nadzora zvučnoga materijala, te preciznog, gotovo “arhitekturalnog” sklapanja zvukova koji se mogu stvoriti isključivo sintetički, tj. nisu izvedivi tradicionalnim instrumentima. No, Ikeda ostaje potpuno vjeran svojim temeljnim estetičkim nazorima; doduše, odbacuje onaj tip glitcha koji se izrazito temelji na cut-up ritmovima, a težište postavlja na polagane izmjene dugih tonova, to jest prilagodbu tipičnih sporijih kompozicija novom kontekstu. Neobične harmonije i potisnuta tenzija glazbe koju izvode belgijski Musiques Nouvelles Ensemble i gudački kvartet New National Theatrea iz Tokya zapravo najviše očarava svojim pomalo zlokobnim ambijentom: kompozicijski je posve statična, pa – osim ekskurzija u ekstremne frekvencije – poprilično sliči ostatku Ikedina opusa.

Pripadnost minimalističkom kanonu

Op. bi se, ako su usporedbe nužne, mogao usporediti s elegancijom kasne glazbe Mortona Feldmana, koja naizgled pokušava implicite ocrtati “prostor” u kojem egzistira, umjesto da ga doista ispuni “supstancijom” glazbe. Mnogi su recenzenti uspoređivali Ikedin rad i s La Monte Youngom ili Alvinom Lucierom; ali njegova se pripadnost minimalističkom kanonu, nakon deset godina toliko dosljednog i koherentnog rada, više ne mora definirati poredbama s “etabliranim” skladateljima – Ikedu se uistinu i samoga može smatrati jednim od imena na koja će budućnost referirati.