1.7.2004.

Igor Štiks  

Balkan je negdje drugdje

tema broja

Da, da, dali su mi lijepu lekciju, moram priznati. No, nisam odustajao od tvrdnje da se ne može dugo varati konzumente s balkanskim izmišljotinama i podvalama. Odlučio sam tako na njihov koncert pozvati Juliette, dovoljno inteligentnu i šarmantnu francusku prijateljicu, kako bih potvrdio svoje stav i dokazao mojim prijateljima da zapadnjačka naivnost ipak ima svoje granice. Tako smo se jedne večeri ugurali na koncert tih balkanskih Cigana i zaustavili se na šanku, podalje od same pozornice, gdje buka nije bila tolika jaka da bi nadglasala moje pripremljene edukativne komentare i gdje smo neometano mogli pratiti razvoj situacije. Dakako, didaktički sam dopustio djevojci da zauzme vlastiti stav prema spektaklu koji je upravo počinjao pred njezinim očima. Međutim, unatoč mojoj čvrstoj vjeri u nasljeđe francuskog prosvjetiteljstva, već nakon uvodne pjesme Juliette nije mogla naći riječi da pohvali moj izbor za večerašnji izlazak. Upala je tako već u prvu zamku, no velikodušno sam joj pružio još jednu šansu. Bend je odsvirao neku popularnu pjesmu Gorana Bregovića, a ona je uzviknula da obožava cigansku muziku pogotovo ako dolazi s Balkana i da ovi dečki doista znaju svoj posao. Odakle su ovi Cigani? Iz Rumunjske, Bugarske?, pitala je. Uglavnom iz Bosne i još nekih okolnih republika, odgovorio sam joj zajedljivo. Sjajno!, zaključila je. Nakon toga sam ipak odlučio intervenirati i pokušati je izvesti na pravi put. Rekao sam joj da pogleda dva plavokosa mladića za gitarom i iza mikrofona pa da sama izvuče zaključak. Pogledala ih je i rekla mi: Hej! Bjeloputi Cigani s Balkana! Pa to je genijalno!. U svom bijesu objašnjavao sam da oni uopće nisu Romi, da su ukrali cigansko ime benda, da sviraju glazbu iz svih krajeva Balkana i da prodaju Francuzima ono što Francuzi žele čuti pored zdravih ušiju i očiju. To je prevara!, uzviknuo sam, na što mi je Juliette već u vidno lošijem raspoloženju prijekorno rekla :

– Pa to i nije tako strašno. Zašto se uzbuđuješ? Kao da je doista bitno je li glazba makedonska, bugarska ili grčka? To je tako komplicirano kod vas na Balkanu da se uopće ne želim upuštati u rješavanje pitanja tko je što napravio prvi, tko je od koga posudio ovo ili ono, i tko je kome što ukrao na Balkanu? Zar uostalom ne misliš da pretjeruješ?! I što želiš s time dokazati na kraju? Prevara?! Ma nemoj!

Balkan, to su drugi!

Njezino pitanje bilo je na pravom mjestu. Zastao sam na trenutak ne znajući kako da nastavim dalje. Doista, što želim dokazati? Pa možda samo to, počeo sam mucajući, da, da... da je bitno da znamo što slušamo, eto. Bitno je, kako nije bitno, draga moja, čija je ovo glazba. Evo, ja moram napisati članak za jedan važni književni festival i to na temu što volim u svojoj kulturi, a što je posuđeno iz neke druge balkanske kulture. A kako, reci sad ti meni, da to napišem ako ne znam čije je što, tko je tko, što bi to bilo je “moje’’ a što “njihovo’’. Vrtim se u krugu, loše spavam već danima, kasnim s tekstom, i onda vidim kako ove bitange potkradaju sve živo i trpaju sve u koš s natpisom Cigani s Balkana, pa još na kraju besramno pokušavaju prodati tu podvalu a klijenti plaćaju s osmijehom na licu. Sve što hoću reći – nastavio sam smirenije vidjevši da se moja poruka gubi negdje između nas dvoje pomiješana s apokaliptičkim stihovima

Nema više sunca, nema više meseca...

Nema tebe, nema mene

Ničeg više nema, jooooj....

– jest da konačno Balkan postaje uistinu Balkan tek kada smo izvan Balkana. To je stvar perspektive. Za svu tu složenost dovoljno je reći Balkan i stvari već izgledaju jednostavnije, čak i privlačnije, gurnute pod taj egzotični kišobran, koji upravo sada i ti nosiš, draga, i koji je moguć jedino tada kada kročiš nogom izvan Balkana. Jer tamo dolje Balkan se očito nigdje ne može naći. Pitaj sve te Slovence, Hrvate, Bosance, Srbe, Makedonce, Crnogorce, Bugare, Rumunje, Grke, Albance i Turke, koliko ih već ima, i svatko od njih će ti prstom ukazati na onoga drugoga. Balkan, to su drugi! Sartreov poučak tu je našao odlično tlo, mila. Balkan tako više ne stanuje na Balkanu, on je negdje drugdje. Možda baš ovdje u Parizu. Dolje na Balkanu samo oni manjinski narodi, koji su se upleli u balkansku povijest bez prava glasa, ostaju Balkanci. Da, upravo Romi, Vlasi, Cincari ili Sefardi nisu Balkan mogli prebaciti preko svojih zidina u tuđe dvorište, nego su ga živjeli po svim njegovim dijelovima ne pitajući se o pripadnosti ili nepripadnosti poluotoku. Čak mi se, ponekad čini da bi se Balkan raspao da nestanu te veze koje su oni ispleli u njegovoj unutrašnjosti, među njegovim narodima i dalje prema svijetu. To su ti konci koji drže Balkan uz euroazijski kontinent. Inače, odavno bi to bio otok, koji bi se možda dalje podijelio na brojne manje otoke, čineći tako jedan čudnovati arhipelag. To, ako baš hoćeš, i jest prava slika Balkana, ta razmrvljenost arhipelaga sa zavodljivom i strašnom civilizacijom, koja se usidrila u imaginariju drugih. Mnogi od njezinih stanovnika danas u sve većem broju pristižu na obale Zapada kao brodolomnici s iste lađe, kažnjeni nebrojenim jezicima i međusobnim nerazumijevanjem, kao i pogledom drugih koji sve te Balkance na svom tlu prepoznaje baš kao jednake, nerazdvojive, kao pripadnike jednog te istog balkanskog naroda, koji se izmiješao do neprepoznatljivosti i sada kreće na svoj osvajački put!

Moja me prijateljica sluša otvorenih usta, sada već potpuno zbunjena, a s vremena na vrijeme pogled usmjeruje na pjevača, koji upravo pjeva ovaj put čuveni ciganski hit –

Prokleta je A-me-rika!

 i zlato što sjaaaa...

– i na ljude koji zadovoljno plešu. Moje sumorno raspoloženje gura me ipak da nastavim u istom pravcu. Za vas, za tebe konkretno, Balkan je egzotični enfant terrible Evrope, ma chérie, ali unatoč svemu tome neodoljiv kao što već jesu takva djeca, no jednako tako to je i izvorište svih nevolja, regija koju proždiru mistične sile neiscrpive mržnje šireći svoje pipke. Balkan je nesvjesno Evrope, u koje možeš potisnuti sve ono neugodno što je u tebi i oko tebe, a uzimati samo najbolje. To je zvijer koju već prepoznaju oko željezničkih postaja glavnih evropskih gradova, on počinje kao što tvrde u Beču već od Südbahnhofa, ali mnogi ga nalaze i u nekim četvrtima Hamburga i Osla gdje izaziva tjeskobu u domaćeg stanovništva. Njegov nikad utvrđeni limes zahvaća jednako tako Trst, Beč i Budimpeštu, zatim južnotalijansku luku Brindisi, balkansku koloniju u Italiji gdje se skupljaju gomile očajnika na putu preko Jadrana u Albaniju, Crnu Goru, Grčku i Tursku i gdje vlada permanentno stanje opsade. Iz te perspektive Cipar je mnogo bliže nego što se misli, draga moja Juliette. Sine! Vrati se iz daljineee... – glas mog prijatelja, meni usprkos, i dalje oduševljava publiku.

Spojene posude balkanskih kultura

Uzimam i ja još jedan gutljaj vina, jer mi se grlo već osušilo od ove govorancije, a ne vidim pomaka u našem razgovoru i sam se sebi povremeno činim u najmanju ruku nejasan. Ona me i dalje gleda i vrti glavom u čuđenju. Dobro, koji je tvoj problem?, napokon me pita. Proturječiš sam sebi. S jedne strane optužuješ svoje prijatelje za prevaru, tvrdiš kako nije pošteno to što sve stavljaju u isti koš, a s druge sa simpatijom pričaš o tome kako ste svi isti, arhipelag Balkan i slično. Mislim da je tvoj problem da ne znaš kako ćeš napisati taj članak, udaraš glavom u zid, proklinješ zadanu temu, i iako govoriš o razlikama nikako ne nalaziš način da kirurški odvojiš balkanske kulture koje očito funkcioniraju kao spojene posude. I za sve to okrivljuješ cijeli svijet i među ostalima i mene samu. Ništa mi više nije jasno. Moja prijateljica zatim također uzima gutljaj vina pa kao da ju je to oraspoložilo ili joj barem skrenulo misli na neke veselije stvari, smiješi mi se i poziva da joj priđem bliže. Kaže kako joj je dosta raspravljanja, ali da ipak ne bi željela da zatvorimo diskusiju o Balkanu prije nego razjasnimo jedan važan problem. O čemu je riječ, dušo? E pa, veli Juliette, priča se da su Balkanci vrlo moćni u jednome određenom smislu. U kojem?, pitam hladno i odrješito. Paaa... – odugovlači, zločesto se smješka, popravlja mi kragnu – ... u smislu... seksualnom. Je li to istina?, ona bi voljela znati. Jesi li proučio i to pitanje, kaže, i važi li to za sve ili samo za pojedine narode na Balkanu, profesore..., čekaj kako je ono bilo tvoje prezime, ne mogu se sad sjetiti, nešto sa  S..., zar ne? – pauza, pokušava se prisjetiti, ali ne ide. Na kraju odustaje: Oprosti, zaboravila sam, znam da počinje nekako sa S ili sa St... zar ne? Ne ljutiš se.

Eto, zaboravila je moje prezime. Neugodno joj je. Mislila je da je Stiglitz, ne zna kako je pomiješala. Nema veze, kažem, sve sam shvatio. Ništa nije slučajno. Ne, ne. Uostalom, nije li njemački Stiglitz naš čuveni češljugar. Ne znam kako se to kaže na francuskom i ima li sličnu konotaciju, ali mi je drago da ipak napredujemo pomalo večeras. Tražim prikladan odgovor koji ne bi u potpunosti potkopao ozbiljnost svega što sam večeras rekao, a čini se da sam već izbrbljao i suviše toga. Već smo ispraznili dvije butelje vina, pa naručujemo još jednu, a za to vrijeme ja odjednom od svih ljudi na svijetu mislim baš na doktora Freuda. Bend tjera publiku u sjetno raspoloženje s lijepom sevdalinkom:

Lijepi li su mostarski dućani...

al’ još su ljepši mladi bazerdžani...

Ravnodušni prema smrti, očajni zbog impotencije

Na samom početku Psihopatologije svakodnevnog života Freud govori o jednoj zanimljivoj situaciji u kojoj se našao u Hercegovini. Putujući po Balkanu, uputio se od Dubrovnika u Bosnu u društvu, kako navodi, jednog stranca. Voze se tako on i taj stranac po mojoj domovini, a tema njihova razgovora daleko je od surovog pejzaža koji ih okružuje. Gospoda razgovaraju, naime, o Italiji. I baš u tom trenutku doktor Freud pita svog kompanjona je li bio u Orvietu i je li tamo vidio čuvene freske majstora S..., prokletstvo, kako se ono zvao? I tu, baš tu zakazuje memorija, a našeg doktora zapljuskuje val neugode. Taj trenutak zaborava inače poznate činjenice, natjerat će čuvenog Bečliju da cijelom tom naizgled nevažnom problemu posveti nešto veću pozornost i da razjasni tu neugodu koju je iznenada osjetio. Naime, vozeći se kroz Hercegovinu, njihov razgovor skrenuo je nekoliko puta na običaje domaćeg stanovništva, kako tumači kasnije dr. Freud. Stranac, koji je inače dulje vrijeme boravio u ovoj zemlji nedavno pripojenoj Monarhiji, obavijestio ga je o jednoj neobičnoj karakteristici ovdašnjih ljudi s kojom se susreo za vrijeme svoje doktorske prakse. Čini se da Bosanci generalno njeguju nehajan odnos prema smrti, tvrdio je, dok, vrlo zanimljivo, pridaju izrazitu vrijednost seksualnim užicima te u slučaju seksualne nemoći zapadaju u smrtni očaj, koji je u očitom kontrastu, zaključuje Freudov kolega, s općom ravnodušnošću spram sudbinskog pitanja života i smrti. Ne znamo što je još taj zagonetni stranac rekao dr. Freudu. O tome možemo samo nagađati. Možda je baš sam Sigmund F. u tom trenutku razgovor prebacio na Italiju, koja ionako budi samo lijepe i mirisne uspomene, kako bi otklonio ili, bolje rečeno, potisnuo neugodu koja se približavala. Ipak, činjenica je da mu neki vrag cijelo to vrijeme nije dao mira, i u trenutku kada se trebao sjetiti imena majstora freski iz Orvieta, čuvenog Signorellija, uzgred budi rečeno, cijeli je mehanizam potiskivanja zakazao. Naime, ta priča o ljudima kroz čiju je zemlju prolazio podsjetila ga je na lošu vijest koju je nedavno primio: njegov je pacijent počinio samoubojstvo mučen neizlječivom impotencijom! Cijeli taj splet okolnosti doveo je na vrlo kompliciran način, koji pokušava pojasniti Freudova vlastita interpretacija, do zaborava imena Signorelli i do generalnog zaključka da osim običnog zaboravljanja imena i prezimena postoje slučajevi gdje je zaborav u izravnoj vezi s potiskivanjem, činom, kao što znamo, izrazitog seksualnog naboja.

Pljuska frojdovskom ukusu

Juliette me sad gleda uznemireno i ravno u oči, pokušavajući tako valjda bolje shvatiti značenje mojih riječi. Njezino veselo raspoloženje, potaknuto vinom i temom razgovora, sada je zamijenjeno paralizirajućom zbunjenošću. Na kraju očito odustaje od potrage za suptilnijim objašnjenjima:

– Čekaj, čekaj. Ne razumijem... Hoćeš li sa svim tim reći da sam zaboravila tvoje prezime samo zato što želim spavati s tobom? To je ono što hoćeš reći?! Je li?!

– Stani, stani. Smiri se, draga.

– Je li?! – uzviknula je.

– Ne, to nije tako jednostavno, dušo – okrećem se nadajući se da ne privlačimo pozornost – ali sa znanstvene točke gledišta, mislim, nije ni isključeno.

Njezin odgovor na moj odgovor bio je uistinu vrlo jednostavan i brz. Nisam ni stigao shvatiti da je zamahnula rukom, a njezin se dlan već spustio na moj obraz uz glasan prasak. Dok sam dolazio sebi, ona mi je već okrenula leđa pridružujući se veseloj publici. Upravo je  plesala ispred pjevača koji je baš u tom trenutku stigao do refrena :

Šta me je to prevarilo

u pooogledu tvoom....

Šteta što ne zna “ciganski’’, pomislio sam gorko dok sam gledao frontmana kako već pleše s mojom prijateljicom.

– Prokleti Balkanci! – uzviknuo sam glasno na francuskom protiv cijele te buke koju je na radost svih ostalih nastavio proizvoditi odlično uvježbani bend. Konobar koji je stajao s druge strane šanka nagnuo se prema meni i plešući mi doviknuo rečenicu koja mi je potvrdila da me ovdje doista nitko ne razumije:

– Slažem se, stari, odlični su ovi Balkanci. Ej, znaš da mi je baka iz Bugarske.

– Nevjerojatno! – rekao sam prilično ljut – Ma zamisli, i moj deda također!

– Onda reci što piješ, prijatelju. Ja plaćam – veselo je odgovorio konobar potvrđujući moje najgore sumnje. – Ne srećemo baš svaki dan ljude iz svog kraja, zar ne?!

– Blagodaram, bratko – odgovorio sam na makedonskom.

– Šta kažeš? Izvini, ali ne znam bugarski – pojasnio mi je – Ja sam ti treća generacija.

– Nije važno, prijatelju. – zaključio sam rezignirano – Sve dok je Balkan s nama. Između nas. Sada i ovdje.