Trpimir Matasović  

Bespuća francuskog kolonijalizma

Uz premijernu izvedbu opere Manon Lescaut Giacoma Puccinija, održanu u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 8. travnja 2016.

Nastavljajući praksu uspostavljenu prošle sezone (vidi tekst "Francusko narodno kazalište u Zagrebu" u Zarezu broj 409), intendantica zagrebačkoga HNK Dubravka Vrgoč i dalje sustavno puni repertoar središnje nacionalne kazališne kuće naslovima koji su u većoj ili manjoj mjeri obilježeni suradnjom s francuskim umjetnicima. U tome ne bi bilo ničeg problematičnog kada bi se u jednakoj mjeri bilo velikodušno prema umjetnicima iz drugih europskih i/ili (zašto ne?) izvaneuropskih zemalja i kada bi ti odabrani francuski umjetnici donijeli sa sobom neku novu (ili ikakvu) kvalitetu koje inače u HNK-u nema. Nažalost, ni jedno ni drugo uglavnom nije slučaj, a najnovija HNK-ova operna produkcija postavlja samo još jedan veliki upitnik nad trenutnu hiperfrankofilnu kadrovsku politiku.

Tekst izgubljen u kontekstu

Naslov je Puccinijeva Manon Lescaut, a najveći kamen spoticanja doprinos redatelja (i scenografa) Dominique Pitoiseta, odabranog valjda zbog toga što je Francuz jednako kao i autor romana prema kojem je napisana ta opera. U razgovoru objavljenoj u programskoj knjižici predstave redatelj otvoreno priznaje: "Prije početka priprema za rad na ovoj Puccinijevoj operi, bolje sam poznavao roman Abbé Prévosta negoli samu operu." Vidjevši njegovu režiju, moglo bi se legitimno zaključiti ne samo da se stanje nije promijenilo, nego i da je čak i poznavanje (a s njime i razumijevanje) predloška upitno. Pitoisetova opservacija da se roman (kao i Puccinijeva opera) "bavi položajem žena u opresivnome društvu" jest točna – no redatelj kao da je pritom, usredotočujući se na ispravno dijagnosticiran kontekst zaboravio tekst. Tema njegove predstave je opresivno društvo – no, temu Puccinijeve opere čine osjećaji protagonistkinje u tom kontekstu, a njih je redatelj zanemario. Jedna od najosebujnijih Puccinijevih junakinja ovdje je gotovo posve lišena svojega "ja" i pretvorena iz subjekta u objekt, čime je Pitoiset pokazao da je promašio bît čak i Prévostova romana, a još i više Puccinijeve opere.

U tom smislu, bučno negodovanje premijerne publike bilo je posve zasluženo. Međutim, pritom je manje problematično ono što je primarno izazvalo negodovanje, a to je niz začudnih scenskih "reinterpretacija" na način redateljskoga kazališta, od pretvaranja trga u Amiensu u nešto što je istodobno bolnica, krčma, samostan i bordel, preko banalnoga plakata s natpisom "We Want You!" uoči ukrcavanja na brod koji protagoniste vodi u bespuća francuske kažnjeničke kolonije u Americi, sve do osljepljivanja Des Grieuxa, donekle opravdanoga u datom trenutku, ali u proturječju sa sadržajem četvrtoga čina. Daleko je problematičniji redateljev rad s pjevačima na profiliranju likova. Tako su posve dorađeni ostali tek (stereo)tipski oblikovani likovi Gerontea i Lescauta, zbog čega su i doprinosi Ozrena Bilušića i Siniše Hapača bili najcjelovitiji u čitavoj predstavi. No glavni junaci, Manon i Des Grieux, ostali su posve plošni i neuvjerljiviji, gotovo bez imalo erosa koji je, zapravo, glavni pokretač drame u toj operi. Solidni gostujući pjevači Rebeka Lokar i Renzo Zulian mogli su unutar takvog okvira tek profesionalno odraditi svoj posao, ne ostavljajući, međutim, ništa za trajnije pamćenje.

Sveopća buka

Pucciniju je više odmogao nego pomogao i dirigent Nikša Bareza. I njegov je problem bio pogrešna realizacija točnih pretpostavki. Naime, dok glazbena struka uglavnom smatra Manon Lescaut tek pripremom za niz remek-djela koji počinje Boemima, Bareza upravo ovu operu smatra revolucionarnom prekretnicom u povijesti talijanske opere, poglavito zbog simfonizirane strukture, obilježene nizom provodnih motiva, koji predstavljaju specifično talijanski odgovor na Wagnerovu opernu reformu. Bareza je stoga temeljito (premda ne i uvijek posve učinkovito) pristupio radu s orkestrom, ali je pritom u posvemašnjoj simfonizaciji zaboravio da dirigira djelo u kojem postoje i neki pjevači koji, eto, u operi i ne bi trebali biti sasvim sporedni. U sveopćoj buci (jer dinamike ispod mezzoforte nije bilo ni za lijek) pjevačke su se dionice rijetko mogle jasno razaznati, a mogao se steći dojam da su takvu situaciju rezignirano prihvatili svi koji su se stjecajem nesretnih okolnosti zatekli na pozornici – kako solisti, tako i nestandardno nezainteresiran zbor. Što, da ne bude zabune, nikome ne treba uzeti za zlo – jer okvir koji je redatelj postavio na pozornici, a dirigent u orkestralnoj rupi, uistinu nije davao osobitu motivaciju za ikakav ozbiljnije kreativan angažman. A ako za produkciju (s pravom!) nisu zainteresirani izvođači, još je manje razloga da za nju bude zainteresirana i publika.