Biopolitičko stanje? Ne, hvala

Pitanje o intelektualcu u doba biopolitike, jedno je onih neizbježnih u globalno strukturiranom svijetu današnjice. Njime se otvara još niz drugih. Kako se može biti protiv tog svijeta? Kako se oduprijeti takvome svijetu? Konačno, kako uopće preživjeti u tom i takovm svijetu?

Nakon što je u svojoj prethodnoj knjizi Politika identiteta: Kultura kao nova ideologija teorijski ocrtao globalne konture današnjice, Žarko Paić nastavio se na – i što je od presudne važnosti! – radikalizirao je svoje stavove o istoj. Njegova najnovija knjiga nosi naziv Moć nepokornosti s podnaslovom Intelektualac i biopolitika, te donosi pravi kompendij misaonog alatnog pribora za poimanje svijeta u kojem živimo.

Takozvano “biopolitičko stanje” signum je planetarne uvjetovanosti života. Nakon što je Hannah Arendt svojim analizama totalitarizma najprije detektirala njegove znakove te Michel Foucault uveo termin u teorijski i filozofijski diskurs, Giorgio Agamben je svojom inauguralnom knjigom o biopolitici, Homo sacer (1995.) zacrtao obrise nove paradigme političke filozofije za prijelom milenija. Upravo “nepokornost” takvom biopolitičkom stanju reaktualizira i propitivanje jednog – u modernom smislu – stoljetno teorijsko-praktičnog pojma: intelektualca. Kako očuvati moć nepokornosti slobode od “diktature života”? Zašto javno znanje u naše doba više ne oslobađa čovjeka, nego ga funkcionalno uklapa u postojeći poredak biopolitike? To su tek dva pitanja koja trebaju zaokupljati suvremenog intelektualca.

Radikalni metapolitički intelektualci

Da se podsjetimo. Prvi koji je uveo termin “biopolitika” bio je Michel Foucault. Njegova dijagnoza u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća bila je da je moć znanstveno-tehnologijske proizvodnje života stvorila razdoblje biopolitike. Biopolitika je za Foucaulta ulazak života i njegovih mehanizama u područje svjesnog računanja i reguliranja moći, odnosno znanja svih agenata promjene ljudskog života.

Prema Paiću, suvremeni intelektualac danas obnaša dvije posve različite uloge. On je ili disentolog koji manje više nemoćno traži prostore nove utopije protiv globalnog kapitalizma, ili je pak strateg i mandarin liberalno-demokratske ideologije.

Rođenje modernog intelektualca vezano je uz “aferu Dreyfus” u kojoj je književnik Émile Zola objavio znameniti pamflet J’Acusse! (Optužujem!). To je rođenje, dakle, nadahnuto svojevrsnim “zloduhom” moderne politike. Sama se definicija intelektualca, nakon tog slučaja iz 1898., uglavnom polarizirala. S jedne strane, imali smo taj lik kao predstavnika časne funkcije javnog kritičara (primjerice, Edward Said), dok s druge strane imamo ljude koji pišu povijest izvan vlastitog zvanja mislioca, pisca ili znanstvenika u društvu. Chomsky tu liniju definira kao “moralno-političke disidente” koji su istinski intelektualci. Druga pak dihotomija jest ona između “istinskih” intelektualaca i tzv. intelektualaca odnosno inteligencije. U njoj se opaža spomenuta podvojenost intelektualaca određenih tek pozivom “umnog zakonodavstva” i onih koji su tek stratezi postojećeg. Nužnost individualizacije u modernom društvu rodila je intelektualca!

Intelektualac na neki način čuva sveto ime “slobode”. Nasuprot “neutralnoj” ideologiji bioznanosti i biotehnologije, on radikalno misli i djeluje protiv. U tom se smislu opire današnjim sofisticiranim postmodernim dušobrižnicima – bioetičarima! U stanju detektiranom kao “biopolitičko”, ta je borba usmjerena protiv bezobzirne volje za uništenjem svakog mogućeg prosvjeda o smislu života.

Radikalni metapolitički intelektualci trebaju, prema Paiću, dekonstruirati ideologiju bezuvjetne slobode napretka. Odgovornost je onaj termin koji se suprotstavlja napretku. Povratak izvornom događaju, pretpostavljen u onome protiv postojećem, primjerice nosi filozofski pathos Alaina Badioua, eminentnog filozofa, ali i intelektualnog aktivista u svijetu globalizacije. Filozofe, ako oni to doista jesu, odlikuje priziv na apsolutnu autonomiju uma kao moralno-političku neovisnost o institucionalnom poretku sveopće kulturalizacije, ili politike u pojavnom obliku.

Ideje u društvu predmet su djelovanja intelektualaca, za istinsku politiku, a naspram nove paradigme sveprožimajuće kulturalizacije kao ideologije. Stoga se njihovo djelovanje i naziva metapolitičkim. Taj termin, metapolitike, s različitim fonom tematiziraju francuski filozofi Badiou i Ranci?re, ali i geografski nam bliskiji Slavoj Žižek i Mario Kopić. Svi se oni opiru programu neoliberalne ekonomije i postmoderne postpolitike medijskog začaravanja javnosti putem slika postmodernog političara tzv. trećeg puta.

Paić svojom knjigom želi ponovo afirmirati izgubljenu nepokornost slobode koja je u medijskom svijetu degradirala kritičko-spoznajne mogućnosti intelektualaca.

U lažnom svijetu još lažnijih potreba, pozicija intelektualca nije nimalo lagodna. U doba biopolitike on mora istodobno biti protiv lažnog univerzalizma kulture i protiv pogubnog partikularizma identitetne politike. Za očuvanje i zaštitu života on se mora suprotstaviti “potrošenom” multikulturalizmu. Mora re-politizirati ekonomiju.

Vjera u obnovu kulture kao uznesenog područja transgresije za Paića je nestala!

Utopija kao ideologija

U – vrlo opipljivom! – biopolitičkom stanju suvremenosti na djelu je i svojevrsna opsjednutost bioetikom. Bioetika ima karakter interdisciplinarnog dijaloga filozofa, teologa i znanstvenika, poglavito genetičara i biomedicinskih eksperata o etičkoj dopustivosti generiranja života iz duha biogenetike. O čemu je tu riječ?

Državni savjeti ili vijeća za bioetiku, koji postoje u svim suvremenim državama liberalne demokracije, nisu dokaz moći bioetike, nego njezine zbiljske nemoći u suočavanju s globalnim kapitalizmom. Bioetika je sekularizirana teologija spasenja! Kao filozofijsko-teologijski korektiv napretka bio-znanosti u samoproizvodnji novih načina tehnologizacije života, ona je tek etički vapaj.

Bioetika nasljeđuje sve nedostatnosti etike kao vječnoodgađajućeg treba da... Njezin je Sollen tlapnja podsvjesne želje za teologiziranjem, gdje je to nemoguće. Naravno, bez uzimanja u obzir moguće opasnosti totalitarizma Crkve kao institucije koja želi okupirati davno osvojene prostore slobode građanskog svijeta!

Moć ima samo biopolitika. Dok je bioetički problem suvremenosti tema besplodnog “dijaloga kultura” ili srodnog mu diskursa primijenjene filozofije prava i morala, kao i prikrivene teologije života, biotehnologija se ravna samo napretkom. “Život i smrt čovjeka postaju u suvremenom društvu predmet biopolitičke konstrukcije i bioetičke dekonstrukcije”. Takav je život nešto drugo od iskonskog, postaje predmetom konstrukcije i generiranja, a ne slobode i stvaranja.

Bioetičar ne može biti javni intelektualac, niti po američkom pragmatičkom modelu, a pogotovu ne prema europskoj humanističkoj tradiciji. Intelektualac nije istoznačan sa sekularnom vizijom pastoralnog teologa za mase, a nije ni karizmatični iscjelitelj duševnih trauma društva!

Radikalnost opozicije biopolitika vs bioetika sadržana je i u čuvenoj radikalnoj postavci iz eponimne knjige Milana Kangrge: Etika ili revolucija!. 

Moralizam se pokazuje perverznom ideologijom svijesti, a ne istinskim načinom oslobađanja “kolektivne duše”. Najgori je oblik kršćansko-dekadentne vjere u moć preobraćenja. To doista nema nikakve veze s pozivom intelektualca!

S druge strane, pojavljuje se teorija intelektualca koji otjelovljuje otvorenost novim prostorima kibernetičke demokracije. Tzv. virtualni intelektualac inačica je post-intelektualca, o čemu izvješćuje medijski gerilac Geert Lovink. Lovinkov koncept “virtualnog intelektualca” nadomješta i koncept moderne univerzalnosti znanja (Sartre) i specifičnosti postmoderne partikularnosti znanja (Foucault-Lyotard). Utopijski naboj Lovinkove pozicije Paić drži novom ideologijom koja se refleksivno služi sredstvima tzv. radikalno-subverzivne kritike kulture. Prema njemu: “Utopija je danas ideologijsko sredstvo začaravanja realnosti njezinim društvenim angažmanom u virtualnim tehno-sferama”. Na tom je tragu Paić već poduzeo kritiku utopije u svojem predgovoru Žižekove knjige Irak: posuđeni čajnik (2005.). Nasuprot tomu, on moć nepokornosti intelektualca našeg doba vidi u mišljenju anti-utopijske nadolazeće situacije. Zajedno s još jednim domaćim autorom, Mariom Kopićem, iz njegove knjige Proces zapadu: Meta-politički ogledi (2004.), Paić se postavlja naspram distopije neoliberalizma, fundamentalizma i globalizma – meta-utopijskim iznalaženjem događaja. Mjesto tog događaja zajedničko je dobro postulirane civilizacije otpora postojećem. Kritiku nove ideologije Paić radikalizira posvemašnjim odbacivanjem moguće re-aproprijacije kulture. Politika, ekonomija i kultura društva spektakla, tek su nova ideologija.

Biti protiv

Konačno, gdje je, prema Paiću, mjesto intelektualcu u doba biopolitičkog stanja?

Kako je, danas, moguća moć nepokornosti?

“Biti nepokoran modernome poretku ideologije ljudskih prava znači ovdje i sada braniti svaki oblik potlačenosti i uskraćenosti ljudskih prava zbog univerzalnosti same ideje slobode”. Onkraj privatne i javne sfere rađa se novi javni i kolektivni intelektualac nastao tehnologijskom revolucijom.

Paić u svojim zaključcima uvodi terminologijski novum za ovdašnje teorijsko tematiziranje na ovom području – pojam “disentologije”. “Metapolitički muzej” suvremene demokracije ima disentologiju za svoju bitnu pretpostavku. To je svijet hakera, fanatika, gubitnika i lunatika, cyber-revolucionara i neoavangardnih mistika... ali i filozofijsko-teorijskog otpora.

Biti protiv označava stanje neprestane potrage za istinskim životom s onu stranu svakog metafizičkog određenja vremena kao vječnosti i prolaznosti. Tomu se odupiru teoretičari i filozofi – McKenzie Wark, Badiou, Ranci?re, Hardt i Negri, Žižek – i suvremeni umjetnici koji žive i rade nadahnuti nasljeđem paradigmatskog umjetničkog pregnuća Josepha Beuysa.

Tu gdje boravi suvremeni disentolog događa se jedinstveni događaj saveza politike, umjetnosti i svijeta života u novome kontekstu pitanja o smislu privatno/javne pobune protiv perverzija demokratske ideje slobodnoga građanina. Jer, na žalost – pogotovo nakon američkog, ratnog izvoza demokracije! – ista je postala ispraznom riječi koja stoji u temelju ideologije političkog liberalizma.

Kako intelektualac može prevladati biopolitičko stanje? Iako intelektualci više “ne trebaju nikome i ničemu” – ipak ima nade. Ako je Aristotel politički život (biós politikós) uzdigao na rang najvišeg djelovanja uma u zajednici, intelektualci u svim svojim likovima održavaju na životu taj izvorni demonski poziv.

Prema Paiću, iz katarze doba aktivnog nihilizma (vita activa) intelektualaca – dolazi glas nade.

Biopolitičko stanje? Ne, hvala!

Moć nepokornosti i slobode? Da, uvijek iznova!