Biti derviš u Hrvatskoj

Na osnovi terenskog i teorijskog istraživanja, prilikom kojega su intervjuirani pripadnici i predstavnici derviških redova koje je registirala Islamska zajednica u Hrvatskoj, osvrnut ćemo se na aspekte koje oni sâmi smatraju važnima, te analizirati pojedine identitetske značajke derviške, kao manjinske vjerske i etničke zajednice u Hrvatskoj. Na osnovi promatranja dat ćemo kraći etnografski opis izvedbe vjerskog obreda derviške zajednice u Rijeci, a uvidom u internetsku građu, povijesnu i etnomuzikološku literaturu, te u tumačenja zabilježenih prilikom terenskoga istraživanja, kontekst i teorijski okvir. Sâm obred promatrali smo kao vjersku praksu u funkciji homogenizacije zajednice, a tumačenja naših sugovornika derviša kao način isticanja njihovih identiteta prema nama koji nismo pripadnici njihove zajednice.

Prema popisu stanovništva provedenom 2001., Republika Hrvatska je imala ukupno 4,437.460 stanovnika, od kojih se katolicima izjasnilo 88%, a muslimanima 1,2% stanovništva (www.hr./hrvatska /drustvo-i-narod/religije). Podsjetimo da prema popisu stanovništva iz 2001. izjašnjavanje o vjerskoj pripadnosti nije bilo obavezno. Nakon Domovinskog rata, devedesetih godina 20. stoljeća, u Hrvatskoj pripadnost katoličkoj vjeroispovijesti postajala je sveprisutnijom, jer se tijekom aktualnih i potom recentnih ratnih događanja i etničkih sukoba, vjerska pripadnost mahom poistovjećivala s etničkom i nacionalnom pripadnošću. Istovremeno, broj pripadnika pravoslavne vjeroispovijesti se, prema statističkim podacima, naglo umanjio, a broj pripadnika islamske vjeroispovijesti je ostajao konstantan, bez širenja. (Podaci su preuzeti s web-stranice: http:www.geocities.com/cetvrtirazredi/stanovništvo.html, usp. Tihana Rubić, Pitanja i razine identiteta na primjeru kulturnoumjetničkih društava na Kordunu, Etnološka tribina, 2004/2005).

Antropološko istraživanje

Derviši u Hrvatskoj pripadaju islamskoj manjinskoj vjerskoj zajednici. Od strane Islamske zajednice u Zagrebu službeno su priznata i registrirana dva derviška reda u Hrvatskoj: Kaderije u Puli i Rifaije u Rijeci.

Antropološko istraživanje derviške zajednice proveli smo u ljeto 2006. u sjeverozapadnom dijelu grada Rijeke, u naselju Pehlin. Derviši, stanovnici spomenutog i nekoliko okolnih naselja, pripadnici su reda Rifaije. Ovom prilikom donosimo kraći prikaz jednog dijela obreda zaređenja žene u derviški red, koja na taj način postaje dervišanom. Obredu smo prisustvovali (promatrajući ga) radi etnografskog bilježenja događanja, s obzirom na to da su religijske prakse manjinskih zajednica u Hrvatskoj općenito relativno slabo poznate, a derviške katkad i “pogrešno” imaginirane. Stoga, donosimo i refleksije derviša o vlastitom religijskom učenju i obredu. Uvidom u internetsku građu, ali i povijesnu i etnomuzikološku literaturu, povijesni je prikaz nadopunjen dijelovima koji se odnose na suvremeni društveni kontekst, s naglaskom na medijski diskurs o derviškim zajednicama i njihovim obrednim praksama u Hrvatskoj. Time je istaknuta suvremena javna polemika i dihotomija razina etskog i emskog poimanja obrednih praksi. Sâm obred promatran je kao vjerska praksa u funkciji homogenizacije pehlinske derviške zajednice.

Prema Abdulahu Škaljiću (Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku, Sarajevo 1965.) derviš (tur. Dervis/ pers. Derviš, što znači siromah) je definiran na dva načina; prema prvom tumačenju – navedena riječ označava pripadnika derviškog reda, sekte (tarika), a prema drugome skromnog, povučenog i pobožnog čovjeka. Knjiga Đemala Čehajića Derviški redovi u Jugoslovenskim zemljama (1986.) najiscrpniji je izvor povijesnih podataka za postojanje derviških redova na području bivše Jugoslavije i u Hrvatskoj. Postojanje derviških tekija u Hrvatskoj, prema Čehajiću, zabilježeno je za područje Slavonije u 16. stoljeću, iako nije utvrđeno kojim su redovima tadašnje derviške zajednice pripadale.

Vrteći derviši i senzacionalizam

Duhovnim aspektima glazbe i plesa derviša te istraživanjem derviškog plesnog obreda “za postizanje stanja mističnog duhovnog ushita” bavio se u novije vrijeme poljski etnomuzikolog Jacek Piech. Ističući slabo poznavanje mentaliteta islamske kulture od Zapada općenito, Piech tumači kako unutar derviške zajednice postoje mnogobrojni načini izvođenja derviških obreda, pa su tako i vrteći derviši tek jedan od redova svojstvenih područjima bivšeg Otomanskog Carstva (usp. Jacek Piech, Music and Dance as the Basis of Spiritual Transformation in the Musical Culture of Turkish Dervishes, Shared Musics and Minority Identities, Naila Ceribašić, Erica Haskell, ur., Zagreb, Roč, 2006.).

Vrteći derviši Hrvatsku su posjetili 2005. u okviru kulturno-glazbenog programa Multikultura, nastupivši u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu, kao gostujuća, istoimena, kulturna atrakcija iz Turske. U raznovrsnom dnevnom tisku Vrteći derviši bili su predstavljeni kao “egzotična prezentacija mističnih vjerskih obreda” (http://www.tportal.hr/worldmusic/fset.html). Ulaznice su bile unaprijed rasprodane, a popratni članci u tisku afirmativno su izvještavali o izuzetnom zanimanju hrvatske javnosti za “egzotičnim” (usp. Zarez, br. 148, 10. veljače 2005.).

Godinu dana prije, u dnevnim je novinama objavljen članak pod nazivom Tajni obred derviša u Zagrebu (Večernji list, 13. listopada 2004.). Tim je člankom bio opisan jednokratan “obred probadanja” koji su provodili “derviši” na Kozari boku “u najvećoj tajnosti (...), neumorno plešući cijelu noć”. Obred se sastojao od “probadanja iglama, noževima i mačevima, a da ni jednome nije potekla kap krvi” (isti izvor). Opis “rituala” čini dio senzacionalističkog diskursa, prema refleksijama derviša iz Pehlina. Isticanje “iscjeliteljskih” i “egzorcističkih” značajki u medijima, derviši u Pehlinu smatraju “krivom” imaginacijom derviških vjerskih okupljanja, što najčešće rezultira neželjenim i pejorativnim kolektivnim predodžbama o dervišima u Hrvatskoj i općenito. Isto tako se s njihove strane vjerska vjerodostojnost protagonista konkretnog događaja tumačila upitnom. Nenad Moačanin obrede ritualnog probadanja pripisuje pučkoj razini vjerske prakse, dok “elitnija” razina podrazumijeva molitvu i tek neke pokrete rukama (Večernji list, 13. studenoga 2004.).

Duhovni autoritet

Nakon objave članka o spornom događaju u dnevnim novinama, izjavu za javnost dala je i Islamska zajednica u Zagrebu, tvrdeći da probadanje nije sadržajni dio derviškog vjerskog obreda te kako je, prema islamskim zakonima, štoviše, izvođenje probadanja zabranjeno. Derviški red Rifaijakoji se tjedno okuplja u naselju Pehlin, službeno je potvrdila Islamska zajednica u Zagrebu. Iako povijesno i hijerarhijski Islamska zajednica nije nadređena derviškim zajednicama u Hrvatskoj, ona je nadzorno i objedinjavajuće tijelo vjerskih okupljanja i aktivnosti, te njihovo priznanje daje svojevrstan legitimitet zajednici. Kada je riječ o legitimiranju šejhova na području Hrvatske, Islamska zajednica se u velikoj mjeri oslanja na osobnu procjenu šejha Hajrulaha, čiji osnovni kriteriji pri izboru šejha jesu: obredna praksa u okviru šerijata i iznimno poznavanje svetog teksta Kurana. Šejh Hajrulah je predstavnik i duhovni vođa derviškog reda u spomenutom naselju i vrhovni šejh derviških redova u Hrvatskoj (usp. intervju u Zarezu, br. 223, 2008.).

Prilikom prvog kontakta telefonom, šejh Hajrulah je za potrebe istraživanja predložio preliminarni razgovor i susret da bi eksplicitno pojasnio ulogu derviša, vrijednosti i koncept okupljanja svoje zajednice i time otklonio, ili barem ublažio, potencijalnu mistifikacijsku predodžbu o dervišima. Razgovor je bio priređen u njegovoj kući. Na taj smo način šejha Hajrulaha upoznali kao duhovnu, ali i svjetovnu osobu, što je vjerojatno i bila obostrana težnja. Tom prilikom smo se u razgovoru doticali ponajviše povijesnih i migratornih aspekata te strukture stanovništva u naselju Pehlin. Prema riječima šejha Hajrulaha, većina stanovnika danas uključena u aktivnosti tarikata (reda) doselila se iz Kosovske Mitrovice osamdesetih godina 20. stoljeća, valom veće ekonomske migracije. Etnomuzikologinja Alma Bejtullahu u tekstu Musical Practice of Albanian Catholic Migrants from Kosovo, objavljenom u zborniku Shared Musics and Minority Identities (Naila Ceribašić, Erica Haskell, ur., Zagreb, Roč, 2006.) spominje višestoljetne emigracije katoličkog stanovništva s Kosova, koje se u 20. stoljeću, prije svega iz ekonomskih razloga, odvijaju prema Jadranskoj obali i većim gradovima bivše Jugoslavije (Zagreb, Ljubljana).

Prema tumačenju šejha Hajrulaha derviški red u Pehlinu postojao je i prije njegova dolaska u naselje osamdesetih godina 20. stoljeća. Ondje se doselivši, zajedno s riječkim imamom Efendijom Smaićem, šejh Hajrulah započeo intenzivan rad na revitalizaciji i reorganizaciji aktivnosti derviškog reda u naselju. Jedno od značajnih pravila sufizma je poštivanje vrhovnog šejha i njegove predvodničke uloge u životu zajednice i samom obredu. Šejh Hajrulah stoga predstavlja duhovni autoritet u okviru pehlinske zajednice. Dok šejh govori, ostali derviši slušaju. Također, derviši se okupljaju kada šejh procijeni da je potrebno i prikladno.

Derviški obred zaređenja

Putem obreda (zikr) zaređenja održanoga u Pehlinu 2006. mlađa udana žena je postala dervišanom, dakle punopravnom pripadnicom derviške religijske zajednice, u okviru reda rifije. Obredu zaređenja dervišane smo prisustvovali 8. srpnja 2006. Obred se odvijao u privatnoj kući zaređene gospođe Murtezi u naselju Pehline iznad Rijeke, a vodio ga je šejh Hajrulah.

Prije zaređenja derviši su otpjevali pjesmu u slavu Alahu. Sam čin zaređenja trajao je vrlo kratko. Žena koja je trebala biti zaređena u prostoriju je ušetala u pratnji dvojice derviša, i došla do šejha gdje je određenim religijskim tekstom, koji je izgovarao sam šejh, bio obavljen čin zaređenja. Nakon zaređenja derviši su izveli zikrullah. Prema Nerkezu Smailagiću (Leksikon Islama, Svjetlost, Sarajevo, 1990.) zikr (arapski Dikr) znači sjećanje (kad se odnosi na duh), odnosno spomenuti, odnositi se na nešto (kad se odnosi na jezik), a kao vjerski tehnički izraz znači slavljenje Alaha. Žene su prethodno bile izašle iz prostorije u kojoj se izvodio obred i, zajedno s kćerima, promatrale nastavak obreda iza praga sobe. Šejh je zikrullah započeo pijevnom molitvom. Lupio je dugačkim štapom (asa) o pod, nakon čega su se pjesmom i instrumentalnom pratnjom uključili i ostali derviši. Asu šejh posjeduje od trenutka vlastitog zaređenja. Asa je reminiscencija na Mojsijev štap i kao takav predstavlja simbolički legitimitet u okviru islamskog religijskog nasljeđa. Štap se kao simbolički predmet pojavljuje u Starom i Novom zavjetu, te u Kuranu. Evocirajući Mojsijevu ulogu u Starom zavjetu, čovjek koji ga nosi predstavlja vođu zajednice, duhovnog vođu i predvodnika obreda.

Religijske pjesme (illahije) pjevaju se u situacijama koje derviši u određenom trenutku smatraju prikladnima za izvođenje. One nisu vremenski determinirane i karakteriziraju ih spontane improvizacije koje često predstavljaju sastavni element izvedbe. Glazba se temelji na improvizaciji, pri čemu improvizacijska sposobnost izdvaja pojedinca od ostalih kao glazbeno talentiranu osobu, što se evaluira osobnom procjenom šejha i ostalih članova zajednice. U prvi plan dolaze muški pjevači koji prilikom obreda imaju vodeću ulogu i koji su daleko brojniji članovi derviške zajednice u Hrvatskoj.

Instrumenti korišteni u derviškom obredu – bubanj, činele i def – imaju funkciju ritmičke pratnje. Uz ritmičku pratnju instrumenata derviši jednoličnim tonom izgovaraju nekoliko riječi: L? il?he illa ‘ll?h (nema Boga osim Alaha), gibajući se jednoličnim ritmom u lijevu i desnu stranu. Povremenim snažnim udaranjem o instrumente i izgovaranjem sloga Hu (On; odnosi se na Boga, Alaha) ubrzavaju ritam izvođenja obreda. Prema izgovaranju riječi Hu u okviru obreda, pripadnici ove derviške zajednice sebe nazivaju “hukćućim dervišima”. Dinamika i metrika mijenjaju se sporadično, a njihova je promjena najavljena udarcima ase o pod. Funkcija je ovako izvođenog obreda, prema tumačenju derviša, približavanje Bogu. Izgovaranjem istih riječi, jednoličnim ritmičkim ponavljanjima te ljuljanjem gornjega dijela tijela, tijekom sjedenja na podu ili stajanja, izvođači obreda postaju mentalno i tjelesno usredotočeni na izvedbu, nesvjesni fizičkog okruženja. Glazba i jednolični ritam imaju stoga snažnu stimulativnu ulogu u derviškom obredu, kao mediju za duhovno, ritualno približavanje Bogu.

Identitetske značajke

Šejh Hajrulah svjesno ističe pripadnost derviškoj zajednici u Hrvatskoj te podvlači bit učenja kojem podučava derviše i koje sam slijedi: zajedničko metafizičko prapočelo svih ljudi i suočavanje pojedinca s krajnjom duhovnom stvarnošću kroz obrede, u kojima ovosvjetovne uvjetovanosti (socijalni status, naobrazba…) gube značaj. Osnovna vrijednosna načela pehlinske zajednice, prema riječima njihovog šejha, jesu opće civilizacijske vrednote: tolerancija, poštenje, radišnost i blagost u ophođenju.

Želeći izbjeći svaku mistifikaciju derviške zajednice u Hrvatskoj i eksplicitno podvlačeći nedostatak tolerancije kulturnih i vjerskih razlika, kao društvene vrijednosti, šejh Hajrulah je istaknuo: “Čovjek se mora prilagoditi okruženju u kojem živi, ali i drugi moraju poštovati njega. Da živim u Iranu, ponašao bi’ se drukčije, u Saudijskoj Arabiji bio bi’ drukčiji, ali ne, ja sam rođen ovdje i moram se prilagoditi ljudima i mjestu u kojem živim”. I nadalje: “Znate, pitali su što je derviš? Dvadeset puta su pitali što je derviš, a dvadeset puta će derviš drukčije govoriti. Tako ću vam reći da je derviš stanje normalnoga, čovjek koji je jednostavan, skroman i ne traži ono što nema. Pa vi biste opet pitali što je derviš, a ja bi’ ponovio: čovjek koji najviše od svih radi, najviše od svih voli, koji je najprimjereniji, a vi biste pitali opet što je derviš? Čovjek koji se razlikuje u svojem selu i zajednici! Vi biste pitali što je derviš? Derviš je u stanju u kakvom je i u tom momentu takav je! Znači, ako je emocionalno ružno, on će tako i govorit’… Znači stotinu i dvadeset puta da me pitate što je derviš, ja bi’ svaki put drukčije govorio. Ali ovo je jedna bolja formula: derviš je u kakvom ga stanju pronađeš, tako se i ponaša, i uvijek Bogu je pokoran”. (8. lipnja 2006., Rijeka)

U svakodnevnom životu derviši su predstavnici različitih profesija i dobi. Višestrukost identiteta (radni, vjerski, etnički, manjinski) donosi specifičnu dinamiku, izazove i poteškoće u njihovom dnevnom životu i radu. Prema etnologinji Jadranki Grbić (Identitet, jezik i razvoj, Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb, 1994.) moderna društva su složena, a time i identitet pojedinca. Tako možemo govoriti o mnogostrukom identitetu (engl. nested identity), pojmu koji “podrazumijeva sposobnost pojedinca da se snalazi i u širemu kulturnome sustavu, pa i određenim, uvjetno nazvanim, potkulturnim sustavima”. Složenost identiteta Jadranka Grbić posebice pripisuje slučaju etničkih manjina. Derviška pehlinska zajednica u Hrvatskoj tako može biti relevantan poticaj za promišljanje položaja manjinskih etničkih i vjerskih zajednica u Hrvatskoj, predstavljačkog diskursa o manjinskim zajednicama u medijima, te o složenosti i relevantnosti manjinskog pitanja u hrvatskom društvu općenito.

Tekst će u cijelosti biti objavljen u zborniku Četvrtog sastanka Studijske grupe Music and Minorities ICTM-a (International Council of Tradicional Music) održane u Varni u Bugarskoj, 2006. Zahvaljujemo svim sudionicima tog sastanka na komentarima i pitanjima u okviru diskusije nakon izlaganja, čime su pridonijeli daljnjem promišljanju i razradi ovog teksta.