Bob Dylan u Vinkovcim

Samir Raguž

Zašto je poznati glazbenik poslije koncerta u Beču pobjegao svojoj pratnji, nikome nije bilo jasno. Možda jedino starom prijatelju Jimmyu koji ga je uvijek pratio na predugim turnejama. Bježao je on od voljenih žena, djece, prijatelja, obožavatelja, pasa... Kad bi odnos postao uspavan, siguran, bez izazova, pitanja i očekivanja, on bi tad shvatio – ostajući previše dugo u luci, brod postaje splav.

Jimmy ga je prvi prestao tražiti, baš kad su svi zapeli kod otkrića njegovog zadnjeg utvrđenog boravka. Pomoćnik organizatora turneje, mladi i sposobni Nathan, pokazivao je na komad pločnika ispred hotela gdje se, po izjavi vratara, ukrcao u taksi. Sa spuštenim rukama, otvorenih dlanova, i nemoćnim pogledom tražio je riječ ili gestu – alibi od svog šefa. Pošto se stari promotor samo okrenuo, zapalivši cigaretu, Nathan je poklopio lice onim otvorenim dlanovima i zaplakao.

Malo je slavnog putnika, na liniji Beč – Istanbul, grizla savjest zbog toga. Pobjegao je, otišavši na željeznički kolodvor i ušao u prvi vlak na peronu. Možda je trebao mira, možda samo nadahnuće za novu pjesmu ili je bio pijan poslije koncertnog partija, pritisnut nostalgijom, ponekim retoričkim pitanjem bez odgovora i pažnjom oko njega koja ga je, u drugom mjesecu europske turneje, skoro ugušila.

Uvukao se u prvi mračni kupe i sjeo među neke tihe, premorene turske radnike. Trojica su spavala zatvorenih, a jedan otvorenih očiju. Pogledao je njihova opuštena lica i mala svjetla na njima, baš kakva imaju ljudi koji se nakon sve muke rada i potucanja vraćaju kući. Sjeo je i zaspao u crnim jeans hlačama, prugastoj košulji s bijelim koncem na kragni, tamnom jaknom s jednim lancem preko prsa, kaubojkama i povučenim samtanim šeširom, srednjeg oboda, na lice. Vlak je prolazio kroz nakićene bečke okruge, u njemu su se ogledale šarene lampice nadolazećeg Božića. Posut snijegom, izgledao je kao trag otopljenog, šećernog sirupa koji napušta staklenu tortu.   

Bob je zbog dugogodišnjeg izlaganja pretjeranoj buci poprilično oglušio. Zato nije ni čuo graničnu hrvatsku policiju kad je tražila putovnice negdje oko sedam sati ujutro. Spasili su ga suputnici. Tamnog izbrazdanog lica, s neurednom bradicom i brkovima izgledao je kao jedan od njih. Zamolili su kontrolu da ga ne budi jer ga je žena ostavila, i sad se vraća kući ni sam ne znajući zašto. Budući da su svi imali uredne papire, veselo i grlato gurnuli su cariniku, pod jaknu, šteku Marlbora. Ovaj je stisnuo usta i dobiveno pod miškom te izašao.

Prijepodne je prošlo u sivim bremenitim oblacima, jutro i nadmorska nizina snijeg su pretvorili u kišu. Uz prugu gola stabla jednog prosinca čekala su bolje dane. Zagreb je ostao za njima. Gledajući u prozor, u brzom promicanju filma bez kraja nizala su se sela, gradovi, mali kolodvori i sirotinjska dvorišta uz njih. Iza neprekinutog kadra promicale su kuće, tamne šume, preorane njive, polegnut korov i horizont bez boja. Slikari daltonisti gubili bi se u paleti sivo-bijelo-crnih tonova, a neurotik među njima, od jada nepogođene, neuhvaćene impresije, odrezao bi si uho. Blatan i ljepljiv pejzaž mami čovjeka na priznanje; zimi u danima bez sunca, ako nema ljudi oko vas, ovu zemlju je nemoguće voljeti.

Probudio se kad su Turci doručkovali. Prepečeno i isušeno, bakreno pile u krilu jednog od njih. Drugi je držao kruh, treći oguljeni crveni luk, posljednji se nasmijao i punih usta pokazao rukom na hranu. Bob je odmahnuo glavom. Sigurno su bar dvojica pomislila: ovaj je Kurd. Izlazeći na  hodnik, protegnuvši noge, rekao je Don?t get up gentlemen, i?m only passing through!

Izvadio je cigaretu i zapalio, odlučivši izaći na sljedećoj stanici. Od tamo će nazvati, sad sigurno već pomahnitalu, potjeru. Ubrzo je vlak zaškripao i polako usporavao. Rana večer popalila je ulične lampe u Novom selu, u dugom zaustavljanju kroz mnoštvo kolosijeka bio je sigurniji u silazak. Pretpostavio je da ulazi u veći grad. Kad se spustio na betonirani visoki peron, hodajući prema pothodniku i izbjegavajući lokve vode na putu, malo ga je zabrinula spoznaja samoće. Jedini je napustio odlazeći vlak. Nakon rata promet je desetkovan, vinkovačka stanica, prazna i svijetla, izgledala je kao zaspali trajekt u slavonskoj zimi. Samo je željeznička crvenkapica, sa znakom u ruci, žurila preko službenog prijelaza, prečacem preko tračnica. Bob je pomislio: It must be a holiday, there?s nobody around.

Ušao je u veliku kolodvorsku zgradu i sjeo na jednu od postrojenih, vezanih stolica u sredinu. Preko puta njega, ispred kioska, policajac je dosađivao mlađoj djevojci iza hrpe položenih novina. Ona je kratko trznula glavom i prekinula samoprogramirani monolog pokazujući na usamljenog gosta. Prešutno su zajedno ocijenili kako taj nije s ovih prostora. Dežurni je, po šeširu i naušnici u uhu, crnoj odjeći, prepoznao Ciganina, Rumunja ili Bugara. Ispravio se, povukao kratku bluzu dolje i tako zategnut prišao neznancu. Tražio je dokumente. Pitao ga je tko je on i što radi ovdje. Bob nije imao putovnicu, ne razumjevši ga, nije se predstavio; ispravno je pomislio: nijedno moje ime ovdje ništa ne znači. Šutio je i čekao.

Policajac je pokazao rukom u željenom pravcu kretanja i ubrzo su obojica završili u maloj prostoriji šefa smjene. Tamo u ustajalom dimu cigareta s jednom, ispražnjenom, konzervom tajlandske tunjevine umjesto pepeljare, ispod žutog svjetla i ispitivačkim pogledom dvojice službujućih, Bob je, ne znajući, čekao pozvanog zapovjednika.

Ulazeći, Ivo Bradvić je kimnuo glavom, onako kako kimaju oni koji sve znaju i rekao:

– Tomo, tko je ovaj? Imamo li kakve naznake? Papire?

– Priveo sam ga. Mirno je sjedio na stolici. Nema dokumenta.

Kad je to rekao, okrenuo se Bobu i pitao ga na hrvatskom:

– Koji jezik razumiješ? Bukurešt? Tirana? Sofija? Bešiktaš?

– Ne razumije te. Wie heist du? – opalio je pitanje na njemačkom zapovjednik Ivo.

– Bob Dylan.

– Jebemti, čuo sam to ime negdje. Mora da je izmislio. Zvuči jednostavno, engleski. Bez prtljage na putu prema istoku, nije baš azilantski klišej. Nitko ne bježi na istok. Jedino ako nešto krije. Zovi mi onog Mladena, što prodaje karte, on ima strica u Švicarskoj. Mislim, putovao je, možda razumije engleski.

Policajac je odmah izašao, za njim je ostao kubik hladnog zraka i neugodno škripanje nepodmazanih vrata. Vratila su se dvojica. Mladiću, u nabačenoj jakni na leđa, zapovjednik je pokazao rukom na Boba i rekao:

– Ovo je Bob Dylan. Možeš li ga pitati nešto na engleskom?

– You are Bob Dylan? You must be jokin!!

– I wish I was!

– Pa ovo nije normalno. Ovo je Bob Dylan!!! Znate li vi tko je ovo? – ushićeno je mahao rukama. Izgledalo je kao da će pasti pogođen tim susretom. –Ovo vam je najbolji folk i možda blues autor na svijetu. Bob jebeni Dylan, čovječe, hej…

Zapovjednik Ivo Bradvić je rekao:

– Folk pjevač, kažeš? Meni liči na Milića Vukašinovića. Njega sam upoznao još tamo osamdesetih godina. Otišao mu vlak za Suboticu. Spavao je u mojoj kancelariji nekoliko sati. Dao mi je šešir za uspomenu. Pitaj ga što treba. Je li gladan i hoće li nazvati nekoga? Kaži mu da ima više od jednog poziva.

Ovo zadnje je bio dobar okidač za kratki smijeh koji je već duže vremena, akumuliran, čekao u podvaljku.

Bob je odgovorio: Well, i?m lost somewhere. I must have made a few bad turns. I got no idea what I want. You got any soft boiled eggs?

– Izgubio se, kaže, i gladan je. Imate li možda meko kuhana jaja?

– Daleko je Uskrs! Izgledamo li mi kao ljudi koji jedu takve stvari? Ali čvaraka i krvavice ima. Tomo, donesi iz moje kancelarije onu vrećicu i idi kupi kod Šipka kruh. Neće čovjek sam jesti. Ono što mu ponudimo možda će mu izgledati nejestivo. Idem ja do Mandice, ona će pronaći broj američke ambasade u Zagrebu. Pitat ću ih je li im se izgubio koji pjevač na turneji u okolici. Ako jeste, neka dođu po njega.

U kancelariji ostali su samo zalutali glazbenik i nosač kofera broj 2. Izvjesni Đo, tamnog tena i mongoloidnog izgleda, šutljiv i uvijek nasmiješen. Vedar izraz lica je profesionalna deformacija koju je navukao usprkos teškom životu. Osmijehom bolje osvajate škrte putnike, zavodite ih svojim jadnim izgledom i poput sluge gledate ih odozdo, bez obzira jeste li viši od njih. Kapu je dobio od jednog konduktera kad je otišao u mirovinu, uvijek bi je skinuo i rukama gužvao dok bi putnik vagao između male napojnice i tegljenja paketa i torbi. Nekada, kao i ostali na kolodvoru, dobro je zarađivao. Za Božić i Novu godinu, kad bi stanica bila puna ljudi, pomagala su mu djeca iz obližnjeg bloka zgrada. Oni su ga zvali Seiko, zbog kosih očiju i njima očitog pretjerivanja njegovih priča o svom podrijetlu. Na kraju posla, obično pred jutro, zajedno bi se častili kod Joze na bureku od mesa uz obaveznu Coca-colu. Đo je bio Indijanac, američki crvenokožac. On je bio uvjeren kako potiče od jednog poglavice Šošona. Imao je i priču o tome i namjeravao je sad Bobu ispričati sve. Gledao ga je na stolici ispod prozora i čudio se kako ovaj može biti poznat i vjerojatno bogat čovjek. Ustao je i polako prešao ona dva metra (najteže prelazimo posljednja dva metra!) između njih, sagnuo se i bez glasa nasmijao u lice Dylanu, uhvatio ga je za rame i, prije nego što je počeo, stisnuo je usta u izraz – žao mi je, ali ovo ti moram ispričati.

– Moje ime je Đo, zapravo nije, ali svi me tako zovu. U osobnoj ispod moje slike piše Đuka Senčić, a to nisam ja. Vidiš, iako nismo rođeni u istoj državi, mi smo zemljaci. Moj otac je isto bio Amerikanac. Meni ne vjeruju, misle kako sam lud. Kažu, zašto priča gluposti, a od toga nema nikakve koristi. Nema, slažem se, ali ne mogu protiv svoje krvi. Mi smo ono što jesmo. Ja sam Indijanac, pravi američki crveni, pleme Šošon, astečka podgrupa. Tebi ne moram objašnjavati, ti si iz domovine, vidiš i sam. Otkud jedan Šošon u Vinkovcima? To je dobro pitanje i ja ću ti odgovoriti. Ukratko, na početku dvadesetog stoljeća kroz ovaj kraj je prolazio veliki cirkus “Wild West“ na putu za Beograd. U njemu su najpoznatiji protagonisti bili organizator Buffalo Bill i poglavica Bik Koji Sjedi, ostali kauboji s divljih prostranstava Amerike i uglavnom indijanske poglavice uz manji broj ratnika-mladića. Robovski je cirkus to bio. Misliš li kako su braća znala kamo idu? I da će ih pokazivati kao krave na vašarištu za jedan obrok dnevno? Osjetio sam taj jebeni kapitalizam na svojim leđima poslije rata i znam kako im je bilo. Uglavnom, vlak je stao zbog drva i vode na izlazu iz grada. Odlučili su napojiti konje i izvesti ih na pašu kraj pruge. Uvijek zamišljam kako moj djed izlazi iz vagona na konju, s teškom perjanicom na glavi u sutonu jednog ljetnog narančastog dana. Moja baba je kopala u polju nedaleko od pruge. Zamisli doživljaj jedne mlade žene kad je vidjela mišićavog, golog i crvenog s tim ukrasima na glavi. Rekla mi je, imao je i crte u boji po licu. Normalno, bio je Indijanac u cirkusu. To je isto kao kad bi danas sletio svemirski brod pred tebe. Svi mi znamo, svemirci postoje, ali ipak… Povezali su konje na tratini i posjedali u krug. Jedan od njih je mahnuo djevojci u polju, ona je prišla. Malo su se gledali, stavio joj je svoju perjanicu na glavu. Jebiga, dalje ne znam točno. Nitko nije htio pričati o tome, pogotovo ona. Vlak je ubrzo otišao u Zemun, moja je baba rodila nešto kasnije. Otac joj je našao nekog golju, oženio je trudnu. Sve se zataškalo, a prvi Šošon u Slavoniji dobio je prezime Senčić. Pizdarija, znam. Moj očuh nije priznao ono što ti ja sad pričam. Pio je i tukao se sa svima koji su vikali za njim onaj indijanski poklič. Budala, bolje priznati jezikom nego masnicama na licu svaki put. Kasnije je govorio ljudima:

– Crven sam zbog rakije i rada na njivi. Ako imaš nešto dodati, to ćemo riješiti napolju.

Oženio se kasno, imao je skoro šezdeset godina kad sam se rodio. Ubrzo je, u mojoj petoj godini, umro. Rastao sam u neznanju. Mater mi je ispričala cijelu priču na samrti. Bio sam ljut i ponosan. Cijeli život se pokušavamo razlikovati od drugih na neki način. Ako si drugačiji od rođenja, onda pokušavaš, bezuspješno, biti sličan. Odmah sam to shvatio kao prednost, ali ostali nisu. Nije to bio klasični rasizam. Ne, ovdje ne znaju ni što je to. Jednostavno ti daju nadimak, recimo gadan kao meni, i svaki put kad te netko zove, podsjeti te što mu značiš i gdje ti je mjesto. Moj je tih ranih dana bio Džingis–kan, zbog kosih očiju. Školu nisam završio, propustio sam ženidbu. Jedna je zbog mene pobjegla od kuće, njen brat me skoro ubio, propalo je, i bolje da je tako. Pravi uspjeh je što me nisu smjestili u ludnicu zbog izgleda. Nekoliko puta spasila me moja hraniteljica – željeznica. Cijeli život sam nosač broj 2, jedinica je neki Hercegovac, dobivao je uvijek bolje poslove. I sad kad je nosač broj 1 u mirovini i kad nema putnika ni zarade, još uvijek sam broj 2. Pošteno sam radio, nisam prosio, iako mi je jedno cigansko pleme nudilo poslovnu suradnju. Mirza, šef njih dvadesetak, rekao je: – Samo nauči sliniti, to nije teško i živjet ćeš bolje od doktora u institutu. Nisam pristao. Proveo sam život predstavljajući cijelu crvenu rasu u ovom gradu. Kao i svi moji završio sam u poklonjenom rezervatu, to je bila jedna napuštena kuća. Poslije rata sam je morao napustiti, nasljednik se vratio iz Njemačke i odmah je prodao. Sad živim u jednoj srpskoj vikendici van grada, imam sreće, vlasnik je dobro okrvavio ruke i nadam se ostanku u njoj još neko vrijeme. 

Đo je prestao pričati i spustio glavu dolje, Bob je primijetio jednu suzu u nestalom licu. Iako ga nije razumio, osjetio je svu muku ovog gorostasa velike glave pred njim.

Bob je rekao: Sometimes the silence can be like the thunder.

– Sad se pitaš zašto ti sve ovo pričam. Mislim, možda bi me mogao povesti nazad u našu domovinu. Tražim li previše? Kažu, poznat si, to ti ne bi trebao biti problem.

Zapovjednik Ivo Bradvić zajedno s mladićem ušao je u kancelariju.

– Jesi li davio našeg gosta? Znaš kako ti dopuštamo grijanje u dežurani samo ako si poslušan! Ako zajebeš, van. Žao mi je, više nema posla za nosače; ali manjina si, što ćemo s tobom.

Mladić je donio gitaru, odložio ju je na stol nehajno, neuspješno, nevažno kao da to radi svaki dan. Zatim se okrenuo i iz vrećica počeo vaditi hranu. Slavonski fast-food ubrzo bio je pred Bobovim koljenima na stolici bez naslona.

Ivo je rekao: – U društvu je i seks bolji. Jel` tako, mladiću?

Zatim je izvadio bocu bijelog vina i točio u četiri različite čaše koje je donio Mladen. Svi su se približili i počeli nuditi gosta čvarcima, krvavicom, lukom, paštetom, slatkom pitom od sira i kruhom. Bob je bio gladan, večerao je slabo prije jučerašnjeg bečkog koncerta. Ubrzo je umakao čvarke u sol na malom tanjuriću, s plavom nepotpunom crtom na rubu koju je ispunio natpis “Vrnjačka banja radost bez kraja“. Potezao je male gutljaje kiselog vina iz obližnje točionice i pogledavao Đoa. Puno puta na turneji je čuo nečiju životnu priču, rijetko kada ga je zanimala. Iskustvo mu je govorilo kako je bio svjedokom još jedne i sad je htio tom potlačenom, jadnom melezu pokazati razumijevanje.

Ti ljudi su ga primili i nahranili. Sigurno ne bi svirao na prijemu kod gradonačelnika, ali ovdje mu je to izgledalo neizbježno. U prostoriju je ušao onaj policajac koji ga je priveo i mlađa žena s vijestima o skorom dolasku službenika ambasade po Boba. Svi su šutjeli i čekali. On je uzeo gitaru, neku češku otrcanu, malo prebirao po njoj, zatezao i otpuštao žice i zapjevao:

I’ve been down on the bottom of a world full of lies

I ain’t looking for nothing in anyone’s eyes

Sometimes my burden seems more than I can bear

It’s not dark yet, but it’s getting there

I was born here and I’ll die here against my will

I know it looks like I’m moving, but I’m standing still

Every nerve in my body is so vacant and numb

I can’t even remember what it was I came here to get away from

Don’t even hear a murmur of a prayer

It’s not dark yet, but it’s getting there.