Bondova velika preobrazba

Uočivši ime Marc Forster u kategoriji “režiser” na web-stranici najnovijeg izdanka franšize James Bond, upitao sam se predstoje li filmovima o tajnom agentu 007 još radikalnije konceptualne promjene ne samo u prezentaciji protagonista već i žanra samog. Razlog tome Forsterovi su prijašnji uradci, među ostalima sjajan Bal čudovišta, glumom u kojem je Halle Berry osvojila Oscara za najbolju glavnu žensku ulogu, ili idejno iznimno zanimljiv makar u provedbi manjkav Stranger than Fiction. Svi su njegovi dosadašnji filmovi, dakle, redom drame fokusirane na razvoj odnosa između likova. Klasična akcija kakvu gledatelj očekuje u Bondovim avanturama nepostojeća je u Forsterovu dosadašnjem radu.

Rekonceptualizacija franšize započela je s Casino Royaleom. Relativno nepoznati Daniel Craig utjelovio je tajnog agenta 007, a režija je povjerena Martinu Campbellu, kojemu to nije bilo prvi put da uvodi novog Jamesa Bonda; učinio je to već s Pierceom Brosnanom u Zlatnom oku. Casino Royale bio je hvaljen kao potpuno nov James Bond, jedan koji se odmiče od uobičajenih šablona i velik naglasak daje razvoju samog lika. Moram priznati da sam dugo odbijao pogledati taj navodni dragulj u serijalu, vjerojatno zbog toga što nikada nisam vidio ništa posebno ni spomena vrijedno u filmovima o Flemmingovu junaku. Filmove o Jamesu Bondu općenito sam imao negdje u ladici s onima o strip-junacima; slaveću kritiku jednog od njih shvaćao sam kao laude kojima roditelji obasipaju dijete kada se ono prvi put nauči koristiti kahlicom. Zasigurno veliko dostignuće za dijete samo, ali za odrasle, a tome analogno i ozbiljne filmove, valja imati nešto viša očekivanja. (Svaka čast iznimkama poput Burtonova Batmana i Millerova Grada grijeha.)

Brojčanik koji odbrojava

 Nerijetko se znalo desiti da me dogodovštine tajnoga agenta ne uspijevaju ni zadržati pred ekranom čitavo trajanje filma, u jednom bi trenutku sve to skupa znalo postati poprilično dosadno. Povrh toga, trilogija Austin Powers s Michaelom Myersom, tobože parodija Bonda, jednom kada se usporedi s filmovima koji bi joj trebali bit model na čijem će izobličavanju izgraditi vlastitu formu, pokazuje identično tretiranje klasičnih kadar-sekvenci u kojima se gradacija ka klimaksu ostvaruje brojčanikom koji odbrojava ka nuli. I u Austinu Powersu i u filmovima o Bondu 2 sekunde filmskog vremena bez problema će trajati nekoliko minuta u stvarnom vremenu. Jedina je razlika što će filmovi o Austinu Powersu biti svjesni komičnosti koja proizlazi iz toga. Posljednju stvar koju bih htio napomenuti, a relevantna je kao još jedna od pretpostavki s kojima sam ušao u gledanje Craigovih interpretacija Bonda, vjerojatno je bogohuljenje što se fanova franšize tiče. Timothy Dalton bio je moj izbor za najboljeg Bonda – melankoličan, introspektivan, zamišljen pristup liku dojmio me se mnogo više od šarmantnih i samouvjerenih utjelovljenja Seana Conneryja ili Rogera Moorea.

Ako se Casino Royale donekle odmaknuo od akcijskog okvira i dao veći naglasak psihološkim situacijama, legitimno je upitati nastavlja li Zrno utjehe, posebice s opusom njegova redatelja u vidu, u tom smjeru. Otvaranje filma moglo bi nam dati potrebne odgovore. Početak Casino Royalea pun je suzdržana nasilja koje eruptira u naturalističkoj retrospektivi – ovdje u crno-bijelom ili crno na bijelom vidimo Bonda kako prvi put oduzima život. Nema tu ništa sofisticirano, naprosto gola borba za život. Jednom kada do erupcije dođe, kada brana popusti, Bond naprosto sije leševe gdje stigne. Moore je jako dobro primijetio kada je kazao da je on bio ljubavnik, dok je Craig ubojica. Ja bih dodao da je povrh toga što je ubojica ujedno i velik “švaler”, a sa završetkom Casino Royalea i osvetnik jedine žene koju je volio. Zavođenje je eliminirano iz cjelokupne slike, a žene u pravilu ne predstavljaju nikakav interes, zasigurno ne kao cjelokupne osobe. Ključna tenzija u Zrnu utjehe za Bonda je kako ukrotiti ubilački instinkt potenciran nagonom za osvetom u vidu zahtjeva tajnih službi za izvlačenjem informacija (nešto što se poprilično teško dade iz leševa).

Spektakularne uvodne scene

Otvaranje Zrna utjehe na prvi pogled ima sve karakteristike vraćanja ritualu spektakularnih uvodnih akcijskih scena kakve smo naučili očekivati od filmova o Bondu, nešto praktički samostalno od ostatka filma. Iznenađenje je tim veće što su gore navedeni pokazatelji upućivali u drugom smjeru. Početna kadar-sekvenca naprosto je vrhunska. Jurnjava astona i dva alfa romea po uskim talijanskim uličicama. Suprotan promet u tunelu, glomazna vozila u kamenolomu. Potpuno ovladavanje kamerom i montažom. Najupečatljiviji pritom, subjektivni kadrovi iz vozila, sljedeći trenutak smoždenih. Što se Bonda tiče, inzistiranje na tome da je, ma koliko fizički sposoban za gotovo nadljudske stvari, još od krvi i mesa. On čak mora uzeti vremena da ručnikom obriše krv s lica. Nakon što pobjegne pratnji, u tajnom skrovištu MI6 Bond otvara prtljažnik i u tom trenutku postaje jasno da je Zrno utjehe pravi nastavak Casino Royalea, da je jurnjava potpuno legitimno inkorporirana jer u prtljažniku nije nitko drugi doli Mr. White – isti onaj koji je ucjenjivao Bondovu Vesper. Slijedi uvodna animacija popraćena pjesmom već standardno spravljenom za najnoviji Bondov film – ovaj put čast je pripala Jacku Whiteu i Aliciji Keys. U ovom trenutku, opuštenima animacijom i uvedenima u smiraj tajnog skrovišta, nije nam teško povjerovati da otvaranje, ma koliko maestralno, neće biti model za ostatak filma, već se čini da možemo očekivati relativno umjeren tempo barem neko vrijeme.  Nije teško, ali je potpuno pogrešno.

Ono što slijedi akcijom su krcata gotovo dva sata u kojima Bond dominira na području svih četiriju elemenata: zemlje, vode, zraka, a u završnici bogami i vatre. Dobrim ga dijelom prati najnovija Bondova djevojka, Olga Kurylenko, s kojom, zanimljivo, ali nužno kao dio Bondove preobrazbe, neće biti gotovo nikakva seksualnog odnosa. Jedina nova djevojka na spisku, ali jednim kojim se ovaj Bond zasigurno ne bi dičio (za razliku od njegovih prethodnih verzija iz čistog razloga što on ne osvaja žene, već naprosto ima seks s njima), službenica je britanskog konzulata – Fields. Ono po čemu je njena uloga važnija jest to što će njezino ime biti iskorišteno da pokaže kako se novi filmovi o Bondu neće libiti ni groteske. Fields završi mrtva na nimalo lijep način, utopljena u nafti, a konsekvenca koju je lako izvući, makar se nikada eksplicitno ne izreče u filmu, sintagma je koju dobijemo kada doslovno opišemo njeno truplo: oil fields. Nema ništa crnohumorno u tome, čista groteska.

Rekonceptualizacija Bonda

Forster se trudi dati do znanja da se, makar je Zrno utjehe obilatije akcijom od Casino Royalea, još radi na projektu rekonceptualizacije Bonda. Model toga akcijska je kadar-sekvenca koja slijedi netom po uvodnoj animaciji. Bond nakon dojmljive potjere po krovovima starotalijanskih kućica dostiže izdajicu samo da bi u jednom od najupečatljivijih kadrova, makar nažalost još nedovoljno ispoliranom da se ne uoči računalna animacija, zajedno s njim propao u prostoriju prepunu skela u službi renoviranja freski. Ako je Casino Royale učinio skok kroz staklo i razbio staru sliku, Bond je u Zrnu utjehe doletio među skele i freske koje treba renovirati. Ipak bit će tu i dovoljno netipična korištenja alatom za renoviranje, tako da konačni proizvod ne bude puko praćenje starih linija, već uistinu i nastavak projekta započeta s Casino Royaleom.

Dakle, pred nama se pruža međuigra starog i novog. Još je tu M (vrsna veteranka Judy Dench), pri čemu film inzistira na razvoju odnosa nje i njena najnovijeg 007 agenta. Q je pak izbačen i Bond, hvala bogu, više ne barata kemijskim olovkama koje ispaljuju nuklearne rakete. Tu su i strane tajne službe i standardno suprotstavljanje neuglađenih Amerikanaca britanskoj profinjenosti, no ključna je razlika između Amerikanaca i Britanaca sljedeća: kod prvih nadređeni će lojalnost podređenog definirati u okvirima njegova vrednovanja vlastite karijere, dok je kod drugih lojalnost entitet koji postoji sam po sebi i zbog njega samoga ga valja upražnjavati. S druge strane dojam je da američki pandan Bondu, Felix Leiter, nije puki Bondov sidekick, nego uistinu i pandan s vlastitim kalkulacijama i motivima. Konačno, tu je i tradicionalni zlikovac, Dominic Greene, koji pod krinkom zaštite okoliša kupuje ogromne količine zemljišta koje na neznanje sviju sadrže strateške resurse. No ono što je atipično, za njega se, uostalom kao i za Le Chiffrea u Casino Royaleu, ispostavlja da nipošto nije najveća zvjerka, već da u jezeru ima i krupnijih riba od njega. Tim će jezerom Bond zasigurno proplivati veoma skoro u trećem uprizorenju tajnog agenta 007 s Craigom u glavnoj ulozi. Moram priznati da to neću propustiti.