Cervantes i holokaust

Autor ovog komentara na rubu prvog romana u Europi siguran je da će njegova temeljna teza o svezi Cervantesova romana o Don Quijoteu s političkom praksom koja je prividno obilježila samo totalitarizme 20. vijeka, dakle Holokaustom, djelovati u prvi mah “postmodernistički” pomodno.

Ali.

Zatvor u prologu romanu o Don Quijoteu nije nikakva metafora, to je opis grube zbilje, zbilje pisanja, mjesto stanovite prakse policijske države u najstrožem smislu kako ga rabi danas Michel Foucault. Policijska država ima u Cervantesovo vrijeme svoje vjersko-policijske organe (Santo Oficio, Santa Hermandad kao istoznačnice inkvizicije!) koji u ovom prologu iskušavaju i reflektiraju simbolično i stvarno, zajedno s uhapšenim Cervantesom, odnos ludila i znanja, odnos moći i patnje, odnos navodnog Cervantesova zločina i zbiljske policijske moći koja ga kažnjava: na jednogodišnji zatvor.

Moć policijske države

Cervantes svoj roman ispisuje na rubu ponora u više kontekstualnih naznaka, od kojih je najnevinija i estetički posve jasna ona prva svezana uz manirističku želje samog autora da ova knjiga: “bude najkrasnija, najumiljatija i najduhovitija što se može zamisliti” (“fuera el mas hermoso,el mas gallardo y mas discreto que pudiera imaginarse”).

Manirizam je ovdje manira autora koji osvaja svoj maniristički rječnik i stil u relacijama koje su strogo zadane mjerama i postupcima policijske države: njena manira uvjetuje i jako opreznu i jako sofisticiranu maniru samog autora koji ispisuje stranice o ludom vitezu u zatvoru pod suncem kontekstualne kontrole: to je manira policijske države koja diktira zatvoreniku stanoviti manirizam u kojem se moć policijske države zamjenjuje ludilom ludog viteza, a ludilo ludog viteza zaposjeda mjesto moći i znanja policijske države

Cervantes s prvim rečenicama pravi šalu na svoj račun kada maniristički kaže da i on podliježe: “prirodnom zakonu da svako biće rađa nalično biće” (“al orden de naturaleza: que en cada cosa engendra su semejante”). Prirodan zakon (“al orden de naturaleza”), kao da aludira na stanoviti red i zakon koji ne pripadaju više samo prirodi, nego i nekoj drugoj, višoj prirodi, prirodi policijske države. Ali: ona nikada ne smije biti imenovana, tajna je njezina druga ili viša priroda.

Cervantes objašnjava taj svoj maniristički uvod na račun samog sebe kada piše: “što je dakle mogao roditi moj jalovi i slabo uljuđeni duh nego priču o suhoparnom, hirovitom sinu, natrpanu svakakvim mislima koje nikom drugom ne padaju na pamet, baš onakvu kakva se već rađa u zatvoru…” (“bien como quien se engendro en una carcel”).

Logički akcent je upravo na pisanju knjige o Don Quijoteu u zatvoru (“en una carcel”), a ne na slobodi, pa se čini da slika zatvora nije samo slika realnog zatočenja, nego da nudi i sjenku osobne meditacije Cervantesa o njegovu položaju u svijetu. Ali i stanju svijeta u uvjetima policijske države. Čitav uvodni pasaž kao da sugerira nigdje jasno iskazanu ali intimno istinitu Cervantesovu manirističku sugestiju da je autor netko tko nikako ne pristaje uz svoje vrijeme, da autor je donekle “iskorijenjen” iz zbilje, iz moći i moćnih mjesta tog svijeta, da nikako nije usidren u maticu svog vremena, da, ukratko, nikako ne ljubi svoje doba, pa je i sama autorska manira u znaku gasećeg ili zalazećeg sunca, koje očito baca “posljednji bljesak herojskog u doba dekadencije” (Lemaitre).

Čak je i sam čitatelj unaprijed čitan kao prava slika i prilika manirističkog čitatelja izvan sustava moći–znanja, kao desocupado lector, dakle kao onaj koji ne čita knjige po dužnosti ili kao cenzor, školnik, vjerski propovjednik, službeni filozof, teolog, vojni stručnjak ili pak dvorski moćnik ili državni služnik bilo koje vrste ili naravi. Taj pojam ne isključuje unaprijed nikog, nego naprotiv uključuje sve i svakog: masovnog čitatelja, prije svega, što je nov patent nove književne prakse: iako se roman posvećuje jednom moćniku, on je zapravo pisan za slobodno tržište lijepe knjige.

U manirističkom ogledalu

Maniristički je mudro formulirana i uvodna posveta vojvodi od Béjara y Ba?aresa, kada Cervantes piše posvetu koja u svojoj pretjeranoj pohvali ispraznom vojvodi-moćniku dovodi u pitanje i vojvodu i sam smisao čitave pohvale. Vojvoda se navodi u posveti u pompoznu nabrajanju njegovih naslova (“Al Duque de Béjar,Marqués de Gibraleón, Conde de Benalcázar y Ba?ares, Vizconde de la Puebla de Alcocer, Se?or de las Villas de Capilla...” itd.) i u kontekstu njegove navodne ljubavi prema knjigama.

Prema antičkim regulama, pohvala ili pohvalna posveta pišu se u svrhu veličanja nečije vrline, pa se najčešće u antici posveta piše kao pohvalni govor ili enkomij u kojem se hvali nečiji podvig ili neka realna moralna vrlina.

U slučaju vojvode od Béjara y Ba?aresa Cervantes spominje samo da: “En fe del buen acogimiento y honra que hace Vuestra Excelencia a toda suerte de libros...”, dakle da vojvoda pokazuje samo vrline onog koji očito ne zna nagrađivati autore knjiga, nego samo “dočekivati prijazno”, što je problematičan iskaz koji, prema tumačenju upućenijih modernih servantista, ukazuje na konvencionalnost kojom se služi Cervantes kada govori o “praznoglavom” vojvodi, kao što glasi suvremeni komentar na vojvodu od Béjara y Ba?aresa. Štoviše, leksička analiza posvete pokazuje da je riječ o Cervantesovoj majstorskoj vještini prepisivanja tuđih rečenica, koje su pak obilježene potpunom stilskom predominacijom konvencionalnih frazema, za koje se ustanovilo čak imena autora, a to su: Fernando de Herrera i Francisco de Medina.

Štoviše, zna se da je vojvoda najprije odbio Cervantesa, pa je tek na zamolbu da samo pročita prvo poglavlje romana (uz posvetu sebi, dakako, na prvom mjestu!) pristao biti Cervantesov pokrovitelj. Osim svega, vojvoda je i nećak zloglasnog vojvode od Medina Sidonia, kojeg je Cervantes oštro napao u sonetu o tragičnim događajima što su se zbili u Cadizu.

Isto tako, u većini suvremenih prijevoda ovog romana najčešće se izbacuju dva temeljna dokumenta državne, monetarne i vjerske kontrole nad književnošću: ona prva pod naslovom Tasa i druga, važnija, pod naslovom Privilegio, a koju u ime Kralja potpisuje: “Por mondado del Rey nuestro se?or”, stanoviti Juan de Amezqueta, uz prethodno potpisane Juana Gallo de Andrada i Francisca Murcia de la Llana.

Sâm Proslov, kada se obraća, kao što rekoh, čitatelju, uvodi manirističku atribuciju desocupado, ali ono što posebno privlači pažnju nije zapravo pohvala ili samohvala autora samom sebi, nego neočekivano upućivanje čitatelja na Cervantesov “jalov i slabouljuđen duh” (odnosno “el esteril y mal cultivado ingenio”), koji nije bio u stanju dati ništa bolje nego priču o “suhoparnom, mrzovoljnom, hirovitom sinu”, a što je aluzija ne samo na ludog Don Quijotea, nego i na samog Cervantesa u zatvoru, u kojem je nastao rukopis o Don Quijoteu. Suhoparnost i mrzovolja u romanu o ludom vitezu intimno za Cervantesa samo je refleks moći onih koji ga kažnjavaju, to je očito suhoparnost i mrzovolja državna stroja za kažnjavanje, pa nema tu ni riječi o osobama, nego tek o kaznenim mjerama stroge policijske države koje teško pogađaju osjetljiv Cervantesov duh i zdravlje. Hirovitost je autorski maniristički patent za izmicanje surovosti kaznenih mjera stroge policijske države: kao što je ludilo manirističko ogledalo tog istog ludila materijaliziranog u kaznenom ustroju policijske države onog vremena.

Zatvor kao mjesto ludosti

Retorički, ovo je indirektan način da Cervantes sugerira svoje pravo mjesto na ovom svijetu, kao da je upravo mjesto pisanja, zatvor, kontekstualno objašnjenje ludosti koje niže Don Quijote, ali i mogućih slabosti samog autora, kojeg zatvor situira na najnižu socijalnu instancu, pa je objašnjenje tobožnjih slabosti rukopisa o Don Quijoteu moguće naći u tome da je upravo zatvor, retorički uvodno naglašen, razlog i svih onih mjesta u rukopisu koja su prema iskazu samog Cervantesa čitavu priču “natrpali svakojakim mislima koje nikom drugom ne padaju na pamet, baš onakvu kakva se već rađa u zatvoru”.

Zatvor u kojem piše Cervantes očito je pravo mjesto ludosti i Cervantesa i njegova junaka, ali i ludost sama već je neka vrst intimnog zatvora, pa pravo pitanje o ludosti nije tko je lud, nego zašto je lud, odnosno: zašto je netko u zatvoru? Na ta pitanja o razlogu ludosti ili razlogu pada u zatvor, pada u ludost kao u zatvor, ova tautologijska kružnica ne odgovora ništa, odnosno pitanje o ludilu ili zatvoru ostaje opasno otvoreno i za Cervantesa i za čitatelja.

Dakle, posve je čudno da Cervantes naglašava kako “zabavljanje” desocupado lector počinje pričama jednog zatvorenika, pa se čini da to naglašeno mjesto pisanja, kao loše mjesto, kao mjesto u zatvoru, objašnjivo je samo iz pozicije jednog manirista, koji i čitav svijet doživljava kao mjesto stranosti, kao mjesto zatvora, kao mjesto ukidanja ljudske pameti, a ne njezine legitimnosti.

Slično iskustvo iskazuje i Shakespeare u Hamletu, a kritika T. S. Eliota u slučaju tog Shakespeareova komada pristaje više Poloniju nego samom Hamletu. Hamlet također doživljava maniristički ovaj svijet kao pravi zatvor, pa je svaki Hamlet istodobno djelomice i Don Quijote, kao što je svaki Don Quijote istodobno i neka vrst Hamleta. Ono što objašnjava tu dubinsku srodnost lica kao što je Hamlet s licem kao što je Don Quijote jest maniristička filozofija, koja svezuje naizgled udaljene autore kao što su Shakespeare i Cervantes.

Manirističko je otkriće, za razliku od renesanse, otkriće svijeta kao svijeta ograničenja, granica, dakle svijeta kao zatvora u kojem su svi ljudi osuđeni svaki za sebe, na kaznu, a ne na nagradu ili slavu.

To novo osjećanje pravi od Hamleta pravog modernog junaka, kao što i sam Don Quijote postaje slika junaka kojem svijet nije mjesto pobjede ili vrline, nego mjesto ludosti, poraza i beščašća.

Manirist je u odmaku od svijeta u kojem se događa samo ono što od svakog plemenitog čina pravi luđački čin, a od svake ludosti svijeta pravi pobjedu i neku vrst izokrenuta moralnog čina.

Jer u svijetu tada se, kao i danas uostalom, događaju neshvatljive stvari, koje su teško objašnjive sa stajališta Božje milosti ili čistog morala, pa ono što manirista tjera u ludost ili pravu distancu prema svijetu nikako nije samo stvar ludila samog manirizma.

Spaljivanje heretika i holokaust

Ludilo manirizma zapravo je refleksno ludilo samog svijeta ustrojena prema regulama vjerske i policijske države, pa otkriće svijeta kao mjesta ludila ili zatvora zapravo je posve osobno tumačenje sudbine svijeta s pozicije samog manirista kao svjedoka koji se jasno distancira od svijeta u kojem se zakon iskazuje kao zloporaba ljudske pravde, kao što se i službeni moral iskazuje kao pravo beščašće. Cervantes je kao pravi manirist svjedokom kako se javni i vjerski moral relativizira u vjerskoj i policijskoj verziji javnog uma kao pravog bezumlja spaljivanjem ili proganjanjem tisuća heretika, urođenika, Židova, Arapa i vještica na lomačama, koje se pale širom ondašnje Španjolske. Holokaust nikako nije noviji produkt totalitarne države, kao što se često misli, niti je tek svezan uz tragičnu sudbinu Židova 20. vijeka. Sam pojam holokaust u europskim je jezicima jako star, prvi se put susreće već u 11. vijeku, pa znači, recimo, na ranim jezicima Europe, kao što je francuski, samo prijevod latinizma holocaustum: “br?lé tout entier”.

Zatvor je posljednje mjesto ne samo beščašća, nego i časnih ljudi, kao što je ludost i Hamleta i Don Quijotea posljednja garancija ljudske pameti i morala. Tradicionalna tumačenja Cervantesa kao da brišu taj kontekstualni učinak policijske i vjerske države u liku (Svete!?) Inkvizicije i inzistiraju na Cervantesu samo u navodnom njegovu “antierazmovskom” i “antimoralističkom” kontekstu: on želi samo ispričati još jednu veselu priču i ništa više!

Manirist je zapravo čovjek koji je ispao iz zloćudne kolotečine svijeta ili čovjek koji stečevinu svijeta unaprijed vidi kao kolotečinu ludila ili općeg beščašća. Manirist unaprijed u rijeci zlata, koja oplakuje ondašnju pobjedničku i katoličku Španjolsku, naslućuje pravu istinu o rijeci krvi, koja prati rijeku zlata. Zatvor je mjesto u kojem presahnjuje rijeka zlata ili mjesto u kojem se istina krvi pokazuje kao skrivena istina opljačkanog zlata. Zašto? Možda zato jer je Cervantes u zatvoru upravo zbog “pronevjere” novca inkvizicije, koja je strpala “zato” Cervantesa u zatvor, u kojem on piše roman o ludom Don Quijoteu.

Španjolska i Novi svijet

U tom trenutku u rukama španjolskog kralja i Crkve čitava je svjetska trgovina, a trgovačke, vojne i vjerske mreže obuhvaćaju Aziju, Afriku, Europu i dvije tek otkrivene i istog trena, takorekuć, teško opljačkane i masakrirane Amerike. Rijeka zlata pomiješana s krvlju robova obilno se izlijeva kao Božja milost na ondašnju Španjolsku. Otkriće Novog svijeta dviju Amerika/dviju zapadnih Indija moralo je biti dokazom veličine i slave ondašnje Španjolske, dokazom da su racionalizam i katolicizam zapravo jedno, dokazom da je Španjolska vječna ili jedina domovina na kojoj nema ni traga nečeg što bi je moglo staviti pod znak pitanja. Moćna i velika Španjolska ipak u liku Don Quijotea doživljava dubinski ispit morala i maniristički ispit ljudske pameti. Sam ratio pokazao se u nekom mračnom kontekstu samo kao sredstvo osvajanja Novog svijeta, kao novost koja se plaća krvavim žrtvama. Tako racionalno iskošen i moralno poremećen Novi svijet pokazao je za tren ne samo moćnost širenja imperija ili velike uspjehe pokrštavanja u znaku katoličke vjere, nego i  tamne mrlje pokolja i pljačke neviđenih razmjera. Dakle, holokaust kao civilizacijska negativna paradigma novog vijeka prvi put se radikalno iskušava upravo tom prilikom, u uvjetima potpuno sređene vjerske i policijske države, Španjolske.

Nije nimalo čudno da Cervantes u romanu o ludom Don Quijoteu sustavno prešućuje taj nečuveni trijumf španjolskog katolicizma i kraljeve imperijalne moći, pa se u romanu doslovce i sustavno prešućuju i bilo kakvi vojnički ili herojski podvizi u kontekstu osvajanja novih kolonija ili pak širenja katoličanstva. Sve prije, Don Quijote ukazuje na dubinsku dimenziju manirističke distance prema čitavom svijetu, pa se umjesto Španjolske kao mjesta pobjede zbilja iskazuje kroz ludosti Don Quijotea kao mjesto zatvora i ludila. Jedino mjesto u kojem se doslovce Cervantes upliće u zbiljsku aktualnost jest na početku Drugog dijela romana kada luđački Don Quijote predlaže da se protiv Turaka okupe svi silni vitezovi i da oni pobijede Turke. Naravno, to je čista ludost i dokaz da je Don Quijote samo luđak. Ali priča o ludom Don Quijoteu time nikako ne završava, kao da Cervantes dok piše u zatvoru roman o Don Quijoteu implicite ne vidi u Novom svijetu niz novih ratnih i herojskih avantura, nego niz novih zločina i novih zatvora.

Nigdje u romanu o Don Quijoteu, rekoh, nema ni najmanjeg traga ni geografske ni povijesne aluzije o Novom svijetu dviju Amerika, što je jako čudno ako se zna da je sâm Cervantes molio kraljevsku kancelariju za nove Indije da mu dopusti iseljenje u kolonije, a jasno je da bi dvije Amerike svojom prostranošću i novinom bile idealan prostor za nove i najnovije avanture Don Quijotea. Ali baš nigdje u čitavom romanu ni traga, kao što već rekoh, bilo kakve propagande ni u korist katoličke opresije dviju Amerika ni velike Španjolske. Osim ako nije aluzija samo pripominjanje Cervantesova boravka u zatvoru, kao činjenica koja tvrdo dokazuje samo to: da je boravkom u zatvoru Cervantes izbačen iz vladajuće političke moći, izopćen u moralnom smislu, kao posljednji zločinac, kao robijaš i osuđenik, zbog navodne povrede imovine Santa Hermandad i Santo Oficia, kao glavnih sudbenih i izvršnih organa Inkvizicije.

Slobodan i u zatvoru

S Proslovom Cervantes zauzima svoj položaj manirističkog pisca, koji prije svega umjesto pravog iskustva pravog zatvorenika u pravom zatvoru nudi jednu kazališnu masku, kojom određuje točke dodira, ali i diobe od svog čitatelja. Inicijalni kontakt s čitateljem jest, dakle, slika Cervantesa koji slika samo svoju nemoć u manirističkom crtežu što oslikava autora koji ne zna doslovce “što bi napisao”: “Mnogo puta sam se laćao pera, i opet ostavljao pero, jer nisam znao što bih napisao” (“Muchas veces tomé la pluma para escribirla,y muchas la dejé,por no sober lo que escribiria”).

Ipak parodično zvuči rečenica prije ove: “porque te sé decir, que, aunque me costó algún trabajo componerla, ninguno tuve por mayor que hacer esta prefación que vas leyendo”. Ukratko, šali se i žali čitatelju Cervantes: premda ga je stajalo nešto truda dok je napisao ovu knjigu, ipak se najviše oznojio pišući predgovor što ga sad čitaš!

Taj opis zapravo je maniristička parodija, karikatura, ali i slika alijenirane spisateljske pozicije, kao da Cervantes slika samog sebe čeličnim perom jednog Goye, okružen manirističkim čudovištima sumnja, nemoći ili gotovo odustajanja od svega. Ali udio skrivenih aluzija na stanje svijeta najavljuje nekoliko rečenica prije ove rečenice kada se Cervantes obraća svome čitatelju riječima više nego ohrabrujućim: “nego je tvoja voljica tvoja slobodica, ti si gospodar na svojevini, kao car na carevini, pa možeš i caru šipak pokazati kad te on ne vidi”.

Ako čitatelj ima apsolutnu slobodu u čitanju, to znači da i autor ima analognu slobodu pokazati šipak onima koji su ga strpali u zatvor.

Riječju, obećanje čitatelju u Prologu da neće biti oklevetan, udio je strategije Cervantesa da natukne sljedeće: netko je njega oklevetao, pa zato i sjedi sada u zatvoru u kojem je ipak slobodan, jer se takvim osjeća, jer je gospodar svoje sudbine ili slobodan unatoč mjestu u kojem čami, jer mu ni car čitave Španjolske ne može nauditi, kad mu se želi narugati, istina: samo kad ga ne vide njegovi žbiri.

Cervantes slika dalje sebe u Proslovu kako sjedi melankoličan i neodlučan, s praznim papirom pred sobom, s perom zadjenutim za uho, opisuje kako se nalaktio o stol, kako se premišlja što bi uopće rekao u Proslovu svojem desocupado lector, a autoparodična sumnja raste do nebesa jer se reflektira i na čitav roman s “pričom suhom kao sita, slabe domišljatosti, mršava stila, siromašnih misli, bez ikakve učenosti i pouke, bez bilježaka na rubu i bez napomena na kraju knjige…” (“con una leyenda seca como un esparto,ajena de invencion,menguada de estilo, pobre de conceptos, y falta de toda erudición y doctrina, sin acotaciones en las margenes y sin anotaciones en el fin del libro…”).

Otuđenje i ludilo autora i junaka

U taj tren u zatvor ulijeće prijatelj, “domišljata i bistra glava” (“gracioso y bien entendido”), koji ga priupita za razloge nemoći, melankolije i depresije u koju je zapao u zatvoru. Ono što u Proslovu iskazuje se kao razlog nemoći, slabosti ili nedostatka učenosti zapravo je parodijsko mjesto Cervantesova pisma u odnosu na autoritete onog vremena, na jaka ili sveta mjesta i autore na koje se ondašnji pisci pozivaju, pa prvi moderan roman u Europi počinje jasnim distanciranjem romana o Don Quijoteu od svih drugih djela koja “...vrve rečenicama Aristotelovim, Platonovim i cijelog roja filozofa...” (“...tan llenos de sentencias de Aristóteles,de Platón y de toda la caterva de filósofos...”).

Tim autorskim gestom manirističke slabosti ili autoparodijske “nemoći” Cervantes iskazuje naglašeno autorsku točku manirističke alijenacije, u koju uvlači parodijski i sam sustav čitanja, dakle i samog čitatelja, koji navodno obožava sve ono čega nema u ovoj suhoj i nemaštovitoj knjizi o ludom Don Quijoteu, kao što piše parodijski na račun samog sebe Cervantes.

Autor opisuje samog sebe u slaboj poziciji koja je naizgled gotovo identična s ludim vitezom, ali u negativnoj relaciji prema autoritetima, velikim filozofima i pravim svecima onog vremena, pa se Cervantesova autorska pozicija iskazuje kao prava ambivalencija na rubu ponora u kojoj se otvoreni trenutak razgovora sa svijetom podudara sa zatvorenim svijetom autorske introspekcije, pa se autističko i autorsko, manirističko i refleksivno preklapaju i uzajamnu objašnjavaju u prešućenu kontekstu policijske i vjerske države onog vremena.

Ono što objašnjava to preklapanje zapravo je složeno i nataloženo iskustvo koje unaprijed gura autora u slabu poziciju prema neprijateljskoj stvarnosti (zatvor), kao i prema jakim ljudima svog vremena (moćnici, filozofi, sveci itd.), a koje Cervantes unaprijed briše iz svog romana. Glavni junak mora dijeliti tu poziciju otuđenja, ludosti, pa i pravog ludila, da bi se mogao autor opravdati pred svojim desocupado lector.

Prva riječ u naslovu romana, tiskana najkrupnijim tiskarskim slovima, kao što se može vidjeti u izvorniku iz onoga vremena, jest riječ “El ingenioso” (El ingenioso hidalgo don Quijote de la Mancha) i ona je neka vrst tajnog orijentira u ovom “rašomonu” između Cervantesa i vlasti, Cervantesa i crkve, Cervantesa i filozofije, Cervantesa i književnosti, Cervantesa i viteškog romana, Cervantesa i vladajućih ideja, pa se u duhu ove ključne riječi iz naslova romana (“El ingenioso”) može ovaj prvi roman modernog doba čitati i kao roman avanture, ali i kao roman avanturističkih ideja, kao roman živahnih inovacija, u kojoj prva premisa ponašanja i glavnog lica i samog autora upravo je stanovita maniristička slabost, maniristička sloboda, maniristička neravnoteža izlaganja, koja je istodobno u stanju ludosti, ali i u stanju očaravanja čitatelja zrcalom ludosti. (Maniristička je, primjerice, Cervantesova inovacija da usuprot onom vremenu i njegovoj ideologiji, jedna knjiga života (Biblija) zamjenjuje se drugom knjigom, viteškim romanom, pa Don Quijote doslovce čita i provodi u svoj život viteški roman, isto onako vjerno i doslovno, kao što drugi tada provode u život upute i rečenice iz Biblije.)

El ingenioso

Prva riječ (“El ingenioso”) u znaku je autorske totalne inovacije i zapravo se podudara s riječju koju izgovara ludi avanturist, kao što je to Don Quijote, pa je “ingenioznost” ludog viteza sama po sebi neka vrst retoričkog stroja koji i čitatelje, autora i Don Quijotea premješta i razmješta duž granice koja dijeli um i bezumlje, stvarnost i san, imaginaciju i topografiju. Tautološko je posve potisnulo teleologijsko, pa se avanture mogu ponavljati ili varirati u beskonačnost, kao uzaludne ili nemotivirane od strane zbilje ili ratia, dapače sama zbilja se iskazuje kao kolekcija tautologijskog zamka ili čak zamkova, ako pratimo maniristički (kafkijanski čak) te dvije riječi kao varijaciju jedne riječi. Dakle, prva riječ romana jest prava inovacija i pravo na inovaciju u isti mah, jer tada “ukus, ingenij, imaginacija, osjećaj i slični pojmovi tad su bile nove riječi, koje odgovaraju nejasnim dojmovima, a ne novi znanstveno dokazani pojmovi. Bili su to najprije problemi, a ne pojmovi” (B. Croce: Estetika).

Pri svemu tome, maniristički koncept pisanja posve je s onu stranu i crkve i domovine i viteštva, kao jakih općih mjesta onog vremena, a Cervantes već u uvodnom Proslovu ukazuje na to da njegova pozicija nije slučajna, da je već u konceptu “ingenioznosti” zbijena sumnja u sve, pa čak i u vlastito djelo, dok prijatelj ne uspostavi ravnotežu praktičnim savjetima s iskrom cinizma na temu pravljenja knjige, bilo koje, u ono vrijeme.

Prevodilačke suhoparne rasprave o značenju pojma “ingenioznosti” valja nam sada ignorirati, a pojam valja samo vratiti njegovu korijenu, latinizmu ingenuus, a što znači ne samo bistrinu uma, nego i to da je netko: ne na?f  ili da igra neku rôle de théâtre, nego da je né libre! Dakle, ne bilo koja blesasta ili doslovna bistrina pučkih spadala, nego bistrina koja dolazi od slobodnog uma slobodnog građanina, pa implicite taj naslovni pojam (“El ingenioso”) nosi u sebi čitavu Cervantesovu filozofiju građanskih sloboda, a koje u zatvoru policijske države Svete Inkvizicije doživljavaju svoj krah ili sumrak. Ako taj Cervantesov naslovni izraz “El ingenioso” iskazuje problem slobode, nejasnost je namjerna i maniristička da bi utoliko više došao do izražaja pravi problem slobode u uvjetima policijske i vjerske države koja proganja masovno svoje građane, najprije druge vjere, a potom i vlastite građane. Država koja počinje s holokaustom prema građanima drugog reda (prema manjinama, reklo bi se danas!) završava s holokaustom nad vlastitim građanima.

Sustavi najsloženijih znanja

U Prologu nakon dolaska prijatelja sve pršti od savjeta praktične naravi, pa prijatelj parodično spominje enciklopedijske pojmove i kartografske detalje, kao zalog uspjeha kod čitatelja. “Informacije” koje sipa prijatelj zapravo su aluzije na enciklopedijsku i kartografsku zbilju onog vremena, a pasus o “humanističkim znanostima” zapravo je aluzija na ondašnja enciklopedijska i kartografska otkrića, koja su se pravila u korist osvajanja i osvajača dviju Amerika.

Nimalo slučajno da prijatelj nakon rijeke Tajo, koja se zove po jednom španjolskom kralju, nakon Oceana u koji Tajo utječe i Lisabona koji oplakuje i činjenice da u njezinu pijesku ima zlata nabraja ovim redom: razbojnike, mitskog razbojnika Kaka, raskalašene žene, biskupa od Monado?eda, kao i kurtizane Lamiju, Laidu i Floru! Kartografija osvajanja prekooceanskih zemalja sažeta je u nekoliko riječi u znaku španjolskih kraljeva, rijeke Tajo, Oceana, Lisabona, razbojnika, biskupa i – kurtizana! Kraljevi, razbojnici i biskupi! Kraljevi i biskupi kao razbojnici i kupci kurtizana! Ali bez ikakvih velikih zaključaka ili polemike, tipično maniristički!

Usuprot tim moćnim ali i moralno sumnjivim otkrićima i osvajanjima, Cervantes kao da otkriva moć u temelju svih moći, moć i magiju riječi, kao da jezik posjeduje čudnu, ingenioznu i magijsku svemoć vitalniju i raskošniju od svih praktičnih ili imperijalnih uspjeha.

Kao da Cervantes u prologu otkriva jezik kao mjesto “siromašne svemoći” (A. B. Oliva), koja je dakako formalna, ali svejedno ostaje “svemoć” u najčistijem stanju, kao nadrealno i realno zlato vremena, isprano, čisto, golo zlato u smislu jasne svemoći, koja je istodobno i manija i strast i žudnja i ludilo i koja jedina može pružiti i Cervantesu i čitatelju ni manje ni više nego “tisuće vidova iskušenja” (A. B. Oliva).

Sâm jezik i kad ne govori o čudovištima, postaje neka vrst čuda i čudovišta, pa čak i kad se poigrava u romanu s imaginarnim ili aluzivnim zlim divovima i čudovištima, kao što i sâm jezik je neka vrst ludog Don Quijotea koji pobjeđuje čudom od jezika, a ne moralno upitnim moćima ili podvizima.

Ali kao da ta maniristička čuda jezika i čuda duha, invencije i komike aluzivno ukazuju i na čudovišta izvan jezika. Čini se da ta čudovišta imaju jake kontekstualne sveze s aluzijama na zbilju policijsko-vjerske države onog vremena, iako su te sveze takve da su teško dokaziva i tek iskaču iz sjenke Cervantesove manirističke aluzivnosti, na koju aludira i Michel Foucault kada piše: “Naša je civilizacija razvila sustav najsloženijeg znanja, najsofisticiranije strukture moći: što je od nas načinila ta forma spoznaje, taj tip moći? Na koji su način ta fundamentalna iskustva ludila, patnje, smrti, zločina, želje, individualnosti vezana, čak i ako toga nismo svjesni, za spoznaju i moć?” (Kritika političkog uma). I zar Cervantes već u Proslovu ne aludira na te moderne Foucaultove “sustave najsloženijih znanja” i “najsofisticiranije strukture moći”, koja su u nekoj tajnoj svezi sa činjenicama Don Quijoteova ludila, patnje, želje i individualnosti, kao i sa smrću i zločinima koje tajnim putevima znanja i moći (jer znanje je moć!) ti sustavi znanja i strukture moći rade s našim prešutnim odobrenjem nad nama samima.

Snovi u strogo kontroliranim uvjetima

Početak “naše civilizacije”, a možda i njezina kulminacija i njezina utopijski zamišljena smrt, počinje upravo s vjerskom, policijskom i tajnom istinom policijske države koja je organizirala prvi pravi holokaust u modernoj Europi: u katoličkoj Španjolskoj.

Nažalost, ni Michel Foucault ni Giorgio Agamben nisu do sada stigli do tih najdubljih korijena moderne policijske države i na nama je sada da istražimo te korijene na primjeru Cervantesova romana o ludom Don Quijoteu. Cervantesove stranice nastaju desnicom koja piše, (lijeva ruka mu je ostala žrtvovana kod Lepanta!) i s očima autora koji vidi sve užase prvog pravog, legalno organiziranog holokausta prve policijske države moderne Europe.

Valja zamisliti da postoje reperkusije tog prvog holokausta u Europi na sam tekst romana, s obzirom na to da holokaust nije samo praksa policijske države prema drugima, nego najprije prema vlastitim podanicima. Zato Foucault s nemalim nemirom otkriva modernu moć u njezinu izvornom obliku: u policijskoj državi koja podanike tretira kao svoj realan i imaginaran dobitak i kapital. U policijskoj državi podanik je onaj koji se rađa i umire uz policijsku kontrolu, kao podanik ili pasivni “uživatelj” te iste policijske moći, ukratko kao svjedok, krajnje podoban, za “istodobno postojanje, unutar političkih struktura, užasnih strojeva za uništavanje i institucija posvećenih zaštiti individualnog života” (M. Foucault).

Kada Cervantes u svojem romanu govori o “zlim divovima” i “gorostasima”, on ne priča samo priče ludog Don Quijotea, nego i pravi aluzije na Foucaultove “užasne strojeve za uništavanje”, a koje obvezno prate legalno i legitimno retorički oblaci i gromovi, što te iste strojeve proglašavaju za najbolju i najsjajniju zaštitu naših individualnih ljudskih prava, želja i sloboda.

Kao i sâm sustav podaništa, kao i sami podanici, moguće je da smo svi mi samo nemiran san u glavi koja mirno sanja samo u idealno kontroliranu prostoru zatvora ili policijske države Orwelova ili Kafkina pripovjednog teksta. A da taj pripovjedni tekst nije tek od jučer, svjedokom je i sâm Cervantes i njegov roman napisan u zatvoru.