Čitalački put u vlastitu guzicu

Serija izdanja Jesenskog i Turka koju je u nas otvorio zbornik Seinfeld i filozofija, a izašli su još Simpsoni i filozofija te Monty Python i filozofija, sa South Parkom je, čini se, potpuno opravdala smisao uglazbljivanja banalne televizijske zabave u filozofskom violinskom ključu. Ako je zbornik Seinfeld i filozofija još i igrao u rukavicama čiju su težinu propisivali filozofski treneri, onda je u South Parku ta vrsta nadzora nestala, a rezultat je, paradoksalno, dosad najfilozofičnije izdanje, gdje je nastavno-propedeutički moment, kako bi rekli junaci Treya Parkera i Matta Stonea, popušio. To kod South Parka i jest najzanimljiviji moment, odnosno od te točke kao da počinje ovaj zbornik u kojemu imamo radove sedam autora.

Pičkice, kurvini sinovi i šupci

Umjesto da, kao što se od kombinacije pop-kulture i visoke teorije očekuje, oprezno uvodi u osnove terminologije ili glavne cake nekog teorijskog sklopa, South Park udara u glavu. Tekstovi su podijeljeni u pet grupa: teologija, politika, etika, znanost i, naravno, humor, a za samu crtanu seriju urednik izdanja Richard Hanley piše kako je važna jer izvrsno detektira prijeporne situacije, odnosno sranje. Usvojivši podjelu iz filma Tim Amerika, Hanley i ostatak ekipe o ljudima pišu kao o pičkicama, kurvinim sinovima i šupcima. Pičkice su pretolerantne, šupci su netolerantni, a najveći su frajeri nešto između toga dvoga, kurvini sinovi, ali s mudima.

Primjer: evo, recimo, posljednjih tjedana i u nas dokraja proskribirano pušenje. Hanley piše kako su pušači, kad su bili u većini, bili pravi seronje. “Zato je teško smoći suosjećanja za njih jadne zato što moraju stajati zgrbljeni vani, na studeni, i ne mogu istinski uživati vani u svom fiksu”. Sad jauču, kao znate već što, a do prije koju godinu mislili su kako je vrhunska fora puhnuti nepušaču dim u lice. Prejednostavna logika? Možda i ne. Jer odmah nakon toga - a to je tipična strategija svih u knjizi zastupljenih autora - kreće se s demontiranjem uobičajenih sigurnosnih mjera zbog kojih se posegnulo za nekim od oblika zaštite uvriježena mišljenja. Recimo, štetnost je sekundarnog pušenja, čini se, precijenjena. No to ne znači da su pušači automatski u pravu; već korak dalje dolaze pitanja poput: je li zabranjeno prditi u društvu?

Da sad ne idemo u zamišljanja situacija u kojima bi takva vrsta ponašanja dobila prolaz, kvaka je u tome da ipak nije dopušteno, ili u najmanju ruku nije pristojno sve što nije zabranjeno. Tom Way u eseju Navodnjavanje istinosnog kanala i drugi oblici umne higijene ustvrđuje kako se u South Parku naveliko vodi bitka između istine i laži. Slično se sagledavalo i seriju Seinfeld: George je negativna figura Aristotelove slike mudraca, otjelotvorenje svjetine, a njegova je nesreća materijalizirana u ogromnoj količini različitih (i kojekakvih) otpadnih, neprerađenih svojstava koja se kote u neosmišljenu životu. Aaron Fortune piše u povodu Cartmana i drugara o Aristotelovu poimanju sreće. Eudaimonia nije u cijelosti prevodiva ni na engleski, nego je, kao većina ključnih filozofskih termina, tek prepričljiva. Eudamonia nije puka sreća, nego svojevrsno razmahivanje dobra, “rastenje i cvatenje”, koje svoje ishodište kao i cilj ima u kontemplaciji. No kako tu vrhunsku sposobnost povezati s bandom klinaca iz crtića koju podjednako svojataju ljevičari i desničari? U njoj se živi u krajnostima koje, promotrene ključem koji je u Nikomahovoj etici ostavio Aristotel, djeluju putem sugestije lošeg primjera. U biti, kvaka je u faktu da danas nema dobrih primjera, da nema kreposnih ljudi koji su u stanju živjeti prema Aristotelovu kriteriju, South Park je jedno od iščašenih mjesta više, a gledanje crtića ubrzava do groteske metodu pokušaja i pogrešaka koju preporučuje veliki filozof. Iz toga ne treba zaključiti da se preporučuju oblici devijantnog ponašanja - nešto kao sekta klista u Rusiji, čiji je najpoznatiji “član” bio Grigorij Jefimovič Rasputin - ne bi li se putem grijeha došlo do spoznaje. Najbolje je biti oprezan. South Park (odnosno njegovi autori) orijentiran je na moralne, a ne na političke poruke, a prevladavajući moral uronjen je u auru licemjerja - licemjerje je glavna meta Parkera i Stonea, do koje oni često stižu i preko niza sporednih meta (primjerice, ekološke svijesti). Ili zbunjujućih smjerova.

Cool ne smije biti zapovijeđen

Klasičan bi primjer mogao biti tretman evolucijskog biologa, autora Sebičnog gena i Iluzije o Bogu, pisca znanstvenih bestselera Richarda Dawkinsa, koji se “pojavio” u nekoliko epizoda. Izvrgnuli su ga poruzi ne jer su i sami protiv njegovih teza, nego jer smatraju da je pluralizam zakon, tj. da je ateizam možda cool, možda čak totalno cool, ali da ne smije biti jedini, ne smije biti zapovijeđen. Što je po Hanleyu vrijedno dodatna komentara, ili čak lekcije. Tezu da nijedan pojedinačni odgovor nikada nije pravi odgovor on dopisuje jednostavnim: osim kad jest. Stone i Parker otišli su korak dalje i prikazali Dawkinsa kao glupana jer su njegova ateistička stajališta prenapeta za “neutralan teren”, koji je, čini se, ideal autorima crtića. Hanley, s druge strane, misli kako je ponekad ekstreman odgovor ujedno i jedini pravi odgovor. Da parafraziramo Sophiu Bishop, autoricu jednog od eseja u knjizi, South Park i filozofija čitalački je put u vlastitu guzicu, efektan zbog mogućnosti razbijanja klišeja za kojima posežemo rabeći patelarno-refleksne fraze spremno izgovaranje kojih odlično maskira društvenu kontrolu i misaonu atrofiju.