Midhat Ajanović Ajan  

Crni animirani ples

animacija

1. Pišući krajem devedesetih studiju o Zagrebačkoj školi crtanog filma, konstatirao sam da taj fenomen, baš kao i zemlja u kojoj je nastao, definitivno pripada povijesti. Veliki internacionalni uspjesi i objektivna vrijednost onoga što je stvarano u zagrebačkom studiju između kasnih pedesetih i ranih osamdesetih uglavnom su se zasnivali na vrhunski ovladanoj tehnologiji takozvane cel-animacije, stiliziranom pokretu, te globalnim metaforama koje su izražavale otpor usmjeren prema trci u naoružanju, mogućem nuklearnom ratu te drugim strahovima i strepnjama pred budućnosti koje su obilježile jedno doba što se obično naziva hladni rat. Sve to personificirao je lik malog, svakodnevnog čovjeka, koji je u formi duhovitih anegdota odlučno propagirao ideju o neutralnosti, samostalnosti i veliko Ne blokovskoj politici.

Kao i svaki model, i taj je s vremenom iscrpio svoje mogućnosti. Već sedamdesetih je klasična seven minutes cel-animacija počela sličiti ispričanoj priči i stagnirati u odnosu na druge, nove tehnike, u kojima su oduševljeni i inovativni animatori stvarali svoja originalna djela prodirući sve više u dubinu ekrana i nagovještavajući ono što danas poznajemo kao 3-D digitalni film. Naravno, cel-animacija, u obliku svog surogata u nekom računalnom programu, ostat će važna animacijska tehnika, onako kako je to recimo akvarel u slikarstvu, ali više nikad neće biti dominantna u mjeri kako je to bilo u vrijeme kada su Vukotić i drugi žarili i palili po svjetskim festivalima, a najugledniji filmski autoriteti kalibra Johna Griersona pisali o zagrebačkom crtanom filmu kao o jednoj od uopće najzanimljivijih pojava u svijetu filma.

Jezgru Zagrebačke škole činili su novinski crtači koji su i kao režiseri u osnovi ostajali karikaturisti, strip-crtači i ilustratori, koji nisu pokazivali interes za lutka-film, animaciju plastelina, objekata ili animacijske tehnike zasnovane na upotrebi kompjutora. No, bilo bi sasvim pogrešno opisivati cijeli fenomen kao nešto monolitno i ograničeno samo na produkciju filmova satirične naracije unutar spljoštenog dvodimenzionalnog prostora.

Naprotiv, važni zagrebački autori instinktivno su odstupali od anegdote u sadržaju i karikaturalno-satirične grafike u izrazu i nastojali se pridružiti modernijim tendencijama u svjetskoj animaciji. Već u prelijepoj sentimentalnoj etidi Satiemania (1978.) Zdenka Gašaparovića, Marušićevim, u kontekstu njegova opusa sasvim netipičnim, radom Riblje oko (1980.), Zimonićevu uvođenju novokvadratovske strip-estetike u kućni stil Zagreb filma, slikarskim animacijama Štaltera ili Dragićevim iskoracima u područje animiranog dokumentarca, primjetna su traganja za novim formama i drukčijim tematskim područjima od onih koja su obilježila glavnu struju zagrebačkog i hrvatskog animiranog filma. No, iz manje-više poznatih razloga, ta se serija pojedinačnih bljeskova nije uspjela do kraja oblikovati u novu evolutivnu etapu škole.

2.

Marko Meštrović i Davor Međurečan nemaju nikakvih generacijskih dodirnih točaka sa Zagrebačkom školom, i stoga se prema tom fenomenu mogu odnositi sasvim neopterećeno. Njihov autorski rad Ciganjska, jedan od najzanimljivijih animiranih filmova uopće nastalih u neovisnoj Hrvatskoj, dolazi pred publiku u radikalno izmijenjenom vremenu koje karakterizira bitno drukčiji sociološko-politički okvir, novi svijet koji je, namjesto ravnoteže straha koju su stvarala dva suprotstavljena bloka, sada pokušava globalizirati.

No, i sama animacija danas je nešto bitno drugo. Ona je najvažnije područje u procesu totalnog preoblikovanja pokretnih slika. Piksel sve više zamjenjuje celuloid, što čini da su produkcija i distribucija filma u fazi velikih promjena na svim svojim paradigmatskim područjima. Snimanje filma je digitalno, a to prije svega čini jeftinijim i jednostavnijim pristup mladim ljudima da produciraju svoje prve filmove. I postprodukcija se, jasno, radi digitalno, što omogućuje uporabu avansiranih vizualnih efekata i u filmovima niskog budžeta i u malim i siromašnim zemljama. Montaža je danas linearna i film raste organski dio po dio testiranjem u animaticu svih mogućih kutova i točki gledišta, tajminga, planova, brzine i ritma. Filmski tim može biti geografski rasut doslovce po cijelom svijetu, ali razdaljina između suradnika više nije problem. Naprotiv, rad na distanci postaje rutina putem takozvanih on-line communities kojima digitalna komunikacija omogućuje dnevne konferencije i razgovore bez obzira gdje se koji od članova ekipe nalazio. Konačno, sama distribucija filma se mijenja, kućno konzumiranje filma već je odavno nadmašilo ono u kinematografima, filmovi se šalju kao elektroničko pismo, elektronička kina postaju svakodnevna pojava, a animirani film u svemu tome izlazi iz geta festivala i art-kina i prvi put u filmskoj historiji postaje ravnopravna, ako ne već i dominantna, forma pokretnih slika.

Ciganjska je definitivno izraz i dio cijelog tog procesa, ali je istodobno i čvrsto ukorijenjena u tradiciju zagrebačke ili (što je danas prikladniji termin) hrvatske animacije, što je osnovni razlog da to djelo budi velika očekivanja i izaziva interes kakav odavno nije povezivan s nekim animiranim filmom nastalim u Zagrebu. Koliko je taj optimizam utemeljen, znat ćemo definitivno kada autori, ponovo zajednički ili pojedinačno, naprave najvažniji film svoje karijere – onaj idući.

3.

Zagrebačka škola je ipak bila razgranato stablo, a pojedini su ogranci često nepravedno marginalizirani jer ih je bilo teško uklopiti u mainstream čiji su glavni predstavnici (Dovniković, Zaninović, Vukotić, Dragić, Grgić, Marušić, Blažeković, Pavlinić…) u većini filmova djelovali unutar dominantnog modela o malom, dvodimenzionalnom čovjeku okruglog nosa što vozi svoj prkosni slalom između velikih i silnih. Međutim, autori iz takozvane slikarske struje kakvi su Vladimir Kristl (Šagrenska koža, 1960.), tandem Marks/Jutriša (Muha, 1966.), Dragutin Vunak (Između usana i čaše, 1968.), Mimice (Mala kronika, 1962., Tifusari, 1963. prema poeziji Jure Kaštelana…), Štaltera (Maska crvene smrti, 1969.) nisu se bavili samo globalnim pitanjima nego i pojedinačnim sudbinama, često izražavajući crne osjećaje, cinizam i onu karakterističnu gorčinu što se razvila u graničnom prostorima između Srednje Europe i Balkana. Ti filmovi lišeni su vesele atmosfere, u njima ne nalazimo duhovitu i optimističku poentu, njihovi motivi često su sprovodi, groblja, križevi i mrtvački sanduci, sive, zlokobne kiše, blatnjave ceste, kreštave vrane i zakrabuljena Smrt, čija je kosa u punom zamahu.

Osobito zanimljiv autor u tom kontekstu bio je i ostao Zlatko Bourek s ostvarenjima kakva su I videl sam daljine maglene i kalne (1964.) po motivima Krležinih Balada Petrice Kerempuha; Bećarac (1966.), film inspiriran glazbenim motivima slavonske folklorne glazbe, Kapetan Arbanas Marko (1967.) prema narodnoj epici, ili Mačka (1972.), pop-artistička majstorija temeljena na prekrasnoj baladi Zvonimira Goloba. Bourek koji u svojim grafički superiornim uracima etablirao neku vrstu grotesknog ekspresionizma, ali je i bio jedan od rijetkih zagrebačkih profila koji je uspješno upotrebljavao tehniku kolaža kako bi na ekran prenio i zadržao likovno bogatstvo te osebujnu atmosferu horora i noćne more. Film Ciganjska izravno se nastavlja prije svega na tu tendenciju u hrvatskoj animaciji čiji je najistaknutiji predstavnik Bourek.

4.

Postoji izravna veza između umjetnosti i percepcije u jednom dobu, što je fenomen koji Paul Wells naziva temporalna imaginacija. To naravno osobito važi za film u svim njegovim formama i izrazima, među koje jasno spada i animacija. Stoga je odluka autora da Ciganjsku konstruiraju kao modernu repliku na njemački ekspresionizam, osobito na centralno remek-djelo tog stilskog pravca Metropolis (1926.) tandema The von Harbou/Fritz Lang, činjenica koja presudno određuje doživljaj njihova filma.

Metropolis, djelo do danas nenadmašene vizualne ekspresije i dizajna koje je revolucioniralo način na koji je čovjek dvadesetog stoljeća percipirao svijet, nikad nije prestalo inspirirati umjetnike diljem svijeta, i to ne samo filmske. Prije nekoliko godina smo, primjerice, vidjeli remake Metropolisa pod istim imenom u mediju japanskog anime filma. Ta vrsta egzistencijalnog pesimizma čita se tako očito i u Krležinoj baladi Ciganjska, nastaloj 1936., koja je poslužila kao poetska armatura za istoimenu animacijsku kompoziciju Meštrovića i Međurečana.

Ako su, dakle, zagrebački crtići u vrijeme svoga zlatnog doba širili optimizam u jednom natmurenom i pesimističnom svijetu, Ciganjska je izrazito pesimističko djelo nastalo u vremenu i svijetu premreženom masovnim medijima koji nas neumoljivo i neprestano bombardiraju lažnim i zagušujućim optimizmom.

5.

Ciganjska je film brižljivo izbalansiranog ritma i skladne ekspresionističke konfiguracije slike te funkcionalne etno-glazbe prirodno srasle s animacijom, koja pridonosi da tijekom gledanja filma otkrivamo i prepoznajemo vlastite osjećaje. To je film kratke forme koji se, iako rađen sofisticiranom računalnom tehnikom, oslanja na minimalizam primarne likovnosti, one koja nam se najdulje zadržava u sjećanju. Ciganjska je konstruirana kao glazbeni animacijski film čiju strukturu i ritam tvori ples izražen prije svega međuigrom crnih ploha na sivoj, kišnoj podlozi, detalja kakvi su crni kišobrani i šeširi, tamne naočale na pjevačevom licu, crno “oko” gitare i mračna rupa groba.

Usprkos svojoj glazbenoj osnovi ili možda baš zahvaljujući njoj, Ciganjska  je prigušen, tih film, čija je priča ispričana šapatom. To je vizualno-glazbena pripovijest o starosti i prolaznosti, o uzaludnosti ljudskog trajanja i glazbi kao najboljem načinu da se kroz život prođe s ipak nešto manje ožiljaka na duši. Istodobno, to je kolektivni portret Balkanaca koji svoje tuge utapaju u rakiji koja im katkad nije dovoljno ljuta pa je žele dodatno začiniti zmijskom otrovom.

Sudionike filma zatječemo na otočiću njihova materinskog jezika i uspomena (koje su forme zaborava, kako bi rekao Kundera) gdje plešu svoj samrtni ples i tek na kraju, nakon što boca, u kojoj su rakija i zmija, biva ispijena, shvaćamo da je riječ o skupini autsajdera koji su na dnu (ili u getu) megalopolisa, ljudima uhvaćenima u gigantsku betonsku zamku i oboljelima od depresije došle kao rezultat industrijalizacije, nehumanih projekata, razvaljenih spomenika, tvornica i dimnjaka koji bljuju smrt za okolnu prirodu. U svijetu koji se osjeća kao zamka nemoguće je dezertirati iz vlastita života, izbjeći u neki drugi i drukčiju stvarnost ni na koji drugi način nego napuštanjem života.

6.

Konačno, Ciganjska je djelo koje nas danas na najbolji mogući način podsjeća da se Balkan nalazi u Europi.