Crtačke bravure

Nakon mnogo godina provedenih s one strane oceana, u dalekoj Kanadi, Igor Kordej se vratio u Hrvatsku. Posljednjih godina u inozemstvu jedan od najvećih domaćih stvaraoca stripa bio je ekskluzivnim ugovorom vezan za Marvel, koji mu je onemogućavao da do njegova ispunjenja radi za neku drugu izdavačku kuću. Zahvaljujući svojoj već poslovičnoj produktivnosti, Kordej je u tom razdoblju nacrtao velik broj stripova, neke i po scenarijima Darka Macana (u sklopu serijala Cable, koji se razvio iz popularnih X-Men). Međutim, nakon sukoba s Marvelom, raskidanja ugovora i povratka u Hrvatsku, o čemu je Kordej već mnogo puta govorio u intervjuima, ovaj se umjetnik u potrazi za poslom opet razasuo po starom kontinentu, radeći mahom za francuske izdavače.

Stripovi iz najnovije faze njegova stvaralaštva bave se, shodno europskom ukusu, temama koje su i samog Kordeja ponajviše zaokupljale tokom dugogodišnje karijere – poviješću, mitologijom, fantastikom, ratnim sukobima (stvarnim ili izmišljenim), ulozi pojedinca u istima itd. Jedan od najavljenih naslova posebno me zaintrigirao – adaptacija Gogoljeva romana Taras Buljba, priča o kozačkim bitkama u kasnom srednjovjekovlju carske Rusije, u čijem se okruženju Kordej, vjerujem, izvrsno snašao. Ipak, domaća publika o majstorovu recentnom radu neće suditi po tom stripu, nego po jednom drugom djelu – Srcu bitaka u izdanju Algortima, prvom dijelu budućeg serijala, koje je Kordej nacrtao po scenariju Jeana Davida Morvana.

Tri vremena i tri lika

Radi se također o ratnoj priči, koja traje duže vrijeme, ali joj je fokus na godinama Prvoga svjetskog rata. Blaise Boforlant, ugledni francuski javni djelatnik, filozof i mislilac, godine 1940. prisjeća se, u razgovoru s mladim novinarom, svojih dana provedenih na fronti. Blaise, sada teško pokretan starac u kolicima, upravo to razdoblje svog života određuje kao ključno za sav njegov kasniji razvoj. Porijeklom iz francuskih pokrajina koje je Njemačka osvojila sedamdesetih godina 19. stoljeća, Blaise novinaru govori o svojim razlozima prijavljivanja u ratne postrojbe 1914, radi idealističke borbe protiv mrskog njemačkog okupatora. Na prvoj crti bojišta, među rovovima, Blaise u predasima između bitaka uređuje novine niske naklade, nazvane Srce bitaka, koje dijeli kolegama vojnicima ne bi li im podigao moral, zabavio ih i osnažio nadu u pobjedu. Dolazak novog vojnika, atletski građenog, vrhunski uvježbanog crnca regrutiranog iz kolonija, koji Blaiesa zadivljuje svojom karizmom, unosi nemir među vojnike pune rasnih predrasuda, no pridošlica zvana Amareo Zamai uskoro se iskazuje kao najsposobniji u borbi i potencijalni vođa. Stoga mu Blaise posvećuje cijeli jedan broj svojih novina, a upravo će taj broj mnogo godina kasnije pronaći mladi novinar i doći starcu Blaiseu na razgovor.

Priča je zamišljena kao serijal te je očito da ovaj prvi album tek postavlja prostorno-vremenski okvir za buduće događaje i čitatelja uvodi u karaktere triju glavnih likova, gdje je Blaise centralna točka koja objedinjuje tri vremenska razdoblja – Prvi svjetski rat, zoru Drugog svjetskog rata, koji je doživio kao star čovjek, i drugu polovicu 19. stoljeća koje obuhvaća njegovo dječaštvo i mladost. Odnos mladog, pronicljivog, ali u biti nezrelog novinara prema oštroumnom, no dobronamjernom starcu Blaiseu sličan je Blaiseovu odnosu prema Amareu mnogo godina ranije – crnac Blaisea upravo dječački fascinira. Blaise je k tome i deklarirani homoseksualac te novinaru priznaje da ga je Amareo i seksualno privlačio, no taj je doživljaj pretpostavio čistoj intelektualnoj znatiželji i želji da slijedi svog odvažnog druga u borbi. Blaise Amarea prikazuje kao pokretača njegova vlastitog djelovanja, osobu koja je u njemu potaknula iskazivanje najvećih vrlina, poput hrabrosti i spremnosti da se žrtvuje za prijatelja. Međutim, o samom Amareu mi ne saznajemo ništa osim onoga što on predstavlja Blaiseu. Zbog toga završna scena albuma, u kojoj postaje neizvjesna Amareova sudbina nakon ranjavanja u bitci, ne funkcionira posve kao napet, otvoren završetak, baš zbog toga što se čitatelj ne uspije vezati za njegov lik ni razumjeti što ga potiče na akciju. Odnos Blaisea i Amarea je jednoobrazan, jer Amareo za nas i ne postoji osim kao dio Blaiseove osobnosti, on nije potpun lik. Za razliku od toga, iz razgovora Blaisea i novinara razabiremo svu složenost njihovih karaktera. Novinar bojažljivo traži Blaieseovo odobravanje i pokušava se prema njemu odnositi prisno, a starac na to reagira donekle pokroviteljski i ironično, ali ne može prikriti da mu takva dječačka iskrenost i poštovanje mladića itekako laska. Glavni je  problem ovog stripa u tome što scenarist nije uspio uspostaviti konciznu strukturu radnje i dosljedno povezati tri vremenska razdoblja, utjelovljena u tri lika. Paradoksalno, scene razgovora starca Blaisea i mladog novinara uzbudljivije su od scena ratnog sukoba, jer u njima čitamo napetost među likovima i igru njihovih riječi i misli, dok nam ljude koji su ranjeni i eventualno ginu scenarist nije uspio dovoljno približiti da bi nam do njih bilo stalo, a to se odnosi prvenstveno na Amarea.

Osrednji scenariji, ali vrhunski crtež

Ono što scenama rata podiže vrijednost u odnosu na vrhunske scene dijaloga u interijeru jest Kordejev crtež, njegovi dinamični kadrovi i majstorska montaža table, što dokazuje da je ovaj autor sposoban izvući maksimum iz osrednjeg scenarija i podići ga na višu razinu. Kordejev angažman na ovom projektu vjerojatno je uvjetovala njegova već spomenuta sklonost ovakvim temama i neosporiva kvaliteta sličnih mu ranijih radova. Prizori bitke, dakle, nacrtani su onako kako se i očekuje od autora njegova kalibra – žestoko, precizno i unatoč ratnom kaosu, vrlo jasno. No scene dijaloga dvoje ljudi jesu one u kojima je Kordej zaista zablistao, vjerno oblikujući mimiku, geste, suptilne ekspresije lica i općenito okruženje jednog zatvorenog prostora, kreiravši raznolikim kutovima gledanja gotovo filmski ugođaj. Česti su vrlo mali vremenski razmaci između kadrova u kojima možemo promatrati Kordejev izrazito studiozan prikaz određenog pokreta, što naravno čini radi dublje psihološke karakterizacije likova, onoliko koliko mu scenarij dopušta. Takve Kordejeve crtačke bravure jesu ono što ovaj strip čini vrijednim pažnje, premda cjelina ne funkcionira najbolje zbog očitih manjkavosti u scenariju.

Ambiciozni serijali neizvjesne recepcije

Velika je mana ovakvih ambiciozno zamišljenih serijala, koji uglavnom obuhvaćaju barem četiri ili pet albuma, to što često ne uspiju ispuniti očekivanja publike ili sami autori ne dosegnu ciljeve koje su si na početku rada postavili. Srce bitaka nije iznimka – pitanje je koliko će ovaj prvi album privući publiku u inozemstvu, a pogotovo u Hrvatskoj, i hoće li biti dovoljno intrigantan da opravda objavljivanje kasnijih albuma. Domaći autori poput Kordeja, koji su većinu stripova još od kasnih osamdesetih nadalje crtali za strane izdavače, imaju pozamašan opus čiji dobar dio publika s ovih prostora uopće nije vidjela. Zato bi domaći izdavači trebali pomno odabrati što će od toga objaviti kako bi publici predstavili stripove s kojima su naši autori ostavili najjači trag u inozemstvu. Srce bitaka to, nažalost, nije. Bolji bi izbor bili albumi iz spomenutog Marvelova serijala Cable, kojima Macanovi scenariji jamče kvalitetu i priču koja nadilazi klasične žanrovske odrednice. Slučaj je s Kordejem i što većina njegovih stripova rađenih za domaće tržište, poput kultnih djela Stranac, Metro i Zvijezde, nikad nije ponovno izdana i do njih je danas vrlo teško doći. Nova izdanja Kordejevih starih stripova u kombinaciji s domaćim izdanjima njegovih najkvalitetnijih, a ne tek vrlo dobrih do prosječnih radova bila bi primjeren povratak ovog umjetnika u svijet domaćeg izdavaštva stripova. Hoće li Algoritam nastaviti objavljivati Srce bitaka ili će, obeshrabren mogućim neuspjehom, odabrati neki drugi naslov iz Kordejeva opusa, ostaje vidjeti. Do tada ćemo Kordeja, kao i većinu domaćih autora koji rade za inozemno tržište, i dalje morati pratiti uglavnom u originalnim stranim izdanjima.