Dan na Farmi

Ivana Delač Horvatinčić

Marija-Ana zaista je voljela život na Farmi. Zrak je bio čist, nebo plavo, hrana dobra, a ljudi odlični. Od njih sedamsto trideset i dvoje, koliko ih je živjelo i radilo na Farmi, poznavala ih je sve, a s tek desetak njih nije imala odnose koje bi mogla nazvati sjajnima (no opet, ne bi ih mogla nazvati ni lošima – jednostavno, nije bilo kemije, kako je znao reći njezin muž).

Upravo je završila s poslom za taj dan i, preodjenuvši se iz radne u svoju odjeću, krenula pješice prema Naselju. Većina njezinih suradnika na posao i s posla išla je biciklom, no ona je voljela pješice, diviti se golemim poljima soje koja su se protezala dokle god je sezao pogled, slušati zvukove prirode koji su u njoj budili brojne lijepe uspomene.

Voljela je prirodu, voljela je soju, voljela je Farmu, voljela je ljude… Marija-Ana je, kao i gotovo svi na Farmi, bila spremnik pun ljubavi iz kojeg je nesebično davala. Život na Farmi je bio takav – jednostavan u svojoj ljepoti i uzajamnom davanju i primanju.

Nakon sat vremena hoda cestom koja je ravno sjekla golema polja, stigla je do Naselja. Zgrade su se zrakasto širile od središnjeg Trga, a na samoj sredini one koja je bila okrenuta prema jug-jugoistoku bio je njezin i Antun-Marijev stan.

Putem je srela Danijel-Darka, svog susjeda koji se upravo vraćao iz dućana, sudeći prema platnenoj torbi koja samo što nije pucala od prenatrpanosti u njegovoj ruci.

“O, susjeda, kako si?”, ljubazno je pozdravio. Uzvratila je osmijehom.

“Upravo stižem s posla.”

“Što ima u Kontroli?”, Danijel-Darka, koji je radio na strojevima za čišćenje polja i ekstraventilaciju, uvijek su zanimale sve neformalne novosti iz hijerarhijski poslovno više Kontrole uvjeta.

“Danas, začudo, ništa vrijedno spomena”, slegnula je ramenima. “Možda u Antun-Marijevoj smjeni bude zanimljivije.”

“Ah, danas ste u suprotnoj smjeni? Koja šteta, Elizabeta-Dragica i ja smo vas namjeravali pozvati na ručak.”

“Joj, bit će mu žao”, uzdahnula je. “Voli vašu kuhinju.”

“Dođi barem ti”, prijateljski joj je položio ruku na rame. “Nismo se dugo seksali.”

“Da, prošlo je nekoliko tjedana”, kimnula je. “Rado, ali imam dogovor za kavu s Mirta-Helenom iz Ekstrakcije.”

“Pa dovedi i nju. Elizabeta-Dragica voli brojno društvo.”

“Da, znam”, nasmijala se. “U redu, pitat ću je.”

Razišli su se s dogovorom za rendez-vous u Danijel-Darkovu stanu, a Marija-Ana je nastavila šetnju do trga, gdje je pričekala prijateljicu.

Mirta-Helena bila je oduševljena prijedlogom.

“Ručak i seks? Pa naravno da sam za!”, uskliknula je. “Nisam dugo imala grupni seks. A bome nisam nikad ni jela kod Elizabeta-Dragice – a čujem da dobro kuha.”

“To je istina. Dobra hrana i seks, idealan način za opuštanje nakon napornog radnog dana.”

“Možda tebi. Meni će ovo biti zagrijavanje za posao”, Mirta-Helena se namrštila. “Opet sam u noćnoj.”

“Auh, žao mi je”, iskreno je suosjećala.

Hodale su pokraj dugačke zgrade ispred koje se protezao niz grmova s bijelim cvjetovima. Sunce je toplo sjalo, a kako već godinama nije bilo opasnosti od radijacije, mogle su bez imalo straha uživati u dodiru toplih zraka na svojoj koži. Iz krošnji obližnjeg drveća čuo se pjev ptica. Mirisalo je na ljeto, na med i šumsko cvijeće, mirisalo je na sreću i mir, mirisalo je na Ljubav koju su dvije prijateljice upravo krenule podijeliti sa svojim prijateljima.

“Jao, vidi kako je sladak!”, Mirta-Helena trknula je laktom Marija-Anu kad im se, hodajući prema trgu s rukama zabijenim duboko u džepove, približio dječak plave kose za kojeg na prvi pogled nije bilo lako odrediti je li ušao u Pubertet ili ne. Tek kad im je prišao još bliže, mogle su vidjeti nježne, svijetle dlačice koje su stidljivo rasle iznad njegove gornje usne.

“Hej, dečko, kako se zoveš?”, upita ga Mirta-Helena.

“Ivo-Siniša”, odgovorio je pristojno, glasom koji još nije mutirao.

“Jesi li već ušao u Pubertet?”

“Jesam”, ponosno se isprsio i, posegnuvši u džep na košulji, izvadio Pubertetsku Iskaznicu. “Dobio sam je prije mjesec dana.”

Obje su pažljivo promotrile iskaznicu kako bi utvrdile je li izvorna – nije bilo sumnje, žig nije bio krivotvoren.

“U tom slučaju...”, Mirta-Helena se okrenula prema svojoj prijateljici. “Bi li Danijel-Darku i Elizabeta-Dragici smetalo da im dovedemo još jednog gosta?”

“Koliko ih ja poznajem, sumnjam.”

“Onda, Ivo-Siniša, ideš s nama na ručak i seks?”

“Naravno!”, bio je vidno uzbuđen, kao i svaki drugi friški Pubertetlija kad uđe u svijet odraslih – točnije, u svijet seksa. Bez Pubertetske Iskaznice to se nije moglo; s tom iskaznicom osoba je bila već napola odrasla.

Kad se Marija-Ana vratila kući, nakon zaista sjajnog ručka i još sjajnijeg seksa u kojem se dovođenje Ivo-Siniše pokazalo kao pravi potez jer je dječak izuzetno brzo učio i imao toliko entuzijazma da su se svi ponovo osjećali kao da su u Pubertetu, sunce je već bilo na zalazu. Zadovoljno se zavalila u naslonjač. Sa svojih četrdeset godina, osjećala se i izgledala kao da ima dvadeset. Svakodnevni seks s različitim partnerima zaista je činio čuda – kako njoj, tako i svima ostalima.

“Hej, mama”, iz razmišljanja ju je trgnuo glas njezine kćeri koja je upravo ušla u stan. Okrenula se i široko nasmiješila.

“Kako je bilo u školi?”, upita. Dora-Ivana se namršti.

“Ručak je bio dobar”, odvrati. “Ali cijeli dan smo imali povijest. Kao, zato što smo skoro svi poslije škole išli na pregled. Ne kužim zašto je povijest baš tako jako bitna.”

“Zato da biste svi shvatili da se ljudi moraju međusobno voljeti i dijeliti tu Ljubav, jer je upravo to spasilo ljudski rod”, Marija-Ana je pokušala objasniti na što jednostavniji način – jer prava istina je bila daleko kompliciranija. No Dora-Ivana je bila mlada i imala je još mnogo vremena za učenje kompliciranih finesa ljudske povijesti.

“Svejedno”, djevojčica odmahne glavom i sjedne u drugi naslonjač, nasuprot majci. “Zašto ne bi jednostavno zaboravili to da su ljudi umirali u svim tim ratovima i od svih tih bolesti i što ja znam od čega sve ne… Zašto to moramo učiti?”

“Zato da možete cijeli život cijeniti to što ratova i bolesti više nema.”

“Pa ja bih to cijenila i da ne moram učiti o tome.”

Marija-Ana se nasmijala i odlučila promijeniti temu.

“Nego, kako je bilo na pregledu?”

“Super!”, oči njezine kćeri su zaiskrile i spremno je izvukla iskaznicu iz džepa kako bi je pokazala majci. “Ušla sam u Pubertet, mama, i svi moji prijatelji isto, i cijepili smo se i dobili iskaznice… I ja bih išla van naći se s njima i to proslaviti, jel’ smijem?”

“Naravno”, oči Marija-Ane napunile su se suzama radosnicama. Njezina kćer počela je odrastati.

Ivana Delač Horvatinčić mlada je autorica znanstvene fantastike s više objavljenih pripovjedaka i ovogodišnja pobjednica natječaja Istrakona za kratku priču. Ova je priča nastala na Fantastičnoj (m)učionici, radionici kreativnog pisanja Darka Macana u udruzi SFera.