Divlji Mislilac

Uz 100. rođendan Claudea Lévi-Straussa

Claude Lévi-Strauss, osnivač strukturalne antropologije, vjerojatno ne bi mogao zamisliti ljepši poklon za stoti rođendan od onoga francuskog nakladnika Gallimarda: objavljivanje reprezentativna izbora iz djela na tanku papiru u luksuznoj biblioteci Pléiade, u renomiranu i u svijetu najcjenjenijem izdanju znanog nakladnika, koje je namijenjeno samo izuzetno velikim  piscima i intelektualcima Grand Nation.

Na taj način službena Francuska ukazuje čast znanstveniku i intelektualcu najvišeg ranga. I to onom koji nije samo izvanredno doprinio etnološkim i antropološkim istraživanjima, svojemu strukovnom području, nego i Lévi-Straussu koji je jako utjecao na suvremenu filozofiju svojom “strukturalnom metodom”. Posrijedi je nedvojbeno naknadna krunidba znanstvene karijere koja je 1960. godine, s pozivom Lévi-Straussu da zauzme mjesto predavača na pariškom Coll?ge de Franceu, dosegla prvi vrhunac. To je bio i početak znamenita pohoda njegovih antropološko-etnoloških studija i ponajprije studija o mitologiji tzv. primitivnih naroda, koje su imale takav odjek da otada antropologija nije više ono što je bila.

Od obične ekspedicije do ekspedicije života

Lévi-Strauss rođen je 1908. godine u Bruxellesu kao sin francuskog slikara Raymonda Lévi-Straussa i Emme Lévy, kćeri elzaškog rabina. Godine 1925. polaže prijemni ispit za École Normale Supérieure, školu namijenjenu francuskoj eliti. Godinu kasnije započinje studij prava na Sorbonni. Iste je godine, kao osamnaestogodišnjak, aktivan član Socijalističke studentske grupe. Zanima se za Marxa, Spinozu i pacifistički orijentirana filozofa Alaina. Nekoliko godina kasnije daje ostavku na sve funkcije u Socijalističkoj partiji i 1943. povlači se zavazda iz politike.

Iste mu je godine bilo ponuđeno mjesto gostujućeg profesora na Sveučilištu Sao Paolo. Godinu nakon dolaska u Brazil, 1935, kreće na prvu ekspediciju istraživati obrede, mitove i životne navade Caduveo-Indijanaca u saveznoj državi Goias u središtu Brazila. To je pak bio sam “uvod” u drugu ekspediciju, u studenom 1937. godine, u dotad posve nepoznato područje  Mato Grosso, cilj koje je bio istražiti život i običaje plemena Bororo. Maloj istraživačkoj grupi pošlo je za rukom avanturističkim putovima preko Cuiaba – raja “garimperiosa”, brazilskih tragača za zlatom i dijamantima – dospjeti u središte te zabačene regije. Lévi-Strauss tamo zapravo započinje rad kao antropolog i etnolog.

Uspijeva uspostaviti prijateljski odnos s Bororoima, koji žive u više obiteljskih klanova i koji se izdržavaju prodajom keramičkih predmeta. Lévi-Strauss otkupljuje od njih keramiku, fotografira, istražuje jezik, geste i bračna pravila. Na kraju ekspedicije imao je materijal za knjigu Elementarne strukture rodbinstva (1949), kao i za knjigu Tužni tropi, koja će se pojaviti 1955. godine.

Velik odjek koji su obje knjige – koje su 1958. dopunjene i u međuvremenu postale standardno djelo Strukturalna antropologija – nadaleko izazvale, imao je razlog u tome što je Lévi-Straussov pristup odstupio od metode tradicionalne etnologije. On je radikalno raskrstio s klišejima i dogmama koje su vladale nad ovim istraživačkim granama i koje su skutonoše kolonijalne vladavine. Na mjesto etnocentričnih klišeja o “divljim”, “užasnim” i “nerazvijenim” postavio je objektivan opis strukture rodbinskih odnosa, obreda i mitova tih naroda i plemena. Za razliku od prethodnika koji su bili zaraženi ideologijom kolonijalizma bilo mu je važnije pronaći strukturalne sličnosti i razlike i tako odrediti invarijante koje reguliraju društveni život pod prirodno određenim uvjetima.

Strukturalna revolucija

Kao odlučujući protivnik funkcionalizma i pozitivizma osnovao je vlastitu “strukturalnu antropologiju” i definirao antropologiju, naslanjajući se na “semiološku lingvistiku” Ferdinanda de Saussurea, kao sustav “znakova i gestike iz kojeg se izvode obredi, bračna pravila, rodbinski sustavi, običaji i određene forme ekonomske razmjene”. Umjesto da se iscrpljuje u mehaničkom klasificiranju, gradi most između zapadnjačke civilizacije i arhaičnijih društava. Ako je, s jedne strane, upravo taj aspekt Lévi-Straussova djela bio privlačan i za filozofe – treba pomisliti samo na utjecaj koji je izvršio na Jacquesa Lacana, Michela Foucaulta ili Louisa Althussera – on je, s druge strane, bio metom oštre kritike. I to baš kritike onih koji su poput marksističkog filozofa Henrija Lefebvrea oštro napadali antropološki strukturalizam zbog “antidijalektike”, njegova “antihumanizma” i “neprijateljstva naprama subjektu”. Na vrhuncu svibanjske pobune 1968. godine francuski sociolog Jean Duvignaud na Sorbonni, koju su studenti zaposjeli, pobjedonosno je objavio kako svibanj 1968. predstavlja “kraj i smrt strukturalizma”.

U posljednjem poglavlju četvrtog toma Mitologika Lévi-Strauss je odgovorio na različite zamjerke i podcrtao da ga iznenađuje “kritika strukturalizma pojedinih filozofa, njihov prigovor da je strukturalizam poništio ljudsku osobu i njezine vrijednosti”. “To za mene ima isti učinak”, istaknuo je, “kao kad bi se netko pobunio protiv kinetičke teorije plina pod izgovorom da ta teorija, svojim objašnjenjem zbog čega se topao zrak širi i uspinje, dovodi u opasnost obiteljski život i kućni moral čija bi demistificirana toplina time izgubila osjećajne i simboličke rezonance”.

“Mističkom isparenju” filozofske refleksije koja polazi isključivo od subjekta sada energično i apodiktički suprotstavlja strogo empirijski usmjerenu metodiku prirodnih znanosti. “Tijekom 1 500 godina, od vremena Plutarha, filozofi nisu ništa drugo o mitovima govorili doli plitkosti i opća mjesta”, glasila je njegova osuda. To je, naravno, za posljedicu moglo imati samo to da je sada Lévi-Strauss optužen i da je od sebe načinio apologeta antifilozofije, koja ignorira socioekonomski orijentiranu marksističku analizu i želi zamijeniti dijalektiku subjekta-objekta “supstancijalnim identitetom”. Unatoč svemu ne može se osporiti da je Lévi-Straussu bolje pošlo za rukom od bilo koga drugoga ispitati, pomoću strukturalističkih istraživanja mitologije naroda plemenskih zajednica, razvoj tih društava i opisati ih. Preko mita se, napisao je jednom, “priroda kulturalizira, dok s druge strane mit naturalizira kulturu, jer se eksplicitno poziva na prirodu kako bi objasnio načine funkcioniranja društva ili ih zastro velom”. I upravo stoga mit služi kao posrednik nečega što bismo mogli nazvati “pozitivni moral”.

S njemačkoga preveo Mario Kopić

Naslov izvornika Der Wilde Denker; objavljeno u Tageszeitung, 15. srpnja 2008.