Steven Shaviro  

Downloadiranje uma

Guy Maddin, Cowards Bend the Knee; The Saddest Music in the World

Prva dva filma koja sam pogledao na filmskom festivalu Seattle International najnoviji su filmovi Guya Maddina, Cowards Bend the Knee i The Saddest Music in the World. Oba su filma u skladu s Maddinovim prijašnjim radovima: mračni, nemarni, uglavnom crno-bijeli filmovi koji oponašaju nijemi film (ili prije stanje raspadanja 75-godišnjih vrpci nijemoga filma) i kičaste, strašno apsurdne, melodramatične zaplete s pretjeranim edipovskim i tjelesnim nagrđivanjima; sve je to odglumljeno strašno besmislenim camp stilom, a ipak izrazito emotivno, kao da camp nije toliko ispražnjenje osjećaja koliko njegova zaštitna boja.

U filmu The Saddest Music in the World Isabella Rossellini glumi kanadskog pivskog magnata bez nogu (iako joj u jednom trenutku filma kao nadomjestak daju staklene noge napunjene pivom). Ona napravi natjecanje za izbor najtužnije glazbe na svijetu, jer vjeruje da tužni ljudi kupuju najviše piva. Postoje i dva sukobljena brata (čest motiv u Maddinovim filmovima) koji predstavljaju krajnji američki optimizam i osvajački duh s jedne strane, i staru europsku melankoliju, s druge. (Njihov otac, posrednik između braće, simbolizira kanadsku ozbiljnost.) Ne trebam ni spomenuti da sve na kraju završi katastrofalno. Film je s pravom bio proglašen Maddinovim najrazumljivijim filmom, što nije loše, iako nema gustoću nekih njegovih drugih radova.

S druge strane, mislim da je film Cowards Bend the Knee najbolje što je Maddin ikad napravio, a to mnogo govori. To je nijemi film (s glazbom) u koji su uspješno ugurani hokej na ledu, friziranje, prostitucija, abortusi iz dana kada su još bili ilegalni, osvetnička melodrama, bezumna ljubav, miješanje rasa, amputirane ruke, homeoerotska poniženja, patrijarhalna poniženja, duhovi, komunizam, spermatozoidi pod mikroskopom, i sve to u samo 60 minuta.

Taj je film vizualno impresivan: mutna, pomalo nefokusirana ekspresivna montaža s opsesivnim ponavljanjem slika, fragmentacija i umnažanje bitnih elemenata krupnim kadrovima, brzi rezovi i zumovi, te neobičan sjaj tonova u crno-bijeloj izvedbi, kao i mnoge druge stvari koje ne mogu opisati dok film ne pogledam još nekoliko puta. Maddin postiže učinak snimanja MTV-jevskog videa primitivnom opremom, pokazujući kako su suvremeni digitalni efekti utemeljeni u filmskom jeziku i tehnikama iz dvadesetih godina prošlog stoljeća (ne samo u sovjetskoj montaži nego i u Griffithovim melodramama). Tako se istodobno dobiva dojam arhaičnosti i osmišljavanja sasvim novoga filmskog jezika.

Maddin se često koristi campom kako bi zatajio ili prikrio jake osjećajne elemente svojega rada. No, u filmu Cowards elementi campa teško da funkcioniraju kao skrivanje, nego pridonose općoj atmosferi ludila. Što su stajališta u filmu zastarjelija i konzervativnija (s nizovima viktorijanskih stajališta i glumačkih tehnika), to on više ulazi u područje koje, na primje, Bunuela čini puritancem.

U filmu Cowards je, kao i u svim Maddinovim radovima, samo malo više, riječ o kognitivnoj disonanciji (miješaju se nespojivi elementi), morbidnoj nostalgiji (razmišljanja o prošlosti, točnije o njezinoj nepovratnosti, fatalnoj nepromjenjivosti koja je, ironično, i njezina stalna promjenjivost zbog gubitka pamćenja i tjelesnog propadanja) i psihologiji pokvarenosti (u kojoj se svaki impuls žudnje, bez obzira koliko malen, plaća užasnim ritualima poniženja). Sve to treba stalno iznova gledati.

Sogo Ishii, Electric Dragon 80,000 V

Ellectric Dragon 80,000 V Sogoa Ishiija urnebesno je i smjelo remek-djelo: 55 minuta sluđene rock’n’roll teatralnosti u poremećenu dvoboju između Tadanobua Asanoa, teškoga gitarskog, disonantnog, fidbekovskog bijesa, i Masatoshija Nagase, tajanstveno smirenog tehno-Bude. Oba lika upravljaju električnim silama, a film je preplavljen montažom olujnih munja i gromova, električnim stolcima, šok terapijama, eksplodirajućim transformatorima i sličnim, da ne spominjem gmazove, gitare, mobitele, brze kadrove koji se kreću kroz ulice uz stravična podrhtavanja preko ekrana. Sve je to snimljeno oštrim i jakim kontrastom crne i bijele, obično po noći, ili po danu, ali onda s pretjeranom ekspozicijom do stupnja ispranosti. I to s urlajućim, bubnjajućim soundtrackom koji se kreće između Hendrixa i industrijske glazbe. Zapleta gotovo da nema, niti dijaloga, zapravo nema ničega osim pretjerane amfetaminske groznice i megalomanske rock’n’roll ikonografije koja je pogurana daleko iza točke potpunoga apsurda. Ukratko, čista, uzbudljiva kinematografija.

Richard K. Morgan, Altered Carbon

Roman Altered Carbon Richarda K. Morgana s pravom je bio proglašen jednim od najboljih SF prvijenaca u posljednjih nekoliko godina. Morgan prenosi stil tvrdokuhanih detektivskih romana Dashiela Hammetta i Raymonda Chandlera, ili (od novijih autora) Elemorea Leonarda, u svijet budućnosti koji uvjerljivo i potanko opisuje. Dobar prozni stil, dobri zapleti, uzbudljivo štivo. No, u tom me romanu najviše zanimalo njegovo odnošenje prema problemu odnosa tijela i uma, odnosno ideja downloadanja svijesti u drugo tijelo...

U svijetu Altered Carbona svakome je pri rođenju ugrađen usadak u korteksu, odnosno sićušni uređaj koji bilježi ukupno mentalno iskustvo i stanje neurona. Usadak u korteksu može se prenositi od tijela do tijela, a može ga se i digitalno kopirati s udaljenog mjesta. Može ga se i u trenutku prenijeti drugdje (primjerice, na drugi planet), u slučaju kada bi tjelesno putovanje zahtijevalo mnogo vremena. Usadak u korteksu koje nije usađen u tijelo također može voditi tjelesan i svjestan život u simulaciji virtualne stvarnosti. Protagonist romana, detektiv Takeshi Kovacs, ima nekoliko različitih rukava (tako se zovu tijela u koja su umetnuta usadci u korteksu).

Na prvi pogled, to zvuči kao fantastična ideja futurologa poput Raya Kurzweila koji je smatrao da je downloadiranje naših umova u strojeve utopijski lijek za sve naše bolesti. Za potrebe svojega romana, Morgan pretpostavlja da je takva tehnologija uistinu moguća; no, on je svjesniji njezine paradoksalnosti i loših strana nego što je to Kurzweil.

U prvome redu, u Altered Carbonu je riječ o nemogućnosti pravog određivanja gdje završava tijelo a počinje um. Kada se usadak u korteksu umetne u novi rukav, čovjek se probudi s netaknutim sjećanjima i željama. No, čovjek ipak nije potpuno jednaka osoba. Ima različit raspon tjelesnih osjeta, osjeća, vidi i čuje drukčije nego u prijašnjoj inkarnaciji tijela te ima drukčiji raspon mogućnosti, ovisno o tome što novo tijelo može učiniti. (Primjerice, neurokemijski podražaji koji daju izvanredan vid ili poboljšan živčani sustav koji može brže odgovarati opasnostima, svojstva su rukava, a ne uma koji ga nastanjuje.) Nečiji rukav može biti, na primjer, ovisan o nikotinu, čak iako čovjek nije nikad pušio. A seksualna je privlačnost neravnomjerno podijeljena između usadka u korteksu i rukava – sjećanja i žudnje pokreću čovjeka u određenim smjerovima, ali to isto rade i feromonske reakcije tijela.

Dakle, utjelovljenje u novo tijelo može biti izrazito dezorijentacijsko i otuđujuće iskustvo. Nije ništa jednostavnije od pokretanja istog softvera na drugom hardveru. U Altered Carbonu je, među ostalim, riječ i o pukoj čudnosti takve vrste preobražaja. Čak i kada je um teoretski odvojen od tijela, potreban mu je minimum tjelesnosti (sam usadak u korteksu; ako se on uništi, a ne postoje kopije, osoba je mrtva i ne može je se oživjeti u drugome rukavu). Povrh toga, um funkcionira samo kada je na neki način materijalno utjelovljen. Sam po sebi, usadak u korteksu samo je pasivan arhiv; nema svijesti i osjećaja protjecanja vremena.

U romanu Altered Carbon postoji i virtualna stvarnost. Neutjelovljeni usadak u korteksu može imati iskustvo svijesti u virtualnoj stvarnosti, kao što ga osoba inače ima. Tehnologija je dovoljno dobra da se simulacija čini potpuno stvarnom. No, čak je i tu svijest kontingentna i ovisna o detaljima tjelesne percepcije i osjećaja. Čovjek može iskusiti užitak i bol u virtualnoj stvarnosti, a užitak i bol su svojstveni tijelu. U tom romanu to znači da se virtualnu stvarnost uglavnom koristi za seks i mučenje. U simulaciji se čovjek može uzbuditi na načine koji nisu dopušteni u fizičkom svijetu. A i žrtvu se može beskrajno mučiti – natjerati je da osjeća najstrašniju bol a da se ne može onesvijestiti ili umrijeti od te boli. Kao i u de Sadeovim romanima, žrtva se beskrajno obnavlja, i nema granice boli koju ona ili on može osjećati. Koliko znam, Slavoj Žižek je jedini koji je osim Morgana ukazao na tu stravičnu mogućnost.

Dakle, ono što se isprva čini kao trik u zapletu – ideja usadka u korteksu i rukava, koji dopušta Morganu da napiše roman u kojem bogataš unajmljuje detektiva kako bi doznao tko ga je ubio – pretvara se (kao što je često u SF romanima) u briljantno istraživanje današnje tehnološke fantazije.

S engleskoga prevela Mirna Belina