Država bez repertoara

U našem su državnom teatru (dakle, kazalištu koje financira i intendantski kroji stranačka politika) svi zadovoljni.

Glumci zato jer ne moraju igrati u zahtjevnim komadima niti surađivati s previše ambicioznim redateljima. Redatelji zato što svrha od predstave nije događaj, nego tek sricanje što manje atraktivnog repertoarnog naslova. Publika zato što je bolje da postoji “ikakvo” kazalište, nego da javnom pozornicom vladaju samo sport i politika.

U toj idili dekoncentriranog drijemeža prolaze stoljeća.

Primjerice, za manje od mjesec dana završit će kazališna sezona 2006/07. koju u cijelom nizu kazališnih institucija u prvom redu karakteriziraju repertoarni nemar, bezidejnost, kaotičnost, nasumičnost, te kronični nedostatak prezentnih umjetničkih kriterija. Uzrujava li se itko oko toga? Ma ne. Čemu se uzrujavati? Naše je kazalište posve mirno, pomireno sa “sudbinom”, skrušeno. Poput kakve redovnice iz Marinkovićeva komada, s kooperativnim osmijehom razapete između države, crkve i cirkusa.

Domjenačko glumište

Postoji pitanje koje se našem državnom teatru ne smije zadati.

Prepoznat ćete ga pod zajedničkim nazivnikom “kvalitete”. Ne smije biti razgovora o tome koliko je i kakvog truda uloženo u predstavu. Ne smije se umjetnike previše izravno pitati o literaturi i stvaralačkim uzorima. Ne smije se razgovarati o komparativnim rezultatima Beča, Ljubljane, Sofije, Berlina, Pariza ili Londona (mi živimo u kulturalnom vakuumu). Nije zgodno pokazati da je za pripremu predstave potrebno i ozbiljno vrijeme i nemala izvedbena posvećenost. Poput đačića u petorazrednoj gimnaziji, naši se redatelji (nerijetko i glumci) medijski natječu oko toga tko je manje uložio u predstavu. Nekoliko generacija domaćih redatelja već desetljećima uopće ne ide u kazalište, ali rade “svoje” predstave s apsolutnom provincijalnom, feudalnom uvjerenošću u pravo na pozorničku prćiju. Jer njima ne trebaju nikakva komparativna mjerila. U kontekstu ostvarene distopije Mrduše Donje, analiza kvalitete doista pripada “štereberima”, predstavljajući jaki socijalni tabu. Senzacija je, tome nasuprot, kraljica hrvatskog kazališnog samozadovoljstva. Tko bi se usudio reći da nemamo kazalište kad su ga pune Glorije i Mile, Globusi i Nacionali? Toalete, domjenci, tko je s kim pohodio afterparty, tko sve glumi u transvestitskom ključu, što je Severina rekla Brezovcu i zašto je Kurspahić u HNK-ovom parteru udario (znatno starijeg) Toma Gotovca: eto naše metateatralne razine. Čitamo i shvaćamo da je teatar medijima interesantan samo kao trač. A procjenu vlastite kvalitete u hrvatskom glumištu svi ravnatelji, intendantice, direktori/ce festivala i šire rukovodeće figure dopuštaju isključivo samima sebi. Gotovo svakodnevno mogu se pročitati njihove izjave o vlastitim uspjesima. To je zapravo jedini moment samopredstavljanja kazališnih uprava javnosti: premda nikada ne govore o napetom i uvijek produktivnom odnosu književnosti i teatra, niti iznose svoja stajališta o teorijama izvedbenih umjetnosti, niti je moguće čuti teatrološki suvislo objašnjenje učinjenih repertoarnih izbora (o mogućnostima usporedbe domaćeg i stranog glumišta nema ni govora), sve su ove tišine skupno nadomještene grmljavinom nepogrešivosti i samodopadnosti kad je u pitanju evaluacija vlastitog rada. Jer i naši su kazališni funkcionari zadovoljni svojim programima. Ma ne samo zadovoljni. Oduševljeni.

Bilanca

U sezoni koja završava teško je govoriti o makar jednoj jedinoj važnoj zagrebačkoj premijeri koja se dogodila u okviru institucija, odnosno kao rezultat planiranog ulaganja neke kazališne kuće u vlastite umjetnike ili estetičke vrijednosti. ZeKaeM je producirao četiri posve neupečatljive dramske predstave (autorski raspon čine Čehov, Vitrac, Fitzgerald, Sajko), među kojima nema ni markatnijeg umjetničkog potpisa niti ikakvih zajedničkih estetičkih koordinata, odnosno karakteristika koje bi eventualno ukazivale na mogućnost da ravnateljica ovog teatra, Dubravka Vrgoč, ima viziju stvaralačke izvrsnosti koju želi od svojih redatelja i predstava. Vizijama, da se razumijemo, nimalo ne smeta raznovrsnost programa. Usporedbe radi, vrijedi navesti izjavu doajena britanskog teatra, Stevena Berkoffa, iz autobiografije pod nazivom Slobodno asociranje: Želim da svaka predstava bude djelo koje nikada prije nitko nije mogao ni zamisliti, želim da svaka predstava bude događaj koji će nas uvjeriti da nikada prije nismo ni bili u kazalištu. Pokušavam svaku predstavu shvatiti kao temeljnu svrhu svog postojanja, kao da moje mentalno zdravlje ovisi isključivo o tome kako ću riješiti slagalicu njezine inscenacije. To stvara određenu napetost, jer riskiram ni više ni manje od vlastitog mira, ali ako izdržim, možda ću kročiti u novo područje vlastite imaginacije koje nije određeno ničim dotadašnjim i koje je zbog toga veoma uzbudljivo. Jeste li ikada čuli slično strastvenu izjavu iz usta domaćih intendantskih ili redateljskih perjanica?

Ja ne. Previše je gorljiva za domaću mjeru apatije.

HNK, s neusporedivo više novaca od ZKM-a, ali s manjim brojem premijernih naslova, pokazuje veoma sličnu repertoarnu amorfnost. Svega tri nove dramske predstave u tekućoj sezoni, od kojih ćemo Lorcu pamtiti isključivo po konceptualnoj suradnji Violića i Šparembleka (ali ne i po glumačkoj zainteresiranosti ansambla); Wildea po komediografskoj zaigranosti redatelja Tomislava Pavkovića (ali ne i prevrednovalačkom čitanju klasika), a Držića po nespretnom guranju renesansnih trgova prema križanju Rima pedesetih godina i današnje kulture supermarketa u režiji Ozrena Prohića. Nesumnjivo, HNK je mjesto u kojem svjesno obitava redateljsko kazalište, shvaćeno kao konceptualna demijurgija nad dramskim tekstom ili kao tvrda nezainteresiranost da predstava zaživi ponajprije u glumcu. Svakoj od navedenih HNK-ovih premijera nedostaje barem nekoliko mjeseci “finog rada”, interakcije s različitim publikama, mogućnosti autorskog odmaka od brzopronađenih rješenja – i to da postignu osrednju, a ne vrhunsku scensku uvjerljivost. Izrazito je ironično da HNK na početku 21. stoljeća još funkcionira staromodnije od kozmopolitske uprave Stjepana Miletića (1868.-1908.), odnosno kao epoha u kojoj tek treba dokazati da imamo kazalište. Zbog toga valjda nema ni stalni program stranih gostovanja, još manje poetičku i političku okosnicu vlastita repertoara. Usporedbe radi, u Njemačkoj “klasike” igraju i najjača kazališta i provincijske školske pozornice, ali Frank Castorf nije slučajno na čelu berlinske Volksbühne od 1992. Za razliku od dramske sekcije kakva nadarenog učitelja, Castorfovo je geslo “izvedba kao autobiografija onog najgoreg u meni”.

Kontekst: “zatvoreni” i “otvoreni”

O Kazalištu Gavella u tekućoj sezoni može se govoriti samo kao o gomilanju katastrofa pod nazivom Revizor redatelja Krešimira Dolenčića te Majstora i Margarite Ozrena Prohića, s malim predahom u korektnoj, ali namjerice od Hrvatske “odmaknutoj” Četvrtoj sestri Samote Strelca. Sigurno zato jer Rusija ima mafiju, dok je naš zavičaj lišen bilo kakvih nevolja (raj, sjećate se). Na maloj sceni DK Gavella dogodile su se, doduše, dvije sardonične, demitologizirajuće predstave (Kvetch i Lom), no njihova je lokacija ostala rezervirana za neugodni prostor Gavellina predvorja, dok sav scenski komfor velike pozornice uživaju promašaji za pamćenje. I u Studentskom centru igra niz zanimljivih projekata, no velikoj većini nedostaju uvjeti rada koji nadilaze dvorišnu sklepanost. Ipak, upravo su Studentski centar i njegova ravnateljica Nataša Rajković dokaz da u gradu bujaju i kazališta čiji gospodari nisu ni Božo Biškupić ni Joško Juvančić ni Duško Ljuština.

Isto vrijedi i za druge nezavisne produkcije.

Primjerice, kako to da Ivica Boban ili Ksenija Zec, radeći u istom kulturnom kontekstu u kojem radi i HNK-ova intendantica Ana Lederer (ali na drugoj adresi), uspijevaju na ADU napraviti odlične glumačke predstave i prenijeti ih u privatni Teatar EXIT? Kako to da je također nezavisnom redatelju Saši Anočiću na sceni KNAPP uspjela groteska Iz života gospodina Lojtrice? Zbog čega je moguća izvrsna plesna premijera Out of Service, ali nije joj moguće naći institucionalni “dom” (gledala sam je u iznajmljenom prostoru Kazališta Trešnja)? Zato što je “repertoarno kazalište” u Hrvatskoj drugo ime za ustoličenu bezidejnost, ako ne i državno podržavanu kulturalnu beskrupuloznost, kojoj je sve jasnije suprotstavljena opcija nezavisne kulture.

No to ne znači da će se teatar financijski ili nadzorno ikada uspjeti rastati s državom i njezinom blagajnom. Štoviše, svima nam je dobro poznat put institucionalizacije zapaženih eksperimentatora. U Francuskoj to ovako izgleda: četrdesetogodišnji Olivier Py, “svježi” intendant pariškog Teatra Odéon, dramatičar i redatelj, u svojem je nastupnom govoru istaknuo kako želi da Odéon postane “ne više kazalište u gradu, nego kazališni grad u kojem će se susretati svi nerazmjeri europske kulture, njezini pjesnici i kritičari, revolucionari i eksperimentatori”. I njegov je govor nadahnut; kao da s ugošćenim i produciranim predstavama stvarno misli dovesti u pitanje granice i francuskog i europskog socijalnog licemjerja. Zašto mu to toleriraju? Pretpostavljam zato što vlasti u Francuskoj znaju da se ništa tako dobro ne prodaje kao kultura. Vlasti u Hrvatskoj to ne znaju.

Sustav za dobro vladanje

I tako postaje vidljivom najtragičnija razlika između domaćih i stranih institucija. U Parizu država ravnateljima plaća da naprave repertoar. U Hrvatskoj država plaća da ga ne bude. I spremna je prilično platiti, pokriti nagomilane dugove, oprostiti nerealizirane predstave. Jer s relevantnim bi se repertoarom mogle pojaviti i druge opasne pojave kakve pamtimo u našim krajevima, poput procvata izdavaštva (sjetimo se samo Benešićeve intendanture u HNK kada je od Bogdanovića naručen i dobiven kompletan prijevod Shakespearea) ili implementacije domaćeg dramskog teksta (nije slučajno Gavella režirao Krležu) ili možda teatra kao debatne te kritičke pozornice režima (Zuppin Teatar&TD).

Zaključno, manjak repertoara nije slučajan.

Baš kao ni nedostatak suvislih stranačkih programa.

Država si ne smije dopustiti ni komparativnu refleksiju, ni samokritiku. Inače bi netko mogao posumnjati u opravdanost njezinih upravljačkih kvalifikacija. Recimo, jedan poznavatelj kazališta, imenom Miroslav Krleža (1968.): Nažalost, generalno uzevši država se kao institucija pokazala često lošim mecenom tj. bez prave vokacije i senzibiliteta. Ona u stvari i nije mecena u pravom smislu riječi; ona je prije stipenditor, negoli autentični štovatelj umjetnosti.