1.7.2004.

(priredila Grozdana Cvitan)  

Festival dječje kompetencije, mudrosti i kreativnosti

Ovog puta smo posjetili lutkarsku radionicu, koju vodi Dadi čije prezime nismo uspjeli saznati. Nije prvi put da je gospodin Dadi na Festivalu, bio je 1975., 1976. i 1979. godine. Pitali smo ga hoće li održati predstavu s djecom iz radionice. Rekao je: “Predstave neće biti jer je važan proces, a ne kraj”

Istinske autore ovog teksta navedimo poimence: to su članovi NoRe (Novinarske radionice – djeca šibenskih osnovnih škola): Šimun Baković, Josipa Baljkas, Božidar Bilušić, Ivan i Tomislav Bukić, Mario Guberina, Katarina Jakelić, Katarina i Nikol Labor, Josip Lepur, Siniša Milović, Mate Morić, Roko Mujan, Anita Olivari, Iva Papak, Ivan Piližota, Zrinka Rizvan, Dajana Skočić, Paško Šobaki, Darko i Kata Šupe, Josipa Vučenović, Franka Vudrag.

19. lipnja

“ Ili mi ili vi”, “Zagora je rekla NE”, “Ministre znanosti, priđite slobodno da vam predamo izvorne dokumente o hrvatskom Panteonu u općini Unešić iz 12. st. prije nego što ih uništi smećarski lobi, molimo vas do neba!”, “Zagora je naše jedno i jedino!”,  “Šibenik neće splitski otpad!”. To su bili natpisi na transparentima prosvjednika koji su prosvjedovali na trgu ispred kina Šibenik, jer je u Šibenik došla hrvatska vlada. Prosvjednici su prosvjedovali zbog unošenja splitskog smeća u našu županiju. Smećarski kamioni smeće iz Splita dovode i bacaju na neorganizirana smetlišta. Tim djelom oni ujedno onečišćuju Nacionalni park Krka. Policajci su okružili prosvjednike i na taj način su zaštitili članove Vlade od mišljenja građana.

Svi smo mi jednaki

Što bi se moglo reći o otvorenju ovogodišnjeg Festivala? E, pa počelo je sa zborom Zdravo maleni i vješanjem zastave, kao znaka Festivala. Dragi moji, sve se vrtjelo oko ljubavi, što u nekim trenucima nije baš zanimalo publiku. No, mogu reći da je naš Jure Rašić digao atmosferu u publici, teško je reći da li više pjesmom ili dobrom koreografijom.

Pozdrav su upotpunile balerine i gosti Kanađani, Japanci i Rumunji, koji su pjevanjem davali potporu pjevačima. Voditelji programa su više oduzeli predstavi no što su joj dali. Više mi je izgledalo kao da ometaju predstavu, nego da u njoj imaju nekakvu ulogu.

Unatoč svemu, čak i zanimljivom govoru naše gradonačelnice Nede Klarić i spominjanju Europske Unije, sve je bilo dobro.

Za kraj, bilo da smo žuti, bijeli, crni... svi smo jednaki!

Zvijezde na podu

Otvorenje Festivala mi se svidjelo kao svaka predstava, jer su lijepo pjevali i plesali. Iako sam je već gledao proteklih godina, bila je ipak - drukčija. Jedino mi se nije svidjelo to što sam sjedio sa strane, pa nisam mogao sve vidjeti. Najljepše su mi bile svijetle boje reflektora kojima su, po podu, crtali zvijezde i razne druge stvari.

20. lipnja ili životinjski svijet

U Galeriji sv. Krševana 20. lipnja 2004. u 12 sati otvorena je izložba Antuna Borisa Švaljeka pod nazivom Ta divna stvorenja. Izložba se sastojala od 14 slika pretežno rađene tehnikom ulja na platnu.

Meni su sve slike bile lijepe i zanimljive, ali veliki slon na kojem je sjedio dječak odjeven u tradicionalnu indijsku odjeću oduševio je sve posjetitelje. Također, jedna od najneobičnijih slika je Mimikrija, na kojoj je prikazana sova na žutoj podlozi. Stoga trebate dobro promatrati da biste uočili sovu, jer je gotovo “stopljena” s okolišem. Zato mislim da su mnogo propustili oni koji životinje na slikama još nisu vidjeli. Inače, možete ih vidjeti svakog dana od 10 do 13 i od 18 do 21 sat.

Priče - na zidovima

Tijekom proteklih nekoliko godina Tony Ross je postao jedan od najpoznatijih tvoraca originalnih i tradicionalnih slikovnica, a njegova djela se prodaju diljem svijeta. Knjiga Hoću svoju tutu je 1987. osvojila nagradu Srebrna olovka u Nizozemskoj za najbolji tekst stranog autora, i postala bestseler u Velikoj Britaniji.

Na izložbi, u Muzeju grada Šibenika, bile su prikazane dvije slikovnice: Hoću svoju tutu i Operi ruke. Takvu izložbu nikada još nisam vidio, niti za nešto slično čuo.

Prvu polovinu Muzeja zauzimale su ilustracije (s tekstom) iz slikovnice Hoću svoju tutu. Glavni lik ove priče je princeza. Ona se suočava s novim predmetom, koji joj zamjenjuje pelene – tutom. Tuta je čini manje slobodnom, ali samostalnijom, jer joj se sada lakše igrati. No, odjednom, usred igre vikne: Hoću svoju tutu!. Sve dvorske sluge traže tutu i donose joj je, ali ipak malo prekasno.

Drugu polovicu Muzeja su zauzele ilustracije iz priče Operi ruke. U početku mala princeza ne zna zašto treba prati ruke. Napokon joj sobarica objašnjava da svugdje ima mnogo bacila, koji donose bolesti, pa ih se na taj način treba riješiti. Priča završava kad sobarica princezi daje kolač, a princeza je pita: “A jesi li ti oprala ruke?”

Priče su mi se jako svidjele i drago mi je što sam posjetio tu izložbu. Volio bih da ovakvih izložaba bude još.

Ivica i Marica uzeli zlatnike

U 19 sati u šibenskom kazalištu je Zagrebačko kazalište lutaka izvelo predstavu pod nazivom Ivica i Marica. Tu je predstavu prema istoimenoj priči napravio redatelj Joško Juvančić.

Glavni likovi u predstavi su bili Ivica i Marica. U predstavi se govori o vještici Rozi, koja je slatkišima na svojoj kući namamila Ivicu i Maricu, te ih zarobila. Maricu je htjela prodati, a Ivicu je htjela skuhati i pojesti. U tome nije uspjela, jer ju je Marica prevarila tako što ju je, s ljestava kotla, gurnula u kotao s uzavrelom vodom. Ivica i Marica su nakon toga uzeli vještičine zlatnike i vratili se svojim roditeljima.

Vječita borba dobra i zla, temeljna je poruka ovog djela.

U Kazalištu su sva mjesta bila popunjena, a publika je bila zadovoljna i izvođače nagradila velikim pljeskom.

21. lipnja: Suša i Zdenac

Kazališna predstava Zdenac mudraca održala se u šibenskom kazalištu. Redatelj predstave je Goran Golovko, a izvelo ju je Gradsko kazalište lutaka iz Splita. Likovi u predstavi bili su: Suša, Skliski, Mali, Zdenac, Mačka i Stari.  

U toj predstavi Zdenac je htio uvjeriti Sušu da je mudar. Suša se tomu usprotivila, na čemu se temeljila cijela priča.

Predstava mi se najviše svidjela zbog lijepog i veselog pjevanja, ali i publika je bila prezadovoljna. Jedino mi je zasmetalo što kraj nije bio uobičajen i jasan, nego su mudraci jednostavno otišli s pozornice. Očekivali smo još, da će ponovno izići, ali je to bio – kraj.

Gregorov čudesni lijek

Na Ljetnoj pozornici mogli ste pogledati predstavu redateljice Ivane Djilas Gregorov čudesni lijek. Priča je to o dosadnoj baki, koja rado naređuje te o ocu Gregoru, a prije svega o čudesnom napitku kojeg Gregor smiješa, osvećujući se tako baki, koja mu ne da mira.

Scenografija, ograničena na unutrašnjost sobe, s veselim i šarenim bojama odisala je nekom privlačnom snagom i probudila zanimanje i znatiželju publike. No, s obzirom da je bila na slovenskom jeziku, predstava nije bila shvaćena, pa je velik dio publike otišao i prije njezina završetka.

Nera i, ponovno – vodeni balon

U ponedjeljak u 22,30 sa završetkom filma Pirati s Kariba počela je promocija Nerinog albuma pod nazivom Nera. Nakon što je Nera Stipičević otpjevala svoju treću pjesmu, doletjela je vodena bomba na središte pozornice i poprskala Neru. Na to je Nera zahvalila i nastavila s programom. Dok je Nera pjevala, iza nas se odvijala tuča između dvojice starijih dječaka. Oko pozornice su “letjele” psovke i to od male djece. Neri se to nije svidjelo.

Posjet Zujalici

Posjetili smo radio-radionicu Zujalica koju vodi Ana Marija Škorić. Ta radionica se održava u jednoj učionici OŠ Fausta Vrančića. Za vrijeme naše posjete voditeljica nije bila baš raspoložena za razgovor. Malo smo se prošetali razredom u kojem se radionica održava i uočili najmarljiviju zujalicu, Kristijana Omašića, i postavili mu nekoliko pitanja.

Nora: Koliko imaš godina?

Kristijan: 14.

Nora: Koliko vas ima na Zujalici?

Kristijan: Ima nas 36. Podijeljeni smo u 6 skupina po šest članova. Ja sam voditelj B skupine.

Nora: Koliko godina već ideš na Zujalicu?

Kristijan: Oh, ovo mi je već druga godina.

Nora: Kako ti se sviđa na ovoj radionici?

Kristijan: Dobro je, ali imamo puno posla.

Nora: Kako ti se sviđa prostor u kojem radite?

Kristijan: Prostor je zatvoren i zagušljiv.

Nora: Koji je tvoj posao?

Kristijan: Moj posao je da napišem izvještaj ili najavu te to poslije pročitam u prostorijama Radio-Šibenika svaki dan u 13,30.

22. lipnja: zla čudovišta oca Vodendiva

U kazalištu je održana predstava Gradskog kazališta lutaka Rijeka Damjanovo jezero. Za sve one koji su propustili ovu nadasve zanimljivu predstavu, evo sažetka: u začaranom jezeru, nastalom nakon pada dječaka Damjana, žive zla čudovišta sa svojim ocem Vodendivom. Oni zarobljavaju neustrašivog mladića Damjana, koji, pak, pokušava osloboditi svoju sestru.

Kako to i u ostalim bajkama biva, i ova završava happy endom. Ova predstava nam je bila pomalo dosadna, ali bila je namijenjena ponajviše najmlađem dijelu publike. Ipak, možemo reći da je riječko kazalište lutaka obavilo dobar posao.

Trala la

Predstava Gradskog kazališta lutaka Split se zvala Trala la. Održala se na Trgu Dinka Zavorovića u 20 sati. Redatelj je Dunja Adam. Likovi predstave su dva klauna i Trala la. Predstava mi se sviđa zato što su svašta izvodili, bilo je jako smiješno i zabavno, bilo je i podmetanja, izmicanja stolica... a ništa nije od toga bilo u stvarnosti. Publici se predstava također svidjela, jer su se djeca svako malo smijala, a na kraju i zapljeskala.

Dopalo mi se kad je Petar Pan pobjedio Kuku

Na ljetnoj pozornici se održala baletna predstava Petar Pan. Na pozornicu su izlazili neobični likovi. Imali su neobične kostime. Publici se posebno svidio kapetan Kuka. Nastupile su i sirene, Indijanci i gusari. Petar Pan i kapetan Kuka su se počeli boriti. Pobijedio je Petar Pan. Publici su se posebno svidjeli kostimi i detalji koje su imali izvođači. Meni se predstava dopala, a najviše mi se dopalo kad je Petar Pan pobijedio kapetana Kuku.

23. lipnja: interview s Alom Guberinom

Nora: Gospodine Guberina, možete li nam ukratko objasniti što se radi u ovoj radionici?

Guberina: Pa, prvo djeca rade skulpture, koje kasnije zajedno prelijevamo gipsom i dobijemo kalupe. Tada u te kalupe stavimo poliester u boji. Tako dobijemo skulpture u boji, koje postavljamo na aluminijske kocke, kod Galerije sv. Krševana.

Nora: Što ta aluminijska kocka zapravo predstavlja?

Guberina: Zemaljsku kuglu.

Nora: Koja je tema po kojoj djeca rade skulpture?

Guberina: Djeca mogu raditi bilo što. Imaju slobodan izbor.

Nora: Koliko skulptura ste dosad ukupno napravili?

Guberina: Oko 400.

Nora: Hvala gospodine Guberina na razgovoru, i doviđenja.

Jelenko

U kazalištu ste mogli pogledati lutkarsku predstavu Bijeli jelen, koju su izvodili glumci Kazališta lutaka iz Zadra. Sigurno vam je svima poznata radnja priče o bijelom jelenu. To je priča o guščarici Anki, koja bježi od gospodara, pomogne srni i tako ostane živjeti u šumi sa životinjama koje su je prihvatile. Svidjelo mi se što su, u ovoj predstavi, neke ljudske osobine dane životinjama. Na primjer: životinjama je bilo teško prihvatiti Anku kao jedino ljudsko biće među njima. Tako je i nama ljudima često teško prihvatiti čovjeka druge vjere, rase i sl. Isto se tako životinje svađaju oko toga tko je bio bolji đak u školi.

Ova predstava govori o pravim vrijednostima u životu, kao što su ljubav, poštivanje, povjerenje i prihvaćanje drugačijih od nas. Meni se predstava jako svidjela, a isto je pokazala i publika. Na svaku pjesmu ili samo mali dio pjesme, ona bi vrijedno pljeskala. Mislim da je od svih predstava koje sam dosad pogledala, završni pljesak na ovoj predstavi bio najglasniji i najdugotrajniji. Glumci su ga doista zaslužili, i zato Zadrani: svaka čast!

Smiješne stvari iz kontejnera

Na Ljetnoj pozornici glumili su pantomimičar Vlado Kulišek i čistač Radek Michalko, koji je ujedno i svirao. Pantomimičar je nasmijavao publiku pretvarajući se da su metla, kapa, kanta, guma i sl. neki skroz drugi predmeti. Publiku je ugodno iznenadilo pantomimičarevo pozivanje djece i odraslih da dođu glumiti s njim. Mene je to veoma zabavilo i svidjelo mi se, a vjerujem - i njih.

Predstavi je došao kraj, no mislim da gledateljima to nije bilo važno, jer su osmjesi ostajali na njihovim licima i kad je pantomimičar otišao. Vlado Kulišek i Radek Michalko vrlo rado su davali autograme. Ja sam ih htjela pitati nešto o predstavi, no oni žive u Slovačkoj pa me nisu razumjeli. Nadam se da će još koji put doći u Šibenik i to s prevoditeljem kako bismo se mogli sporazumjeti.

Lutkarska radionica

Ovog puta smo posjetili lutkarsku radionicu, koju vodi Dadi čije prezime nismo uspjeli saznati. Nije prvi put da je gospodin Dadi na Festivalu, bio je 1975., 1976. i 1979. godine. Pitali smo ga hoće li održati predstavu s djecom iz radionice. Rekao je: “Predstave neće biti jer je važan proces, a ne kraj”. Dadi kaže kako je zadovoljan s radom djece, zato jer su za svoju dob (od 8 do 11) dosta učinila. A, kao što je neprekidno isticao, važan je rad djece i njihovo usvajanje naučenog.

Potom smo razgovarali s dvojicom članova radionice, Vetonom i Frankom.

Nora: Je li vam ovo prvi put da ste u festivalskoj radionici?

Veton: Ja sam ovdje prvi put i sviđa mi se.

Franko: i meni je isto prvi put, a sviđa mi se jer smo ovdje razvili brojna prijateljstva.

Nora: Što ste napravili tijekom rada u radionici?

Veton i Franko (nadopunjujući se): Voditelj nam je rekao da možemo napraviti nešto iz svoje mašte. U ovom slučaju su to bile lutke.

(Veton je napravio lava, a Franko pticu.)

Nora: Hoćete li se i iduće godine učlaniti u istu radionicu?

Veton: Sigurno hoću.

Franko: Nismo upoznali samo nove prijatelje, već i način kako možemo sami izrađivati lutke kad nam je dosadno. I zato ću se sigurno učlaniti i iduće godine.

Inače, radionica je započela s radom 21. lipnja, a završila je jučer 23. lipnja. Djeca su svakog dana radila po dva sata i, sudeći po odgovorima Vetona i Franka, za tih (ukupno) šest sati rada postigli su više od očekivanja. A, oni koji su pomišljali na rad u ovoj radionici, ali se nisu uključili očito, imaju za čim požaliti.  

24. lipnja: interview s Titom Bilopavlovićem

U četvrtak, 24. lipnja u Kazalištu je od 19 sati predstavljena knjiga Družba srebrne žličice autorice Liliane Bardijewske. Knjigu je predstavljao poznati prozni pisac i pjesnik Tito Bilopavlović, kojeg smo na kraju intervjuirali.

Nora: Koliko ste puta bili u Šibeniku i kako vam se sviđa ovdje?

Tito Bilopavlović: Ne pitaj me! Ne sjećam se što sam jučer imao za ručak, a kamo li koliko sam puta bio u Šibeniku.

Nora: Namjeravate li napisati još koju knjigu?

Bilopavlović: Da, kao i svaki pisac, želio bih napisati još nekoliko djela.

Nora: Koje vam je vlastito djelo najdraže?

Bilopavlović: Meni je najdraže djelo Paunaš.

Nora: Kad ste napisali prvo djelo?

Bilopavlović: Ne sjećam se kad sam ga napisao, ali sam ga objavio 1967. godine.

Nora: Od koliko ste godina odlučili biti pisac?

Bilopavlović: Čim sam naučio pisati, odlučio sam biti pisac, ali nisam bio siguran - hoću li uspjeti.

Nora: Dok ste bili dijete, jeste li mislili da ćete biti pisac, ili ćete raditi nešto drugo?

Bilopavlović: Ne, ja sam mislio da ću postati tapetar. Čovjek koji izrađuje fotelje, ali sam puno čitao knjige i ta me strast prema čitanju pretvorila u pisca.

Nora: Sviđa li vam se Družba srebrne žličice?

Bilopavlović: Naravno da mi se sviđa, čim sam odlučio da za nju pišem pogovor. To je jedna jako lijepo napisana knjiga, i svakome je preporučujem.

Nora: Hvala vam na ovome razgovoru. I doviđenja u Šibeniku slijedećih godina u Šibeniku.

Nešto izvan programa

Jučer je u šibensku luku uplovio putnički brod Dalmacija. Brod je bio velik, a iznutra je bio lijepo uređen. U 17 sati je na njemu nastupao zbor Zdravo maleni. Ja sam, također, sudionik tog zbora, pa vam mogu reći kako je bilo.

Prvo smo se popeli na brod i na njemu smo imali mini koktel. Konobari su bili jako ljubazni. Otpjevali smo četiri pjesme, od kojih su tri bile s otvorenja Festivala. Slušatelji su nam, ne računajući osoblje - bili stranci. Oni su nas, za svaku točku, nagrađivali ugodnim pljeskom. Jednostavno - zadivili smo ih. Na izlasku iz broda svi smo dobili po jedan privjesak i kemijsku olovku. Na kraju smo se svi mi zboraši skupa slikali ispred tog velikog broda.

Razgovor s Adamom Wnuczkom

Nakon izvrsne predstave Div porazgovarao sam s glavnim junakom predstave, Adamom Wnuczkovom.

Nora: Tko vam se brine za scenografiju i koreografiju?

Wnuczko: Ewa Farkasova.

Nora: Gdje ste sve izvodili predstave?

Wnuczko: U gradu Gliwice, i u svom matičnom kazalištu Guliwer.

Nora: U kojim ste sve predstavama glumili?

Wnuczko: Faust, Genoveva i dojvan, Mačak u čizmama.

Nora: Jeste li zadovoljni večerašnjom izvedbom?

Wnuczko: Jako sam zadovoljan.

Nora: Kako su djeca reagirala na predstavu?

Wnuczko: Djeca su pažljivo gledala.

Nora: Sviđa li vam se Šibenik?

Wnuczko: Jako mi se sviđa Šibenik, posebno stari dio grada (Gorica).

25. lipnja: predstavljanje knjige Zmajevi i vukodlaci

U kazalištu je održano predstavljanje knjige, čiji je autor Zvonimir Balog. Događaj je započeo izlaskom šibenskih glumaca na pozornicu. Oni su nas kroz nekoliko minuta upoznali s dijelom sadržaja Balogove knjige Zmajevi i vukodlaci. Po našem mišljenju, njihov nastup nije bio baš zanimljiv za publiku, jer su pričali prilično brzo i većina gledatelja nije shvatila priču.

Kasnije su na pozornicu izašli Tito Bilopavlović i Zvonimir Balog, koji su uglavnom pričali o dosadnim temama. Dok je Bilopavlović bio posebno nezanimljiv, Balog je uspio nasmijati publiku svojim šaljivim pjesmama. I, još moramo napomenuti da je u kazalištu bio izrazito mali broj ljudi, jer ostalima ovo predstavljanje nije zvučalo zanimljivo.

Vela ljubav Velog Jože

Vratimo se našem tradicionalnom uvodu: na Meduliću ste od 20 sati mogli pogledati predstavu Dragana Lučića Luce Vela ljubav Velog Jože, redatelja Jasminka Balenovića.

O sadržaju ne trebam ništa govoriti jer naslov govori svoje. Predstava je popraćena odličnim glazbenim efektima istarskog umjetnika Livia Morosina. Istrijanima je pošlo za rukom ujediniti tekst i glazbu s kostimima i scenom pa možemo reći da su odradili dobar posao.

Dječak vuk

U kazalištu je održana predstava Dječak vuk. Mene je najviše pogodilo to što dječak Viktor nije znao pričati nego je samo mrmljao kao da je nijem. Najgori su bili moćni ljudi koji su ga smatrali idiotom, a nisu mu pokušali pomoći.

U subotu, 26. lipnja nastavlja se drugi dio 44. MDF-a. Festival završava 3. srpnja, o čemu ćemo izvijestiti u slijedećem broju Zareza.

Priredila Grozdana Cvitan