Fundamentalizam epske kulture u vrlom novom svijetu

U svakoj epskoj kulturi junak je idealizirana personifikacija društva, a svladavanje čudovišta najčešće jedina misija na kojoj se gradi, i nerijetko divinizira, njegov junački identitet. Kako oko predodžbi o idealnom postoji sveopći kulturološki konsenzus, stoljećima je ulogu junaka igrao tipizirani antropomorfni bog ili polubog kojega resi sprega viteških vrlina, te je vrlo pogodan za identifikaciju. Obrasci čudovišta pokazuju veću tipološku raznovrsnost, no primarna uloga zastrašivanja dovela je do univerzalnog obrasca: čudovišta su ljudožderi, većinom hibridi koji prema ljudskoj vrsti osjećaju nemotiviranu mržnju. Tim značajkama pokriva se nekoliko temeljnih strahova: primarni strah čovjeka da će biti pojeden i rastrgan, strah od dominacije savršenije vrste koja nastaje aglutinacijom najboljih odlika neprijateljskih vrsta, te strah od bešćutnosti tjelesno nadmoćnijeg bića. Manipuliranje strahom ima za cilj zbijanje redova preplašenih potencijalnih žrtava, što doprinosi homogeniziranju ugrožene zajednice.

Moć monokulture ili In God We Trust

Superiorna hibridnost prijetnja je ideji homogenizacije na kojoj počiva svaki fundamentalizam. Težnja ostvarivanju monokulture u kojoj vlada uniformnost neostvariv je ideal koji dovodi do vječnog sukoba u kojemu se najčešće u pomoć poziva natprirodna moć svetoga imena. U Epu o Gilgamešu glavni junak, nagovarajući svoga prijatelja Enkidua na ratni pohod, kaže: Prijatelju moj, daleko su gore Libana. Te su planine cedrovom obrasle šumom. U toj je šumi strašni Humbaba. Daj da ga smaknemo skupa i sve što postoji zlo iz svijeta prognamo! Ja ću cedrova nasjeć – njima su obrasle gore – Vječno ime sebi ću podići ja. No, iako je poziv na smaknuće Humbabe motiviran otimačinom, ta se motivacija prikriva brigom za moral i vjerska načela pa Gilgameš dosta površno tvrdi da je Humbaba postavljen za čuvara svetih cedrova, ali ne poštuje nikakve granice, nego izlazi iz šume na užas ljudima i svakog ubija, tko god se približi. I što je najvažnije, Humbaba je uvrijedio Šamaša! Nigdje u epu ne kaže se čime je zapravo taj mješanac bika, jastreba i zmije uvrijedio boga Sunca, no Gilgameš je u ime boga odlučio uzvratiti, a usput će nabrati svete cedrovine.

Nešto prije no što će sa šalabahtera pročitati “pozdrav vojnici”, a zatim svima nama obećati trajnu sigurnost i zaštitu, junak suvremenoga američkog epa o pohodu na čudovište u svome je govoru 13. siječnja 2008. obećao mir svima na Bliskom istoku. Proročki i u duhu M. L. Kinga toga je dana rekao: “Veliko novo doba prostire se pred nama. To novo doba utemeljeno je na jednakosti svih ljudi pred Bogom… I to novo doba nudi nadu milijunima širom Bliskog istoka koji žude za budućnosti mira i napretka.”

Listajući arhivu njegovih govora, otkrivam da slobodu, mir i blagostanje predsjednik Bush obećava u svakom svom obraćanju Amerikancima i neamerikancima. Mir, međutim, može obećati samo onaj tko ga može ugroziti. Kada najveća svjetska sila mir nudi bezuvjetno, ponuda se mora prihvatiti. Svaki oblik sukoba može nastati jedino kao posljedica nespremnosti prihvaćanja mira. No, više od cijene koja se plaća za nametnuti mir zebnjom me ispunjava vizija vrlog novog svijeta u kojemu će vladati equality of all people before God (jednakost svih pred Bogom). Alternativna verzija toga zahtjeva – equality of God before all people (jednakost Boga za sve) – čist je fundamentalistički zahtjev implicitno izražen u svojedobnom Al-Qaidinu pozivu Amerikancima na obraćenje. Nije ništa manje zlo tražiti homogenizaciju u ime Boga na prostoru Bliskoga istoka gdje se sudaraju tri monoteizma u vječnom ratu zbog nedostatka konsenzusa oko Boga. Svaka monoteistička religija u načelu je fundamentalistička, tvrdi Stuart Sim u svojoj knjizi Svijet fundamentalizma, novo mračno doba dogme, navodeći da monoteizam ne podnosi suparništvo, jer je više od jednog monoteizma uvreda za vjeru. Američki God u Bushevu govoru specifično je božanstvo koje ne može biti dijelom židovske ni palestinske predodžbe o bogu. Iako je njegov prijevodni ekvivalent “Bog”, “God” nije semantički ekvivalent “Boga”, već američka duhovna vrednota koja se uvijek dovodi u vezu s političkim životom nacije, pa bismo i u prijevodu trebali zadržati izvorni oblik njegova imena, osobito u kontekstu političkih govora gdje se uvijek javlja u funkciji nacionalnoga zaštitnika.

 Uključen u američki moto In God We Trust, Bog ne upućuje na isključivost, no povijest te konstrukcije, koja se prvi put pojavila na kovanicama od dva centa, upravo je priča o isključivosti. Tadašnji ministar financija S. P. Chase u jednom od svojih pisama upućenih direktoru ljevaonice J. Pollocku 1863. godine sugerirao je sljedeće: (…) “moto bi trebao započinjati riječju OUR, tako da treba čitati: OUR GOD AND OUR COUNTRY. A na strani s grbom treba stajati: IN GOD WE TRUST”. Isticanjem posvojne zamjenice Chase je izrazio američku posesivnost prema bogu. God nije nikakav univerzalni bog, on pripada samo Amerikancima.

U kontekstu tradicije političkoga diskursa u kojemu je God zaštitnik Amerike, nije uputno na Bliskom istoku obećavati da će svi biti jednaki pred njim. Zahtjev za religijskom homogenizacijom nasuprot postojećoj heterogenosti nije doprinos miru. Osim što dovodi u pitanje političku korektnost jednoga u nizu moćnika koji pred slabijima ne moraju biti čak ni pristojni, povezuje ga s nizom epskih junaka koji su u rat odlazili vjerujući u to da je bog na njihovoj strani samo zato što u njegovo ime ratuju.

Knjigom na Knjigu uz strahovladu tradicije

Nasilno čuvanje povijesti, težnja da se zaustavi vrijeme i spriječi svaki razvoj i promjena, posljedica je fundamentalističke opsjednutosti riječju i njezinom čistoćom. Za monoteističko uvjerenje da je Bog samo jedan i da njegova objava može biti samo jedna teško je naći racionalne argumente sve dok svijetom kruži mnoštvo različitih spisa; povijest monoteističkih religija razvijala se kao povijest demoniziranja Drugoga. Poznate srednjovjekovne vizije o “monstruoznim” Židovima koji piju krv kršćanske djece za Pashe i snažno napadanje na talmudski judaizam u Evropi se počinju razvijati od 13. stoljeća. Međutim, Israel Shahak u svom beskompromisnom i odvažnom djelu Židovska povijest, židovska religija upozorava na to da su neznalačke klevete o prinošenju ljudskih žrtava širili neprosvijećeni redovnici po provinciji, ali da su ozbiljne rasprave na evropskim sveučilištima bile motivirane netolerancijom koju je talmudska literatura razvijala prema nežidovima. Primjerice, drevni propis koji upućuje Židove da spale svaki primjerak Novog zavjeta koji im je dostupan još je uvijek aktualan, pa Shahak navodi da je “23. ožujka 1980. u Jeruzalemu javno i obredno spaljeno nekoliko stotina primjeraka Novog zavjeta, pod nadzorom židovske vjerske organizacije Yad Le’Akhim, koju podupire Ministarstvo vjere”. S druge strane, o tome da je Biblija apsolutni transkript Božje misli za američku Kršćansku desnicu nema spora. Protestantsko vjerovanje u biblijsku nepogrešivost u Katoličkoj crkvi našlo je pandan u dogmi o papinoj nepogrešivosti, a mračna strana kršćanstva povijest je političke privilegiranosti onih koji su u ime vjere mijenjali svijet.

 O prirodi Kur’ana teško je govoriti a da se pritom ne uznemiri muslimane. Među degutantnijim primjerima netolerancije islamske teokracije neukusne su primjedbe iranskog predsjednika na temu Holokausta i talibansko rušenje Buddha iz Bamiyana, dok među primjerima divljaštva apsolutno prednjači stroga primjena šerijatskoga zakonika. Iako ona ne pogađa nemuslimane, činjenica da onaj tko se rodi kao musliman ne može promijeniti vjeru, pa tako ni izbjeći ingerenciji tradicionalnoga suda, oblik je kršenja prava na vjerski izbor.

Pod dojmom kratkoga pregleda čudovišnih mentaliteta nameće se pitanje zašto sam se okomila na razmjerno bezazlen politički diskurs Georga Busha, tražeći u njemu pogubne fundamentalističke tragove? Jednostavno zato što je on u suvremenom svijetu jedini pretendent na funkciju junaka. Dok njegovi oponenti otvoreno siju mržnju, što dovodi s jedne strane do toga da sami sebe demoniziraju, a s druge strane do oslobađanja golemog prostora pogodnog za junačku misiju, Bush se uporno zaklinje u slobodu, pravdu i jednakost, proglašavajući američki rat sukobom epskih i kozmičkih dimenzija u kojemu se odlučuje o sudbini svijeta. U svom prvom obraćanju Kongresu nakon terorističkoga napada 2001. godine o budućem američkom ratu rekao je: “Ovo je svjetska borba. Ovo je civilizacijska borba. Ovo je borba svih koji vjeruju u progres i pluralizam, toleranciju i slobodu”.

Zazivajući apsolutno sve pozitivne vrijednosti pluralističkoga svijeta u kojemu živimo, Bush otvoreno pokazuje žarku želju da se nametne kao svjetski vođa. Njegovi su govori uzorni, a prigovore bismo trebali uputiti stvarnosti koja se žilavo odupire i nikako da se uskladi s tekstom. Optužiti možemo, eventualno, Boga – baš poput Salmana Rushdiea koji je 2002, nakon krvavog sukoba hinduista i muslimana u kojemu je poginulo 700 ljudi, sarkastično primijetio: “Ono što se dogodilo u Indiji dogodilo se u Božje ime. Problem je Bog”.

Mizantropija iz pustopoljine i teorija zavjere zavidnika

Epska su čudovišta osamljenici i pustinjaci. Svako pojavljivanje Grendela u Beowulfu popraćeno je opisom izoliranosti tog samotnjaka strašnog koji luta po pustopoljinama. Dolazeći iz močvare pod maglenim brijezima taj, u mračnoj noći vrebač što klizi u sjeni, napada danske ratnike dok blaženo i u zadovoljstvu žive okupljeni u gozbenoj dvorani Heodor, koju je, da bi bila zlatodvor ratnički, dao sagraditi kralj Hrothgar. Privučen žamorom, svirkom harfe i zvonkim pjevom barda, taj zloduh grozni u grdnoj je patnji vrijeme tavorio jer je svakoga dana slušao radovanje. Grendelova zavist i nemogućnost podnošenja tuđe radosti presudna su motivacija njegove agresivnosti, a činjenica da je riječ o ljudožderu kojega glad i pohlepa za mesom tjera na neku vrstu lova potisnuta je u pozadinu epskih zbivanja. Uvjerenje o Grendelovoj homofobiji podupiru česta ponavljanja opisa u kojima se pomno izgrađuje kontrast Grendelova staništa, močvarnog i mračnog, te atmosfere svjetlosti koja vlada na Hrothgarovu dvoru. Ta je svjetlost vezana uz znanje, umjetnost i luksuz – sve ono što je Grendelu uskraćeno i što ga ispunjava ljutnjom. Grendelov bijes pred vratima dvora hiperbola je nelagode koju tzv. primitivan čovjek osjeća pred ustanovom kulture. Nasrnuvši na Hrothgarov dvor, on je zapravo počinio kulturocid u anglosaskoj verziji.

U svom rujanskom obraćanju Kongresu 2001. godine Bush se pita u ime Amerikanaca: “Zašto nas oni mrze?” Zatim odgovara: “Oni mrze upravo ovo što vidimo u ovoj dvorani – demokratski izabranu vladu. Njihovi vođe su samoizabrani. Oni mrze naše slobode, našu slobodu religije, našu slobodu govora, slobodu izbora”. Teroristi su, dakle, zavidnici koje na zloćudno ponašanje, snažnije od ikakve egzistencijalne potrebe – praznog želuca ili novčane zarade – motivira patološka mržnja koju, poput Grendela, osjećaju prema političkom životu razvijenom u Kongresnoj dvorani. Na teroriste koji dolaze iz mračnih pustopoljina nekog Trećeg svijeta ta dvorana djeluje kao Heodor na Grendela.

Terry Eagleton u knjizi Sveti teror smatra da “neki Amerikanci odbijaju svaki pokušaj da se terorizmu pripiše neki uzrok, da bi u idućem dahu ustvrdili da on potječe iz zavisti prema američkoj slobodi”. No, iako je teroristički napad nedopustivo sredstvo postizanja političkih ciljeva, ne treba odbacivati njegovu racionalnost. Štoviše, tvrdi Eagleton, “nema ničeg iracionalnog, za razliku od moralno odbojnog, u ubijanju ljudi radi postizanja viših ciljeva”.

Ako je neprijatelj metafizički zao, onda je nepobjediv, smatra Eagleton. Ipak, on zanemaruje da u tom antagonizmu s metafizičkim Zlom junak uvijek pobjeđuje jer je uvijek neki God, Šamaš ili Svevišnji na njegovoj strani. Čitamo to upravo u riječima Georga Busha: “Slobode i straha, pravde i okrutnosti uvijek je bilo u ratu, ali mi znamo da God nije neutralan” (20. rujna 2001). Fanatična uvjerenost u vlastitu metafizičku nadmoć dio je ideološke zaslijepljenosti koju možemo pratiti na istoj razini na kojoj su nepobjedivi i Tom Cruise i Bruce Willis u svakom filmu koji je sufinancirao Pentagon. Filmski, politički i mitski iluzionizam dijelom je ideološke strategije ali i fundamentalističkoga, gotovo magijskoga uvjerenja u božje pokroviteljstvo nad ratom. Baš kao što Gilgamešovu uvjerenost u nadmoć nad strašnim Humbabom podupire činjenica da je Humbaba uvrijedio Šamaša, boga u čije ime Gilgameš odlazi nabrati cedrovinu, američki je predsjednik miran dok je God na njegovoj strani. Istodobno, nasuprot filmskom optimizmu junačke misije, u medijima se demonizira slika oponenta Osame bin Ladena, kriptomorfa za kojega nitko pouzdano ne zna da li je prešao granicu živih i mrtvih, no mrtav se doimlje opasnijim. Dolazeći s onu stranu života, poput Grendela, on je mračna mrtvosjena, koju zamišljamo kako se vrebajući i snujući u gluhoj noći smuca zamagljenim močvarama i pustopoljinama. Poput Grendela, on je baštinik pakla, onostrani duh, dušmanin čovječanstva. Demonizirati neprijatelja opasna je ideološka strategija ukoliko nemate diviniziranoga junaka na svojoj strani. No, s pravim junakom rat postaje reklamni spot za limunadu koji nam poput Bushevih govora nudi optimizam američkog popularnog vjerovanja. Politička stvarnost, međutim, udaljena je od reklamnoga diskursa predsjednika Busha koliko i danska ranosrednjovjekovna zbilja od epskog svijeta Beowulfa.

Izvandomovinska viteška misija epskoga junaka

Razlika u interpretaciji suvremene povijesne epike koja se upravo kreira i drevne mitologizirane prošlosti samo je u smjeru čitanja – u drevnim mitovima moramo otkriti skrivenu povijest, a u suvremenoj povijesti moramo otkloniti naslage mita.

Dok se na službenim internetskim stranicama Bijele kuće ispisuje novi junački ep, u svakom govoru G. W. Busha izranja Gilgamešova nakana da sve zlo protjera s ovoga svijeta, opisuje se Beowulfova borba s Grendelom koji čereči i proždire, iznosi se plan koji će narodu Gaeta donijeti mir, blagostanje i Zmajevo blago. Poput Beowulfa koji slavu Gaećana pronosi daleko izvan domovine boreći se s čudovištem u Danskoj, i poput Gilgameša koji, da bi zaštitio ljude i svog uvrijeđenog boga odlazi iz Uruka boriti se u daleke gore Libana, i predsjednik Bush u svom inauguralnom govoru 20. siječnja 2005. uočava da u njegovoj zemlji “opstanak slobode svakoga dana sve više zavisi od slobode u drugim zemljama”, pa jedinu nadu za mir u svome svijetu vidi u “širenju slobode u cijelom svijetu”. U svojoj preventivnoj misiji potencijalni osloboditelj cijeloga svijeta mora svladati popriličan broj nemani, prije nego što se uopće stignu okomiti na njega.

Poput babilonskoga Marduka on mora stvoriti novi svijet iz tijela ubijene divovske zmije Tiamat, poput vedskoga Indre, da bi potekli vodeni (i podzemni) izvori energije, on gromom mora ubiti zmijoliko čudovište Vrtru koje se ovilo oko izvora sviju rijeka.

Ubijanje Zmaja, borba za prirodne resurse i tržišni fundamentalizam

Od početka svijeta između junaka i čudovišta vodi se borba za teritorij i raspored prirodnih resursa. U drevnim kozmogonijskim mitovima ta je borba vezana uz oslobađanje vode. Čovjekoliki bog koji u sukobu raspolaže atributima ljutitog neba, gromom i olujom bori se protiv zmijolike nemani. Ubijajući neman koja je uzurpirala vodu, Gromovnik donosi rodnost zemlji. Mitom se, međutim, često prikriva neka neugodna povijesna istina, poput nasilne kolonizacije, otimanja teritorija i pljačke starosjedilačkog blaga.

Naizgled se čini da ništa u političkom diskursu predsjednika Busha ne možemo usporediti s mitskom legalizacijom zločina. U već spomenutom siječanjskom govoru na Bliskom istoku predsjednik Bush naglasio je da Amerika ne pretendira na teritorij, već traži vlastiti udio u stvaranju mira na tom području. Pohvalio je regiju jer: “izvještaj Svjetske banke pokazuje snažan ekonomski rast. Saudijska Arabija pridružila se Svjetskoj trgovinskoj organizaciji. Jordan, Oman, Bahran i Maroko potpisali su sporazume o slobodnoj trgovini sa Sjedinjenim Državama. (…) Vjerujemo također da ako tražimo da vi otvorite svoje tržište, i mi trebamo otvoriti svoje. Ohrabreni smo kretanjem prema ekonomskoj slobodi širom Srednjeg Istoka”.

Mračna pustopoljina koja je nekad skrivala čudovišta otvorila je vrata da bi slobodno tržište donijelo svjetlost dvorskog luksuza. Da bi nastao novi Heodor, svijet bez granica, jedinstvena gozbena dvorana koju je nekad Hrothgar, danas Bush dao sagraditi kao zlatodvor ratnički bez močvarne alternative. Udio Amerike u stvaranju mira zahtijeva, dakle, otvaranje tržišta. Koliko se zahtjev za otvaranjem vrata razlikuje od zaposjedanja teritorija?

Monopol Svjetske banke i MMF-a nad globalnim ekonomskim tokovima čak i negdašnji zagovornici globalizacije smatraju pogubnim oblikom ideološkog sljepila koje ne vidi u što srlja svijet bez alternative (pr. J. E. Stiglitz 2004). Čuvare svjetskog ekonomskog poretka napadaju mnogi, a u svojoj knjizi Lažna zora: iluzija globalnog kapitalizma John Gray u globalnom slobodnom tržištu vidi oblik totalitarizma vrlo sličan marksizmu. Smatra da oba pokreta vjeruju u napredak usmjeren prema stvaranju jedinstvene civilizacije. Spremni su tražiti veliku cijenu patnje da bi nametnuli svoju viziju svijeta i poriču da suvremena ekonomija može imati brojne inačice. Globalno slobodno tržište naziva on prosvjetiteljskim projektom univerzalne civilizacije koji ima svu snagu i dubinu fundamentalističkoga pokreta.

Očito je da epski projekt budućnosti koji razvija Bush u svojim govorima ide prema uniformnoj kulturi bez razlika i granica. Suprotnost toj pogubnoj težnji ideja je multikulturalnosti. No u svijetu koji odbija priznati različitost multikulturalizam postaje utopija utemeljena na toleranciji čudovišta u priči bez junaka. Ako je junak obogotvoreni zločinac, a čudovište demonizirani neprijatelj spreman na sve i ako je točno da zli nisu samo spremni gacati u krvi, nego se doista raduju toj mogućnosti, u suvremenoj verziji sukoba između junaka i čudovišta zlo je izgubilo alternativu.