Goblenistice, kupači i porno vage

Veliki Tom ne bi bio veliki goli čovjek, kako ga je nazvao Igor Mirković u monografiji Sretno dijete, da se i ovaj put nije anarhično razgolio, ali sada pred nimalo zaprepaštenim posjetiteljima i namjernicama koji su se zatekli ispred fontane HDLU-a prigodom otvorenja 42. zagrebačkoga salona. Pritom su ostale dvije nepoznanice povezane uz navedeni performans radosnoga razodijevanja i brčkanja u fontani. Naime, performans nije najavljen pod nekom naslovnom odrednicom tipičnom za Velikoga Toma, a pored toga performans je medijski oglašen kao duo-performans jer je uz Tomislava Gotovca a.k.a. Antonia G. Lauera najavljen i art alkemičarski mag Vladimir Dodig Trokut. Dakle, nakon što se skinuo nag i uz brižnu pomoć Milana Božića ušao u fontanu, neko je vrijeme Antonio G. Lauer proboravio u toj rotondi ispunjenom vodom da bi se zatim i malo okupao, zaplivao, izbrčkao i oprao sapunom, koristeći pritom metalnu kanticu za polijevanje, priručno tuširanje, a nakon što je izašao iz fontane, još je i nag napravio puni krug oko fontane i ekshibicionistički, punim plućima i anarhičnim tijelom, uživao pred mnogobrojnim fotoaparatima i videokamerama koje su još jednom, eto, zabilježile i ovjekovječile njegove ekscentrične poze i rastvoreno tijelo, i sve to pritom, ponovimo, bez imalo zaprepaštenja i ne-daj-Bože gnušanja, kao što se to nekoć događalo u povodu njegovih razgolićenih uličnih akcija, akcija-objekata i performansa.

Goblenistice Mickeyja Mousea i Brada Pitta

U Galeriji “Vladimir Nazor” (Zagreb) 3. svibnja ove godine predstavila se performerica Evangelia Basdekis (rođena 1972. u Ateni, a živi i radi u Ateni i Londonu) sedmosatnim goblenističkim performansom I Trust You. Scena: naga te s pomoću igle i konaca veze goblen, točnije Mickeyja Mousea na vlastitom tabanu. Sunčica Ostoić, kustosica Galerije “Vladimir Nazor”, u predgovoru kataloga pojašnjava kako kulturalna ikona Mickey Mouse, kao mitski animirani lik, podsjeća na djetinjstvo umjetnice “kada je služio snu o bogatom Zapadu što ga je sanjao nevini um djeteta s Balkanskog poluotoka (Grčka). Slavni se lik Mickeyja Mousea u ovom performansu pretvara u prizor iz noćne more, postajući sinonimom straha koji potiče američka politika”. I nadalje, kao što je navedeno u katalogu: rad Evangelije Basdekis nadovezuje se na umjetničke prakse devedesetih koje je ostalo upisano u kunsthistoriji kao razdoblje eksplozije radikalnog body arta, što su ga obilježili npr. Ron Athey, Orlan i Franko B. Bolnom izradom goblena na tabanu Evangelia Basdekis razotkriva i mračnu stranu grčke povijesti prošloga stojeća: podsjeća na uporabu mučenja falakama, kladama za koje se vežu noge kod šibanja po tabanima (www.untitledmag.co.uk/yourvoice.htm). Pritom, pored Mickeyja Mousea, u nekim drugim izvedbama spomenutoga performansa Basdekis je izvezivala i lik Mona Lise, pridodajući tako simbolu popularne kulture i arhetip tzv. visoke umjetnosti.

Na ovogodišnjem drugom po redu FemFestu (od 10. do 12. svibnja, SC, Zagreb) Jasminka Končić predstavila se jednodnevnim performansom Baby I’m yours, koji polazi od dobro nam svima poznate seksističke činjenice da su šivanje, vezenje, pletenje, izrada goblena tijekom androcentrične povijesti bili poslovi okarakterizirani kategorijom tzv. ženskih poslova. I nadalje autorica u svom opisu projekta pojašnjava: “U Mudrim izrekama savršena je žena opisana kao osoba koja ‘više vrijedi nego biserje’ i koja je ‘uvijek zaokupljena vunom i lanom’, te držeći u rukama preslicu i vreteno izrađuje poplune i lanenu posteljinu. Knjige o braku napisane tijekom 17. stoljeća neprestano su ukazivale na taj dio Starog zavjeta”. Pritom kao motiv svoga, kako ga atribuira, avangardnoga goblena Jasminka Končić ironično uzima Brada Pitta u kojemu su omitotvorene medijski upisanim mitologemima karakteristike mitskoga junaka (junca) današnjice, a to su odrednice muškarca koji u sebi sjedinjuje navodnu božansku ljepotu i očinsku ljubav. Pritom autorica namjerno obrće prostor intime izrade goblena: naime, dok je čin vezenja nekoć bio kontemplativan, Jasminka Končić izlaže ga publici, te javnim prostorom poništava kategoriju privatnosti koja je upravo tim činom vezenja ujedno označavala i upisivanje određenih projekcijskih snova i nadanja anonimnih goblenistica.

ABeCEDa

Ana Lena Stipančić u svom šestominutnom performansu ABeCEDa, izvedenoga na FemFestu, pozabavila se simboličkim upisima i konstrukcijama ženskih grudi. Performans je pritom strukturirala binomno: naime, u prvome se dijelu fokusira na vlastitu živu izvedbu u okviru koje je odjevena u crno (kojim kao da negira, prekriva vlastitu tjelesnost pa i seksualnost) i klaunovski lijepi samoljepiva slova abecede na vlastitu crnu pozadinu-odjeću. Nakon te radosne žive izvedbe uslijedila je video projekcija grudi kojom problematizira grudi i kao “javno vlasništvo”, odnosno, kao što pojašnjava u katalogu FemFesta: grudi su “sjedište i sjecište mnogih društvenih projekcija, konstrukcija, predrasuda i anegdota”, i stoga se svako malo na video projekciji na grudima pojavljivao i prijeteći podignuti srednji prst s jasnom zaštitno-psovačkom porukom.

Josip Pino Ivančić, koji se kao i Ana Lena Stipančić predstavio prošle godine performansom na FemFestu, ove godine odabrao je trodnevni zvučni performans Radio days…Radio shoW:…radio ne radio, uvijek radio..., već u karakterističnom dadaističkom stilu naslovljavanja svojih performansa. Riječ je o četrdesetominutnom radiokolažu, emisiji koja kombinira, montažira tekstove o FemFest kolektivu i o samom FemFestu. Osim toga, montaža uključuje i ulomke priče i poezije, Pinu Ivančiću omiljene, Kathy Acker. Dakle, sve je to smiksano i složeno u samorazumljivoj priči velemajstora Pina.

Pridodajmo samo kako se u okviru izvedbenoga dijela FemFesta nakon performansa Ane Lene Stipančić mogao još pogledati i monoperformans Ćelije (scenski koncept za jednoga/jednu glumca/icu) u izvedbi P.A.T.-a, Nezavisne kazališne inicijative (Prievidza, Slovačka), a koji se temelji na komentarima, razgovorima i dnevničkim zapisima umjetnice Louise Bourgeois.

Više ne mogu...

Zadržimo se na još jednom performansu izvedenom na ovogodišnjem, drugom FemFestu. U performansu ČETIRI GODIŠNJA DOBA u klaonici Robert Franciszty (glazba: Igor Bogdanić, video: Dražen Jeren, grafika: Marko Hudoletnjak) potresno je izvedbeno pretočio animalistički ekofeminizam. Naime, potaknut činom sufražetkinje Emily Wilding Davison, koja je boreći se za ženska prava skočila ispred konja kralja Georgea V. 1913. godine i strahotno poginula, Franciszty je oblikovao i potresan videozapis u kojemu je, primjerice, kombinirao ulomke iz filma Mary Poppins (1964.) Roberta Stevensona (riječ je o ulomku u kojemu konjići s dječjega vrtuljka bajkovito oživljuju) s ulomcima iz dokumentarnoga video zapisa o spomenutom srčanom činu Emily Wilding Davison. Osim ironijske translacije bajkovito oživljenih konja iz zabavnoga parka, koji skakuću u fantastične nebosklone iz filma Mary Poppins, prema okrutnoj stvarnosti u kojoj Emily Wilding Davison pogiba pod kopitima konja za utrkivanje, ironija je dodatno pojačana i komentarom koji se pojavio nakon spomenutoga dijadnoga videozapisa: riječ je o naslovu knjige Jona McKenzieja Izvedi ili snosi posljedice.

Pritom je simbolički prostor izvedbe, u skladu s naslovnom odrednicom, performer razdijelio na četiri slike, tj. godišnja doba Majke Zemlje, a koji je i ironijski označavao i filozofijski androcentrični četverokut, što je emitiran u dijelu video zapisa, sa sljedećim velikim muževnim predstavnicima: Aristotel, Platon, Bacon i Descartes. Krenimo na prvu sliku ili proljeće, koja je zamišljena kao živa i zvučna instalacija. Naime, replicirajući božansku travestiju (arhetip ženi sličan svetac), Franciszty je odjeven u crnu suknju, a na prsima ima zalijepljene tri pornografske samoljepive sličice s raskrečenim ženama. Sputan psećom ogrlicom, kojom je privezan za lanac, Franciszty je tako simbolički demonstrirao vagu. Riječ je o autobiografskom prijenosu njegove svakodnevne osmosatne akcije izvedene prije nekoliko godina. Naime, u tiskari, u kojoj je neko vrijeme radio, nalazila se vaga oblijepljena sličicama nagih žena (uglavnom plavokosih i preobilnih djevojaka) u porno pozama, a isključivo muški djelatnici na toj vagi vagali su, među ostalim, i komade mrtvih životinja (slanina za prodaju). Pojasnimo: tiskara je ilegalno prodavala i sušene mesne proizvode. Pritom, ispod suknje na mesarskim kukama i lancu bila su ovješena tri dimljena goveđa jezika, pri čemu je završno, u spomenutoj prvoj, proljetnoj slici, Franciszty zabio na kuke, na ta tri goveđa, iščupana jezika (kupljena u mesnici u središtu Zagreba) spomenute porno sličice s razgoljenim ženama.

Zadržimo se još ukratko na trećoj, jesenskoj slici, izvedbenoj postaji koja je potaknuta činjenicom koja se događa na industrijskim farmama pilića gdje se muški pilići odvajaju od ženskih te ubijaju dok ženski pilići ostaju u životu kako bi cijeli život služili/e kao nesilice u koncentracijskim logorima (životinja kao machina animata). Pritom je scena strukturirana kao prostorna instalacija s pet bijelih tanjura položenih na podu, a ispunjenih kokošjim perjem s položenim jajetom. Kostim: bijeli štap za slijepe osobe, na kojemu je instalirana hvataljka koju koriste osobe s posebnim potrebama, tamne naočale kao simbol oduzetosti vida, odjeven u sterilno bijelo te simbolički oslijepljen, tom hvataljkom instaliranom na štapu za slijepe osobe Franciszty uzima jaja s “pernatih” tanjura i premješta ih, rekombinira iz tanjura u tanjur. Riječ je o simboličkoj asocijaciji povezanoj s pratećim videozapisom koji bilježi čin bezdušnoga iskorištavanja kokoši nesilica, sa završnim citatom Timma Ulrichsa: “Više ne mogu vidjeti umjetnost”, na što se nadovezao i natpis s posljednje, zimske postaje, kada Franciszty, među ostalim, odijeva bijelu majicu sa sljedećim korektivom: Fuck the art which doesn’t respect animals and women!