Gost

Niklas R?dström

Kao što smo rekli, nikakvog Dickensa nije bilo u pristaništu u Doveru kada je u luku uplovio brod iz Calaisa. Andersen zbog grčeva u  želuducu nije imao hrabrosti sići na kopno i uhvatiti prvi najbolji prijevoz za London. Ali, njegovu su prtljagu bez oklijevanja odnijeli van pa je i on bio prisiljen slijediti. Usprkos zabrinutosti za želudac, putovanje vlakom dobro je prošlo i u Londonu je brzo pronašao North Kent Railroad koji se nalazi sasvim uz peron na kojem je sišao iz vlaka. Brinuo se da Dickensu nije stiglo pismo u kojem mu je napisao kada će stići, ali kada je došao u Higham, zaselak koji se sastojao od šačice kuća, na stanici ga je čekao pomoćnik koji ga je pitao ide li Dickensu. Dečko je uprtio Andersenovu prtljagu na leđa i hodali su oko pola milje po hladnom vremenu prije nego što su nešto nakon deset sati ujutro stigli u Gad’s Hill Place.

Čim su stigli Dickens ga srdačno prima. Grli ga i izgovara možda neku dugu frazu punu poštovanja. A Andersen sluša dok su mu Dickensove ruke još uvijek na ramenima u znak dobrodošlice. Dirnut je tonom i mimikom u frazama i gestama dobrodošlice. Sretan je zbog otvorenog i iskrenog veselja koje taj muškarac, niži gotovo za glavu, pokazuje što ga vidi. Ali ne razumije ni riječi od onoga što mu njegov domaćin govori. Andersen se naravno ne slaže s time da nije razumio ni jednu jedinu frazu kojom ga je Dickens obasuo. Zadovoljan je time što iz Dickensova lica može iščitati značenje riječi i odgovara s nekoliko riječi koje je tjednima pripremao da budu one kojima će pozdraviti svog britanskog kolegu.

“Moj voljeni Charles Dickens”, kaže.

“Dragi Andersene”, kaže Dickens. A onda slijedi još jedna, za gosta nerazumljiva gomila pristojnih faza koje izražavaju sreću koju Dickens osjeća što se konačno može radovati dugim razgovorima koje će voditi oko zajedničkih interesa. Dickens možda govori i nešto o tome kako je prijateljstvo nešto vječno što se proteže preko granica prostora i vremena. Možda se čak i referira na Andersenovu novu knjigu, Biti ili ne biti, koju je na Andersonov zahtjev njegov izdavač, Richard Bentley, poslao u Gad’s Hill. Dickens je već ranije u pismu aludirao na knjigu kada je usporedio Andersenov budući posjet s Aladinom koji napušta jame znanosti kako bi učinio svijet mudrijim i boljim, gotovo direktan citat iz Andersonova teksta. Ali Andersen ga nije čak ni upitno pogledao. Običaj mu je da nimalo ne odaje dojam da ne razumije što mu se govori tijekom njegovih putovanja u inozemstvo. Samo ponovno stisne Dickensovu ruku među svojima, prijateljski i s poštovanjem i kaže dubokim drhtavim glasom:

“Dickens. Moj voljeni Charles Dickens.”

Dickensa je istovremeno zbunio i dirnuo taj osjećaj koji Andersen pokazuje zbog njihova susreta. Čini mu se da je gost tako ganut što je konačno stigao da ne može pronaći druge riječi kojima bi to izrazio. Dickens kaže:

“Hans Christian Andersen.”

Andersen odmah uzvraća:

“Charles John Huffam Dickens.”

A zatim ga Andersen pogleda duboko u oči i nakon dramatske pauze kaže, gotovo šapatom, Dickensov potpis:

“Boz.”

Dickens je malo zbunjen. Još uvijek nije izrečeno ništa što bi imalo ikakav sadržaj i značenje. “Andersene”, promrmlja tražeći što bi rekao i onda, Bogu hvala, stižu njegova supruga i mlađa djeca. Nikakvi korzeti ne mogu sakriti da je Catherine Dickens postala krupnija i sporija otkad ju je Andersen posljednji puta vidio, prije gotovo jednog desetljeća. Njena sestra Georgina je ta koja ovih dana sve više odlučuje o pitanjima koja se tiču kućanstva. Catherine je bilo devetnaest godina kada ju je Dickens upoznao i zaljubio se u nju. Bila je kći jednog od njegovih najranijih poslodavaca, urednika Evening Chronicla, Georgea Hogartha, Škota koji je bio dobar prijatelj jednoga od Dickensovih obožavanih idola, sir Waltera Scotta. Nitko nije sumnjao u njegovu zaljubljenost, a onda se i oženiti u krug publicista mora da je za Dickensa, koji je već postao poznato ime kao dopisnik novina i tada se nalazio na početku svoje književne karijere, bila potvrda najljepših mogućnosti koje život pruža. Novopečenom se bračnom paru, kao potpora i društvo, uselila i Catherinina pet godina mlađa sestra, živahna i zaigrana Mary. Kada je iznenada umrla samo nekoliko godina kasnije, Dickens je skinuo prsten s njenog beživotnog prsta i nosio ga ostatak života. Bio je neutješan nakon njene smrti i način na koji je u svom književnom radu sentimentalizirao mlade nevine djevojke daje naslutiti da je bio bliži njoj nego njezinoj sestri, svojoj supruzi; na isti način kao što će njegova šogorica Georgina dvadeset godina kasnije stati na njegovu stranu nakon razvoda, usprkos bolnom konfliktu s obitelji Hogarth. Jer, kada je Andersen došao u posjet, Dickens je već počeo smatrati ženinu obitelj, s punicom na čelu, jedva podnošljivim parazitima i gotovanima. Veliki ponos s kojim je predstavio suprugu, svoje kćeri i najmanju djecu i dok je promatrao kako su poželjeli Andersenu dobrodošlicu, ipak nije mogao smanjiti dojam da se radi o čovjeku koji izvršava svoju obvezu. Obitelj je bila njegov život i tu je on bio i samovoljni tiranin i voljeni drug u igri. Ali svejedno je tu zabrinutost, taj nemir, ta očita praznina i tuga. Njegova žena pružila je ruku Andersenu koji ju je gracioznom gestom poljubio. Catherine Dickens navikla je da je gosti pozdravljaju s pretjeranim oduševljenjem, ali je sve više počela sumnjati da njeno društvo nije to koje ih navodi na takve ushićene postupke, nego da samo žele ostaviti dojam na njenog muža. Rekla je Andersenu nešto o jednoj od njegovih priča koju djeca najviše vole, a on se tako duboko naklonio da joj se na trenutak učini da će se ta žgoljava pojava prevrnuti i pasti. On odgovara promrmljavši nešto, ona pretpostavlja da pokušava izraziti svoju zahvalnost što može ostati kod njih ili svoje veselje što su njegove priče toliko važne njenoj djeci, ali nije sigurna koje od toga.

Kako bi ga spasila da ga ne proguta vlastito mrmljanje i da ponovno uspostavi ravnotežu, Dickensova najstarija kći Mary mu je prišla i uhvatila ga za ruku. Andersen ponavlja njeno ime na danskom dok joj stišće ruku među svojima: “Marie, Marie”, dok mu njen otac pokušava suflirati nadimkom koji u obitelji koriste za nju: “Mamie, Mamie...” Dickensova se najstarija kći nikada neće udati. Ostat će uz oca sve do njegove smrti. Vidjet će ga, kada je mislio da je sam, kako se očajnički baca na koljena kada se njena mlađa sestra udala za mlađeg brata očeva prijatelja Wilkie Collinsa i neutješno plače lica sakrivena u njenu vjenčanicu. Svjestan da njegov nemir i snažna volja mogu nagristi sigurnost i samouvjerenost djece i kako je njegova potreba da sve ima pod kontrolom vrlo lako tijekom njihova odrastanja bila izokrenuta u despotske zahtjeve, šmrcajući je prošaptao kada je vidio Mamie na vratima: “Da nije bilo mene, Katie nikada ne bi napustila svoj dom...” Zna kako je ono što je prvenstveno tjera na brak, želja da pobjegne od kuće, i da njen brak neće biti sretan.

Ali sada Andersen uzima ruku njene mlađe sestre i pritišće je na svoje usnice. “Katerine”, kaže na danskom, a Dickens ga ispravlja: “Kate. Katie...” Ona ponovno staje uz svoju majku kraj čije će samrtne postelje mnogo godina kasnije dobiti gomilu pisama koju je njen otac napisao majci kada su bili zaručeni i tek vjenčani. “Daj ovo Britanskom muzeju”, reći će njena majka, “tako da svijet zna da me jednom volio.” Andersen promatra kćeri i konstatira da Mary sliči majci, a Kate ocu. Pokušava reći nešto o tome, pokazuje njihova lica i mrmljajući kima glavom, ali oni njegovo mrmljanje protumače kao da mu se sviđaju, a ne da sliče jedno drugome.

A onda su mala djeca uz njega i pružaju ruke. Andersen naravno zna da gdje god dođe prethode glasine kako je on veliki prijatelj djece. Zna što se od njega očekuje: da će zapaliti iskru u dječjim očima, probuditi njihov žuboravi smijeh i izvući na površinu ono napeto iščekivanje kojeg se odrasli samo sjećaju otkad su izgubili svoj elasticitet i pukli. Četiri dječaka: Alfred d’Orsay Tennyson, Henry Fielding i Edward Bulwer Lytton – svi nazvani po umjetnicima ili piscima – i Sidney, koji će petnaest godina kasnije umrijeti na moru. Alfred će se, što je prije moguće, preseliti u Australiju gdje će ostati četrdeset i pet godina, ali umrijet će u New Yorku. Posvetit će posljednje godine svog života turneji na kojoj će držati predavanja o svom slavnom ocu. Od sve djece, Henry će imati najviše uspjeha u životu. Navršit će osamdeset i četiri godine, biti sudac i dobiti plemićku titulu. A najmlađemu, kojeg je obitelj rijetko kada zvala drugačije nego Plorn, sada je samo pet godina dok stoji tu i sumnjičavo gleda strančevo nasmiješeno lice koje se nagnulo nad njim. I on će se kao šesnaestogodišnjak preseliti u Australiju, postati predstavnik parlamenta u South Walesu i nikada se neće vratiti u Englesku. “Koliko će dugo ostati?” pita svoje roditelje koji se nasmiju, smiješno im je to i pomalo neugodno, izrazima lica pokušavaju reći nešto o tome kako je dražesno i neodoljivo što su djeca neuvijeno izravna. Potiču ga da se upozna, ali on samo nastavlja sumnjičavo promatrati Andersena i kaže: “Tko je on?” Tada Georgina zakorači prema naprijed i stavi mu ruku na rame. “To je onaj danski gospodin za kojega smo pričali da će doći”, kaže. “Znaš da smo pričali priče koje je on izmislio.” “Je li on Danac?” pita Plorn. “Da, iz Danske”, kaže njegova teta. “Zemlje s druge strane mora”, doda Dickens. Ali Plorn, koji se možda tek probudio ili je nezadovoljan zato što još nisu ručali, samo nastavlja zuriti u Andersena. Osmjesi obasjavaju lice gosta. Prelaze preko njegovih crta lica u valovima, povlače se i ponovno izbijaju. “Ne”, kaže Plorn. “Ne, izbacimo ga van.” Dickens se ne može suzdržati i počinje se smijati. Ali Georgina privuče Plorna sebi: “Ma Plorn, što to govoriš?” “Hoće li dugo ostati ovdje?” pita dječak. “On priča priče”, kaže Georgina. Plorn baci pogled na Andersena i odmahne glavom. “Mislim da bi ga trebali baciti kroz prozor”, kaže. Tada Georgina prodrma dječaka, strogo ga oslovi i odvuče iz sobe: “Plorn!” Gospođu Dickens je isto uhvatio mužev smijeh i mrmlja ispričavajući se: “Ma znate, djeca...” Andersen stigne dječaka kratko potapšati po glavi prije nego što ga teta izvuče iz sobe. I tada mu uspije prvi put otkako je stigao u kuću sročiti razumljivu rečenicu: “Da, znam, djeca me obožavaju.”

Nešto kasnije, nakon što su mu pokazali kuću, odnijeli prtljagu u gostinjsku sobu i ostavili ga samoga da se sredi, Andersen stoji uz prozor i gleda prema vrtu. Oko kuće cvjetaju ruže i bazga i mirisi ulaze u sobu kroz poluotvoren prozor. Malo je razočaran jer nije vidio svoj portret nigdje u kući. Do njega su doprle glasine da Dickens drži njegov portret na vrlo počasnom mjestu u kući, ali nije ga vidio ni u jednoj od soba koje su mu pokazali. Ne može zamisliti da se nalazi u nekoj od privatnijih soba, kod djece ili kod služinčadi. Sve to mora da je bila greška. Soba koju je dobio svijetla je i ukusno namještena. Stavio je svoj dnevnik na uzak pisaći stol pored prozora, a na noćni ormarić malu cedulju koju uvijek nosi sa sobom kada spava kod nepoznatih ljudi ili u hotelu: Nisam mrtav.

Kasnije tog dana, za večerom, upoznao je starije sinove obitelji. Najstariji od njih, Charles, studira u Leipzigu i Andersen može s njim tijekom večere malo razgovarati na šepavom njemačkom. Kada se roditelji godinu dana kasnije rastanu, Charlesu će biti dodijeljen zadatak da bude podrška majci i stanuje s njom. Drugom bratu, Walteru, šesnaest je godina. Samo nekoliko dana nakon što Andersen napusti Englesku, Walter će otputovati u Indiju kao kadet i provesti tamo sedam godina, te biti unaprijeđen do poručnika kod 42. Högland kompanije. Kada je Andersen čuo dječaka kako priča o putovanju koje ga čeka, zamislio je riku tigrova i brbljanje majmuna, mnogoruke bogove i visoke pagode i sljedećeg dana izrezao siluete stampeda slonova pred oduševljenim očima obitelji Dickens. Ali Walter neće preživjeti indijsku klimu, sve će mu biti pravo mučenje i umrijet će u Calcutti. Dugovi koje je navukao na sebe bit će poslani njegovom ocu na naplatu. Njegov tri godine mlađi brat Francis – Frank, kaže njegov otac kad ga predstavlja Andersenu, slijedit će ga u Indiju. Ali kada Frank stigne tamo, njegov će brat biti mrtav već mjesec dana. Usprkos tome, neće se vratiti u Englesku sve dok mu otac ne umre. Kada potroši svoje nasljedstvo, otputovat će u Kanadu i postati član policije na konjima. Na kraju će umrijeti u Americi. U Illinoisu. Mjestu koje se ocu najmanje sviđalo tijekom njegova posjeta Americi. Država Illinois. Moline u Illinoisu.

Andersen je čuo kako je neko dijete protrčalo ispred njegove sobe. Napola se okrenuo prema vratima osluškujući i tada vidimo njegov profil nasuprot svijetlom prozoru kao na jednoj od njegovih slavnih slika. Sada, gotovo stoljeće i pol kasnije, njegov je profil nešto kao ikona. Netko sa smislom za trgovinu mogao bi ga možda nazvati brandom. Netko drugi možda simbolom, a treći karikaturom. Ali kako god da gledamo na njega i koliko god bila smiješna njegova pojava i ponašanje, ne smijemo zaboraviti da je velik pisac. Njegova je vizija danas u potpunosti dio našeg svijeta i lako je zaboraviti kako je nekada bila jedinstvena. Njegovi likovi i priče neprestano se pojavljuju u našoj svakodnevici, ne samo u dječjim sobama i vrtićima, već i kao usporedbe, a ponekad i kao pogrde u razgovoru, novinskim člancima i svađama – car je gol i ružno pače, limeni vojnik i sretne kaljače. Svijet viđen jasnim pogledom djeteta, to je Andersenova namjera, čak i kada je bivao zamućen, kada se on pokušavao potvrditi kao odrastao umjetnik. Sada se začuju novi koraci ispred njegovih vrata i oprezno kucanje. Pitaju ga ne bi li im se pridružio na malom izletu. Smiješi se. Klanja se. “Naravno. Rado.”

Nešto kasnije na putu za obližnji Brackfest, Dickens je ispričao kako je put kojim se voze stoljećima vodio ljude u London. A zatim je recitirao iz Henrika IV. sa savršenim smislom za dramatiku rođenog estradnjaka: “Ali dragi moji, sutra treba rano u četiri u Gadshill. Hodočasnici nose bogate darove u Canterbury, trgovci jašu s punim kesama u London; ja sam za sve vas nabavio krinke, a konje imate sami; Gadshill je noćas u Rochesteru...” Potrajalo je prije nego što je Dickens uspio objasniti Andersenu otkuda je taj tekst, ali čim su se vratili kući Andresen je zatražio da mu pokaže taj dio u izdanju Shakespeareovih drama kako bi ga mogao pažljivo prepisati u svoj dnevnik.

Ali prvo ćemo ih slijediti u šetnji po parku u Brackfestu. Žensko društvo hoda nekih deset metara ispred pisaca: gospođa Dickens, njena sestra Georgina i slučajna gošća toga dana, gđa Hannah Brown, koja je nekada bila guvernanta kod jedne od najbogatijih žena Engleske, gđice Burdett-Coutts s kojom Dickens vodi nekoliko filantropskih projekata i koju će Andersen imati prilike već sljedećeg dana upoznati, a kasnije i posjetiti. Gđa Brown dobro govori njemački i Andersen će moći s njom izmijeniti nekoliko fraza kasnije tijekom večere.

Ali sada je poslijepodne protjeralo prijepodnevnu hladnoću iz zraka, a sunce se igra kroz krošnje drveća. Andersen očajnički pokušava komunicirati i pronaći načina da izrazi nešto jedinstveno što bi učinilo njegovo mjesto uz domaćina prirodnim i, ako je to moguće, nezaboravnim. “Biti ili ne biti”, kaže i Dickens kimne glavom i potvrdi svoje oduševljenje time što mu je poslana Andersenova posljednja knjiga. “Posvećeno Charlesu Dickensu, od njegova istinskog prijatelja Hansa Christiana Andersena”, kaže Andersen, a Dickens gestama i izrazom lica pokaže kako je duboko dirnut i ponosan što mu je Andersen želio posvetiti knjigu. “Dickensu od Andersena”, kaže Andersen i Dickens kimne. “Dragi Andersene”, kaže, “dragi, dragi Andersene”. Njegov gost gestikulira i pokušava izreći nešto o pastoralnoj idili engleskog krajolika. Dickens pokaže na brijest i kaže naziv drveta na engleskom. Andersen zamišljeno kima glavom i ocrta oblik drveta gestikulirajući rukama. I tada, kada je vidio svoje dugačke prste kako pokušavaju laganim piruetama uhvatiti sve ono neizrečeno, dobije nadahnuće. Podigne palac i kaže istodobno oduševljeno i vrlo ozbiljno, kao da otkriva veliku tajnu:

“Tommeltot.”

Dickens ga upitno pogleda.

“Tommeltot”, ponovi, a zatim ispruži kažiprst: “Slikkepott”. Dickens kima ne shvaćajući dok Andersen imenuje druge prste: “Langemand, Guldbrand...”

“Guldbrand?” ponovi Dickens oprezno.

Andersen poletno kimne: “Guldbrand, Guldbrand.” A zatim podigne mali prst, malo mahne njime, kao da želi odgoditi razotkrivanje. “I mali Petter Spillemand”, kaže na kraju i možda lagano pikne prstom Dickensa u trbuh kao da je njegov domaćin malo dijete. Kasnije te večeri napisat će u svoj dnevnik: “Šetao sam parkom i razgovarao s Dickensom. Rekao sam mu nazive prstiju i Guldbrand ga je posebno zainteresirao.” Ali sada stoje u parku u Brackfestu i Andersen je ponovno počeo brojati prste za svog domaćina. Netko tko ih promatra iz daljine mogao bi pomisliti da intenzivno raspravljaju i da Andersen retoričkom figurom neprestano pokušava dokazati svoje argumente u raspravi, time što ih nabraja na prste. Dvojica najpoznatijih pisaca svog vremena utonula u igru prstima i dansku dječju pjesmicu.

Već sljedećega jutra obitelj Dickens je shvatila da su u kuću dobili zahtjevnog i neobičnog gosta. Ujutro ostane ležati u krevetu i čeka da mu netko dođe pomoći s odjećom i prljavim rubljem. Ali pomoć ne stiže i on u osam sati ljutit ustane i uspije uhvatiti služavku koju zamoli da ode po brijača koji bi mu pomogao s brijanjem. Ona ga samo upitno pogleda i odmahne glavom. “Brijača? Nemamo mi takvoga.” Onda je zamoli da se pobrine da netko od starijih sinova dođe u njegovu sobu i obrije ga. Ali uzalud će sjediti u sobi i čekati. Stariji su sinovi uznemireni i odbijaju mu pomoći. Kada je sišao dolje na kasni doručak, saznao je da će se pobrinuti da ga odvezu u Rochester ili Strood svakoga jutra kako bi pronašao brijača. Kada je shvatio što su rekli, pitao je koliko su udaljena ta obližnja mjesta. Najmanje tri milje, saznaje. Shvatio je da će mu brijanje oduzeti veliki dio dana i pomislio da Dickens možda ima druge planove za njega. Ali Andersenu je postalo jasno da njegov domaćin nije pripremio nikakve druge aranžmane osim posjeta brijaču kada su ga obavijestili da su Dickens i obje kćeri otišli u London gdje će provesti cijeli dan.

Sa švedskoga prevela Željka Černok

U proljeće 1857. godine Hans Christian Andersen započinje europsku turneju kako bi promovirao svoj novi roman Biti ili ne biti. Posebno se raduje što će posjetiti Charlesa Dickensa s kojim se godinama intenzivno dopisivao. Između dopisivanja i susreta stoje neke činjenice koje će u mnogome označiti susret: Hans Christian Andersen poznati je hipohondar i vrlo loše govori (ukoliko govori) engleski.

U trenutku kad dolazi do ugošćavanja Andersena kod Dickensovih obojica pisaca na vrhuncu su svojih karijera te puni divljenja i poštovanja jedan za drugoga. Slijedi susret kao i Andersenov boravak dug pet tjedana...

Niklas R?dström napisao je duhovit roman baziran na istinitom događaju koji govori o snu o prijateljstvu i pisanju kao životnom pozivu.

Niklas R?dström rođen je 1953. godine, piše romane, pjesme, eseje te tekstove za kazalište. Dobitnik je nagrade Aniara i najveće švedske književne nagrade August.

Roman Gost sa švedskog je prevela Željka Černok, a bit će objavljen u AGM-ovoj biblioteci AutoBioGrafija početkom 2009. godine.