Grad grijeha

Bila je mrkla noć osvijetljena samo mjesečinom. Znoj je curio niz naša preznojena tijela. Nije bilo vruće, bilo je to od seksa. Ležali smo tako, teško dašćući u ovoj betonskoj rupi, u ovoj betonskoj džungli gdje su svi rekli laku noć i pošli na spavanje. Svi osim nas i naše strasti. Vani se nakratko čula pucnjava i serija vrisaka.

Strah me je, rekla je ona, tim izgriženim usnama.

Stisnula se bliže, a ja sam joj stavio prst u guzicu. Buka izvana je na trenutak i mene zbunila. Ali samo na trenutak. Pogledao sam na kalendar sa Škodinim djevojkama koji je stajao nasuprot krevetu i rekao: ‘’Ne brini, bejbi, večeras je pravoslavni Božić’’.

TV je bio prigušen i baš su počinjale Zlatne djevojke. Postoji određena senzualnost koja se može pronaći samo u starijih žena. Nisam bez vraga pratio Zlatne djevojke. To je jedna od rijetkih serija koja, osim staračkog šarma, promovira tu neopravdano medijski marginaliziranu dobnu skupinu.

Prisjećam se kako sam prvi put sreo nju, koja je srećom sad ležala kraj mene. Bilo je to večeras. Primio sam telefonsku dojavu o truplu u restoranu. Ništa neobično u mom poslu. Čista rutina. To je tako u ovom gradu. On je ubojica ljudi: grad grijeha, gdje jaki gaze slabe. Zakon jačega jedini je zakon. A ona je tračak nade za prokletu dušu poput moje. Ona je moj grijeh.

 Kad sam stigao u restoran, imao sam što vidjeti. Svi prisutni kao da su satima, ukopani na istome mjestu, čekali moj dolazak, smišljajući u međuvremenu svatko svoju verziju događaja. Nisam  stigao ni pregledati ubijenog kad sam začuo glas iza sebe: Ja sam ga ubio.

Okrenuo sam se i ugledao preplašenog, golobradog i tek od sise odvojenog mladića u prevelikoj kuharskoj pregači. Još uvijek je držao okrvavljeni nož u ruci. Drhtao je od uzbuđenja. Prišao sam mu, i stavivši mu ruku na rame, pogledao ga u oči.

‘’U redu je’’, rekao sam mu i ostali smo tako nakratko, gledajući se oči u oči, poput oca i sina.

Zatim sam se okrenuo i pažnju usmjerio na ostale svjedoke, a on je izvadio i počeo paliti cigaretu kako bi  se smirio. Ošamario sam ga tako da je cigareta odletjela u fritezu sa starim uljem.

‘’Zašto ne uzmeš pištolj i odmah se ubiješ?! Tako nećeš morati još dvadeset godina čekati muke koje slijede!“

Nakon početnog šoka, samo je pognuo glavu.

Počeo sam pregledavati truplo. Miš je ležao nasred neukusnog crno-bijelog kuhinjskog poda poput mrtve životinje. Ironično -  na bijeloj kocki. Zaklopio sam mu oči i pokrio ga krpom. ‘’Život je kurva, mrcino’’, promrmljao sam.

     Oduvijek sam bio slab na miševe. Miševe, stare prostitutke i šećernu vatu. Vjerojatno zato što sam cijeli život proveo boreći se za mrvice. Oni, poput mene, znaju da je ljepota života u malim stvarima poput zalaska sunca, snošaja i osvete. Naučili smo to slušajući Joea Cockera. I da čovjek treba početi od sebe, čovjeka u zrcalu, kako se izrazio veliki i nažalost tragično preminuli Michael Jackson.

Krvav je posao sanitarnog inspektora. Vidio sam svašta, stvari za koje drugi ljudi nemaju želudac: kuhinje koje do neba smrde od mješavine masti, krvi i kuhane blitve, začepljeni toaleti u kojima je visina urina na podu dopirala preko gležnja, a vi ste u mokasinkama; meksičke sapunice sinkronizirane na mađarski, sodomiziranje pečenih životinja, žohare velike poput šaka organizirane u sindikate. Ukratko, čisto zlo.

Zatim sam podigao pogled prema njoj. Isticala se između tri žuta, Kineza ili Japanca, ne znam već, ionako mi svi izgledaju isto. Stršila je među njima kao breza među bambusom. Pitao sam se što takva djevojka radi na ovakvome mjestu. Opušteno je grizla i lizala usne, čekajući razvoj situacije. Zapravo je čekala je mene. A ja sam je prozreo. Izgledala je upravo onako kakva je i bila: ofucana polovnjača s lošim kukovima i ovisnošću o cigareti, kokakoli i muškarcima koji je tuku. A Bog zna da i ja ponekad imam tešku ruku. No vidio sam nešto posebno u njoj. Odmah sam znao da voli gaziti po mudima. Poslije sam joj kupio i posebne ortopedske cipele. Crvene. Izgledala je kao anđeo. Anđeo u crvenim ortopedskim cipelama. Razlog mojih besanih noću.

Pažnju od nje odvukao mi je šef Sale, omaleni Šiptar s formalinskim zadahom, rekavši:

‘’Pa dobro ne treba valjda da radimo probljeme radi malji miš? Možemo da se dogovorimo možda nešto? Ha, drugar?“  I tutnuo mi je sto kuna u ruku.

Ako nešto ne podnosim,onda su to ljudi koji misle da me mogu jeftino kupiti. Pritisnuo sam gada uz masni zid tako da je dobro osjetio moje nabrekle udove.

‘’Misliš da me možeš samo tako jeftino kupiti, ha?!’’ Dobro sam ga popljuvao.

‘’Oprosti šefe, nisam tako mislio!’’

 S divovskim strahom u očima izvadio je iz džepa je još  sto kuna.

‘’To je već bolje’’, uzvratio sam mu s očitim gađenjem.

Uzeo sam novac, usput zaprijetivši: ‘’I nemoj da ti moram opet dolaziti. Sljedeći put se nećeš tako lako izvući.’’

Pitate se što me tjera naprijed u ovom poslu. Čemu ovakav život? Dobro, ne pitate se, već ja držim monolog. Svejedno, reći ću vam zašto. Zbog obećanja mom ocu koji je nekome drugom umro na rukama. I jednog lica koje mi se neprestano javlja pred očima: lica prestrašene djevojčice nakon što je otkrila da jede zeku.

Bilo je to prije deset godina, baš u vrijeme mojeg prvog velikog slučaja. Bio sam mlad, ambiciozan i zelen, još mokar iza ušiju i bez prvog seksualnog iskustva. Dobili smo dojavu da se u restoranu Ljubav, ljubav poslužuje smrznuta škarpina, a ne svježa kako su oglašavali. Otišao sam tamo i mjesecima radio anderkaver, kao mali od kuhinje. Ispalo je da im kuhinja smrdi više od par smrdljivih riba. Riža je bila iz vrećice i servirala se većinom raskuhana, pašteta se radila od ljuski krumpira, jaja i škarpine. Koristila se lajt majoneza, štrukle su bile iz Zagorja. Posebno nehuman bio je tretman tartarskog bifteka koji se, umjesto da ga se smekša ispod konjskog sedla, amaterski pljeskao po prsima dlakavih muškaraca. Naše sumnje oko škarpine potvrdila je DNA analiza. Zahvaljujući mojem radu razotkrivena je cijela operacija. Restoran je morao biti zatvoren. Kad su privodili zaposlenike, kuharica, inače majka jednog našeg poznatog nogometaša, mi je zaprijetila: ‘’Bog će ti to naplatiti!’’

Nisam ozbiljno shvatio trabunjanje te stare, ali atraktivne žene.

Nisu prošla ni dva mjeseca, a otac mi je nađen mrtav. Sjećam se toga kao da je bilo prije deset godina. Bila je veljača, mjesec paljenja lomača i mačjeg incesta. Moj otac je tog kobnog jutra, kao i uvijek do tada, išao na posao u grad i prije dolaska vlaka sjeo bi na tračnice pročitati novine. Budući da je bio gluh, dolazak vlaka osjetio bi titranjem tračnica, koji je uvijek kasnio. No tog kobnog jutra netko je mom ocu dao jastuk da sjedne na njega, a vlak je stigao na vrijeme. Nije imao šanse. A ja sam znao tko je kriv, tko mu je dao taj jastuk i prisilio vlakovođu da stigne na vrijeme – restoranska mafija i mudžahedini. Od tada sam odlučio ne prodavati se jeftino. Nikako ispod trideset eura.

Na izlasku sam se okrenuo prema njoj.

‘’Molio bih vas da pođete sa mnom. Imam neka pitanja za vas gospođo’’.

‘’Gospođice’’, odvratila je koketno. ‘’Ja sam Žaneta’’, tiho dodavši.

‘’Imena nisu važna, bejbi, već djela.’’

I uputismo se k meni. Moglo bi se reći da je noć bila dobra. U jednoj ruci dvjesto kuna, u drugoj žena mojih mokrih snova.

Što se dogodilo od tada do ovog trenutka kada vam pričam, prepuštam vašoj mašti ili partneru.