I svećenici kamatare, zar ne?

Jedan od pouzdanijih indeksa notorne spektakularizacije domaćih medija u proteklim godinama jest pomicanje rubrika crne kronike sa stražnjih stranica prema naslovnicama dnevnih novina, i sa završnih prema uvodnim minutama televizijskih i radijskih vijesti. Taj skok u hijerarhiji masmedijskog konstruiranja zbilje praćen je širenjem prostora koji ubojstva, silovanja, pljačke i zastrašujuće prometne nesreće dobivaju, dok objektivi sve agresivnije bilježe detalje užasa: krvave leševe, rane, smrskane automobile... Stvar je razmjerno lako objašnjiva – s jedne strane, ti su prizori, s onu stranu bilo kakva moraliziranja, jednostavno “medijagenični”, oni izazivaju pozornost; s druge, proizvode konsenzualno zgražanje publike, što je sjajan način da se dragocjene televizijske sekunde i novinski reci posvete temama o kojima svi mislimo i osjećamo isto, umjesto da se, primjerice, progovori o osjetljivijim političkim i ideološkim pitanjima koja bi mogla izazvati antagonizam (i gubitak onog dijela gledatelja/čitatelja koji se ne slaže sa stavom novinara). Na kraju, dobivamo fasciniran, emotivno involviran i jednouman auditorij: ideal uspješna medijskog efekta u kapitalističkom poretku stvari.

Opora i škrta proza bez fejkanja

U takvu kontekstu književnost koja se bavi uvijek atraktivnom tematikom “podzemlja” preuzima, htjela – ne htjela i znala – ne znala, popriličnu odgovornost. Odlično je baviti se kriminalom, druga knjiga Nenada Stipanića (nakon gotovo nezamijećene zbirke priča Sprinteri u labirintu), dobar je primjer kako i proza koja je daleko od odlične može zaslužiti pohvale za hrabro nošenje tog tereta.

Inače, glavna “udica” i pogonsko promidžbeno gorivo ovih “priča nezaštićenog svjedoka” (kako glasi podnaslov) jest životopis autora. Stipanićeva mrka faca zuri u vas sa stražnje klapne opakim pogledom preko šaka stisnutih u boksački gard; čovjek je gol do pasa i gadno nabildan, pa će kritičar koji drži do sebe i vlastitog tjelesnog integriteta dvaput odvagnuti svaku riječ koju napiše. A treći put nakon što pročita bilješku o piscu, koji je radio “kao fizički radnik, izbacivač po diskotekama i kasinima, zaštitar i tjelohranitelj”. Uz zrnce simpatične egzotike: “kraće vrijeme je bio i vlasnik antikvarijata”. Fenomen knjiga koje crpe veći dio svoje popularnosti iz ekscentričnih životnih iskustava autora miriše na estradu, a u recentnoj se hrvatskoj produkciji uglavnom odaziva na ime Hrvoja Šalkovića, rado viđena gosta “ženskih” magazina i sudionika nagradne igre Na večeru s piscem (organizirao ju je nedavno jedan domaći portal). Ipak, ta nas paralela neće odvesti do kraja puta: za razliku od Šalkovićevih veselih bonvivanskih avantura, Stipanić je orao duboko po dnu našeg tranzicijskog polusvijeta i sada je tu da bi istresao nakupljeni mulj u oporu i škrtu prozu.

Taj pečat autentičnosti proživljenog ostavlja trag na svim razinama Kriminala. Ovakva književnost ne trpi “fejkanje”, ona se piše iz muda/želuca/srca (birajte sami, važno je jedino da nije “iz glave”). Stilski, te su rečenice neispolirane i rogobatne, sve pršti od slenga i senjskog dijalekta, nema mjesta za introspekciju ni bilo kakvu “intelektualizaciju”, pripovijeda se linearno, a vrhunac sižejnih poigravanja jest povremeno umetanje analeptičkih epizoda.

Psihološka karakterizacija je for pussies

Petnaest priča kronološkim je redom razapeto preko devedesetih godina na relaciji Senj – Rijeka – Zagreb. Povezuje ih središnji lik naratora (uz dva-tri sporedna), pa se knjiga može čitati i kao svojesvrstan (body)bildungsroman, mada se razvoj glavnog lika da naslutiti tek između redaka, jer je psihološka karakterizacija, naravno, for pussies. Ipak, on je prešao nekakav put i ponešto naučio između uvodne epizode, u kojoj kao sedamnaestogodišnji “balavac” boksa i pobjeđuje u svom prvom meču u Zagrebu, pa mu se čini da “mora biti debil da do tridesete ne postane bogat i slavan”, i završne, u kojoj ga dijeli samo korak do mirna i sređena obiteljskog života (s tim da taj korak, eto, podrazumijeva milijunsku pljačku).

U međuvremenu nižu se fragmenti sulude rollercoaster-vožnje: u jednom trenutku on crnči u škveru za mizernu plaću, u idućem zarađuje desetke tisuća maraka za nekoliko dana bodyguardinga; u jednom skuplja novac za kavu, kruh i parizer, u idućem razvlači lajne koke po svakoj drugoj stranici; u jednom se prešetava gradom s puškom i trakom Odreda narodne zaštite oko ruke gledajući kako bi smaknuo lokalnog Srbina, u idućem mlati pijane hrvatske pitiespijevce. Radi kao detektiv, zaštitar na koncertima, izbacivač u kockarnici i disku, utjerivač dugova... Milje kojim se kreće funkcionira prema zakonu jačega, bez sućuti za propale i bez milosti za neprijatelje, s jednim ciljem: doći do love. Osnovna gospodarska djelatnost jest kamatarenje, jedini imperativ – preživljavanje. Glavne su reference znanje borilačkih vještina (kako ko “tuče karate”), tjelesna masa i legende o svireposti iz ratnih godina (kako je ko “ubijao četnike”). A za žene – obline, jer seksizam je neodvojiv dio tog svjetonazora, kilometrima udaljenog od bilo kakve političke korektnosti. Stipanić pritom zgodno olabavljuje macho-stav laganom autoironijom, opisujući bez krzmanja niz urnebesno smotanih poteza u jedinom pokušaju da kao priučeni privatni detektiv raskrinka aferu nekog nevjernog supruga (neuspjeh ga, naravno, ne sprečava da ženi koja ga je unajmila na prevaru izvuče lovu – važno je snaći se).

Zajebana životna priča

Ipak, najvažniji aspekt Kriminala jest prikaz izobličena, korumpirana, duboko pervertirana “sistema” iz iskošene, zaoštrene optike nekoga tko pleše oko ruba bezakonja, skačući malo na jednu, malo na drugu stranu. Svećenici-zelenaši, carinici koje se može potkupiti “kilicom banana”, lokalni politički “šerifi”, ugledni liječnici koji upropaštavaju obitelj i tonu u dugove zbog dvadesetpetogodišnjih ljubavnica, policajci koji iznuđuju priznanja surovim batinanjem i prijetnjama obitelji (a kada im krivo optužen mladić kaže da je veteran Domovinskog rata i bivši logorski zatočenik, govore: “Ja najviše volim mlatit vas logoraše, već ste nekako oblikovani prema šakama”) – svi ti ugledni građani, predstavnici vlasti i Crkve, obrušavaju se na svoj plijen jednakom svirepošću kao i prononsirani kriminalci i mafijaši.

Protutežu, kakvu-takvu, tom svijetu zlih i okrutnih daju dva ženska lika: pripovjedačeva baba i djevojka, koju jednostavno zove “mala”. Ali čak i kada baba umire od raka, čak i kada ga “mala” ostavi, on je jednako suzdržan i distanciran: emociju se u ovoj prozi da detektirati tek u tragovima. Uočljiv je i potpun izostanak likova roditelja. Ni na jednom mjestu narator ne govori što se s njima dogodilo, a time samo pojačava osnovni dojam “zajebane” životne priče.

Na svakoj stranici Kriminala očito je da Stipanić dobro zna o čemu piše: razumije se u pištolje i raznorazne lopovske “kombinacije”, zna kako se tuče na ulici i kako se maltretira onoga tko ne vraća dug kamatarima, ukratko – poznaje pravila igre. Sve to daje njegovim pričama uvjerljivost od koje ovakva literatura živi. Na kraju, pitanje je jedino da li vas taj tip grube, prljave, naturalističke proze privlači ili ne. Iskreno, meni je on prilično dosadan, neinspirativan i banalan. Jednostavno, it’s not my cup of tea; nikada nisam vidio nužnost veze između literature koja želi govoriti o našem “ovdje i sada”, po mogućnosti kritički, i posezanja za (neo)realističkim pripovjednim konvencijama. Ali u okvirima takve poetike ova je knjiga sasvim solidna i nema sumnje da će biti čitana, kao što nema sumnje da je nijedna kritičarka ni kritičar neće uvrstiti u važnije naslove aktualne produkcije.