Idealistički zagovarač kreativne manjine

Politički i umjetnički status Slobodana Šnajdera od osamdesetih godina naovamo upozorava na shizofrenost domoljublja koje samo sebe razara. U Hrvatskom Faustu jednako se razornom pokazuje i partizanska strahovlada. Utopijsko pitanje: kako bi izgledala domaća pozornica da se s tim paradoksom drame napisane prije dvadeset i sedam godina nismo bojali suočiti? Kako bi izgledalo naše kazalište da odigramo (a ne samo ugostimo) Hrvatskog Fausta i čak ga prepustimo različitim redateljskim interpretacijama?

- Domoljublje, kao i ljubav dvoje bića, može lako prijeći u područje patologije. S takvim smo se prijelazom suočili i u ovom, po mnogim drugim stvarima navodno prijelaznom razdoblju. (Premda to “neprijelazno” i “neprolazno” stanje u koje bismo napokon trebali prijeći neprekidno izmiče. To, međutim, ovdje “ne spada na stvar”, kako bi rekao Šnajder.)

Prije nego što nastavim s odgovorom, bilo bi dobro, čini mi se, reći nešto o jednoj ne baš posve sporednoj činjenici. Sa Sobodanom Šnajderom počeo sam surađivati sredinom 70-ih. On je tada uređivao Prolog, ja sam postao član uredništva i ostao u njemu do kraja. Šnajder mi je 1977. objavio prvu knjigu: Redateljsko kazalište. Tiskao je 1984. i drugo, prošireno izdanje.

Oprečne odluke

Objavio mi je u Prologu i svaki tekst koji sam mu ponudio, bez obzira na to slagao se s njim ili ne. Pisao sam i o njegovim predstavama – poslije, u Republici – nekad pohvalno, a nekad ne. Ni to nije pomutilo naše osobne odnose, koje bih u najmanju ruku mogao nazvati otvorenim i srdačnim. U jesen 1991. i proljeće 1992. donijeli smo oprečne odluke koje smo tad držali i danas jednako tako držimo opravdanim, ako ne i jedinim mogućim. Kakav je bio njegov izbor, znate. Ja sam, kao rezervni oficir/pričuvni časnik pristupio Hrvatskoj vojsci (tada je to još bio Zbor narodne garde) i to ne nekoj dekorativnoj postrojbi. Vratili smo se poslije svaki svom najvažnijem poslu, ujedno i našem zajedničkom poslu: kazalištu. Kad držim kolegije o suvremenoj hrvatskoj drami, pozivam ga da mi bude gost. On dolazi pa onda studentima rođenima malo prije 1990. govorimo o ‘prethistoriji’: ‘68, ‘71, ‘80... Uvrstio sam mu tekstove – Kamova, Hrvatskog Fausta i Zmijin svlak, jer Nevjeste od vjetra još nije bilo – i u Hrestomatiju novije hrvatske drame, napisao o njemu, kao o najvažnijem dramatičaru našega naraštaja, naraštaja ‘68, natuknicu za nekoliko leksikona i enciklopedija. Toliko o našim (o)pozicijama u 30-ak godina poznanstva i suradnje.

Vraćam se domoljublju koje to nije i ne može biti, kao što ni ono što je poslalo Augusta Cesarca na gubilište, a petnaestogodišnju Leu Deutsh u stočnom vagonu u Aushwitz nije bilo domoljublje, nego divljaštvo, nagon za istrebljenjem drugih i drukčijih, koje su divljaštvo ideologija i politika legalizirale. Ipak, 1991. nije bila 1941, a 1995. nije bila 1945, koliko god mnogi, dijelom i Šnajder, inzistirali na analogijama. Između toga da se nekomu (Šnajderu) ne izvode (uzgred rečeno objavljeni) tekstovi i da netko (Šnajder) ne može postati kazališnim intendantom zbog toga što bi to moglo uznemiriti vrh vlasti i toga što netko (Lea Deutsch) ne samo da ne smije izaći na pozornicu nego ni ući u kazalište jer je druge ‘rase’, postoji neka razlika, bar u kvantiteti ako već ne u kvaliteti.

Sustavno osiromašivanje

Posljedice su i sad teške, neugodne, bolne i sramotne, razorne, ali ne posve nepopravljive. A ono što ih je izazvalo nije došlo niotkuda, nego je dio naše tradicije takve kakva ona jest. Ukratko, hrvatska se kultura desetljećima, ako ne cijelo stoljeće i pol, sustavno osiromašivala brišući, prešućujući i zabranjujući intenzitetom koji je, nažalost, nerijetko bio jači od intenziteta kojim je obnavljala i proizvodila duhovne i materijalne vrijednosti, zahvaljujući svim oblicima i nijansama straha pred drukčijim, nepoznatim, neshvatljivim i mržnje na sve to koja je s tim strahom u neraskidivoj vezi. I takozvane desne i takozvane lijeve ekstremne ideologije i politike, ponavljam, poticale su i potiču, legalizirale su i legaliziraju – kao nekakvo “čišćenje” zavičaja, “veliko spremanje” vlastitoga doma, štoli – taj proces osiromašivanja i, u krajnjoj konzekvenci, samouništenja kulture. Slobodan Šnajder jedan je od primjera, ali daleko od toga da je jedini. Ne želim reći važan, važniji ili nevažniji jer su svi primjeri jednako važni, svi se na kraju sabiru u golem gubitak.

Utopijsko bih pitanje ipak donekle korigirao. Hrvatsko kazalište ne smijemo svoditi na zagrebačko, a ponajmanje na Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu. Hrvatski Faust imao je dvije hrvatske premijere: u splitskom i varaždinskom kazalištu. Ti gradovi nisu (bili) kazališna zabit; to nisu (bili) rubni teatri, nego i u nazivu hrvatska narodna kazališta. Predstave su režirali Dino Radojević i Petar Veček, ljudi iz “prve garniture”. Što danas s Hrvatskim Faustom? Ne znam. Ovo, rekao bih, nije njegovo vrijeme. Ne više, ne još. Osobno bih danas na pozornici Hrvatskoga narodnog kazališta mnogo rađe gledao veliku dramsku trilogiju stoppardovskoga zamaha (mislim na u nas neprevedenu i neizvedenu Obalu Utopije) ili dobru istraživačku verbatim dramu o snovima, buđenju i javi ratnika, prizemljenu i preokrenutu Božanstvenu komediju: Raj – Čistilište – Pakao.

Kao teatrolog, ali i dramatičar, imali ste prilike pratiti Šnajderov autorski put iz neposredne blizine. Što držite najvrednijim, a što najproblematičnijim elementima Šnajderove estetike?

Ovdje vrlo, vrlo kratko, a nadam se i jasno: Najvrednijim držim njegovu autorsku dosljednost, napose u sjajno zamišljenom nizu “drama biografije” od Janka Polića Kamova i Marina Držića do Gemme Boić i Josipa Broza s jedne strane te, ako se tako smije reći, sposobnost sagledavanja drame u prostoru i vremenu.

Virus artificijelnosti

Ovo potonje je rijedak dar u naših dramatičara koji uglavnom pišu bez ikakva osjećaja za to da se “dramska riječ” na ovaj ili onaj način mora “otjeloviti” u određenom prostoru i vremenu. Najproblematičnijim pak držim njegov jezik. Čini mi se, kad me u čitanju njegovih drama nešto “ubode”, da se nekad i negdje, ne znam kad ni gdje, zarazio onim virusom što hara našom prosvjetom i kulturom, a to je virus “artificijelnosti”. Vlada u nas naime stanovito uvjerenje da se u književnosti i o književnosti ne može govoriti “običnim jezikom”, nego nekim posebnim, povišenim, poetičnim ili dramatičnim, da treba birati “neobične” riječi i nizati ih “neobičnim” redom. Pokatkad mu stoga dijalog zna zazvučati brechtovski pregnantno, duhovito i oštro, a ponekad mu se bogme riječi spotiču jedna o drugu.

Šnajder voli citirati Brechtovu sintagmu “nije nesretna ona zemlja koja nema heroja, nego zemlja kojoj su heroji potrebni”. Tko su Šnajderovi heroji i heroine? Kakvu povijest oni stvaraju?

- Narod i “maloga čovjeka” veličaju demagozi, koji mu tu priču nude kao kocku šećera na dlanu eda bi ga lakše zauzdali i osedlali pa zajahali i pognali. Zemljama je i društvima, kad već o njima govorimo, ipak potrebna toynbeejevska “kreativna manjina” – kreativna, ne samo moćna, a pogotovo ne nasilna, razbojnička – koja pronalazi “odgovore” na “izazove” te, kad okolnosti to zahtijevaju, preusmjerava inače inertno društvo. Rekao bih da su Šnajderovi heroji i njegove heroine upravo ti pripadnici “kreativne manjine”, istina, previše idealistički, a premalo pragmatički shvaćene, intelektualci i umjetnici, prevratnici i inovatori, ljudi “s vizijom”, koji bi mogli promijeniti svijet. Dobro, možda ne cijeli svijet, ali krajolik svojega zavičaja svakako. U Šnajderovim dramama, a one su koliko “drame biografije” toliko i “drame autobiografije” (kako je već o njima rečeno), svagda im se na putu ispriječi nekakva “moćna gomilica”, nekakva falanga kojoj nasilje i razaranje nekako više leže od uvjeravanja i stvaranja. Ima u tim Šnajderovim junacima i junakinjama međutim jedna veoma jako izražena crta koja i njega kao njihova tvorca, kako bi se to danas reklo, podosta precizno pozicionira. Svima je njima pogled okrenut prema onima na vrhu, svi se oni previše iscrpljuju u izravnim duelima s moćnicima, a nemaju gotovo nikakvih kontakata sa stvarnim, krvavim, znojnim i suznim životom (blood-sweat-&-tears-life) “tamo dolje”. Ne zagovaram populizam, ali nije nimalo slučajno što se u Šnajderovoj drami o glumici Gemmi Boić čuje njezin glas, glas druge glumice, glas impresarija, glas dramatičara, glas njezina oca, glas balističara koji je zaljubljen u nju, glas generala, glas psihijatra, glas svećenika, čak i glas usputnoga ljubavnika, ali ne i glas gledatelja (izuzmemo li klaunovsku figuru plaćena pljeskača). To nas pak vraća Vašemu prvom pitanju. Nisu se samo političari, birokrati i intendanti u proteklim desetljećima ispriječili između Šnajderovih tekstova i pozornice. Jednim je dijelom njihovoj slaboj, preslaboj prisutnosti u nas pridonijelo i to što je i Šnajderov pogled bio prečesto usmjeren prema “gore”, prema onima koji jesu i onima koji bi mogli ili, prema njegovu sudu, trebali i morali biti na “odlučujućim pozicijama”, a nije se baš često osvrnuo i pogledao tko bi to mogao i tko to zapravo uopće može u ovoj zemlji i ovom gradu doći u kazalište koje na repertoaru ima njegov tekst.