VELEposlanici zaboravili da sam JA netko i nešto a oni nitko i ništa!... Ne fali mi to što se nije nitko od tih čobana pojavio... naučio Ja tu lekciju još prije par godina kada smo (Grupa šestorice autora) u Laibachu imali retrospektivu... hvala Bogu, nisam se morao sramiti predstavnika Hrvatske u Deželi, u EUROPI, već ti gadovi, te činovničke LJIGE ni eurom nisu htjeli pripomoći mojem nastupu, dok je nizozemska ambasada pljunula lovu za love punu Marinu Abramović Željko Jerman Vjeroučitelju moj (!) tko zna od kada TOD, pušite mi karu (reko bi Allen Ginsberg, koji mi također šalje SMS poruke, mejlove, a tu i tam me u zadnje vrijeme i nazove!)... fućka se meni – smeta Vam ćirilica, i sve sa istoka što držim u datoteci NORMALNA KOMUNIKACIJA, a jel Vas jebe išta sa zapada? Jelte UMRLI još (ne)USTAŠO (nećete ustati ni na sudnji dan poradi kekica i kiklica, koje ste zdušno natezali nemajući što drugo) reknite mi: sem što kršćanstvo nije dobilo počasnu fotelju u EU-ustavu, a Joža Boza ostao bez Mokrica ter bu i dalje mokril samo po Kaptolu, smeta li Vam išta s pozicije W, WN ili WS? Ipak da! Mogo sam si misliti! Auuu, kolko toga... gay momci i cure, parade i brakovi, klubi i webovi; crnčuge i Arapi što preplaviše ponositu Europa, tako da je sada najsvjetlija točka francuske nogometne repke Arap (ostatak čine ugljenari). Aaa... i gori gledate europsko fudbalsko prvenstvo, no nije baš sve tak crno u Francuza, iako su ih Grci poslali doma; imaju oni više svijetlih točkica, golman npr., a jedan je (kaj vi tamni predfašisti volite, čak posve blond)! I zanijela vas sve (skoro) pobjeda Vatrenih nad tzv. (dunkel) Francima, pa ste ko i svi PRAVIlni HRVATI pomislili... lako ćemo s Englezima (oni imaju samo par Nigera), kad ono YOK (!), ništa od VATREnih, ni iskrica... Mogu pretpostaviti kako ste svi bili duboko očajni; od vas SITNIH DUŠA do onih koji su ušli u svekoliku povjesnicu Hrvata – dva Franceka (kardinalnog i pantovčaskog), plemenitih Zrinskih i Frankopana (koliko god ih ima), AG Matoša, bratje Čajkovski, kralja Tomislava, kardinala Stepinca, Mike Tripala, pa čak i Jože Titeka koji je prvi i, reko je, zadnji put (!) navijal za Hrvatsku. Ajde ćao vjeroučitelju, pušit ćete nakon što vidim natpis, ko nedavno u slovenskom vlaku: “Naslednja postaja (ta i ta) – MIROGOJ”! Ok? Hiii J!!!
Nogoskeptik u Deželi
I mi doli smo uz oproštajnu tekmu s EP-a ludovali ko oni gori, morti još več! Srećom nisam bio doma da svi pošize uz moje psovanje i urlanje (najme, ko gluha osoba govorim vrlo dobro, ne vičem kao većina njih, no ako me nešto uzruja galamim i bučim do nesnošljivosti!). Sramotu sam odgledao sam u hotelskoj sobi u Ljubljani, zapravo, jedino mi je društvo činio nerazdojivi prijatelj Mob, svakočasno me obavještavajući o pristiglim porukama. Tako smo bili u vezi s više ljudi, pa zapravo i nismo sami “navijali” (navodnici zato jer sam, usprkos brzom vodstvu naših igrača, i dalje ostao NOGOSKEPTIK kada su u pitanju novoprženi “ognjeni”). Najveće iznenađenje došlo je iz moje DOMovine na Šalati – svi gledaju i navijaju; za nevjerovat... ajde, Jedini mi jedinac sinac Janac, gleda sa mnom pokoji puta, ali Jedini mi ženac Bojana mrzi nogošpan, njeni starčeki također ga ne prate... nu 21. lipnja svi su bili uz ekran i bit će, kao i ostatak ostataka NOGONESKEPTIKA povjerovali Herr Ottu von Miroschewac, i lepršavom Prši (koji si ni zel dopust jerbo ima još puno posla do finala!). PIŠ ME VRIT (!)... čim pročitam takve punosebne izjave dao bih, da sam kockar, i svoje dupe na klađenje da će sve biti 100% suprotno!
Najduhovitija komunikacija zbila se s dragim prijateljem “ruralnim” Rajkom Radovanovićem, kojem nikada neću moći zaboraviti taj dan, jer mi je iz Ravnica, iz Istre, došao u Ljubljanu samo poradi dovoza kič slike jedrenjaka, potrebite za upotpunjavanje rada u Galeriji ŠKUC-a... On, mladi kustos Tevž Logar koji me “obradio” za razstavni projekt “MED OGNJEM I UMETNOSTJO”, bio mi “pisar-prevoditelj”, skrbio o meni ko o maloj bebi, te napokon, postao i novi prijatelj, i Ja; sjedili na ulici (kafić umah do galerije), pijuckali i poslije art tema prešli na nogomet... onak hitro, jer je Rale žurio nazaj da doma gleda sa ženom Alison (Engleskinjom!) za cijelu Hrvatsku već dobiven ogled. Rajko da sljedeću prognozu (ne)vremena: “U prvom poluvremenu Hrvati će odlučno zaigrat za pobjedu i biti će 1:0 nad našim krajevima, međutim u drugom dijelu meča opasti će koncentracija, te će sa zapadnog Atlantika preko Engleske stići ciklona s konačnim rezultatom 1:2”. Nisam (naravno!) čuo što je rekao Tevž, kog sam, sve dok mi prognostičar Radovanović nije napisao točno, zvao Tevz (kad mu komp ne piše kvačice!), samo sam vidio da žustro diskutiraju...
Farbanje države
E, da, skoro sam povjerovao nakon prvog našeg ranog gola, u čarobno Raletovo predskazanje, ali, samo par minuta. Ciklona je požurila i nije trebao past gol, pa da se osjeti kako će uskoro biti NEVERA! I bi uragan koji nas doslovce pomete na terenu, na klupi, na tribinama već u Portugalu, pa elektroničkom brzinom začas pred TV-ekranima po kafićima, domovima... hotelskim sobama. Pri omjeru 3:1 SMS-om “kuka” u šali Ruralko, da bu tražil razvod braka, kad naša momčad nekak slučajno smanji na 3:2. Mob zasvijetli i zavibrira: “Ako ovak nastavimo, ne bum tražil razvod”... 21.lip.22:19:04. Međutim, ubrzo nam Englezi šiknu i četvrti gol, našto poručimo u Ravnicu: “Buš, buš”! Završi dvoboj Davida (nas) i Golijata (njih), ne kao u biblijskoj priči već realno – pobjedom jačeg te stiže novi SMS: “Veli Alison da mi je obrana slaba za razvod”... 21. lip.22:45:46. Odgovor: “Točno. I trener ti je loš”!
Zadnje više ni vickasto, jerbo me stari OTOMAN šiknul u depresiju, anksiozno stanje, ampak usprkos & unatoč nogometnom znalaštvu (zbog rodoljublja, domoljublja i ponajviše SEBELJUBLJA... ipak sam Ja Hrvat, a ne pingvin!). Nafuko me da buljim u HRVATSKE KRIVOTVOREVINE, namjesto da se spremam za sutrašnju štamparsku konferenciju i završne radove na postavi, koja bi trebala prezentirat i mene i HRVATSKU RECENTNU KULTURU. Sreća moja da sam došao, baš zahvaljujući EP-u, već nakon prvog nastupa protiv Švice sebi, pak odlučio spet smanjiti gas, tj. skroz hitit u ler alkoholom zahuktao motor... nakon tih 0:0 i tko zna koliko piva, strusil sam bocu od 7 dcl “jegera”, te skoro riknia... VELIM sreća moja, jerbo sam otomansku TJESKOBU izliječio Meprobamatom, kojime je bez delirijskih strahova i strašila poput Herr Otta, lakše odoljevati potrebi BIJEGA IZ LUDNICE koja nas okruživa – spiralno Demure dragi! I tako sam, baš kako si mi zaželio Vincek moj dragi (!), uistinu dobro zastupao “naše boje”... crvenu naročito (njome je Tevž Logar pofarbao moju sobu 2 dana prije) i super je sjela unutar standardne druge naše – bijele boje galerijskih zidova, a na plavu sam namjerno zaboravio, kao što su naši VELEposlanici zaboravili da sam JA netko i nešto, a oni nitko i ništa! (Uostalom, gospodine Vincek, zašto bih Ja uopće zastupao a kamoli “branio” FARBANJE DRŽAVE bilo koje, pogotovo one koja me se odriče!). Ne fali mi to što se nije nitko od tih čobana pojavio... naučio Ja tu lekciju još prije par godina kada smo (Grupa šestorice autora) u Laibachu imali retrospektivu... hvala Bogu, nisam se morao sramiti predstavnika Hrvatske u Deželi, u EUROPI, već ti gadovi, te činovničke LJIGE ni eurom nisu htjeli pripomoći mojem nastupu, dok je nizozemska ambasada pljunula lovu za love punu Marinu Abramović, čija je agentica il ne znam tko, entuzijazmom ispunjene mlade kustose, odmah uvela u biznis naplativši im uporabu fotke VELEštovane prvakinje u performansu il preferansu, il ne znam čemu... Sve su troškove podmirili razni sponzori, i Holandezi rad sudjelovanja uklete “Holanđanke” NEPRECIZNOG PODRIJETLA, pa mladež svratila i u VELEposlanstvo Hrvatske... na kojem, čim su ih vidjeli promijeniše simbol – staviše BOSANSKI GRB!!!
Umjetnici – novinari 9:1
Ma tko ih šljivi, nek peče rakiju! Ajmo dalje! Daklem, točno u podne trebao je počet nekima autorima razstave (još studentima) prvi dvoboj s predstavnicima medija. Postavili oni stolice. Za njih sedmoro veličanstvenih, jednog mentora i jednog umjetnika tj. mene na jednu stranu, a na drugu puno više za novinare. Kad bogati, spočetka već vodimo; 9:1 za nas! Pojavio se samo jedan sedmosilaš. Ništa, homo sjest van na cugu... e jebi ga sad, što je tu je, imam potrebu da tješim mladog prijatelja Tevža, pričam ja njemu kako je u Splitu s galerijom koju vodim – Ghetto, jednom nijedno škrabalo, drugi puta samo jedno, pa opet nijedno. Hoću reći, ta zato me i cuga tako obara, već sam gospon u godinama i naviknut na svašta (sput, v mojih letah je otego nožice Tin Ujević) te mi je sasvim normalno i čak puno, kada na pressici vidim 4-5 novinara i novinarica. IDEMO... bem ti, sad moram eksati to lahko Laško pivo (ipak ima 2,7 gradi). Samo se čekalo jednu gospu, eto pojavila se i nema veze što ona kasni pola ure, mi sad ne smijemo zakasniti ni pola minute. Rezultat je smanjen na 9:5... pa izjednačen ubrojivši Alenku Gregorič, art direktoricu ŠKUC-a, Barbaru Borčić, direktoricu Zavoda SCCA & još neke prisutne nenovinare. I pričaju djevojke i mladići (5:2 za dekle) o projektu, o izabranicima, a meni se učini da je T. Logar govorio nešto kraće... pitam to, a on mi napiše da je rekao; “tu je autor, možete dobiti informaciju o radu iz prvog rukava”. Međutim, nitko me nije ništa pitao, samo sam džabe sjedio ko eksponat med deklama i dva fanta. E, to mi ponovo raspiri depresivni požar kojeg je sinoć opičio Ottek Barić, pa javim jedinstvenoj Bojani da nemam razloga više tu biti, instalacija je uglavnom dovršena, no odmorenog me predveče Tevž uvjeri da ostanem, da je njima svima drago što sam tu i, i, otjeram ono otomansko strašilo od sebe... odlučno odlučih NE PITI ALI BITI! Ne mislim do nestanka svemira ni ne piti niti biti... za sada...
ODPRTJE RAZSTAVE... sreda 23.6.2004. ob 20.00
Pun sebe i 2,7 % lahke Laške pive
Dojdemo mladi kustići & kunstići i Ja stari skeptik dve ure ranije, aš prihaja ekipa TV SLO 1 ob 18 časi... napokon (!) netko hoće da nekaj velim, ali samo jednu minutu... Bogo moj, upomoć!!! (Vlatko V. – “Drmni jedan pelin”... je ok. al odlučno rekoh ne cugam niš jače od 2,7 gradi... ma ni trema, ovak ne buju kužili kaj spikam, nego kako da obuzdam svoje govorničke sklonosti, KLEPETALOMANIJU!). Nu, smo profići oli nismo (Raletove riječi nakon što je dovezo mi jedrenjak), i to uspijem vrlo dobro obavit, a da sam nekaj drmnul niko me ne bi uspio zaustaviti barem 5 min. Sve strpam u 60 sec.: i tri dijela Martinih instalacija, i koncepciju, i zakaj je bil vu Ravnici kod Alison i Rajka Radovanović požar, i kako destrukcijom dobivam novu konstrukciju, te napokon; da je ova instalacija osobiti artefakt, sasvim drugačiji od prijašnjih!
BRAVO JA!!! Pun sebe i 2,7 % lahke Laške pive, te artoskepticizma, sjednem do galerije, naručim še enu... pa promatram i imadem što vidjeti; već ob 19.30 h galerija je krcata posjetiteljima, ob 19.45 časov jedva uđeš u nju, a u 20.00 gomila ljudi, večma otkačenog izgleda mladeži, zauzela vasceli prostor ispred nje. Kak mi je sad? Super!!! Ispiri moje predosjećanje da bu ko u Getu više autora i tehničkog osoblja, nego publike... koja će bilo gdje gledati kak švapski navijači pjevaju pokojnog Šerfu: “Suze liju plave oči”, nakon što su im češki rezervisti pokazali kak se špana nogač! A Ja to vidjeh u hotelu, jer puko mi film i ošo ranije “kući” – grdo je biti SAM U GOMILI... makar sam u Zagrebu naučio i tu lekciju za one koji ne pripadaju nikamo, one uistinu i u životu (gospodine Milovac!) NEPRILAGOĐENE ili kao što je sa mnom slučaj, višom silom (hendikepom!) izbačene iz svakodnevnice. Aber, sretan sam što ostadoh uopće živ, i već naviknut da pri veselici NE POSTOJIM... I, bez žalidbe, to je tak...
Putopisne skice
Kako je Slovenija ušla u EU, tak su morale dekle u Dobovi, graničarke ne, skroz prerovati mi uredno (pomoć Jedine) posloženu torbu. Svejedno što to ljubazno izvedoše, zadale mi posla do Ljubljane. Pregled nije mimoišao ni pastu za zube. Ipak, njihov vlak koji je prema našem Boeing 737..., a u istom rangu (oni što staju na svakoj stanici) ima WC pa se može nabrzaka uvući koji dim. Elektronički zapis kaziva kamo idem (da ne pozabim!) – “V smeri Ljubljana”, i gdje sam – “Naslednja postaja Sevnica”. Tu opazim, što se kasnije potvrdi i u SLO-metropoli, strašan grafit, da nisu baš svi oduševljeni integracijama: IN NATO SE POSERJEM!!! Laibach. Dugo nisam bio tukaj i uopće se ne snalazim spočetka. Dobrodošla pomoć Tevža. Tek pred odlazak, treći dan, lutam solo gradom bez paranoje da ću se izgubiti, otkrivam gdje je dobra i jeftina klopa, Kavanu na pločniku kod Prešernova trga koja drži noalk Beck’s pivo, Modernu galeriju prepoznam tek kad zamijetim skulpture, a onda se dosjetim da smo tamo izlagali (G6). A nekad sam Laibach imao na noktu malog prstića, znao svaku rupu i rupicu! Uvijek sam bio oduševljen ovdašnjim životom uz rijeku koja ne opterećuje grad mostovima, već ga spaja... za razliku od neživota uz zagrebačku Savu. Jebi ga, što ja tu mogu... skupiti škvadru i napraviti izložbu-akciju? Jesmo, pa še enkrat jesmo, a morti i bumo...
ADIO pradomovino. Na povratku u Sevnici još jednom pogledah grafit:
IN NATO SE POSERJEM!!!