Interkulturni dijalog u Europi

Francusko predsjedanje Europskom unijom bliži se kraju: od 1. siječnja 2009. sljedećih šest mjeseci predsjedat će Češka. Kada je ovog ljeta preuzimala od Slovenije odgovornost predsjedanja Europskom unijom, Francuska je već imala zacrtan ambiciozan plan u okviru programa Europsko kulturno godišnje doba kojim je predvidjela održavanje 500 kulturnih manifestacija širom Francuske i u drugim europskim zemljama sa središnjom temom promicanja interkulturnog dijaloga. Pola godine odvijale su se brojne aktivnosti, a nedavno su održana i dva završna međunarodna skupa u pariškom Centru Pompidou (Nove perspektive interkulturnog dijaloga u Europi: Zajednički živjeti raznolikost, 17 - 19. studenog 2008) i Auditoriumu Colbert (Europa: isprepletene kulture, 2 - 3. prosinca 2008), oba posvećena dijalogu kultura. Koji su izazovi i poruke tih skupova?

Interkulturni dijalog kao faktor socijalne kohezije

Interkulturnom dijalogu pristupilo se interdisciplinarno, a osobita pozornost poklonjena je obrazovanju i uspostavljanju takve obrazovne politike koja će jačati sinergiju obrazovanja i kulture. Komparativna analiza o nacionalnim kulturnim razlikama i sličnostima koju je francusko Ministarstvo kulture i komunikacije realiziralo na bazi ankete u Njemačkoj, Francuskoj i Italiji pokazala je nepoznavanje jedne zemlje bitnih kulturnih referenca drugih dviju, posebno kada je riječ o povijesti. Mogućnost dijaloga i međusobna razumijevanja, odnosno onoga što bi Derrida nazvao “pedagogijom raznolikosti”, mora prožimati cjelokupno obrazovanje, kao i sva područja javnog i privatnog života. Obrazovanje omogućuje razvoj kritičkog duha i stjecanje socijalnih/interkulturnih kompetencija. Na taj način pridonosi promicanju dinamična i otvorena pristupa pojmovima raznolikosti i identiteta na svim, formalnim i neformalnim, obrazovnim razinama.

O interkulturnom dijalogu raspravljalo se kao faktoru socijalne kohezije. Pojam socijalne kohezije nije u suprotnosti s poštivanjem, zaštitom i afirmacijom kulturnih raznolikosti, on ih supsumira. Stoga se socijalnu koheziju ne smije shvaćati u smislu težnje prema kulturno homogenu društvu (jezik, etničko porijeklo, religija). U brzim promjenama koje su izazvali procesi globalizacije (uz sve intenzivniju transnacionalnu razmjenu kulturnih dobara i medijskih proizvoda, brzi procesi migracije i mobilnosti ljudi raznih struka), interkulturni dijalog postaje dinamičan modus vivendi socijalne integracije u današnjim pluralističkim uvjetima, modus jačanja socijalne kohezije i čimbenik održivog razvoja.

Europska interkulturalnost u akciji razmatrana je iz dva aspekta: upoznavanja drugog i promicanja mobilnosti. U oba važnu ulogu imaju mreže (interkulturna Europa posao je mreža, bio je naslov jedne sesije), koje omogućuju i otvaraju interkulturni dijalog u kojem svaka kultura čuva svoju specifičnost. U prirodi je mreža da svjedoče kulturni pluralizam kao šansu za interakciju u kojoj kulture izražavaju svoju raznolikost, ali i toleranciju prema drugim kulturama. Mreže ne treba shvaćati kao “servisni sektor”, nego kao autentičan izraz kulturnih promjena i nova pristupa kulturnoj raznolikosti. Na skupu je naglašeno da one ne nalaze mjesto u kulturnim politikama europskih zemalja. Samo su tri zemlje u tome iznimka: Švedska, Danska i Hrvatska, što znači da odgovorna nacionalna tijela drugih zemalja nisu prepoznala njihov veliki potencijal u interkulturnom dijalogu. Prepoznali su ga, međutim, mladi koji osnivaju i koordiniraju sve veći broj mreža kao posrednike interkulturnog dijaloga.

Interkulturni dijalog kao globalni politički projekt

Problematika interkulturnog dijaloga postaje globalni politički projekt. Preporučeno je njegovo integriranje u globalnu politiku, posebno s obzirom na potrebu borbe protiv nejednakosti/neuravnoteženosti na nacionalnoj, europskoj i svjetskoj razini. Sve sektorske politike – obrazovna, socijalna, ekonomska, kulturna i druge – dio su globalne politike koja poštuje pluralizam i kulturnu raznolikost. Brojne preporuke obuhvatile su promicanje višejezičnosti, umjetničke razmjene, prevodilaštva, mobilnosti studenata (programi Erasmus, Erasmus Mundus, Leonardo da Vinci, Jeunesse en action) te jačanje uloge medija (veće otvaranje medijskih programa inicijativama civilnog društva, obrazovanje novinara o etici raznolikosti i interkulturnim kompetencijama).

Francuska zastupa stav da završetak Europske godine interkulturnog dijaloga 2008. ni u kojem slučaju ne smije značiti završetak aktivnosti na toj važnoj temi, već je treba nastaviti razvijati i realizirati u kontinuitetu i sljedeće godine, koja je posvećena stvaralaštvu i inovaciji. Prvotno je bilo zamišljeno da se niz preporuka formuliranih na konferenciji o novim perspektivama, pretoči u Europsku povelju interkulturnog dijaloga koja bi naglasila njegove vrijednosti i mogla biti korisna nevladinim organizacijama, mrežama civilnog društva, lokalnim i nacionalnim tijelima upravljanja. Povelja je trebala pridonijeti definiciji cjelovite strategije o interkulturalizmu i interkulturnom dijalogu koja bi uključivala politički i konceptualni plan (posebno pitanja osnovnih prava), strateški plan (održivi razvoj i kohezija), legislativni plan (reguliranje prava), te program. Međutim Europska komisija nije se složila s donošenjem Povelje, navodeći da “ima monopol inicijative u tom području… i nema namjeru skupiti u dokumentu tipa Povelje elemente koji trebaju prožimati sveukupne politike Europske unije”. To je svakako zanimljivo stajalište, jer povelja ne bi bila obvezujuća, ali bi mogla pridonositi razvoju interkulturnog dijaloga.

Francusko predsjedanje Europskom unijom brojnim je aktivnostima obilježilo godinu interkulturnog dijaloga, ne samo u manifestacijskom smislu, već prije svega naglaskom na interkulturnom dijalogu u svakodnevnom životu, na potrebi učenja o raznolikosti u tijeku obrazovnog procesa, jačanju solidarnosti i suradnje, stjecanju znanja o ovladavanju dijalogom. “Svaki dijalog je rizik”, rekao je jednom prigodom antropolog Arjun Appadurai, jer unosi unutarnje i vanjske rasprave u jedan zajednički okvir. Ipak, nemamo drugog izbora osim prihvatiti taj rizik i naći načine da njime upravljamo.