Između strojeva i ružičastih štula

Ovog je srpnja pulska kazališna publika, kao i slučajni prolaznici na ulicama Pule koje su također tih nekoliko dana bile dijelom scenskog prostora nekih predstava, mogla uživati u 14. PUF–u, međunarodnom kazališnom festivalu koji su 1994. godine osnovali Branko Sušac (stalni umjetnički direktor festivala) iz pulskog kazališta “Dr. Inat”, Davor Mojaš iz dubrovačkog “Lera”, Nebojša Borojević iz sisačke “Daske” te Romano Bogdan iz čakovečkog “Pinkleca”. Festival nastoji ostati vjeran zamislima koje su dovele do njegova osnivanja te i dalje svojim programima nastoji hrvatskoj, a i svjetskoj, publici pokazati postojanje “druge strane” kazališnog života i djelovanja, odnosno želi istaknuti bogatstvo stvaralaštva u onoj sferi kazališta koja nije okrenuta takozvanom mainstreamu, nego umjetničkim praksama koje svojim radom i svojom estetikom odskaču od trenutno aktualnih poetika svjetskog kazališta. Festival je stvoren i kao pokušaj da se afirmira tzv. kazališna alternativa u Hrvatskoj, kojom nismo oskudijevali ni 1994. godine, a svakako ne oskudijevamo ni sada. Ove se godine, međutim, pokazalo da je festivalu nedostajalo hrvatskih snaga. Od hrvatskih je umjetnika na sudjelovao jedino umjetnik performansa David Belas; Porečanin koji je surađivao s Brankom Sušcem i Pinom Ivančićem i čija su dva performansa bila uvrštena u službeni program.

Putovanje snova gradskog čistača

Festival je kao i svake godine otvorio Anno Domini 2008, predstava koja se tradicionalno u sklopu PUF–a priprema svakog lipnja i nastaje kao koprodukcija hrvatskih kazališnih umjetnika (glumaca i autora pulskog “Dr. Inata”) te članova nekih od svjetski poznatih kazališnih skupina. Ovogodišnji je Anno Domini rađen u koprodukciji s njemačkim kazalištem “Grotest Maru”, koje je stalni sudionik PUF–a, zatim s pulskim plesnim studijem “Art Dance” te s nekolicinom pulskih umjetnika. Namjera je i zadatak svakog Anno Dominija sažeti i komentirati proteklu kazališnu sezonu i najaktualnije događaje i radove u njoj i tako cjelogodišnja kazališna i umjetnička iskustva ostvariti na onoj razini koja omogućuje kreativna preispitivanja i uspostavu novih pravaca i stremljenja u narednim kazališnim sezonama. Ovogodišnji se Anno Domini, kao što je bila i dosadašnja praksa, smjestio na nekoliko pulskih lokaliteta: na Forumu, u vrtu Franjevačkog samostana te na Kaštelu na jednom od pulskih brda. Predstava, odnosno Putovanje snova, započela je na Forumu gdje se pred brojnim okupljenim turistima i drugim zainteresiranim gledateljstvom počela odvijati priča o pustom životu i snovima gradskog čistača Đanija. Snoviđenjima se tako svakodnevne, već pomalo obične i tradicionalne lokacije izmještaju i služe stvaranju skrovitog prostora mašte, žudnje, igre i noćne more. Đanijevi se snovi pokazuju ispunjeni ženskim figurama; obilato ga zavode i mame, ali i straše nimfe, sirene, Erinije i šekspirijanske vile koje se u vrtu Franjevačkog samostana odjevene u bijelo i jedva razaznatljivih obrisa Đaniju i publici obraćaju pjesmom, mumljanjem i plesom. Svijet se snova tako pokazuje mjestom gdje govoru nema mjesta, a ako i ima, “izgubljen je u prijevodu” i sveopćem značaju afektiranog i prenaglašenog pokreta. Glumice i plesačice neprekidno jurcaju na “sceni”, hodaju na štulama, viseći sa zidina pokazuju publici dvostruku neprohodnost sna ukazujući na njegovu već unaprijed premještenu poziciju u polje onkraj zbilje te na problem smještanja sna u prostor kazališne predstave gdje se iluzija de facto uspostavlja samim dolaskom publike u kazalište i uspostavom četvrtog zida koji se u ovom slučaju resemantizacijom prostora ruši i tako predstavu kao i Đanijev san prikazuje kao umjetničku, ali i egzistencijalnu iluziju. Problem predstave leži upravo u njezinoj prostornoj nedokučivosti i preukrašenosti pokretom; u silnom se ustrajanju na uspostavi iluzije zaboravilo na razloge zbog kojih je ona uopće i prijeko potrebna pa se autori nisu dotakli pitanja krize realiteta i Đanijeve tužne egzistencije koja ga tjera u život snova.

Ružičasti kutak

Drugi se dan pokazao izuzetno uspješnim; sve tri prikazane predstave u svojim su se vrstama i svojim izričajem pokazale bitnima za daljnje formiranje poetike ovoga festivala. Performans hrvatskog umjetnika Davida Belasa Žrtvovanje 44 zanimljivo je, iskreno i ispovjedno ostvarenje u kojem se autor i fizički i psihički, uz glazbenu pratnju grupe “Antony and the Johnsons” i pjesmu Hope there’s someone, ogoljuje pred publikom iskazujući nesigurnost u vlastito ime i postojanje govoreći: “Vjerujem da je moje ime David”, te prokazuje performans kao onu vrstu umjetničkog izričaja u kojem nedorečenosti, strahovi, nesigurnosti pa i greške imaju ulogu preispitivača izvođenja na pozornici, pri čemu se ne očekuje ništa manje do precizno formirana izvedbena persona.

Islandska skupina “Shalala EHF” gostovala je na PUF–u plesnom predstavom IBM 1401: A User’s Manual. Erna Ómarsdóttir, plesačica i koreografkinja svjetskog glasa koja je među ostalima surađivala i s Janom Fabreom, uz glazbenu pratnju kompozitora Johana Johannssona, energijom i snagom kakva se rijetko susreće, plesnim pokretima utjelovljuje nepokretan stroj i svakim ga dijelom svoga tijela i bića oživljuje. Plesačica/glumica pokazuje da ples na sceni ne treba značiti samo puko iskazivanje plesne tehnike, nego da tijelo treba služiti glumačkom izrazu, i to je upravo ono što njoj polazi za rukom. Ona u svaku poru svog stroja unosi život i ljepotu. Čak i onda kada joj cijelo tijelo miruje na sceni, kada se značenje uspostavlja u nepokretnosti i u tišini, iznaći će način da s publikom komunicira pomicanjem oka, trešnjom ruke ili otvaranjem usta. U slučaju ove predstave, odsutnost verbalnoga nimalo se ne može uzeti kao nedostatak, nego je upravo ono mjesto gdje živost i energija čistog pokreta i glume tog pokreta mogu najviše doći do izražaja.

Poljska je skupina “Theatre Akt” svojim radom Chick Stick uveselila okupljene na Forumu. Izuzetno zabavno i veselo ostvarenje uličnog kazališta iskoristilo je zanimljiva mjesta suvremene (pop) kulture te rock glazbe 50-ih i 60-ih godina prošloga stoljeća kao simbole vječne mladosti i optimizma koje je suprotstavila tmurnim, bolećivim, ali i tragikomičnim životima starijih ljudi koji u glazbi i u ljepoti mladosti ponovno nalaze svoju izgubljenu vitalnost te tako naposljetku i sami, odjeveni mahom samo u ružičasto, plešu na sceni, hodaju na štulama, zavode i doslovno cijeloj publici omogućuju ružičast pogled na svijet oko sebe.

Prostor za promjene

Treći je dan festivala protekao u vizualno zanimljivim, ali dramaturški nedovoljno kvalitetnim predstavama. Njemačka skupina “Grotest Maru” publiku je povela na još jedno putovanje po ulicama Pule, međutim, kao što je i glavni problem Anno Dominija, na kojem su oni surađivali, prevelika orijentiranost ka prevrednovanju dramskog i uličnog prostora, tako i njihov rad Koppelort N nije bio adekvatno ostvaren na dramskoj razini, nego se, baš kao i likovi koji lutaju morskim bespućima, izgubio u bespućima scenskog/uličnog prostora.

Talijanska družina “Lenz Rifrazioni” nastupila je na PUF–u radom Radical Change: Daphne – You Must Be My Tree te videoprojekcijama, također dijelovima projekta Radical Change, Hekuba i Narcis. Radical Change je rađen prema Metamorfozama Publija Ovidija Nazona i koncipiran je kao serija deset instalacija koje tematiziraju po jednu od priča iz Ovidijeva djela. Družina je poznata po postavljanju na scenu onih klasika književnosti koje se zbog visoke razine sadržajnosti dramskoga u jeziku, a ne na sceni, smatralo gotovo pa nemogućima za postaviti kao scenska uprizorenja. Takav dramski izričaj pogoduje poetici družine “Lenz Rifrazioni”, koja upravo jezična svojstva Ovidijevih Metamorfoza lišava njihove lingvističke isključivosti i njihovu sadržajnost u jeziku prenosi u čistu sliku filmskog pokreta i iskaza. Upravo odbacivanjem bogatstva jezičnog izričaja i njegovim zamjenjivanjem hladnom i krutom glumom predstava gubi na snazi tamo gdje je itekako mogla dobiti. Predstava se tako odvija u grču fizičkog i neizrecivog, u doslovnoj zauzdanosti tijela koje proživljava bolnu (smrtonosnu) preobrazbu, a jedini moment snage i boli koji se uspješno prikazuje u predstavi jest upravo onaj trenutak u kojem Daphne, sada već napola pretvorena u drvo, gola i onemoćala zbog bježanja pred Apolonom, krikom moli svoga oca da je spasi pretvorbom. Taj vrisak, krajnji jezični iskaz koji je i onkraj jezika i pokreta, postaje jedini trenutak u kojem se dočarava tragedija ove metamorfoze.

Njemačka grupa “Die Pyromantiker - Feuerwerktheater” slobodna je kazališna grupa koja surađuje s umjetnicima iz raznih polja umjetnosti. U Puli su se predstavili radom Our cow burns crazy, spektaklom klaunerije i uličnog teatra za djecu i odrasle. Obiljem vatre i vatrometa dvoje glavnih likova, Majka i Otac, s grotesknim maskama na licima, vraćaju karnevalesknost i ludizam u teatar, prostor gdje su sve uloge izokrenute, gdje ni jedno pravilo ne vrijedi i baš sve je dopušteno. Glumci vjerojatno nisu mogli vjerovati do koje mjere umjetnost može oponašati život ili život umjetnost u onome trenutku kada je na područje bivše vojarne Rojc, gdje se predstava održavala, došla policijska patrola zbog neovlaštene upotrebe zapaljivih sredstava. Spektakl i karnevaleskno izvrtanje stvarnosti u tom su trenutku zadobili sasvim novo značenje.

Ponavljanja i gomilanja

Predzadnji dan festivala, petak 4. srpnja, neće biti zapamćen po dojmljivim ostvarenjima. Performans Davida Belasa +++U međuvremenu održan u foajeu Istarskog narodnog kazališta nije uspio prenijeti onaj značaj i simboliku umjetničkog izričaja Sakrifikata 44. Pa iako je i u ovome radu bila vidljiva opsesivna crta propitkivanja samoga sebe (postavljanje minijature Michelangelova Davida uz natpis “Ovo je mali David”), performansu je nedostajala dorađenost ideje imaginarnog vremena u koje se pokušava ugurati umjetnost te razrada pozicije umjetnika u tom “međuvremenu”.

Francusko-češki ansambl “Décalages” iz Praga, koji su osnovali Seiline Vallée i Salvi Salvatore (koji su dio i kazališne skupine “Continuo Theatre”), predstavio se radom Opsjednutost u kojem se tematizira problematika odnosa moći u društvu, nasilja te pozicija žrtve i zločinca. Dvojnost se tih pozicija razrađuje mogućim iščitavanjima bajke o Crvenkapici, pa tako u različitim verzijama naizgled jedne te iste priče, promjenom perspektiva unutar priče i njezina zaspleta i raspleta dobivamo koloplet promjenjivih i nikad usustavljivih uloga. Problematika se s tematske razine prenosi na onu scensku gdje mješavinom kazališnih izričaja – cirkusa, lutkarskog i uličnog kazališta – uviđamo da mnogobrojnost i kompleksnost različitih kazališnih praksi, različitih strukturnih gledišta omogućuje uvijek nove perspektive koje će svaka na svoj način uvijek drugačije određivati društvene odnose i probleme. Problem predstave leži u pretjeranosti perspektiva; publika nekoliko puta dolazi do točke u kojoj osjeća da je to već shvatila, da je to već rečeno i da nema smisla ponavljanjima. Tehnička izvrsnost i savršena usklađenost scenskog pokreta dvoje glavnih glumaca je neosporna, no snaga te tematike i njena simbolika na sceni zasigurno su se mogle puno bolje iskazati razgradnjom simbolike pojedine prakse, a ne njihovim sustavnim nizanjem.

Češki “Divadlo Continuo Theatre” predstavio se još jednom izvedbom koja je publiku i kazališni događaj odvukla na ulice. Zanimljivo je da je barokna razgradnja i bogatstvo kostima suprotstavljena nepostojanju govora (izvođači su komunicirali zviždaljkama) i lociranju scene na pulske, turistima napučene ulice. Izvedba neodoljivo podsjeća na igre raskošne i raskalašene francuske aristokracije 19. stoljeća, ali ovaj put na štulama, i svoju uspješnost duguje prvenstveno tehničkoj izvrsnosti i bogatoj vizualnosti te preispitivanju komponenata kazališnog djela kao što su kostimografija i scenografija.

Umjetnik je svjetlost

Zadnji dan festivala ostao je zapamćen po izuzetnim ostvarenjima australskog i izraelskih umjetnika. Nakon slaba dva prethodna dana činilo se da su organizatori kao aseve u rukavu za kraj čuvali dvije izuzetno uspjele predstave. Pomrčina australskog umjetnika Adama Reada zanimljiva je inačica fizičkog teatra, koji je Read učio tri godine u Rusiji s teatrom “Darevo” dok je ova predstava nastajala, gdje nas bujnost njegova tjelesnog izričaja, maksimalno iskorištavanje scene i uobličenost vizije australske pustinje, u kojoj se u samoći i bistrini emocije koju ona stvara rađa čovjek, vraća gotovo do prapokreta, do izvora scenskog korištenja tijela upućenog na samog sebe i svoje mjesto u prostoru. U trenutku pomrčine, nedostatka svjetla kao izvora vida, mudrosti i spoznaje jedino svjetlo koje obasjava malu pozornicu INK–a jest ono umjetnika i njegove umjetničke vizije i upravo to svjetlo omogućuje izvođaču korak onkraj svog scenskog, umjetničkog tijela, korak izvan pozornice na njezinu stražnju stranu, preko stolica publike, sve do vrata koja vode izvan svijeta kazališta i umjetnosti.

Izraelska kazališna grupa “Orto - da” osnovana je 1996. s namjerom stvaranja i izvođenja jedinstvenih kazališnih događaja. Značenje njihova imena dolazi od dviju hebrejskih riječi: or znači “svjetlost”, a toda znači “hvala”. Predstava Stijene tematizira priču o granitnim stijenama od kojih je Hitler u jeku Drugog svjetskog rata dao izraditi spomenik Trećem Reichu, međutim stjecajem okolnosti to mu nikako nije pošlo za rukom te su granitne stijene bile prisiljene čekati sve dok se od njih nije izradio spomenik palim borcima i junacima Varšavskog geta. Šest junaka u spomeniku, pet muškaraca i jedna žena s djetetom, u jednom trenutku oživljava i uspostavlja dijalog prošlosti sa sadašnjošću. Naglašenom mimikom, izvanrednom usklađenosti pokreta “krutih” kipova ironiziraju se okolnosti nastanka tog umjetničkog djela, propitkuje se ispolitiziranost umjetnosti te se sukladno tome postavlja pitanje validiranja umjetničkih djela kao prostora izvan političke scene ili kao prostora nedjeljivog od nje. Stijene ne pokušavaju dati jasan odgovor na ta pitanja, pretpostavljajući da davanje jasnih i konkretnih odgovora na goruća društvena pitanja i nije zadatak umjetnosti. Ono što umjetnost može i treba opetovano činiti, govore nam više ne toliko “šutljive” stijene, jest lokalizirati i secirati trenutke u kojima se politika iscrpljuje u umjetnosti; imenovanjem tih mjesta umjetnost ostavlja svoj trag, baš kao što su stijene koje su prvotno trebale obilježavati moć hitlerovske Njemačke na kraju obilježile borbu židovskog naroda. Međutim, ne smije se izostaviti činjenica da izraelsko sudjelovanje u ratu s Palestinom znači ponovno, aktualnije ispitivanje uloge umjetnosti i da inzistiranje na poruci da umjetnost, doslovno utjelovljena u “ni na nebu, ni na zemlji” smještenim kipovima, umjetnost koja nedvojbeno može prijeći granice mržnje, netolerancije, politikantstva i zatucanosti, nije ujedno i jedina mogućnost djelovanja. Zato na kraju predstave ti živo-mrtvi kipovi ponosno u zrak uzdižu golubicu mira, ali ne bilo kakvu golubicu, nego očerupanu, najsličniju kakvoj kokoši, koja postaje ironičnim simbolom uzaludnosti umjetničke transgresije, osjećajem da ni umjetničko djelovanje ne može doći do zadovoljavajućih i konkretnih rješenja te da je jedino što preostaje prikaz tih problema te nada da će taj prikaz dovesti do njihova rješavanja.

Ulični eros

Po svršetku festivala žiri je u sastavu Nebojše Borojevića (osnivača “Daske”), ujedno i predsjednika žirija, Bojane Ćustić – Juraga (urednice kulture Glasa Istre) i D. P. nagrade Oblak, Vjetar i Kaplja dodijelio sljedećim umjetnicima: nagradu Kaplja žiri je dodijelio Adamu Readu; Vjetar je dodijeljen islandskoj skupini “Shalala EHF”, a Oblak skupini “Orto – da”.

Ovogodišnje je izdanje PUF–a pokazalo nekoliko iznimnih umjetničkih ostvarenja te učvrstilo poimanje alternativnog i izvaninstitucionalnog teatra kao legitimne prakse u svijetu. Ono što je festivalu uvelike nedostajalo jest prikaz stanja alternativnog teatra u Hrvatskoj. Moramo se zapitati gdje je u Hrvatskoj problem s alternativnim kazalištima, zašto su i dalje, usprkos postojanju festivala kao što je PUF, i dalje stravično neprisutna na festivalskoj, a i široj kazališnoj sceni. I dok možemo biti sigurni da veći broj uzdanica hrvatskog alternativnog teatra nije bio prisutan u Puli, možemo se samo pitati je li selekcija PUF-a doista pokazala i relevantna strujanja u svjetskim alternativnim kazališnim grupama i njihovim radovima. Bilo kako bilo, sve je veći broj kazališnih skupina prostore kazališnih dasaka zamijenilo onima ulice te tako razmjestilo standardnu strukturu i jedinstvo dramskog djela. Publika se već dugo u suvremenim izvedbama ne gleda kao puki promatrač, nego kao aktivan sudionik u stvaranju značenja svakog pojedinog djela, čije se značenje ne iscrpljuje nužno po završetku predstave i izlasku iz kazališta, nego se produbljuju i multiplicira upravo smještanjem u svakodnevne prostore. Čestitamo organizaciji fsetivala i veselimo se idućem, jubilarnom 15. izdanju.