Između tekstualnog znaka i tjelesnih naznaka

Stara romantičarska metafora o riječima kao najjačem (i jedinom) oružju pjesnika iz današnje perspektive mogla bi zvučati pomalo otrcano i anakrono. Jer pjesnici su već odavno prestali biti borbeni zanesenjaci koji u profetskom žaru pokušavaju mijenjati svjetove. Dapače, njihova izgubljena bitka danas se promatra kao povijesna činjenica. Štošta se promijenilo, govore mnogi, poezija je izgubila značaj koji je imala, književnost se nalazi pred izazovima transformirane stvarnosti novih medija. Pa ipak, unatoč sve češćem posve bespredmetnom etiketiranju poezije kao neprofitabilne djelatnosti, bespredmetnom utoliko što se sama pjesnička kreacija ostvaruje kao intencionalno neprofitabilna, smatram da činjenica izgubljene bitke nije isključila potencijalnu subverzivnost koja je suvremenoj poeziji svojstvena.

Prošivenost tijela i teksta

Poetski rukopis Barbare Pleić simptomatično naslovljen Pjesme o krvi, pored ostaloga, i svojim naslovom sugerira tu paradoksalnu subverzivnost izgubljene bitke. Štoviše, izgubljena “vanjska” bitka, mišljenja sam, upravo je pokretač autentična lirskog govora, vanjsko zatišje tek je prividno stanje tišine jer se ishodi suočavanja lirskog subjekta s podražajima koji ga okružuju premještaju na unutarnju razinu gdje se događa novi sraz, svojevrsno poetsko revidiranje proživljenoga. Tek u tom stadiju nastaju stilizacijski odmjereni stihovi, artikulira se samosvjesno, ali i nježno lirizirano žensko pismo, ponegdje protkano dubinskom ironijom koja tek nagovještava subverzivni potencijal. Ono što ovdje nazivam izgubljenom “vanjskom” bitkom zapravo je Barbarino pristajanje na odmak, na promatranje koje se u pjesmi manifestira iskazom lirskog subjekta, primjerice: “poput brodolomca/stojim na rubu vlastite rijeke i promatram drugu obalu” (Sraz). To stanje nipošto nije ravnodušnost, prije strategija koja će dovesti do potpunijeg sagledavanja svoje nutrine u kontekstu međuljudskih odnosa i univerzuma koji je okružuje. To se ostvaruje upravo stihovima nastalima u unutarnjoj prošivenosti tijela i teksta. Njihovim ispreplitanjem dolazi se ne samo do manifestacije iskrena svjedočanstva već i do pobjede kako nad tijelom tako i nad tekstom. Činjenica svjesnosti vlastite pozicije istovremeno je njezina promjena, jer je osviještena pozicija uvijek pozicija drugog stupnja. Ili, rečeno stihovima Barbare Pleić, koja se pita: “gdje je riječ da je pokrenem” (Prije sraza)? Njena riječ, dakako, neće promijeniti svijet, ona to niti želi, niti može, ali pozicija u kojoj je riječ izrečena otvara mogućnost sraza, predstavlja angažiranost ženske instance koja u unutrašnjoj kartografiji vlastitoga tijela i teksta naglašava autentično postojanje.

Sup(r)o(t)stavljanje jezika  i tijela

Ako bismo analitički pokušali zaviriti onkraj označiteljskih realizacija Barbarinih stihova, odnosno, ako bismo pokušali apstrahirati samu stilizacijsko-tematsku strategiju njene poezije, dojma sam da se u pozadini poetike ove zbirke nalazi pisanje između tekstualnog znaka i tjelesnih naznaka, a to je usmjereno prema razbijanju značenjske matrice forma-sadržaj kroz pjesnički pokušaj preskakanja te barijere (“Magnolije su procvjetale/Pokušavam to predstaviti kao znak/ali majka je umorna,/kaže dosta nam je znakova/sve što u sebi nosi naznake/nužno je zloslutno/ili barem staro, potrošeno” - Šav). Drugim riječima, Pjesme o krvi jesu zbirka koja na vrlo inovativan način supostavlja i suprotstavlja jezik i tijelo. Doživljavanje vlastitog tijela, njegovih unutarnjih silnica, stoga je uvijek i proživljavanje s njim i u njemu kroz iskustvo jezika. Tek se u jezičnoj prisutnosti otvara mogućnost artikulacije kako boli, tako i ushita, gnjeva, nostalgije ili zaljubljenosti. Stoga je na djelu navedena metafora preuzeta iz zbirke, metafora dvostruke prošivenosti koja je tkanje papira riječima, stihovima, ali ta prošivenost uvijek simbolički zahvaća i tijelo. U toj dvostrukoj igri označavanja i naznačavanja ni stihovi ni tijelo ne nadaju se kao završena, finalizirana označiteljska praksa, već se u permanentnoj interferenciji nanovo aktualiziraju uvijek u novim odnosima. A tu se potom otvara beskonačan prostor Barbarine imaginacije gdje je branje borovnica simptomatično “sretno pružanje ruku u plavu tintu” (Branje borovnica) (dakle, opet metaforička isprepletenost tijela i jezika), a jezik je začudo doživio sudbinu “sipovine koju more naplavi s vremena na vrijeme”, istu onu sudbinu koju je i lirsko ja doživjelo kada ga je “more izbacilo bez slabašnog korijena morske alge” (Ražalošćene kćeri). Time se paralelizam tijela, lirske svijesti i jezika ostvaruje u igri metaforičkih i metonimijskih pre-označavanja.

“Nismo svi konstruirani kao vertikalna bića”

Zamjetan broj pjesama u ovoj zbirci implicitno ili eksplicitno otvara pitanje koje se logično nadaje nakon “tijela” i “jezika”, a to je pitanje ženske artikulacije ili, još točnije, ženske reprezentacije. Pjesme o krvi nedvojbeno su, kako sam već istaknuo, zbirka ženske lirske svijesti koja svojom unutarnjom strategijom izbjegava eksplicirano konfrontiranje, i prije se aktualizira kao (ponekad aluzivna) naznaka subverzije dominirajućih diskursa. Međutim važno je pri tome naglasiti da njen tekst ne dobiva na oštrini, a time promjeni prevladavajućeg stila, već se ujednačenost izraza zadržava, a tim postupkom upravo dobiva na višeznačnosti. Štoviše, u poeziji Barbare Pleić sve se odvija više kao posljedica unutarnjeg odzvanjanja jezika i tijela, pa je u tom smislu bespredmetno govoriti o nekom proklamacijskom aktivizmu, i ovdje je, baš kao i kad su drugi toposi u pitanju, ženskost visoko individualizirana i intimizirana. Ženski je lirski subjekt Barbarinih stihova svjestan mogućnosti i klopki reprezentacija, ona poznaje uzbudljivost “igre kraljevne-guščarice, ili djevojke iz šipka, ili bilo koje od onih koje oplakuju biserjem i koračaju po zlatnim opekama i rađaju ruže”, ali istovremeno, ona je duboko svjesna jednostavnosti njezine formule, koju joj unutarnji tjelesni mehanizam postavlja. Stoga je i reprezentacija ženskoga u Barbarinim stihovima u korespondenciji s prirodom vlastitoga tijela, ali i kulturom drugoga, neimenovanoga apelativnog sugovornika. Interakcija tih dviju instanci upravo (fiktivnim) dijalogom realizira navedeni subverzivno-ironijski potencijal. Tako u pjesmi s početnim stihom Pokušavaš li sada pronaći tragove? pozicija ženskog postavljena je na višeznačno presjecište individualnog i kolektivnog: “Ipak, dirljivo te promatrati/kako me želiš uspravnu/kada već svi znamo/kako sam najpametnija u horizontali/i sve sam svoje životne vrhunce/dočekala na leđima/bio to procjep između želja i mogućnosti/ili suludi orgazmički pregriz (...) Nismo svi konstruirani kao vertikalna bića,/kao i/uspravni ljudi”.

Na tom je mjestu vidljiv postupak u poeziji Barbare Pleić u kojem se uvlačenjem drugoga, koji je nerijetko i psihoanalitički shvatljiv kao zrcalan odraz sebstva, postiže mogućnost distancirana glasa, a nerijetko i kritike koja se pozicionira uvijek na nejasnoj granici između individualizirano-ženskog i kolektivno-ženskog. Međutim ta apelativna instanca kojoj lirski subjekt Barbarinih pjesama pribjegava nije uvijek jednoznačna. Odnosno, “ti” u pjesmi, instanca oslovljavanja, nije uvijek mjesto drugog, najčešće muškarca ili roditelja sa svojim diskurzivno zasebnim semantičkim potencijalom, već je ponekad samo aktivator lirske imaginacije koja se oslobađa. Posrijedi je postupak u kojem se nesputani lirizam ostvaruje kroz instancu oslovljavanja kako bi se na kraju ponovno usidrio u nutrini lirskog subjektiviteta.

Na nišanu iskrenosti

Međutim, s druge strane, ne može se reći da su Pjesme o krvi zbirka nekakve isključivo lirsko-egocentrične perspektive. Upravo suprotno, čitajući Barbarine pjesme, tuđa je prisutnost stalna, lirski tekst upravo nastaje tjelesnom interakcijom, navedenim prošivanjem tijela i teksta baš u prisutnosti drugih. Katkada ta prisutnost motivira reakciju lirskog subjekta, katkada je pak poziv na introspekciju, međutim - i to smatram jednim od glavnih obilježja Barbarina stilskog postupka - intimizirana subjektivnost i individualnost nikada nisu narušeni. Drugim riječima, svjesnost granice između sebe i drugoga, a potom povlačenje u prethodno navedenu poziciju promatrača kako bi se u tom osviještenom stanju artikulirala duboka i iskrena poezija čini poetički postupak Barbare Pleić zaokruženim i autentičnim lirskim svjedočanstvom.

“Šutnja je zlato/ali to nikada nije bila moja kovina”, stihovi su koji govore u prilog ovoj zbirci, njenu ostvarenju, uopće mogućnosti autentična govora, ali isto tako, upravo zahvaljujući odmjerenosti i iskrenosti kojima Pjesme o krvi odišu, smatram da se u njima nalazi zlatni trak šutnje, one šutnje koja ostaje nakon pročitane pjesme, nakon suočenja s visokostiliziranim lirskim svjedočanstvom koje je kao takvo jedino moguće ako je iskreno. Stoga je poezija Barbare Pleić nesalomljiva unatoč krhkosti, oštra unatoč nijemosti koju ostavlja nakon čitanja, ona nas nišani prije svega svojom iskrenošću, a na nama je da je kao takvu i primimo.